Gljiva ima posvuda i cijele godine. U našim krajevima sezonu jestivih gljiva otvaraju smrčkovice, obično u rano proljeće. Upravo tako zbilo se i ove godine. U maglovitim vlažnim šumarcima podudarile su se s astronomskim početkom proljeća. Lijepe, mirišljave, zavodljive i - zabranjene.
Njihova pojava svake godine među gljivarima izaziva zanos i obnavlja razdor. Opet iznova postavlja se zakukuljeno pitanje tko štiti od koga koje gljive, kako i zašto. Naime, dok zakonodavac najlakše prepoznaje samotne obažavatelje u šumi zabludjele u potrazi za zabranjenim voćem, veliki poduzetnici iskorjenjuju staništa nekih od najatraktivnijih gljiva i sveudilj grade monstruozne predimenzionirane prodajne centre ili što se već u kojem trenutku nosi u svijetu velikog biznisa.
Takvi teški mikocidi obično promiču potpuno nezamijećeno. Iznimka je bila pokušaj ulaska njemačkog kapitala u samu šumu Motovunsku još krajem prošloga stoljeća. Sagradit ćemo prekrasno golf-igralište, rekli su glasno. Posjeći ćemo dio šume, pritom, pokušali su prešutjeti. A šuma je, nekako nezgodno, jedno od najatraktivnijih svjetskih staništa najskupljeg među tartufima.
Među zagovornicima projekta nisu bili samo gramzljivi pokvarenjaci, nego i lokalni političari s jakim argumentima. Njemačko ulaganje otvorit će poslovna mjesta za stanovnike tog kraja i spriječiti odumiranje nekoliko slikovitih zaselaka u dolini Mirne, govorili su. Pitali smo ih kako su i koliko procijenili vrijednost šume i nismodobili odgovor, a Nijemci su ustuknuli od velike graje podvili rep i nestali pa danas lokalne gljivokradice uglavnom nesmetano obavljaju svoj posao.
Počinju ih brati i prije sezone, gramzljivo, neobzirno i neznalački. No stanište je ipak očuvano, a prošireno je i temeljno poznavanje nekih zakonitosti na moćnoj sceni golferskog poduzetništva. Kada su u pitanju gljive i mnoge druge samonikle divote, važno je znati kako postoje dva temeljna pristupa golferskoj ekspanziji.
Agresivni američki sravni zemlju sa zemljom, natopi je herbicidima i stvori novi zeleni krajolik uništivši izvorni. Staroškotski koji poštuje geomorfološku i ekološku izvornost i ne inzistira na žarko zelenim travnjacima. No to je posebna, velika priča na koju vrijedi obratiti pozornost dok nam se golferi uvlače pod kožu.
Gljivari fundamentalisti pokušavaju, dakle, zaštiti gljivarska staništa. Nisu problem sitni prijestupnici koji iz šume zdipe koju gljivu za privatne užitke. Pogibelj nose dečki s novcima koji mijenjaju krajobraze. Stav zvuči vrlo logično, no stvari nisu tako jednostavne kao što se na prvi pogled čine.
Taj zaštitarski pristup, naime, otvara novu uzbudljivu priču o kartografiji gljivarskih staništa. A to je, naravno, storija o skrivenom blagu. Koje gljive gdje uspijevaju, voljeli bi znati razni sumnjivi tipovi neutvrđenih nakana, u koje se i sam ubrajam.
A iscrpna inventura nacionalnoga gljivarskog blaga još je u tijeku i vjerojatno se radi o beskonačnom poduhvatu. U međuvremenu osluškujem stavove svih mikoloških frakcija među Hrvatima.
Rasprave često završavaju degustacijama. Ja sam, pak, iz čisto znanstvenih pobuda, prošli tjedan u srijedu došao do nekoliko svježih mirisnih primjeraka čeških smrčkovica. Bilo bi neukusno i licemjerno raspredati o nekim vrlo ukusnim receptima…
Domišljati su i poduzetni utemeljitelji prve hrvatske oleoteke, one splitske koja se simpatično zove Uje. I prije nego što su od splitskog izvorišta razastrli mrežu oleoteka po drugim gradovima, proširili su se domovinom kroz niz restorana na glasu. U njima se poslužuje i probira reprezentativni odabir deset dalmatinskih i istarskih ulja. Ona su upakirana u jednako tako privlačnu drvenu kutiju.
Može ih se kupiti i pojedinačno, a kada su sve na broju, znatiželjnom kuharu otvaraju prostor meditacije o tomu koje ulje najbolje pristaje kojemu jelu. Boćice su male, zapremine jedan decilitar jer su naša najbolja ulja, mora se priznati, skupa. No tako je svuda u svijetu pa se nimalo ne protivim stavu da se i naše najveće gastroikone skupo trže. Tko ih znade proizvesti i prikladno tržištu ponuditi, zaslužio je na tom poslu pristojno zaraditi.
Ovaj su projekt autori nazvali "Karta ulja od Uja". Izbornik te nacionalne gastronomske vrste, glavni urednik časopisa Maslina, ovom je prigodom izjavio:
"Više nije teško predvidjeti da će Hrvatska uskoro postati velesila u kvaliteti maslinova ulja. Najzaslužniji za nacionalnu maslinarsku renesansu proizvođači su ulja uvrštenih na kartu koja je pred vama. Njihova su ulja po kvaliteti, ali i cijeni u samome svjetskom vrhu, a najznačajniji ih svjetski vodiči uvrštavaju u svoje itinerere. S ponosom vam stoga predstavljam nacionalnu kartu maslinovih ulja koja predstavlja najvažnije hrvatske sorte i maslinarske regije. Ova je karta živi organizam koji će se mijenjati i nadopunjavati, a ulazak na nju trebat će zaslužiti. Uživajte u novootkrivenom bogatstvu nastalom na tisućljetnoj tradiciji".
