On je naš čovjek, čovjek od povjerenja - tako je Nikola Grmoja, jedan od stupova Mosta, pokušao objasniti skandaloznu odluku da se kum šefa stranke Bože Petrova instalira na mjesto zamjenika ravnatelja Hrvatskih voda te se ozbiljna smetnja za provođenje cijele operacije, neispunjavanje ni formalnih uvjeta potrebnih za tu funkciju, eliminira promjenom statuta tvrtke i rušenjem kriterija. Umjesto visoke stručne spreme i pet godina radnog iskustva na rukovodećim poslovima, za Kuma je propisano posjedovanje nekih nedefiniranih “posebnih vještina”.
Grmoja bez ikakve zadrške priznaje da su statut državne tvrtke mijenjali samo zato da bi ga prilagodili svom čovjeku. Dodatno se blamira tvrdnjama da se u tom slučaju “ne radi ni o kakvom zapošljavanju, nego o političkoj funkciji zamjenika direktora, a to nije zapošljavanje”. Slično se izjasnio i Petrov, javnosti usput pokušavajući prodati priču kako se on ne bavi kadrovskim pitanjima. Inače, ravnatelj je Hrvatskih voda iz HDZ-a, u nadzornom su odboru već tri člana iz redova Mosta. Nikad dosta!
Kratak je put od visokoparnog moraliziranja do moralnog urušavanja. Od inzistiranja na stručnosti do političkog kadroviranja. Isti taj Most još se koliko jučer predstavljao kao jamac moralnosti u politici, obećavao da će biti brana nepotizmu i stranačkim uhljebima, da jedini može osigurati pozitivne promjene u hrvatskoj politici. Ali, navodna moralna vertikala opasno je zaronila. Otvoreno namješta svoje ljude jer u druge, implicitno priznaje, ne može imati povjerenja. Bez toga, kažu, Most ne može preuzeti odgovornost za rezultate vlasti. Ekipa Bože Petrova, dakle, vjeruje samo sebi, svojim ljudima i kumovima? To onda znači da po rukovodstvima državnih tvrtki ni ubuduće nema mjesta za one koji nisu ni Mostovi ni HDZ-ovi, koji kao ulaznicu u posao nude stručnost i sposobnost, a ne samo stranačku iskaznicu.
Most se aferom Kum debelo kompromitirao. Pokazuje da je i sam krvav ispod kože. Njegovi partneri u vlasti rade isto, ali ne tako otvoreno i napadno. Kao igrač s mnogo utakmica u nogama, HDZ će svoje prema državnim pozicijama grabežne porive mnogo vještije upakirati. Dokaz je Vladina uredba po kojoj će se uprave i nadzorni odbori u državnim tvrtkama brzinski, u roku tri tjedna, imenovati bez provođenja javnih natječaja, kako to zakon inače određuje. Odluka navodno ima prijelazni karakter, ali zapravo na mala vrata uvodi trajna rješenja. HDZ i Most će po državnim firmama posaditi svoje kadrove - riječ je o najmanje stotinjak do dvjestotinjak ljudi - a za pola godine većina će se tih mandata verificirati kroz javne natječaje. Ministar Goran Marić sam priznaje da je “velika vjerojatnost” za realizaciju upravo takva scenarija.
Bruxelles je Vladu Zorana Milanovića tri godine lomio da bi se tek potkraj mandata izglasali zakoni po kojima se upravljačke strukture po državnim firmama biraju javnim natječajima. Plenkovićeva se Vlada lukavo dosjetila kako tu obavezu primijeniti s odgodom, a zapravo eskivirati. Sa svakom vlašću ista priča - u kampanji parole o profesionalizaciji menadžmenta, a potom u praksi bijeg od javnih natječaja. Nema samo Božo Petrov kuma, svaka vlast ima ešalone podobnika. Milanovićevi su ministri po državi posijali kadrove podmazane pravom na višemilijunske bonuse. Oni prije njih, iz vremena Ive Sanadera, vuku se po sudovima. Politička kadroviranja ruiniraju početni dobar dojam Plenkovićeve Vlade. Čim se s riječi krene na djela, stvari se rapidno mijenjaju. Medene deklaracije, toksične realizacije!
Drugi je dokaz nesklad između proklamiranih ciljeva Plenkovićeva kabineta i prvih poteza kojima je otvorio mandat. Uz stabilan gospodarski rast, stvaranje novih radnih mjesta, zaustavljanje iseljavanja i demografsku obnovu, premijer je najavio i društvenu pravednost te solidarnost, a pokazao izrazitu socijalnu indiferentnost. Vlada se odmah predstavila kao zastupnica gornjih, imućnijih slojeva. Umjesto da krene s povećanjem minimalnih plaća, startala je s poreznom reformom, koja najsiromašnijima ništa neće donijeti, a najviše će profitirati oni koji imaju najviše. Jasno je da Hrvatska smanjivanjem poreza pokušava zadržati obrazovane i za normalno funkcioniranje zemlje vitalno važne mlade ljude. Logično je također da oni koji nisu zahvaćeni poreznim škarama ne mogu uživati radost fiskalnog rasterećenja. Ali moralo se misliti o nekoj vrsti balansa. Moralo se voditi računa da se poreznom reformom ne stvara dodatni razdor među društvenim skupinama, između već silno udaljenih bogatuna i sirotinje. Premijer je svoje mjere morao kombinirati tako da svima pruži neki razlog za optimizam.
