Ana Žube legenda je hrvatskog novinarstva. Kao urednica, novinarka i spisateljica traje već više od 30 godina. Objavila je više od 1500 priča u najrazličitijim novinama, a objavljuje ih i danas. U razdoblju zrelog socijalizma bila je sinonim za ljubavni roman. Stotine tisuća žena živjele su uz njezine eskapističke epizode, koje ona nije izmišljala nego ih je uzimala iz života. U ovome intervjuu otkriva kako se kroz odnos prema "ljubiću" može sagledati općenit položaj žena u društvu.
• Zašto danas više nema ljubavnih priča u novinama?
- Zašto nema ljubavnih priča u novinama, to je posebna tema, a ozbiljnija je zašto uopće nema na tržištu ljubavnih romana i, na koncu, zašto uopće nema pristojnih džepnih knjiga, cijenom pristupačnih svima. I zašto, kad kažemo 'ljubić', unaprijed mislimo da to nije literatura za svakoga? Zaboravljamo da su većina zapadnih spisateljica koje su postale cijenjene i poznate počinjale na kisocima. Najslavnije talijanske autorice i brojne francuske upravo su tako počele. Uostalom, Jackie Collins je jednako tako počela. No, sva će ta pitanja morati rješavati izdavači. Trebaju samo znati da nije jednostavno izabrati dobar roman i da ga nije jednostavno prodati. Nekad, u Vjesnikovoj redakciji Romani i stripovi, mi smo takve romane prodavali u sto tisuća primjeraka. To je vrlo odgovoran posao, a osobito je zahtjevno izdavati ljubavne romane. Oni vrlo brzo dosade i ne možete ponavljati teme. Izdavali smo američke romane, francuske, talijanske. Nalazili smo širok spektar tema i scenografija kroz koje su se prelamale te priče.
• A što je s novinama? Nisu li za nestanak, primjerice, domaćih ljubića iz njih odgovorne telenovele, sapunice?
- Ne, one su došle poslije, možda desetak godina pošto su nestali ljubavni romani. Kratka priča, ljubavna ili krimić, ukinuta je u novinama jer zahtijeva ozbiljan posao. Urednik se s tom pričom mora mnogo baviti, nadalje neprestano mora tragati za autorima, jer takvih je u nas malo i teško ih je zadržati u tom poslu. Kratka je priča zahtjevan žanr i nju treba pažljivo njegovati. Tamo negdje uoči rata uspjeli smo pri Vjesnikovoj kući odgojiti 20-ak predivnih mladih autorica. No, one su u međuvremenu sve nestale. Mi smo jednostavno sistematski ukinuli svaku mogućnost da netko od nekoga nešto nauči.
• Jedini ženski časopis koji je zadržao ljubavni roman, i to kao posebnu brošuru umetnutu u list, jest Gloria. Je li to, među ostalim, razlog zašto daleko najbolje stoji na tržištu?
- Da, Gloria je jedina i to joj služi na čast. Većina ženskih listova se ruga ženama. Jer ako vi mene na deset stranica, među 90 stranica reklama, uvjeravate što sve moram operirati na sebi i kako se moram namazati - što da drugo mislim? U tim listovima nećete pronaći ni jedan intervju s nekom uspješnom ženom znanstvenicom ili liječnicom ili nadarenom učenicom. S druge strane, svakako ćete pronaći intervju sa ženskom koja je povećala sise, i to za očev novac.
• Zašto je to tako?
- Zato jer su nadzor nad ženskim novinama prigrabili muškarci. No, nije daleko trenutak kad će se naša uspavana čitateljica-Trnoružica probuditi i reći: 'Hvala, dosta mi je i kozmetike, i celulita i operacija'.
• Nije li zapravo većina ženskih listova namijenjena tinejdžericama?