Rene Bakalović
Njihova pojava svake godine među gljivarima izaziva zanos i obnavlja razdor. Opet iznova postavlja se zakukuljeno pitanje tko štiti od koga koje gljive, kako i zašto. Naime, dok zakonodavac najlakše prepoznaje samotne obažavatelje u šumi zabludjele u potrazi za zabranjenim voćem, veliki poduzetnici iskorjenjuju staništa nekih od najatraktivnijih gljiva i sveudilj grade monstruozne predimenzionirane prodajne centre ili što se već u kojem trenutku nosi u svijetu velikog biznisa.
Takvi teški mikocidi obično promiču potpuno nezamijećeno. Iznimka je bila pokušaj ulaska njemačkog kapitala u samu šumu Motovunsku još krajem prošloga stoljeća. Sagradit ćemo prekrasno golf-igralište, rekli su glasno. Posjeći ćemo dio šume, pritom, pokušali su prešutjeti. A šuma je, nekako nezgodno, jedno od najatraktivnijih svjetskih staništa najskupljeg među tartufima.
Među zagovornicima projekta nisu bili samo gramzljivi pokvarenjaci, nego i lokalni političari s jakim argumentima. Njemačko ulaganje otvorit će poslovna mjesta za stanovnike tog kraja i spriječiti odumiranje nekoliko slikovitih zaselaka u dolini Mirne, govorili su. Pitali smo ih kako su i koliko procijenili vrijednost šume i nismodobili odgovor, a Nijemci su ustuknuli od velike graje podvili rep i nestali pa danas lokalne gljivokradice uglavnom nesmetano obavljaju svoj posao.
| U našim krajevima sezonu jestivih gljiva otvaraju smrčkovice. U maglovitim vlažnim šumarcima podudarile su se s astronomskim početkom proljeća. Lijepe, mirišljave, zavodljive i - zabranjene
|
Agresivni američki sravni zemlju sa zemljom, natopi je herbicidima i stvori novi zeleni krajolik uništivši izvorni. Staroškotski koji poštuje geomorfološku i ekološku izvornost i ne inzistira na žarko zelenim travnjacima. No to je posebna, velika priča na koju vrijedi obratiti pozornost dok nam se golferi uvlače pod kožu.
Gljivari fundamentalisti pokušavaju, dakle, zaštiti gljivarska staništa. Nisu problem sitni prijestupnici koji iz šume zdipe koju gljivu za privatne užitke. Pogibelj nose dečki s novcima koji mijenjaju krajobraze. Stav zvuči vrlo logično, no stvari nisu tako jednostavne kao što se na prvi pogled čine.
Taj zaštitarski pristup, naime, otvara novu uzbudljivu priču o kartografiji gljivarskih staništa. A to je, naravno, storija o skrivenom blagu. Koje gljive gdje uspijevaju, voljeli bi znati razni sumnjivi tipovi neutvrđenih nakana, u koje se i sam ubrajam.
A iscrpna inventura nacionalnoga gljivarskog blaga još je u tijeku i vjerojatno se radi o beskonačnom poduhvatu. U međuvremenu osluškujem stavove svih mikoloških frakcija među Hrvatima.
Rasprave često završavaju degustacijama. Ja sam, pak, iz čisto znanstvenih pobuda, prošli tjedan u srijedu došao do nekoliko svježih mirisnih primjeraka čeških smrčkovica. Bilo bi neukusno i licemjerno raspredati o nekim vrlo ukusnim receptima…
Domišljati su i poduzetni utemeljitelji prve hrvatske oleoteke, one splitske koja se simpatično zove Uje. I prije nego što su od splitskog izvorišta razastrli mrežu oleoteka po drugim gradovima, proširili su se domovinom kroz niz restorana na glasu. U njima se poslužuje i probira reprezentativni odabir deset dalmatinskih i istarskih ulja. Ona su upakirana u jednako tako privlačnu drvenu kutiju.
Može ih se kupiti i pojedinačno, a kada su sve na broju, znatiželjnom kuharu otvaraju prostor meditacije o tomu koje ulje najbolje pristaje kojemu jelu. Boćice su male, zapremine jedan decilitar jer su naša najbolja ulja, mora se priznati, skupa. No tako je svuda u svijetu pa se nimalo ne protivim stavu da se i naše najveće gastroikone skupo trže. Tko ih znade proizvesti i prikladno tržištu ponuditi, zaslužio je na tom poslu pristojno zaraditi.
Ovaj su projekt autori nazvali "Karta ulja od Uja". Izbornik te nacionalne gastronomske vrste, glavni urednik časopisa Maslina, ovom je prigodom izjavio:
"Više nije teško predvidjeti da će Hrvatska uskoro postati velesila u kvaliteti maslinova ulja. Najzaslužniji za nacionalnu maslinarsku renesansu proizvođači su ulja uvrštenih na kartu koja je pred vama. Njihova su ulja po kvaliteti, ali i cijeni u samome svjetskom vrhu, a najznačajniji ih svjetski vodiči uvrštavaju u svoje itinerere. S ponosom vam stoga predstavljam nacionalnu kartu maslinovih ulja koja predstavlja najvažnije hrvatske sorte i maslinarske regije. Ova je karta živi organizam koji će se mijenjati i nadopunjavati, a ulazak na nju trebat će zaslužiti. Uživajte u novootkrivenom bogatstvu nastalom na tisućljetnoj tradiciji".
Tko je prva hrvatska maslinska reprezentacija
|
Rene Bakalović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....