Ana Srića visoka je 184 cm i njezin je suprug, kaže, prvi muškarac uz kojeg se ne osjeća nelagodno u štiklama. Premda je koji centimetar niži, Velimir je ne potiče da izlazi u balerinkama. “Mora da ste se bavili manekenstvom”, kažem. Ispadne da sam pogodila.
- Jedno kratko razdoblje, dok sam bila na fakultetu, na ekonomiji, manekenstvo mi je bilo hobi. To je počelo kao škola dobrog držanja - bila sam vrlo visoka, pa sam se malko krivila, no spasilo me što sam godinama trenirala košarku. No, nosila sam svega par revija po opskurnim mjestima nedaleko od grada, po toplicama… Interes me brzo prošao.
No, možda je vašem mužu drago što mu je žena bila manekenka?
- Imam snimku jedne revije koju često gleda, to mu je jako zabavno, sviđa mu se, a meni je uvijek neugodno, najradije bih je sklonila negdje da je više nikad ne nađe…
Kako je dr. Velimir Srića profesor na Ekonomskom fakultetu, gdje je Ana studirala, a prije Ane već je bio oženjen, mogli bismo pretpostaviti da je njihova ljubav klišej “studentica-profesor”:
Ljubav na prvi pogled
- Nismo se upoznali na fakultetu, niti sam bila njegova studentica. Dok sam ja studirala, on je bio gostujući profesor na losangeleskom sveučilištu UCLA. Upoznali smo se kasnije, na poslu. Radila sam na odnosima s javnošću i programu izobrazbe menadžera pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, a on se baš bio vratio iz Amerike. Uvijek kaže da je to bila ljubav na prvi pogled, no mene je zbunjivala razlika u godinama: meni je bilo 24, njemu 48. Nisam se usudila ni pomišljati o vezi. Ali, život ide svojim putem. Danas znam da čovjek ne smije reći “nikad ne bih”. Naša veza izrasla je u veliku ljubav i već smo jedanaest godina skupa. Jedan smo od onih parova koji su vječno zajedno, mnogi misle da smo posesivni. Uz mene Velimir se pomladio, mala djeca (Luka, 8 godina i Lana, 2 godine) drže ga u top-formi i čine sretnim.
Srića iz prethodnog braka ima dva odrasla sina, od 29 i 26 godina, koji su bili tinejdžeri kad je Ana ušla u njihov život:
- Na početku je, naravno, bilo teško. Našla sam se vrlo mlada s dvojicom tinejdžera i morala sam se izboriti za mjesto u njihovim srcima. Nisam se nikad postavila kao ‘pomajka’, već kao prijateljica, ali trebalo je puno vremena i puno strpljenja. Možda smo tek sada, nakon deset godina, pravi prijatelji, bez ikakvih figa u džepu. Tajna je u tome što ih Velimir nikad nije pustio da odrastaju bez njega. Nije bilo dana da ih nije zvao, silno su povezani, u stalnom kontaktu. On je predivan otac, i njima i našoj djeci, on svoju djecu obožava. S njegovom ljubavlju i s mojom željom da sve skupa uspije, danas smo jedna dobra obitelj. Oni su već veliki dečki sa svojim curama, kad se okupimo, teško nas je prebrojati.
Sretni Srića
Ana Srića se zadovoljno smiješi: možda je tajna njezina veselja u prezimenu koje nosi? Možda su u pravu bili stari Rimljani kada su govorili “nomen est omen”? Je li Srića sretan čovjek?
- Mislim da je. Recimo, uvijek nađe parking. Često se zezamo oko toga, kažem mu “evo ti opet sriće”. On nije Dalmatinac, podrijetlom je iz Čavala, iznad Rijeke, otkuda dolaze Sriće. I moje djevojačko prezime je lijepo: Parun. Moja teta je Vesna Parun, doduše ne u prvom koljenu. Više sam je viđala dok su tata i mama bili mlađi. Ona je posebna poput svih pravih pjesnika, bit će shvaćena tek kada umre. Paruni su s Prvića, tamo ljetujemo.
Jeste li se lako odrekli svog prezimena?
- Ne, bilo mi je teško, čak smo se dogovorili da će on biti Srića Parun, a ja Parun Srića. No, odustali smo od tih kombinacija i odabrali najjednostavniju varijantu.
Poezija u genima
Dojmljena otkrićem da joj je teta Vesna Parun, pitam Anu ne nosi li poeziju u genima?
