Ante Kostelić Gips: Svaki put zasuzim kad svira himna

S tri olimpijske medalje i Janičinim trijumfom u Svjetskom kupu iza obitelji Kostelić je vjerojatno najuspješnija sezona do sada. Koja još nije završena. Nakon kraćeg odmora u Zagrebu, Janica je preksinoć stigla na austrijsko skijalište Innerkrems kamo su njen otac Ante i brat Ivica stigli još početkom tjedna, pravo s finala Svjetskoga kupa u Švedskoj.



U Innerkremsu je ovaj tjedan Otvoreno prvenstvo Njemačke, a od sutra se održavaju i brze discipline prvenstva Hrvatske, koje će sljedeći vikend završiti na Platku.



Innerkrems je malo mjesto s puno žičara i skijaških staza, a u večernjim satima s potpunim mirom i tišinom. Tako je i u Berghofu, dugogodišnjoj bazi Kostelića i hrvatske skijaške reprezentacije. Preko dana na svakom je koraku lijepo vidjeti naše skijaške nade u nadaleko prepoznatljivim crvenim odijelima s crveno-bijelim kockastim detaljima, a koliko se svi oni danju umore najbolje vam govori ta apsolutna tišina i mir nad hotelom i čitavim mjestom već poslije deset navečer. Izuzetak nisu ni Janica ni Ivica, a jedini koji je zbog susreta s novinarima ostao budan skoro do ponoći bio je Ante Kostelić.



Na početku razgovora odmah smo se dotakli nesviranja hrvatske himne Janici na nedavnim proglašenjima pobjednika Svjetskog kupa u Švedskoj. Ante Kostelić ne želi kategorički tvrditi da je razlog tome politika, ali je činjenica da im se to mnogo puta  događalo. Od samih početaka, kada nisu imali ni hrvatsku himnu ni zastavu, pa do danas kada je takve propuste teško shvatiti, jer se u prvom redu radi o protokolu koji je tako jasan.



Što duže razgovarate s Antom Kostelićem, to vam se otkriva više slojeva njegove ličnosti i njegovih interesa, a vrlo je lako odlutati u najrazličitijim smjerovima - od povijesno-političkih razmatranja, do filmova, a osobito knjiga. No, sve se to, ako si date dovoljno vremena, na kraju ponovno sklapa u jedan vrlo logičan, prirodan i nadasve dosljedan način razmišljanja i života.



Mit o Sizifu



Primjerice, Kostelić nam priznaje da još uvijek zasuzi svaki put kada je Janica na postolju, kada se diže hrvatska zastava i svira hrvatska himna. Ali isto tako je čvrsto uvjeren da nema smisla protestirati i žaliti se kada im tako nešto uskrate. Kao što ni inače nema smisla protestirati protiv velikih i moćnih, hodati po gradu s nekim "guskama" ispred američke ambasade, jer tako samo od sebe radite budalu i činite upravo ono što onaj koji vam želi naštetiti i priželjkuje. Umjesto toga, treba samo raditi i u onome što radiš pobijediti.



Nastojeći objasniti kada se i zbog čega treba, odnosno ne treba pretjerano uzbuđivati i živcirati, najuspješniji svjetski skijaški trener posegnuo je za dva vrlo različita citata iz literature:



"Camus u 'Mitu o Sizifu' objašnjava što Sizifa veseli i zašto je on tako uporan: 'Borba za vrh ispunjava ljudsko srce i zato je Sizif bio sretan čovjek'. Čovjek se bori za vrh, Sizif valja taj kamen, i to ispunjava njegovo srce i on je sretan čovjek.



Himne i zastave tako s jedne strane također predstavljaju tu snagu koja pokreće čovjeka i veseli njegovo srce. A opet, s druge strane, Don Juan Carlosa Castanede, kada ga neki plemić pita za savjet, kaže da se u svakoj stvari treba boriti da se postigne maksimum i da, primjerice kod osvajanja žena, uvijek treba nastojati ostaviti najbolji dojam. Ali, kaže on, nemoj zaboraviti da je na kraju uvijek sve svejedno. Između tih dviju natuknica, između ta dva stava kreće se čitav naš život i sva moja razmišljanja, između stalne borbe za vrh i između te svijesti o nebitnosti, relativnosti svih stvari. Zato kada me pitate zašto se mi ne žalimo i zašto ne protestiramo kada se dogode stvari kao što je bilo to s himnom, onda je dio odgovora da je uzaludno biti zbog toga čangrizav i pretjerano reagirati. Jer na kraju je sve to svejedno, pa čak i same medalje. Između te dvije krajnosti i ta dva pristupa životu i svim stvarima treba naći ravnotežu, a prikloniti se samo jednoj od te dvije strane je promašaj. Kada se sjetite one izreke "memento mori", što onda znači himna, i zastava, i svi uspjesi?