- Gotovo bih rekla debilnim tinejdžericama. Nekoj ženskoj kojoj morate dvjesto puta ponoviti kako da se našminka. Dakle, ne podcjenjuje se više samo zrela ženska pamet, nego i ona tinejdžerska. Je li moguće da se u ovom našem dominantno muškom okruženju ne može ispričati ni jedna ženska priča? Zamislite koliko je desetaka tisuća žena doživjelo i prošlo najtežih, najnevjerojatnijih priča u proteklom ratu. Zašto o tim ženama nije snimljen ni jedan film, napisana ni jedna priča? Zašto, primjerice, mi nemamo ni jednu poznatu ženu ratnicu, a mnogo ih je ratovalo, doista. Kao da ni jedna žena ništa nije u ratu napravila. Koliko je hrabrih žena iznijelo u to doba svoje obitelji. Realnost je potpuno istisnuta i ostaje jedino prazan prostor za priču tipa 'namažite se, odjenite se i iziđite', doduše ne znam kamo. Marija Jurić Zagorka napisala je 1940. u uvodniku lista Hrvatica: 'Nema sretnog naroda koji nema svoje junakinje'.
• Nije li inače problem suvremenog hrvatskog novinarstva što su iz njega nestale priče? Na zapadu u uspješnim listovima one čvrsto prevladavaju i kao reportaže, i kao proširene vijesti, i kao članci, i kao feljtoni i kao kolumne.
- Da, nestaje u nas ozbiljno novinarstvo i rijetko kad pročitate članak koji vas doista uvjeri u to o čemu piše. U nas se čak i političarke predstavljaju kao glupače, ja ne znam koliko su pametne, ali u novinama možete čitati samo o njihovim frizurama.
• No, dobro, u vrijeme kad ste vi počinjali pisati ljubavne priče, a i inače u socijalizmu, na ljubiće vlast baš nije gledala blagonaklono. Kako to da su onda uspijevali, a danas, kad je načelno sve otvoreno, ne mogu?
- Uspijevali su upravo zato jer su bili zabranjeno voće. Primjerice, u mojim je pričama uvijek strujao miris Zapada. Mnogo sam putovala i kad bih se vratila iz Pariza, u mojim bi se pričama osjetio Pariz. Bez obzira na to što sam uglavnom pisala o domaćim ženama i što su se te priče događale u domaćem okruženju, u njima je tinjala nada u neki drugi, bolji svijet.
• Vratimo se sapunicama, kakav je vaš pogled na njih?
- Jedne godine u Parizu cijeli sam dan hodala po knjižarama. Bila sam mrtva-umorna kad sam se navečer vratila u hotel i premda sam bila gladna kao vučica, nije mi bilo ni do pića, ni do hrane. Usput sam uključila televizor i upravo je bila krenula špica 'Dinastije'. To je prvi put da sam vidjela neku epizodu. U nas serija još nije bila prikazivana. Bila sam očarana, zadivljena, prvo glazbom. Odgledala sam je do kraja i dobila takvu snagu da sam se okupala, uredila, namazala i otišla na večeru. Poslije sam razmišljala što se to u meni zapravo dogodilo. Što se pokrenulo? Ta ideja da se može bolje, ljepše silno je važna. Mislim da su i moje priče o tome govorile. Ako vam je sada tako loše, nešto ćemo poduzeti, promijeniti. Nisam ja poručivala ženama da će im sreća pasti s neba. Ali, uz malo truda, život se može promijeniti. Sapunice govore o tome da ako ima problema, već sutra će se nešto promijeniti, dakako bit će to novi problem, ali sapunice daje nadu u neku pravdu koje u svakodnevnom životu često nemamo.
• Vjesnikova redakcija Romani i stripovi bila je u sklopu SOUR-a Vjesnik, koji je na vrhuncu imao šest tisuća zaposlenih, svojevrsna oaza za nepoćudne ili naprosto vlastitom odlukom izolirane intelektualce. Opišite, barem ukratko, kako se u njoj živjelo i radilo.