- Moja mama bila je profesorica književnosti, a tata ekonomist. On me nagovorio da izaberem ekonomiju, tvrdio je da je sigurnost najvažnija. Razmišljala sam da upišem francuski, koji dobro govorim, ali na kraju sam poslušala tatu. Danas Velimir i ja imamo privatnu konzultantsku tvrtkicu “Delfin”, organiziramo seminare za menadžere, a u posljednje vrijeme sve se više bavimo izdavaštvom. Objavljujemo samo Velimirove knjige, ili one kojima je koautor.
Srića je, naime, neobično plodan autor. Napisao je čak 37 knjiga, uglavnom savjeta za menadžere, no najnovija, po imenu “Život kao igra”, sličnija je “klasičnom” self-helpu, koji se bavi usklađivanjem privatnog i poslovnog života, uspjehom i - srećom.
‘Delfin’, ime njihove tvrtke, zapravo je metafora menadžera prema Srićinoj klasifikaciji. Pravi menadžer morao biti delfin-tip, veseo, razigran, kojeg ljudi vole, umjesto da je prasac, lisac ili morski pas. Slaže li se Ana sa suprugovim teorijama?
- On mi govori da sam oštar kritičar, on se lako oduševi, a ja ga spuštam na zemlju. Nekad ga u šali pobijam njegovim citatima. Ipak, u osobnim odnosima on ne pametuje previše, bez obzira na to što je profesor. Voli prenositi svoje iskustvo, svoje znanje, vidjeti da njegove ideje padaju na plodno tlo. On uči menadžere kako da upravljaju timovima, kako da motiviraju ljude, potaknu ih da daju najbolje od sebe (a to se na našim fakultetima ne uči!), jer nije sve u čitanju bilanci i stvaranju informatičkih sustava, zaboravlja se na “soft skills”, “meke vještine”. Moj suprug je odavno došao do zaključka da menadžeri to nemaju gdje naučiti. Prije par godina objavili smo knjigu “Inventivni menadžer u sto lekcija” i mnogo nam se ljudi javilo da ih je knjiga nadahnula, osnažila. To ga motivira da piše dalje i drži seminare. Ljudi mu nakon tri čitava predavanja na seminaru kažu “nismo umorni, nego ispunjeni energijom!”.
Osim što piše knjige, savjetuje menadžere, predaje na fakultetu, Srića je na nedavnim lokalnim izborima sa svojom listom “uzeo” SDP-u gotovo 8 posto glasova… Ana me ispravlja:
- Ne samo SDP-u, već i HNS-u i strankama koje su se nadale prijeći prag. Mnogo smo razgovarali o njegovom političkom angažmanu, ja sam bila nepovjerljiva. Imao je već to iskustvo, prije osam godina bio je predsjednik Skupštine, izdržao je deset mjeseci, a potom otišao, shvativši da se radilo o protokolarnoj poziciji. Uvijek sam mu govorila da je malo prefin za politiku, no njegov idealizam i želja da promijeni stvari na bolje, vječito ga u to tjeraju. Nama, kao obitelji, politika zbilja nije potrebna. Imamo lijep život, zajednički posao, djecu… Zašto bismo sve pokvarili, pitam se. Žao mi je što ljudi ne shvaćaju kolika je to žrtva, svi misle da je to grabljenje pozicija, neki novac, sinekure, a mi iznutra znamo da je riječ o pukom odricanju. Dva mjeseca djeca gotovo nisu vidjela oca, stalno je bio na sastancima, ja sam podredila sve svoje interese i vrijeme njemu i djeci, pokušala sam ga osloboditi vođenja u škole, kupanja... Odahnula sam kad je sve prošlo…
Memoari o mome mužu
- No, Velimir se veseli radu u Skupštini, rekao mi je da će pokušati potaknuti ljude da misle svojom glavom, a ne stranački, da ne dižu ruke prema prethodnim uputama i dogovoru. Tako je bilo u prošlom sazivu u Skupštini. Velimir bi glasao za oporbeni prijedlog, ako je bio dobar. U principu, ne smije se glasati po svome, stranka to može sankcionirati. Velimir je zapravo počeo kao kandidat za gradonačelnika, no kad je shvatio da bi Kregar i on jedan drugome oduzimali glasače, džentlmenski se povukao. Jednom mjesečno imat će sastanke Skupštine, to ga neće pretjerano izmoriti, to više što on nije tip od kavica i domjenaka - kad radi, radi, ima silnu energiju. On je prodekan za međunarodne odnose na Ekonomskom fakultetu i to će i ostati.
Na kraju, pitam Anu što je s genima Vesne Parun? Kada će objaviti svoju zbirku poezije?
- U sebi prije nosim prozu. U mladosti sam godinama pisala dnevnik. Često mi se čini da bi bio solidna građa za roman. Velimir mi kaže da ću jednog dana sigurno napisati memoare o njemu, no moja je teza da bih mogla pisati samo kad bih bila tužna. U zadnje vrijeme previše sam sretna da bih pisala - postala sam Srića!
