Anita Ademi: Lako je generalu s takvom ženom

"On nema nikoga osim mene i naše obitelji", reče prije neki dan u jednim novinama Anita Ademi, supruga Rahima Ademija, generala optuženog za ratne zločine.



Ovaj visoki časnik doista je ostavljen da se brani sam, nema za njega potpore zajapurene gomile s transparentima, ni njegovih portreta u izlozima, njegov gorki usud neće dirnuti Aralicu ni Zidića, estrada i emigracija ne skupljaju pare za njega, vlast nevoljko isplaćuje honorare njegovim odvjetnicima. Kosovski Albanac, ukratko, žrtva je na koju bi nacija bez puno krzmanja pristala, premda je baš on bio zapovjednik koji joj je u posljednjem ratu, u ranu jesen 1991. na Šibenskom mostu, donio prvu pobjedu. Da on tada topovima sa Žirja nije naguzio Mladića, teško bismo se uistinu kasnije osvjedočili u junaštvo Ante Gotovine i Janka Bobetka.

Torbica preko ramena



Ali, dobro, to nije tema ovoga članka. Vratio bih se na prvu rečenicu, izjavu njegove supruge: "On nema nikoga osim mene i naše obitelji". Ne znam za vas, dragi čitatelji, ali ja da sam u Ademijevoj koži, više ne bih ni tražio. Na stranu s parama i transparentima, estradom i emigracijom, Aralicom i Zidićem, Rahim Ademi ima više od svih. On ima svoju ženu, a imati svoju ženu u ovakvim je prilikama, vjerujte, više nego sto milijuna njih s tvojom slikom na majici kratkih rukava. Jer, znate kako je, dođe jesen, dođu hladniji dani i više ne možeš nositi kratku majicu sa slikom omiljenog generala, "heroja, ne zločinca", a žena je uvijek uza te, i po kiši i po snijegu. Ciklonalno se polje premješta sa sjevera Europe, ili hladna fronta s Karpata, pa rastjera prosvjednike pred okružnim zatvorom i polomi im letve transparenata, a tvoja supruga, s torbicom preko ramena i kišobranom u ruci, uvijek je tu, ne bi je ralicom maknuo. Stoji uza te u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, dok vas smrt ne rastavi.



Jedna namrštena Anita Ademi tu vrijedi više nego stotinu hiljada na splitskoj rivi. Stotinu hiljada na rivi nisu upravo spomena vrijedni. Kada su se ono okupili prije šest godina, priznajem, jako sam se uplašio, no uskoro sam shvatio kako su oni neartikulirana gomila koja malo viče, a onda se rasprši po kafićima i kladionicama i uskoro zaboravi što je govorila. No, gospođa Ademi je snaga. Nje bih se ozbiljno prepao, a kako čujem, nisam jedini. "Mislim da se Rahim više boji nje nego Haaga", reče mi ljetos u Motovunu Ademijev branitelj Čedo Prodanović i ja to potpuno razumijem. Jedna takva lajava dalmatinska gospođa, vjerujte, iz iskustva govorim, doista je katkad zastrašujuća. Strašnija od Mladićevih tenkova na Šibenskom mostu. Ali ti je drago da je imaš. Ona je više od domovine, zastave i himne, novca i putovnice, hrvatske puške na hrvatskom ramenu. Muškarac, neka je i general, više od nje zapravo ne može ni imati.



Žena je po naravi prevrtljiva i nepouzdana, tvrde konzervativni mislioci. Bit će valjda da su se oni s takvima oženili. Mi, s druge strane, u gospođi Ademi lijepo možemo vidjeti odanost kakvu nismo sreli u mnogo naših konzervativnih mislilaca s bogatom partijskom prošlošću. Kada ta sredovječna plava službenica, jednostavna domaća žena kaže: "On nema nikoga osim mene i naše obitelji", gledamo kako brak katkad zna biti veličanstven, zanosan i herojski. Baš kao u onoj staroj pjesmi Tammy Wynette: "Stand by your man and tell the world you love him". To je, znam, malo sladunjava stvar i feministice je ne vole, ali u ovoj prilici neka idu kvragu i dobar ukus i žensko pitanje. Anita Ademi pripada drugom svijetu i vremenu, kada su se ljudi samo jednom ženili i udavali i unatoč svim iskušenjima do smrti ostajali uz svoga bračnog druga, a i onda bili zajedno pokopani, u kićenoj obiteljskoj grobnici od bijelog mramora. Ne kažem, naravno, da je to najbolji od svih života, svatko neka odabere kako njemu odgovara, htio bih samo reći da je i tradicionalni brak na svoj način i lijep i uzvišen. Na prvome mjestu, u svojoj moralnosti.