- Trebate znati da se u ono doba u Vjesnikovu neboderu nisu mogli otvarati prozori i da su svi pušili. Izlazili biste otamo preparirani dimom. Nadalje, pilo se dosta i previše. Postojali su ormari s pićem, a čaše su stajale i po stolovima. To je loša strana. Dobra je što su se ondje skupili doista vrhunski intelektualci, koji su većinom govorili i pisali nekoliko svjetskih, ali i posve bizarnih jezika. Imali smo daleko najmanje plaće, manje nego početnici koji izvještavaju s placa, i daleko najviše prihode, jer naša su se izdanja prodavala u stotinama tisuća primjeraka. No, sve u svemu, bila je to pristojna, mirna redakcija, svi smo bili urednici i jezičari. Radili su ondje vrhunski intelektualci poput Bore Jurkovića, Pere Kvesića, Igora Mandića, Marije Jurele, urednice enciklopedije za djecu "Sve oko nas", Pavle Lugarića, Marcela Čuklija, pojma za sve u stripu, čovjeka za kojeg nitko nije znao koliko točno jezika govori. Potpuno je baratao s nekih pet-šest, a služio se s tko zna koliko, za nuždu je prevodio i s nizozemskog. Ja sam, primjerice, uređivala, među ostalim, i Toma i Jerryja. Utemeljitelj te redakcije je bio tada već pokojni Nenad Brixi, a Boro Jurković bio je njegov nasljednik, koji je osnovao Trag, krimi-romane, Sirius, s Argusom Kviz. Nedavno je umro i nigdje o tome niste mogli pročitati ni retka, a Vjesnikovoj je kući donosio milijune.
• Kako ste uspjeli u svom radu biti toliko plodni?
- Oduvijek sam imala iznimno dobar odnos sa ženama. One u mene imaju duboko povjerenje. Ono što žene nikome nisu rekle, rekle su meni. Zabilježila sam u svom notesu više 2800 takvih intervjua. Ni jednu priču koju sam objavila nisam izmislila. To nema smisla, život je prepun mašte i izmisliti se ne može. Ponekad sam pisala tri ili četiri priče tjedno, a samo ponekad bih upala u krizu, jer su se teme ponavljale.
Uvijek sam se zapravo pitala kako u jednom žanru mogu pisati toliko dugo i uporno, iz tjedna u tjedan. Jedanaest godina u Vikendu, pa u Startu, Studiju, Svijetu, Bazaru i svim ostalim novinama. U prosjeku sam pisala dvije priče tjedno jer toliko je naviralo prijateljica, nepoznatih žena, koje su imale potrebu da mi ispričaju svoj život. I danas je to tako.
• Dakle, vaš je spisateljski rad u neku ruku opširna, premda specijalizirana, kronika našega građanskog društva u protekla tri desetljeća.
- Točno. Znala sam u Gornjem gradu tko se odselio a tko doselio. Većinom su junakinje mojih romana bile gradske žene, intelektualke, ali i sve žene koje su bile dovoljno pametne da se izvuku iz bijede ili sivila života. Dakle, uglavnom su to gradske priče, premda ima i seoskih, jer javljale su mi se i žene sa sela. Iznenađujuće puno tih priča nije, međutim, smješteno u Zagrebu nego u provinciji, odakle su mi se javljale ponajviše profesorice iz manjih gradova ili mjesta. Njihove su priče uvijek bile najzanimljivije. Primjerice, suprug jedne odlazi na rad u Istru, gdje se gradio tunel kroz Učku. Ondje nekoj učiteljici napravi dijete. Potom ga prebace na drugo gradilište, gdje on opet nekoj ženi napravi dijete. I sad, posvadi se sa suprugom i u svađi joj dobaci da je on pošten čovjek koji plaća dvije alimentacije.
Supruga mu nije povjerovala i o toj mi je nevjerici pisala. Ja sam stvar provjerila, ali joj pravu istinu nikad nisam rekla. Kako su oni dalje tu situaciju rješavali, stvarno ne znam. Onda, jedna mi je pisala zašto je sestri otela muža. Zaključila je da ga ova uopće ne cijeni, a da je on strašno dobar i radišan čovjek. Zato mu ga je otela i poslala na Pag da tamo gradi kuće.
• U vašim pričama nema nasilja.
- Nema, jer mislim da je nasilja ionako previše u svakodnevnom životu i u medijima, osobito na televiziji. Naša je ljubavna scena oduvijek bila nasilna, ali mislim da se nekad muškarci nisu usudili toliko mlatiti žene kao što to čine danas. Ipak je postojala ta vražja milicija, koje su se svi bojali, i ti su milicajci katkad znali na licu mjesta naprosto izdevetati nasilnika jer im se to činilo jednostavnije nego da pišu prijavu. U obiteljima gdje vlada nasilje najviše trpe djeca. Muškarci koji urlaju na svoje supruge i tuku ih morali bi znati da pritom tuku vlastitu djecu i da stvaraju buduće nasilnike.