Milana Vuković Runjić
- Jedno kratko razdoblje, dok sam bila na fakultetu, na ekonomiji, manekenstvo mi je bilo hobi. To je počelo kao škola dobrog držanja - bila sam vrlo visoka, pa sam se malko krivila, no spasilo me što sam godinama trenirala košarku. No, nosila sam svega par revija po opskurnim mjestima nedaleko od grada, po toplicama… Interes me brzo prošao.
No, možda je vašem mužu drago što mu je žena bila manekenka?
- Imam snimku jedne revije koju često gleda, to mu je jako zabavno, sviđa mu se, a meni je uvijek neugodno, najradije bih je sklonila negdje da je više nikad ne nađe…
Kako je dr. Velimir Srića profesor na Ekonomskom fakultetu, gdje je Ana studirala, a prije Ane već je bio oženjen, mogli bismo pretpostaviti da je njihova ljubav klišej “studentica-profesor”:
Ljubav na prvi pogled
- Nismo se upoznali na fakultetu, niti sam bila njegova studentica. Dok sam ja studirala, on je bio gostujući profesor na losangeleskom sveučilištu UCLA. Upoznali smo se kasnije, na poslu. Radila sam na odnosima s javnošću i programu izobrazbe menadžera pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, a on se baš bio vratio iz Amerike. Uvijek kaže da je to bila ljubav na prvi pogled, no mene je zbunjivala razlika u godinama: meni je bilo 24, njemu 48. Nisam se usudila ni pomišljati o vezi. Ali, život ide svojim putem. Danas znam da čovjek ne smije reći “nikad ne bih”. Naša veza izrasla je u veliku ljubav i već smo jedanaest godina skupa. Jedan smo od onih parova koji su vječno zajedno, mnogi misle da smo posesivni. Uz mene Velimir se pomladio, mala djeca (Luka, 8 godina i Lana, 2 godine) drže ga u top-formi i čine sretnim.
Srića iz prethodnog braka ima dva odrasla sina, od 29 i 26 godina, koji su bili tinejdžeri kad je Ana ušla u njihov život:
- Na početku je, naravno, bilo teško. Našla sam se vrlo mlada s dvojicom tinejdžera i morala sam se izboriti za mjesto u njihovim srcima. Nisam se nikad postavila kao ‘pomajka’, već kao prijateljica, ali trebalo je puno vremena i puno strpljenja. Možda smo tek sada, nakon deset godina, pravi prijatelji, bez ikakvih figa u džepu. Tajna je u tome što ih Velimir nikad nije pustio da odrastaju bez njega. Nije bilo dana da ih nije zvao, silno su povezani, u stalnom kontaktu. On je predivan otac, i njima i našoj djeci, on svoju djecu obožava. S njegovom ljubavlju i s mojom željom da sve skupa uspije, danas smo jedna dobra obitelj. Oni su već veliki dečki sa svojim curama, kad se okupimo, teško nas je prebrojati.
Sretni Srića
Ana Srića se zadovoljno smiješi: možda je tajna njezina veselja u prezimenu koje nosi? Možda su u pravu bili stari Rimljani kada su govorili “nomen est omen”? Je li Srića sretan čovjek?
- Mislim da je. Recimo, uvijek nađe parking. Često se zezamo oko toga, kažem mu “evo ti opet sriće”. On nije Dalmatinac, podrijetlom je iz Čavala, iznad Rijeke, otkuda dolaze Sriće. I moje djevojačko prezime je lijepo: Parun. Moja teta je Vesna Parun, doduše ne u prvom koljenu. Više sam je viđala dok su tata i mama bili mlađi. Ona je posebna poput svih pravih pjesnika, bit će shvaćena tek kada umre. Paruni su s Prvića, tamo ljetujemo.
Jeste li se lako odrekli svog prezimena?
- Ne, bilo mi je teško, čak smo se dogovorili da će on biti Srića Parun, a ja Parun Srića. No, odustali smo od tih kombinacija i odabrali najjednostavniju varijantu.
Poezija u genima
Dojmljena otkrićem da joj je teta Vesna Parun, pitam Anu ne nosi li poeziju u genima?
- Moja mama bila je profesorica književnosti, a tata ekonomist. On me nagovorio da izaberem ekonomiju, tvrdio je da je sigurnost najvažnija. Razmišljala sam da upišem francuski, koji dobro govorim, ali na kraju sam poslušala tatu. Danas Velimir i ja imamo privatnu konzultantsku tvrtkicu “Delfin”, organiziramo seminare za menadžere, a u posljednje vrijeme sve se više bavimo izdavaštvom. Objavljujemo samo Velimirove knjige, ili one kojima je koautor.