Ali, s druge strane, čak ako i sve to svrstate u prolazne iluzije koje nas okružuju i kojima se zaokupljamo, na putu od jedne do druge takve iluzije prolazi naš čitav život i sva naša nastojanja i u tome je njihova ipak velika važnost. Ali, bilo kakva isključivost, šovinističko, fanatično zalaganje samo za jednu stvar u životu, ma što to bilo, svakom čovjeku s imalo duha mora se kad-tad pokazati promašenim i uzaludnim. I baš zato čovjek se treba prikloniti isključivo tome da borba za vrh ispunjava i usrećuje ljudsko srce". • Ta svijest o prolaznosti vas, znači, štiti od očaja u situacijama kada se Sizifov kamen ponovno skotrlja?



- Naravno, a kamen se uvijek prije ili kasnije skotrlja.



• Ali vi ste sada ipak na vrhu, i to vrlo čvrsto.



- Mi održavamo i održavat ćemo takvo stanje dokle god nam naše fiziološke snage i zdravlje to budu dopuštali. Držat ćemo taj kamen na vrhu, održavati tu atmosferu koja nam je potrebna da živimo, poput zraka i poput hrane. Uostalom, većina ljudi tako doživljava sva svoja nastojanja i ono što rade. Na primjer, veliki je uspjeh za nekoga, da ne može biti veći, sačuvati brak ili nešto takvo u životu, a nitko im za to neće dati medalju. Ljudi sami uživaju u tome što čine. Tako isto i ja uživam u našim uspjesima i pobjedama, osobito u samim onim trenucima kada se oni događaju. To vam je kao ushit koji može izazvati dobro izvedena deklamacija, uzvišeni, emocijama nabijen prizor neke Shakespeareove drame. U tom trenutku svi plješću, no kada se zastor spusti, scena je gotova i nema načina da se ona i osjećaj koji je pobudila produže. No uvijek ima onih, a među njima i mnogo lažljivaca i foliranata, koji bi takve scene po svaku cijenu željeli neprestano produljavati i nekako se, po mogućnosti, u njih ubaciti.



• Kada ste počinjali, koliko ste bili sigurni da ćete jednog dana biti na vrhuncu?



- Ja sam dan za danom vjerovao u onaj sljedeći dan, sljedeći korak, sljedeći period, i tako korak po korak išao prema vrhuncu. I shvatio sam da je to dobro.



• Čini li se i vama da o Anti Kosteliću Gipsu, bez obzira na sve uspjehe, u javnosti kao da su zacementirane neke predrasude?



- Postoje stereotipi. I ja ih imam, recimo, o novinarima, da su to ljudi koji puno puše, piju kavu i općenito su nepristojni. To je, naravno, predrasuda. Tako isto ljudi imaju unaprijed stvoreni stereotip o meni, počevši od mog izgleda. Ja uvijek radim nešto s rukama, nosim balvane i kolce, i to je od mene, naravno, učinilo drukčijeg čovjeka nego što je netko tko stalno sjedi za kompjutorom i piše.



• Činjenica je da su se neki okrenuli protiv vas nakon što ste pobjedama, poput onog trijumfa Janice na Olimpijadi u Salt Lake Cityju, izazvali pravu nacionalnu euforiju pretočenu u nezapamćeni doček. Kako ste vi sve to doživjeli?