• Više ste se puta udavali, koliko je to utjecalo na vašu društvenu poziciju?
- Slušajte, da sam ja slučajno bila usidjelica, uopće mi ne bi bilo moguće pisati ljubavne romane. Društvo bi me ostraciralo, bila bih tretirana kao karikatura. To što svoj život živim, recimo to tako, ljubavno, dalo je autentičnost i mojim pričama.
• Koliko ima vašeg života u vašim pričama?
- Nekoliko puta nisam mogla odoljeti da ne zabilježim i ponešto iz vlastita života.
• Kad ste objavili prvu priču?
- Prvu sam priču objavila u studenome 1971. Prijateljica koja je išla na operaciju dala mi je na prijevod priče za Vikend. U tramvaju sam izgubila taj fascikl. Navečer sam shvatila da prijevod sutra moram predati u redakciju. Dakle, situacija kad vas anđeli gurnu da radite ono za što ste stvoreni. Sjela sam i napisala priču. Tako sam počela, posve slučajno i bez ikakvih prethodnih planova.
Pristala bi raditi ljubavne priče za TV
Tomislav Čadež
• Zašto danas više nema ljubavnih priča u novinama?
- Zašto nema ljubavnih priča u novinama, to je posebna tema, a ozbiljnija je zašto uopće nema na tržištu ljubavnih romana i, na koncu, zašto uopće nema pristojnih džepnih knjiga, cijenom pristupačnih svima. I zašto, kad kažemo 'ljubić', unaprijed mislimo da to nije literatura za svakoga? Zaboravljamo da su većina zapadnih spisateljica koje su postale cijenjene i poznate počinjale na kisocima. Najslavnije talijanske autorice i brojne francuske upravo su tako počele. Uostalom, Jackie Collins je jednako tako počela. No, sva će ta pitanja morati rješavati izdavači. Trebaju samo znati da nije jednostavno izabrati dobar roman i da ga nije jednostavno prodati. Nekad, u Vjesnikovoj redakciji Romani i stripovi, mi smo takve romane prodavali u sto tisuća primjeraka. To je vrlo odgovoran posao, a osobito je zahtjevno izdavati ljubavne romane. Oni vrlo brzo dosade i ne možete ponavljati teme. Izdavali smo američke romane, francuske, talijanske. Nalazili smo širok spektar tema i scenografija kroz koje su se prelamale te priče.
• A što je s novinama? Nisu li za nestanak, primjerice, domaćih ljubića iz njih odgovorne telenovele, sapunice?
- Ne, one su došle poslije, možda desetak godina pošto su nestali ljubavni romani. Kratka priča, ljubavna ili krimić, ukinuta je u novinama jer zahtijeva ozbiljan posao. Urednik se s tom pričom mora mnogo baviti, nadalje neprestano mora tragati za autorima, jer takvih je u nas malo i teško ih je zadržati u tom poslu. Kratka je priča zahtjevan žanr i nju treba pažljivo njegovati. Tamo negdje uoči rata uspjeli smo pri Vjesnikovoj kući odgojiti 20-ak predivnih mladih autorica. No, one su u međuvremenu sve nestale. Mi smo jednostavno sistematski ukinuli svaku mogućnost da netko od nekoga nešto nauči.
• Jedini ženski časopis koji je zadržao ljubavni roman, i to kao posebnu brošuru umetnutu u list, jest Gloria. Je li to, među ostalim, razlog zašto daleko najbolje stoji na tržištu?
- Da, Gloria je jedina i to joj služi na čast. Većina ženskih listova se ruga ženama. Jer ako vi mene na deset stranica, među 90 stranica reklama, uvjeravate što sve moram operirati na sebi i kako se moram namazati - što da drugo mislim? U tim listovima nećete pronaći ni jedan intervju s nekom uspješnom ženom znanstvenicom ili liječnicom ili nadarenom učenicom. S druge strane, svakako ćete pronaći intervju sa ženskom koja je povećala sise, i to za očev novac.
• Zašto je to tako?