Srića je, naime, neobično plodan autor. Napisao je čak 37 knjiga, uglavnom savjeta za menadžere, no najnovija, po imenu “Život kao igra”, sličnija je “klasičnom” self-helpu, koji se bavi usklađivanjem privatnog i poslovnog života, uspjehom i - srećom.
‘Delfin’, ime njihove tvrtke, zapravo je metafora menadžera prema Srićinoj klasifikaciji. Pravi menadžer morao biti delfin-tip, veseo, razigran, kojeg ljudi vole, umjesto da je prasac, lisac ili morski pas. Slaže li se Ana sa suprugovim teorijama?
- On mi govori da sam oštar kritičar, on se lako oduševi, a ja ga spuštam na zemlju. Nekad ga u šali pobijam njegovim citatima. Ipak, u osobnim odnosima on ne pametuje previše, bez obzira na to što je profesor. Voli prenositi svoje iskustvo, svoje znanje, vidjeti da njegove ideje padaju na plodno tlo. On uči menadžere kako da upravljaju timovima, kako da motiviraju ljude, potaknu ih da daju najbolje od sebe (a to se na našim fakultetima ne uči!), jer nije sve u čitanju bilanci i stvaranju informatičkih sustava, zaboravlja se na “soft skills”, “meke vještine”. Moj suprug je odavno došao do zaključka da menadžeri to nemaju gdje naučiti. Prije par godina objavili smo knjigu “Inventivni menadžer u sto lekcija” i mnogo nam se ljudi javilo da ih je knjiga nadahnula, osnažila. To ga motivira da piše dalje i drži seminare. Ljudi mu nakon tri čitava predavanja na seminaru kažu “nismo umorni, nego ispunjeni energijom!”.
Osim što piše knjige, savjetuje menadžere, predaje na fakultetu, Srića je na nedavnim lokalnim izborima sa svojom listom “uzeo” SDP-u gotovo 8 posto glasova… Ana me ispravlja:
- Ne samo SDP-u, već i HNS-u i strankama koje su se nadale prijeći prag. Mnogo smo razgovarali o njegovom političkom angažmanu, ja sam bila nepovjerljiva. Imao je već to iskustvo, prije osam godina bio je predsjednik Skupštine, izdržao je deset mjeseci, a potom otišao, shvativši da se radilo o protokolarnoj poziciji. Uvijek sam mu govorila da je malo prefin za politiku, no njegov idealizam i želja da promijeni stvari na bolje, vječito ga u to tjeraju. Nama, kao obitelji, politika zbilja nije potrebna. Imamo lijep život, zajednički posao, djecu… Zašto bismo sve pokvarili, pitam se. Žao mi je što ljudi ne shvaćaju kolika je to žrtva, svi misle da je to grabljenje pozicija, neki novac, sinekure, a mi iznutra znamo da je riječ o pukom odricanju. Dva mjeseca djeca gotovo nisu vidjela oca, stalno je bio na sastancima, ja sam podredila sve svoje interese i vrijeme njemu i djeci, pokušala sam ga osloboditi vođenja u škole, kupanja... Odahnula sam kad je sve prošlo…
Memoari o mome mužu
- No, Velimir se veseli radu u Skupštini, rekao mi je da će pokušati potaknuti ljude da misle svojom glavom, a ne stranački, da ne dižu ruke prema prethodnim uputama i dogovoru. Tako je bilo u prošlom sazivu u Skupštini. Velimir bi glasao za oporbeni prijedlog, ako je bio dobar. U principu, ne smije se glasati po svome, stranka to može sankcionirati. Velimir je zapravo počeo kao kandidat za gradonačelnika, no kad je shvatio da bi Kregar i on jedan drugome oduzimali glasače, džentlmenski se povukao. Jednom mjesečno imat će sastanke Skupštine, to ga neće pretjerano izmoriti, to više što on nije tip od kavica i domjenaka - kad radi, radi, ima silnu energiju. On je prodekan za međunarodne odnose na Ekonomskom fakultetu i to će i ostati.
Na kraju, pitam Anu što je s genima Vesne Parun? Kada će objaviti svoju zbirku poezije?
- U sebi prije nosim prozu. U mladosti sam godinama pisala dnevnik. Često mi se čini da bi bio solidna građa za roman. Velimir mi kaže da ću jednog dana sigurno napisati memoare o njemu, no moja je teza da bih mogla pisati samo kad bih bila tužna. U zadnje vrijeme previše sam sretna da bih pisala - postala sam Srića!
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....