Uživam i u tuđim pobjedama



- Vjerovao netko ili ne, da se sada ne zaklinjem jer mislim da to nisam dužan, ja sam svom dušom protiv takvih dočeka. Trebali biste jednom razgovarati s ekipom koja je oko mene evo već deset godina - što inače isto nešto govori o nama. Oni bi vam svi mogli potvrditi da sam se ja na prvi spomen nekog svečanog dočeka sav naježio. Ma kakav doček, ja se ne volim nigdje izlagati pred ljudima. Bio bih najradije sletio u Ljubljani i sam se dovezao u Zagreb da me nitko ne vidi. Ali s obzirom na tolike ljude koji su nas čekali i političare, od gradonačelnika do ministara, i sve što su pripremili, bio sam prisiljen tamo se pojaviti, a Janica pogotovo. A ona je vrlo introvertirana osoba i to ju je jako iscrpilo, uostalom nakon tog dočeka je i pala u nesvijest.



Ali, kada jednom dođe na pozornicu, svaki se čovjek vrlo lako počne ponašati kao budala. Tako sam i ja počeo tamo plesati, a ima li veće sramote nego plesati nasred Jelačićeva trga pred tolikim tisućama ljudi! Sve to meni ništa ne znači. Jedina stvar koja me u svemu tome zanima je strast, trenuci pobjede. Uživam i u tuđim pobjedama i uvijek se mogu uživjeti u to koliko je tom svakom pobjedniku u tom trenutku lijepo. Ja sam možda čak i zaslužan što je Julia Mancuso ove godine pobijedila na olimpijskom veleslalomu. Prvi sam put tu curu zapazio još prije šest godina, kada joj je bilo tek petnaest. Oduvijek je bila strašno talentirana za veleslalom, a i sjajna je cura koja nije imala nimalo lak život. Otac joj je u zatvoru. Prišao sam joj nakon prve veleslalomske utrke i rekao: 'Julia, ti fantastično voziš veleslalom i moraš pobijediti. Evo, postavit ću stazu na kojoj ćeš ti sigurno pobijediti'. Gledala me s nevjericom, ali sam čvrsto u to vjerovao. Poslije mi je došao njen trener i pitao me je li to istina, i ostao je bez riječi. Uživam i u sjajnim potezima i zasluženim pobjedama sportskih 'neprijatelja'.



• Što vam inače znači Olimpijada, koliko je to natjecanje različito od Svjetskog kupa?



- Olimpijada je jedna od rijetkih poštenih stvari. Kao prvo, ne smijete na sebi nositi znak nijednog sponzora. Premda je danas taj amaterski duh samo privid, tih četrnaest dana svi pristaju igrati se istine i idile.



• A što je jedino što se nosi na dresovima?



- Nacionalni grbovi.



• I kako to da onda nitko ne prigovara da Olimpijske igre potiču nacionalizam, nego olimpijski duh predstavlja upravo nešto suprotno?



- Postoji ta sportska solidarnost. I najžešći neprijatelji osjećaju strahopoštovanje jedni prema drugima i prema tuđim rezultatima. Kada netko namjesti loptu i s trideset metara oko živog zida pogodi vaš gol, vi tog čovjeka u tom trenutku ne mrzite nego imate potrebu nakloniti mu se. Kada je Janica ove sezone, nakon što je već imala pobjede u četiri discipline, pobijedila i u spustu, Dorfmeister joj se poklonila, kleknula je pred njom ispred svih onih ljudi. Takve se stvari događaju instinktivno i u tom trenutku nitko bolje ne zna koliki je Janičin uspjeh od njezinih konkurentica. • Kako ste doživjeli Ivičinu medalju?



- Naravno, s posebnim zadovoljstvom. Muški i ženski sport jako se razlikuju. Osobito u muškoj agresivnosti koja je toliko izražena u slalomu, silno eksplozivnom sportu. Ti su mladi lavovi toliko nabildani u svojim glavama da od ničega ne prežu. Kao na viteškom turniru, nije ih briga hoće li pasti s konja ili neće i nijedan rizik nije ništa prema mogućnosti da upravo oni pobijede. Kada se u olimpijskom slalomu spustio onaj Japanac, izgledao mi je kao lud, kao Jerry Lee Lewis za klavirom. Žene će to sve isto lijepo izvesti, ali nema te agresivnosti. Osim toga, konkurencija je brojčano puno veća. Takvih koji su se spremni baciti na glavu i sve riskirati kod muških ima barem dvadeset, a petnaestorica od njih su sigurno sposobni pobijediti. To je pravi viteški turnir, oni moraju riskirati žele li doći na postolje. Ljudi se čude kada takmičari dolje u cilju, poput Janice, rade zvijezde i slične akrobacije. To je silna energija koja je u tom trenutku puštena da eksplodira, kao duh iz boce. I ta silna želja da se pobijedi. A zašto oni to toliko žele i je li to uopće zdravo, to je neko sasvim drugo pitanje.