- Zato jer su nadzor nad ženskim novinama prigrabili muškarci. No, nije daleko trenutak kad će se naša uspavana čitateljica-Trnoružica probuditi i reći: 'Hvala, dosta mi je i kozmetike, i celulita i operacija'.
• Nije li zapravo većina ženskih listova namijenjena tinejdžericama?
- Gotovo bih rekla debilnim tinejdžericama. Nekoj ženskoj kojoj morate dvjesto puta ponoviti kako da se našminka. Dakle, ne podcjenjuje se više samo zrela ženska pamet, nego i ona tinejdžerska. Je li moguće da se u ovom našem dominantno muškom okruženju ne može ispričati ni jedna ženska priča? Zamislite koliko je desetaka tisuća žena doživjelo i prošlo najtežih, najnevjerojatnijih priča u proteklom ratu. Zašto o tim ženama nije snimljen ni jedan film, napisana ni jedna priča? Zašto, primjerice, mi nemamo ni jednu poznatu ženu ratnicu, a mnogo ih je ratovalo, doista. Kao da ni jedna žena ništa nije u ratu napravila. Koliko je hrabrih žena iznijelo u to doba svoje obitelji. Realnost je potpuno istisnuta i ostaje jedino prazan prostor za priču tipa 'namažite se, odjenite se i iziđite', doduše ne znam kamo. Marija Jurić Zagorka napisala je 1940. u uvodniku lista Hrvatica: 'Nema sretnog naroda koji nema svoje junakinje'.
• Nije li inače problem suvremenog hrvatskog novinarstva što su iz njega nestale priče? Na zapadu u uspješnim listovima one čvrsto prevladavaju i kao reportaže, i kao proširene vijesti, i kao članci, i kao feljtoni i kao kolumne.
- Da, nestaje u nas ozbiljno novinarstvo i rijetko kad pročitate članak koji vas doista uvjeri u to o čemu piše. U nas se čak i političarke predstavljaju kao glupače, ja ne znam koliko su pametne, ali u novinama možete čitati samo o njihovim frizurama.
• No, dobro, u vrijeme kad ste vi počinjali pisati ljubavne priče, a i inače u socijalizmu, na ljubiće vlast baš nije gledala blagonaklono. Kako to da su onda uspijevali, a danas, kad je načelno sve otvoreno, ne mogu?
- Uspijevali su upravo zato jer su bili zabranjeno voće. Primjerice, u mojim je pričama uvijek strujao miris Zapada. Mnogo sam putovala i kad bih se vratila iz Pariza, u mojim bi se pričama osjetio Pariz. Bez obzira na to što sam uglavnom pisala o domaćim ženama i što su se te priče događale u domaćem okruženju, u njima je tinjala nada u neki drugi, bolji svijet.
• Vratimo se sapunicama, kakav je vaš pogled na njih?
- Jedne godine u Parizu cijeli sam dan hodala po knjižarama. Bila sam mrtva-umorna kad sam se navečer vratila u hotel i premda sam bila gladna kao vučica, nije mi bilo ni do pića, ni do hrane. Usput sam uključila televizor i upravo je bila krenula špica 'Dinastije'. To je prvi put da sam vidjela neku epizodu. U nas serija još nije bila prikazivana. Bila sam očarana, zadivljena, prvo glazbom. Odgledala sam je do kraja i dobila takvu snagu da sam se okupala, uredila, namazala i otišla na večeru. Poslije sam razmišljala što se to u meni zapravo dogodilo. Što se pokrenulo? Ta ideja da se može bolje, ljepše silno je važna. Mislim da su i moje priče o tome govorile. Ako vam je sada tako loše, nešto ćemo poduzeti, promijeniti. Nisam ja poručivala ženama da će im sreća pasti s neba. Ali, uz malo truda, život se može promijeniti. Sapunice govore o tome da ako ima problema, već sutra će se nešto promijeniti, dakako bit će to novi problem, ali sapunice daje nadu u neku pravdu koje u svakodnevnom životu često nemamo.
|
|
• Vjesnikova redakcija Romani i stripovi bila je u sklopu SOUR-a Vjesnik, koji je na vrhuncu imao šest tisuća zaposlenih, svojevrsna oaza za nepoćudne ili naprosto vlastitom odlukom izolirane intelektualce. Opišite, barem ukratko, kako se u njoj živjelo i radilo.