Rahim Ademi, na primjer, dvaput je zagnojio u reštu, prvo u Jugoslaviji, kada je zbog navodnog separatizma odbio denuncirati neke vojnike albanske nacionalnosti, a potom su ga na sedam mjeseci zaključali u haaškom pritvoru.

Neraskidivo savezništvo



Njegova je supruga oba puta ostala uza nj. Zacijelo zato jer ga voli, reći ćete, a ja ću dodati kako ponešto vjerojatno ima i u tome da je brak, prije svega, moralni zavjet, otud i ono "dobro i zlo" u tekstu obreda. To je isprava o neraskidivom savezništvu i povjerenju bez ostatka, u boljim je brakovima poštuju dosljednije nego sicilijansku omertu. Možete to obaviti pred Gospodarom svemira u župnoj crkvi, ali zapravo nije nužno. Građanski je brak jednako valjan, jer je dokazano da su muškarac i žena u stanju jedno drugome vjerovati i bez straha od kazne Božje.



Nekome će ta bezrezervna odanost biti zatucana i ograničena, kao što je zatucan i ograničen onaj Kuduz Bećo, kada u filmu reče: "Ja ti se ne mislim dvaput ženit", ali kada vidite kako se razvode naši pjevači, modeli i fudbaleri, glumice, menadžeri, svi oni, kako bi naši stari rekli, celebrities, i kakav se gadni gnoj iz čireva njihovih brzopletih veza izlijeva po stranicama tabloida, zažališ za onim neukim, staromodnim poštenjem svojih roditelja, koji su desetljećima gotovo urastali jedno u drugo. Uvijali su se i ispreplitali u nerazmrsiv čvor zajedno sa svim onim što uz brak neizbježno ide, s djecom, kreditima, autima, vikendicama i, više od svega, odanošću i brigom za onoga drugoga. I bilo je tu, naravno, uvijek nekih ružnih uspomena koje su vrebale da svaku godišnjicu pokvare, nekih kolegica iz ureda i nekih nepromišljenosti na sindikalnim zabavama, da ih sad ne spominjemo, ali su oni opet sve pobijedili i ostali skupa, i kao ljubavnici, i kao roditelji i kao saveznici, dvoje ljudi koji, unatoč svemu, nisu izdali jedno drugo.



Gradili su strpljivo taj odnos, da bi u jednom trenutku shvatili kako je on veći i važniji od njih samih, kako im je život onoga drugoga vrjedniji od vlastitog života. Čak i general koji zapovijeda tisućama vojnika zna kako zapravo vrijedi umrijeti samo za vlastitu ženu i djecu, baš kao što i generalova žena shvaća da on nikoga osim nje i djece naposljetku nema.

Ljubavna mudrost



Možda vam se to čini malo, ali većega od toga, ponovit ću, ustvari nema. Mogu se milijuni zaklinjati u vaše ime, ali pred vratima zatvora svi će se oprostiti s vama. Nitko ne želi vašu muku, nitko se ne bi mijenjao. Tada vam, ako ste sretni da je imate, samo žena ostaje. 



Zašto je tu jednostavnu ljubavnu mudrost teško razumjeti i mlađi je naraštaji sve nevoljkije prihvaćaju pa sve više brakova završava razvodom, ne bih znao odgovoriti. Možda bi Anitu Ademi trebalo pozvati da mladima objasni neke stvari, možda bi ona trebala voditi zaručničke tečajeve u župama...? Ali, da, sad sam se sjetio, ne može. Njezin muž "nije naš". Kada biskupi govore o krizi obitelji, to vjerojatno uključuje i slučaj da se Hrvatica, makar i sretno, uda za Albanca.



Ali, pustimo biskupe, tko bi njih zbiljno shvaćao. Pogledajmo još jednom ovaj bračni par. Sredovječna plava službenica koja se privija uz optuženog časnika čini, barem meni, da on izgleda nekako solidnije, čestitije, zbog nje sam čak spreman povjerovati u njegovu nedužnost. Takav dojam, svjestan sam, može biti pogrešan i dobro je da je pravno ništavan, ali ja nisam sudac i sebi mogu dopustiti takvu nesmotrenost.