• Bit ću iskren i priznati vam da sam i ja, kao navijač, u sebi sasvim ozbiljno priželjkivao i nadao se da će Janica pokupiti svih pet medalja na Olimpijadi. Je li to normalno?



- Da nije bilo bolesti, to bi bilo sasvim realno. I ako nastavi, imat će ponovno takvu šansu. Mi bismo na Olimpijadi sigurno bolje prošli da smo deset dana ranije napustili Svjetski kup. Ali tada možda ne bismo osvojili Svjetski kup, o čemu nakon Salt Lake Cityja na primjer nije moglo biti ni govora.



Tajna u balvanima



• Planirate li već nešto za sljedeću Olimpijadu?



- Da, ali više ne planiram toliko unaprijed kao nekada kada sam napravio dvanaestogodišnji plan i zbog čega su mi se svi naveliko smijali. A to je bio ozbiljan razvojni plan koji je uključivao njihov razvoj od 10. do 20., odnosno od 12. do 22. godine. To je vrlo stručna stvar s pomno razrađenim planom svih skijaških dana.



• Spominjete sportaše nabildane u glavi, a prije godinu dana ste mi pričali kako ste Ivicu odgajali u renesansnom duhu, da ima što više interesa. Odmaže li mu to u sportskom smislu?



- Ne mogu reći da mu to direktno škodi, ali sigurno mu malo odmaže. Najuspješniji su uvijek oni koji se usredotoče samo na jedan cilj.



• Najljepši mi je, od svih televizijskih prijenosa Olimpijade, bio trenutak u kojem se Janičino lice, tijekom intervjua s vama nakon njene druge medalje, silno ozarilo i pretvorilo u veliki razdragani osmijeh jer je ugledala Ivicu koji joj je dolazio čestitati. Je li oduvijek među njima tolika ljubav? Je li ikada bilo zavisti?



- Samo onoliko koliko je normalno. Svatko tko ima više djece zna da se ona uvijek međusobno tuku. Osim toga, uvijek morate voditi računa i o različitim karakterima, što je kod Janice i Ivice jako izraženo. Ona je dosta racionalna, za razliku od Ivice koji je čisti romantičar. Janici to jako pomaže, ona se može iskopčati iz svega, i to je dobro za relaksaciju. Kada bi se poslijepodne trebali odmarati, Ivica bi obično uzeo gitaru, zbog čega bi Janici došlo da ga udavi. Kada bi je on onda pitao što drugo da radi, odgovorila bi mu: 'Ništa, gledaj u strop i odmaraj se!' Ali oduvijek su u svemu bili skupa.



• Vaše metode treninga u bitnom se ne mijenjaju. Kada smo došli u Innerkrems, vi ste upravo odlazili s Ivicom trenirati na balvane.



- Priča o svim našim uspjesima je i priča o načinu života. Evo, samo uzmite pitanje tih balvana s kojima mi i dalje treniramo, ne zato što ja ne bih mogao nabaviti utege. Kada dižete utege, onda vaši proprioreceptori, koji su zaduženi za reagiranje, imaju užasno primitivan posao. Stalno rade jednu te istu stvar. Vaši se mišiću jačaju, ali proprioreceptori iz toga ništa ne nauče. Ali kada dižete balvane, i to dok stojite na drugom balvanu, onda osim što se jačaju mišići, jačaju se i proprioreceptori za ravnotežu. A ravnoteža i inteligencija strašno su povezani. Takvim treningom vi, dakle, povećavate i svoju inteligenciju. A to zahtijeva i određeni način života. Jer dok mi idemo van trenirati na balvanima, drugi ostaju u zatvorenom, sa slušalicama na ušima voze bicikle ergometre. Ne čak ni bicikl po cesti, gdje se stalno situacija ipak mijenja. A što će vam u slalomu, a i inače, muskulatura koja je glupa? Osim toga, ja ne razumijem kada ljudi iz treninga isključe neka čula. Ima jedna skijašica koja samo što i utrke ne vozi sa slušalicama na ušima. Pa i ja oduvijek volim i slušam rock and roll. Ali postoji i vrijeme u kojem slušam prirodu. Slušam kako šumi vjetar, ili slušam skije - ššššš, ššššš - to je isto odjek koji mi govori na kakvoj sam podlozi, a da ne moram ni pogledati u skije. Sve to skupa je u sferi čuda utoliko što su moja djeca očito imala dispoziciju, ali statistički uzorak s kojim sam ja radio bio je minimalan: moje dvoje djece. A zamislite sada takav način primijenjen na 200-300 djece, koliko ih ima na svakom natjecanju u Austriji.