- Trebate znati da se u ono doba u Vjesnikovu neboderu nisu mogli otvarati prozori i da su svi pušili. Izlazili biste otamo preparirani dimom. Nadalje, pilo se dosta i previše. Postojali su ormari s pićem, a čaše su stajale i po stolovima. To je loša strana. Dobra je što su se ondje skupili doista vrhunski intelektualci, koji su većinom govorili i pisali nekoliko svjetskih, ali i posve bizarnih jezika. Imali smo daleko najmanje plaće, manje nego početnici koji izvještavaju s placa, i daleko najviše prihode, jer naša su se izdanja prodavala u stotinama tisuća primjeraka. No, sve u svemu, bila je to pristojna, mirna redakcija, svi smo bili urednici i jezičari. Radili su ondje vrhunski intelektualci poput Bore Jurkovića, Pere Kvesića, Igora Mandića, Marije Jurele, urednice enciklopedije za djecu "Sve oko nas", Pavle Lugarića, Marcela Čuklija, pojma za sve u stripu, čovjeka za kojeg nitko nije znao koliko točno jezika govori. Potpuno je baratao s nekih pet-šest, a služio se s tko zna koliko, za nuždu je prevodio i s nizozemskog. Ja sam, primjerice, uređivala, među ostalim, i Toma i Jerryja. Utemeljitelj te redakcije je bio tada već pokojni Nenad Brixi, a Boro Jurković bio je njegov nasljednik, koji je osnovao Trag, krimi-romane, Sirius, s Argusom Kviz. Nedavno je umro i nigdje o tome niste mogli pročitati ni retka, a Vjesnikovoj je kući donosio milijune.
• Kako ste uspjeli u svom radu biti toliko plodni?
- Oduvijek sam imala iznimno dobar odnos sa ženama. One u mene imaju duboko povjerenje. Ono što žene nikome nisu rekle, rekle su meni. Zabilježila sam u svom notesu više 2800 takvih intervjua. Ni jednu priču koju sam objavila nisam izmislila. To nema smisla, život je prepun mašte i izmisliti se ne može. Ponekad sam pisala tri ili četiri priče tjedno, a samo ponekad bih upala u krizu, jer su se teme ponavljale.
Uvijek sam se zapravo pitala kako u jednom žanru mogu pisati toliko dugo i uporno, iz tjedna u tjedan. Jedanaest godina u Vikendu, pa u Startu, Studiju, Svijetu, Bazaru i svim ostalim novinama. U prosjeku sam pisala dvije priče tjedno jer toliko je naviralo prijateljica, nepoznatih žena, koje su imale potrebu da mi ispričaju svoj život. I danas je to tako.
• Dakle, vaš je spisateljski rad u neku ruku opširna, premda specijalizirana, kronika našega građanskog društva u protekla tri desetljeća.
- Točno. Znala sam u Gornjem gradu tko se odselio a tko doselio. Većinom su junakinje mojih romana bile gradske žene, intelektualke, ali i sve žene koje su bile dovoljno pametne da se izvuku iz bijede ili sivila života. Dakle, uglavnom su to gradske priče, premda ima i seoskih, jer javljale su mi se i žene sa sela. Iznenađujuće puno tih priča nije, međutim, smješteno u Zagrebu nego u provinciji, odakle su mi se javljale ponajviše profesorice iz manjih gradova ili mjesta. Njihove su priče uvijek bile najzanimljivije. Primjerice, suprug jedne odlazi na rad u Istru, gdje se gradio tunel kroz Učku. Ondje nekoj učiteljici napravi dijete. Potom ga prebace na drugo gradilište, gdje on opet nekoj ženi napravi dijete. I sad, posvadi se sa suprugom i u svađi joj dobaci da je on pošten čovjek koji plaća dvije alimentacije.