Sličan problem sada provociraju posve ishitrene najave da će se povećati proračunska izdvajanja za obranu. Zašto? Jer je NATO to zacrtao kao cilj, jer je novi američki predsjednik zaprijetio da oni koji ne izdvajaju najmanje dva posto BDP-a neće moći računati na zaštitu. U zemlji u kojoj je trideset posto mladih nezaposleno, a više od četvrtine stanovništva živi u zoni siromaštva, potrebe u vojnom sektoru sigurno nisu najpreče. Nema za bebe, ima za oružje! Sindikalac Vilim Ribić odmah je usporedio izdvajanja za obranu te znanost i istraživanje. Po njemu, hrvatski proračunski troškovi za obranu od 1,23 posto BDP-a veći su od prosjeka EU i prosjeka usporedivih tranzicijskih zemalja, ali po ulaganju u istraživanja i razvoj jako zaostajemo. Taj bi se rascjep dodatno sada mogao povećati pod utjecajem moćnog vojnog lobija u državnom vrhu. Hrvatska se predsjednica ponaša kao generalica. Kud NATO okom, tu ona skokom.
Hrvatska po ulaganju u vojsku namjerava hvatati korak s bogatim državama Europe, ali - posve neobično! - u nekim drugim stvarima koje su za život naroda mnogo važnije nema takvih ambicija. Recentni dokumenti Europske komisije pokazuju da se hrvatska politika vrlo nonšalantno odnosi prema činjenici da prema podacima za prošlu godinu više od milijun i dvjesto tisuća hrvatskih građana živi u siromaštvu ili socijalnoj isključenosti te smo u tom pogledu među najkritičnijim europskim državama. Međutim, za razliku od većine članica EU, Hrvatska nema plan za rješavanje tog problema. Zemlje Europske unije planiraju do 2020. smanjiti broj ugroženih građana za više od 20 milijuna. Hrvatska za desetak tisuća ili ni dva posto. Ako misli na budućnost nacije, ali i na održivost svoje vlasti, premijer Plenković prije nego u vojsku možda bi morao investirati u ljude.
Treća zona raskoraka, područje na kojem su riječi otišle drumom, a djela bi mogla šumom, pitanje je medijskih sloboda. Premijer Plenković posjetio je obilježavanje dvadesete obljetnice “noći svijeća”, legendarnih masovnih prosvjeda za Radio 101, kojima je građanska Hrvatska ustala protiv odluke Tuđmanove vlasti da gašenjem jedne radijske postaje radikalno sreže prostor nezavisnih medija. Dolazak šefa HDZ-a na takav događaj svojevrsna je poruka. Plenković nije nosio pokajničku kostrijet, ali njegovo je prisustvo signaliziralo odmak od HDZ-ove prakse iz devedesetih. Dobrodošla je poruka i njegova izjava da mu je kao predsjedniku Vlade “važno da sloboda medija i izražavanja bude u prvom planu, da bude poštovana i da bude u skladu s europskim standardima”.
Međutim, istodobno neki njegovi ministri napadaju medije riječima koje kao da su prepisane iz olovnih Tuđmanovih vremena, u kojima je vlast na različite načine, ali brutalno ratovala protiv novinara. Tako je ministru obrane i potpredsjedniku Vlade za nacionalnu sigurnost Damiru Krstičeviću objavljivanje informacija o istragama koje se navodno provode u susjednoj Bosni i Hercegovini postalo razlogom za teške optužbe da neki mediji protiv njega i Hrvatske vode specijalni rat. Na stranu sada to zanimljivo stavljanje znaka jednakosti između sebe i države. “Više nego ikad poražene snage skupa s paraobavještajnim elementima žele kriminalizirati našu veličanstvenu pobjedu i oslabiti Hrvatsku”, pompozno je na sjednici Vlade izgovorio u kameru. Svoje dramatične tvrdnje nije potkrijepio baš nikakvim dokazima. Umirovljeni general valjda misli da javnost funkcionira poput vojske. Zaboravlja da je sada na funkciji ministra obavezan komunicirati na drugačiji način. Kako je krenuo, još malo pa će izdavati potjernice.
Naravno da se izborna obećanja nikad sasvim ne realiziraju. Problem je, međutim, što vlada zlatoustog Andreja Plenkovića nekako prebrzo gubi pozlatu.