Nismo izvanzemaljci



A mene su zbog takvog određenog načina života i treniranja mnogi smatrali luđakom. Uostalom, sve sam to i studirao. Nisam ja napravio nikakav novi sistem, nego sam samo bio dosljedan onome što sam naučio. Uostalom, mislim da se bez dosljednosti ne može ni živjeti. Često sam oko sebe gledao ljude koji stvari rade površno. Kada vi svaki dan preskočite u radu nešto što vam se čini sitno, nebitno, kada napravite 15 sklekova manje nego što biste trebali, to se ne primjećuje u nekoliko dana. Ali za petnaest godina onaj koji na treninzima preskače pet-šest vrata, odjednom ima 20 tisuća vrata manje nego vi. Kao da je svirao klavir osamsto sati manje od vas. Ja sam se toga držao kao pijan plota. Ako treba tako, treba tako. Ako treba ići spavati u devet, onda je to u devet, a ne u devet i deset.



• Kad smo kod toga, evo sada je deset sati navečer. Znači li to da Janica i Ivica već spavaju?



- Njihovo je spavanje počelo već u devet. Čovjeku treba deset sati dobrog sna. Ali ni o tome se uopće ne govori, nego su svi samo ludi za izvanzemaljcima, a njih nema. A osim toga, čovjek uvijek kad-tad dođe na raskršće gdje se može prodati duša vragu, gdje vas čekaju menadžeri i lova, kao u filmu 'Crossroad' o mladiću koji je samo želio postati izvrstan blues gitarist.



• Koji je trenutak za vas bio dolazak na takvo raskršće i jeste li ikada u tako prenesenom značenju trgovali s vragom?



- Za mene su to bili trenuci u kojima sam trebao donositi odluke zbog kojih sam se poslije osjećao i odgovornim za Janičine i Ivičine ozljede. Opravdanje koje imam sam pred sobom je to da ja to svakako nisam želio. Ali pritisci su bili veliki, novac je bio u pitanju i ja sam, iako preko volje, pristao da umjesto na juniorsko odemo odmah na seniorsko svjetsko prvenstvo, gdje smo se potrgali.



• Biste li danas na takvom raskršću drukčije izabrali?



- Barem djelomično. Bio bih možda čvršći, onoliko koliko to čovjek u situaciji u kakvoj smo mi bili može biti.

Nova izdanja Kostelićeve nakladničke kuće Stih

Godinu dana nakon što smo ga upravo u Nedjeljnom Jutarnjem predstavili kao nakladnika i urednika izdanja vrlo vrijednih i često rijetkih knjiga, Ante Kostelić s ponosom pokazuje nove naslove. Jedan od bisera historiografske literature koji je upravo objavljen u Kostelićevoj nakladi Stih je knjiga "Posljednji dvoboj" Erica Jagera. Riječ je o romanesknom prikazu utemeljenom na povijesnim izvorima prakse tzv. sudbenih dvoboja u srednjovjekovnoj Francuskoj, a knjiga je svojevremeno bila svjetski bestseler. S područja publicistike najnoviji su naslovi "Wojtyla i Ratzinger" Jurice Körblera, te dvojezično izdanje, s izvornim engleskim i na hrvatski prevedenim političkim kolumnama američkog novinara hrvatskog podrijetla Vitomira Milesa Raguža. O tematici najbolje govori dvojezični naslov knjige "Da nije bilo Oluje - Who Saved Bosnia".



