Anu Žube (74), novinarku, urednicu, prevoditeljicu i spisateljicu, koju je u ženskim časopisima u socijalizmu tjedno znalo “gutati” i 100.000 čitateljica, možda je najbolje opisao prijatelj Indijac: žena muške inteligencije i velikog srca.
Za svoje kolege u Vjesnikovoj redakciji Romani i stripovi, svojevrsnoj oazi nepoćudnih, antimainstream intelektualaca, Ana je osim jako pametne i jako zgodne žene, uživala status čuvarice tajni - njoj su svi povjeravali svoje unutarnje bure, ljubavne sile i haribde. Imala je i još uvijek ga ima - dobro uho. I što je još važnije - diskretno. Znala je sve o intimnim zapletima, trokutima, nevjernim Tomama, željama za spajanjem i razdvajanjem… U trideset godina karijere sakupila je gotovo 5000 životnih priča, autentičnih, od krvi i mesa. Čitateljicama je bila melem. Nije ih osuđivala. Nije docirala. Samo je zapisivala njihove muke. Čitala se po cijelom prostoru bivše Jugoslavije: Burda, sarajevski i zagrebački Svijet, Praktična žena, Start, Večernji list, samo u Vikendu napisala je oko 1500 priča poznatih pod egidom Život piše romane. Ono što je život režirao, Ana je tkala ženskom suptilnošću, maskirajući prava imena, porijeklo, konkretne biografske fakte, pa su se u pričama prepoznavali i oni koji nisu bili njezini stvarni junaci. Uređivala je i objavljivala 54 romana godišnje, a čitala ih je stotine…
Doušnici i ispovjednici
“Doušnike” i ispovjednike koji su bili spremni razgoliti svoje najskrivenije tajne, imala je na svakom punktu. U Nadi Dimić imala je prijateljicu koja joj je priređivala sijela sa ženama. Prijateljice sa sudova, vjerujući u diskretnost, davale su joj na uvid dosjee, zapisnike iz sudnica… Uvijek se mogla osloniti na svoj “arapski telefon“, kako naziva svoju žensku mrežu. Organizirala je okupljanja u tvornicama, knjižnicama, klubovima - slušala, upijala i pisala.
Tako se znalo dogoditi da istinitu ljubavnu dramu objavi u realnom vremenu. S maramicom u ruci čitala se ona, na rubu nevjerojatnog, o kapetanu, recimo da je iz Splita, ali nije, a nije ni važno, koji se u Rijeci iskrcao ranije no što je rekao ženi. U luci je vidio svoj BMW i muškarca kako stoji pored njegova automobila. Zamolio ga je da ga preveze. Mladi je muškarac u vožnji razvezao dušu i jezik i povjerio kapetanu kako ima ljubavnicu, čiji je muž kapetan, strašno dobro zarađuje i galantan je, sve joj kupuje… Kad je kapetan došao doma, demolirao je sve što se dalo. Kroz prozor su letjele bunde, suđe, posteljina… Intervenirala je i policija. Ali, Ana nije iz policijskih izvještaja saznala priču o prevari. Nju je nazvala susjeda koja je svjedočila kapetanovom slomu i bacanju stvari kroz prozor.
Ana Žube svoj talent slušateljice, ali i provodadžinice i snubiteljice otkrila je rano, još u gimnaziji.
“Otkad znam za sebe zanimali su me ljudi, što je s druge strane, kakvi su kad ostanu sami, u pidžami. Još u gimnaziji sam drugima pisala pisma, ljubavna za sastanak, rastanak, optužbe… Lijepo sam zarađivala za sendviče. Poslije, u redakciji, uvijek sam znala tko ljubuje, tko pati, koga što tišti, ali nikad, nikad, nisam to dijelila s drugima. Uvijek mi se to događalo, sjednem u vlak, tramvaj, kafić… i ljudi se otvore kao pipe…”, govori veselim tonom Ana Žube u svom zagrebačkom stanu krcatom knjigama i pozitivnom energijom u kojemu živi sa Stanislavom Feldmanom, uglednim neurologom i psihijatrom koji ostavlja dubok dojam blagosti. A samo je takav, psihijatar, mogao “ukrotiti” Anu, šale se njezine prijateljice. Feldman je diskretan, kuha kavu, nosi kolače i povlači se u kuhinju… I za jednog i za drugog nepravedno je napisati bivši; i Ana i Stanislav pišu i dan danas, Feldman je prije pet godina objavio sjajnu knjigu “Ljubav na drugi pogled” u kojoj tvrdi da je ljubav vrhunac našeg razvoja, intelektualnog i emocionalnog i slavlje života.
Majstorica ljubavnih romana i ljudskih priča, sama se gubila na stranputicama. Iako su Anine priče imale terapeutsku i iscjeliteljsku ulogu i mnogim su ženama pružale nadu i utjehu da nisu same i izolirane u svojim tugama, Ana je bila baš kao i svi postolari - s lošim cipelama. I to ne jedne. Nego tri. Trebalo je čekati one po mjeri, udobne, nosive, nezamjenjive. I Feldmana.
Prva tri braka
Njezin Prvi gospodin bio je krasan, divan i obrazovan, samo što je imao iste sklonosti kao Michael Douglas, nije mogao živjeti s jednom ženom bez dodatnih pratilja.
“Gospodin je mislio da to fantastično radi, nije računao da će žene progovoriti, a najmanje meni. Dvije su mi glumice u razmaku od dva mjeseca došle plakati na ramenu i ispričati mi se da im je žao što su spavale s njim jer da mene vole, a ono s njim je bila samo jedna pijana noć… Prvi put sam mislila da je to neka šala. Smijala sam se. Kad je došla druga, onda sam se već malo trgnula. U to doba dobila sam perforaciju čira i doktor se čudio: pa kako možete tako mladi imati perforaciju čira, u kakvom ste vi braku… Sretnom… A on kaže: mislim da je presretan brak, samo se maknite… Shvatila sam to kao poruku. Nije bilo spasa braku, a taj moj gospodin je tako živio sve do svoje smrti. Upisala sam se kod matičara s njegovim prezimenom i ujedno, a da nisam znala, i u njegov harem. To je onaj dio braka koji nije bio očaravajući. No, naučila sam uz njega satima biti uz knjige. Zahvalna sam mu na osjećajima koje je probudio u meni, od najvećeg ushićenja do najdublje boli. Bila je to ubrzana škola života. Prošla sam ju sa jedva prolaznom ocjenom”, priča Ana.
A onda je opet pala ispit. “I drugi pokušaj da imam brak do groba neslavno je završio”, prisjeća se ona.
Gospodin Drugi koji je u danima poznanstva pio samo sok, kad su se vjenčali, počeo je slaviti, živjeti u maglama maligana i nije prestajao sve dok ga nije ostavila. Stan im je svake večeri bio pun uzvanika, čestitara toliko da je kućna pomoćnica zamijetila: pa ja kuham kao da radim u restoranu. “On je od prvog dana, presretan zbog našeg braka, stalno govorio: život nije teška dužnost, život je praznik, treba slaviti. Svetkovao je i slavio godinu dana. Ja sam se umorila od njegovih proslava i otišla sam.”
Lekcija drugog braka, o snazi posesivne majke koja ne dopušta tridesetogodišnjem sinu presjeći pupkovinu, bila je neugodna, ali poučna za sva vremena.