Supruga mu nije povjerovala i o toj mi je nevjerici pisala. Ja sam stvar provjerila, ali joj pravu istinu nikad nisam rekla. Kako su oni dalje tu situaciju rješavali, stvarno ne znam. Onda, jedna mi je pisala zašto je sestri otela muža. Zaključila je da ga ova uopće ne cijeni, a da je on strašno dobar i radišan čovjek. Zato mu ga je otela i poslala na Pag da tamo gradi kuće.
• U vašim pričama nema nasilja.
- Nema, jer mislim da je nasilja ionako previše u svakodnevnom životu i u medijima, osobito na televiziji. Naša je ljubavna scena oduvijek bila nasilna, ali mislim da se nekad muškarci nisu usudili toliko mlatiti žene kao što to čine danas. Ipak je postojala ta vražja milicija, koje su se svi bojali, i ti su milicajci katkad znali na licu mjesta naprosto izdevetati nasilnika jer im se to činilo jednostavnije nego da pišu prijavu. U obiteljima gdje vlada nasilje najviše trpe djeca. Muškarci koji urlaju na svoje supruge i tuku ih morali bi znati da pritom tuku vlastitu djecu i da stvaraju buduće nasilnike.
• Više ste se puta udavali, koliko je to utjecalo na vašu društvenu poziciju?
- Slušajte, da sam ja slučajno bila usidjelica, uopće mi ne bi bilo moguće pisati ljubavne romane. Društvo bi me ostraciralo, bila bih tretirana kao karikatura. To što svoj život živim, recimo to tako, ljubavno, dalo je autentičnost i mojim pričama.
• Koliko ima vašeg života u vašim pričama?
- Nekoliko puta nisam mogla odoljeti da ne zabilježim i ponešto iz vlastita života.
• Kad ste objavili prvu priču?
- Prvu sam priču objavila u studenome 1971. Prijateljica koja je išla na operaciju dala mi je na prijevod priče za Vikend. U tramvaju sam izgubila taj fascikl. Navečer sam shvatila da prijevod sutra moram predati u redakciju. Dakle, situacija kad vas anđeli gurnu da radite ono za što ste stvoreni. Sjela sam i napisala priču. Tako sam počela, posve slučajno i bez ikakvih prethodnih planova.
Pristala bi raditi ljubavne priče za TV
• Biste li pristali pisati ljubavne scenarije za tv format?
- Naravno da bih. Već sam nudila prije rata tadašnjoj televiziji seriju kratkih, dvadesetominutnih ljubavnih priča za laku noć. Gledala sam takve kratke engleske priče za laku noć. Fenomenalne su. To su kratke epizode iz života. Primjerice, susret njih dvoje kolodovru, a svatko odlazi drugim vlakom. Dobro, to je bilo prije rata ali još i sad nema interesa i to jednostavno ne razumijem. Takve vam ljubavne priče daju nezaboravan doživljaj nečega što sam vjerojatno nećete iskusiti, ali nečega što se događa, što postoji.
|
|
• Želite li reći da je u socijalizmu taj svojevrsni eskapizam, koji je bio legitiman u tzv. visokoj književnosti, u popularnim izdanjima bio nerado gledan, budući da ona imaju šire čitateljstvo i dopiru do posve običnih ljudi?
- Upravo tako. Nekoliko puta mi je pokojni Stipe Šuvar rekao: «Mala, ti se zajebavaš, misliš da mi ne znamo što ti zapravo radiš. Točno vidim što radiš.ľ Ipak, tada sam više bila zaštićena nego što su danas žene u novinarstvu. Nekad je ženama bilo lakše. Ako ste malo ekvilibrirali, mogli ste preživjeti. A u vremenima kao danas, kad vlada nesigurnost, najviše se toga prelama na ženama i djeci. Onda nema dovoljno vrtića, lijekova, socijalne skrbi. Ta se dakle nesigurnost prelama na ženama i u novinarstvu. Mnoge su mi se mlade kolegice požalile da su otvoreno ucjenjivane na najgore načine, da se prema njima ružno ophode. Cijela jedna garnitura mladih novinarki otišla je u glasnogovornice jer više nisu mogle izdržati pritisak. Divljaštvo je na svakom koraku. Uostalom, ako se u Saboru žene mogu otvoreno vrijeđati, kako će tek biti drugdje.
Šuvar mi je govorio: Mala, ti se zajebavaš...
|
Tomislav Čadež