Najveći izdavački pothvat Kostelića još je u pripremi, a to su prvi put u hrvatskom prijevodu sabrane sve 303 pripovijetke Guya du Maupassanta. A trenutni beletristički Kostelićev mezimac među upravo objavljenim knjigama je zbirka pripovijedaka velikog, ali u nas nedovoljno poznatog američkog pisca 20. stoljeća Williama Saroyana. Zbirku duhovitih, izuzetno zabavnih, ali i alegorijski poučnih priča pod naslovom "Zovem se Aram" s engleskog je prevela Kostelićeva kći iz prvog braka Hrvojka Kostelić-Swift.

Iz dnevnika Ante Kostelića

Već više od petnaest godina Ante Kostelić svakodnevno ispunjava dnevnike u kojima su i planovi rada i treninga, ali i osobna razmišljanja. Svoje dnevnike, kako sam kaže, neće nikada objaviti, nego će ih ostaviti Ivici pa neka on to učini ako hoće.



Kad smo razgovarali o percepciji njegova rada i uspjeha njegove obitelji u javnosti, Ante Kostelić požalio se kako je kod nas već dio folklora to da se sva dostignuća promatraju u sferi čuda, a svi uspješni treneri da su neki čudotvorci. A stručnost i dugotrajan i mukotrpan rad najlakše se zaboravljaju.



Potom je iz svoga ruksaka, kao i obično otežalog i od knjiga, izvadio veliki kožni rokovnik i pokazao nam kako izgleda njegov godišnji kalendar s oko 200 dana skijanja, treninga i natjecanja. A onda je prelistao gusto ispisane stranice i pročitao ulomak koji je ove sezone zapisao uoči jedne važne Janičine utrke:



"Tako će biti uvijek, a vjerojatno i sutra. Ako Janica bude uspješna, to će se rastumačiti vjerojatno nekom horoskopskom doskočicom, jakom glavom, talentom i nadahnućem s neba. Beskrajna slalomska ponavljanja kroz šibe na Sljemenu, snježne oluje na glečeru Kaprun, Hintertux, pješačenja na uzbrdicama uz staze kad nema žičare, planovi, razmišljanja i programi u dnevnicima i još bezbroj drugih slika stopit će se u izjavu koja je nastala od neke jučerašnje zgode, što će se uzeti kao tumačenje uspjeha u naslovu za novine. Stvarna vrijednost onoga što je stvorilo vrlinu ostat će nerazjašnjena. Osjećaj nezapažen. Većina je prekomotna da bi shvatila stvarnost."



Na kraju sljedećeg dana u kojem je Janica zaista pobijedila, Ante Kostelić je u svoj dnevnik zapisao:



"Pozitivna, dobra nadanja su se ispunila… Prema očekivanju, tumačenje Janičinog uspjeha predstavljeno je u sferi čuda. Magija talenta i bogomdanog i urođenog nadahnuća koje pojedincima daje vrhunaravne moći, bez obzira na netreniranje ili bolest ili bilo kakvu momentalnu nepovoljnu okolnost. Kao što je Psiho Radić rekao Janici - ti si vanzemaljac. Uostalom, Psiho je i sam postao čarobnjak, dakle, skoro vanzemaljac pošto je u Sportskim novostima opisan kao zaslužan za osvajanje prvog mjesta Tine Maze.



Što su prema tim čudotvorcima ova anonimna piskaranja, programi, planovi, lopata i noge koje se popodne tresu od 'abručanja' i od utrke da bi se zauzele pozicije na ledenjaku u 6.30 prije nego stignu  neki  divljaci koji će okupirati stazu rezerviranu za našu ekipu, premda je ona za nas već rezervirana i plaćena. I tako petnaestak godina. Toliko treba raditi, a postavlja se pitanje zašto, kad neki vanzemaljac, pa bila to i sama Janica, može i bez svega toga oduševiti novinare, eksperte i gomilu koja vjeruje u vanzemaljce. Možda bi to bolje razumjela Majka Tereza jer su je skromnost, jednostavnost i žrtva naučili da čudo leži u strpljenju, radu i vjeri."



Čitanje iz dnevnika Kostelić je zaključio opaskom: "Ja baš nikada nisam našao sugovornika kojeg stvarno sve to zanima. A s druge strane su nas u javnosti na sve moguće načine rešetali i trudili se uvijek otkriti 'tamnu stranu' obitelji Kostelić, uz silno likovanje kada im se činilo da su je našli, pa makar je izmislili."

Branimir Pofuk