Najistaknutiji hrvatski filmolog dr. Ante Peterlić preminuo je krajem prošlog ljeta u 71. godini života. Prije toga, slavni je i popularni profesor stigao napraviti sve osnovno što jednoj filmologiji treba, a što inače rade brigade eksperata. Napisao je teoriju filma, te uredio i dobrim dijelom ispisao reprezentativnu filmsku enciklopediju. Tako je Peterlić stvorio sav osnovni alat filmologije koji je iziskivala knjiška era - osim jedne, posljednje alatke.
Ta “posljednja alatka” bila je sintetska povijest filma. Na hrvatskom jeziku, naime, nema ni jedne u posljednjih četrdeset i pet godina, od Sadoulove Povijesti filmske umjetnosti prevedene 1962. i koju više nije moguće naći ni po knjižnicama. Tako su hrvatski studenti i filmofili koristili onu koja je sedamdesetih prevedena na srpski, njemačkih filmologa Gregora i Patalasa. I ta je u međuvremenu groteksno zastarjela, a paradoks je da novijih, a sličnih nema mnogo ni na velikim jezicima. Većina njih - pretežno anglosaksonskih - previše je “amerocentrična”.
Ante Peterlić stoga se posljednjih godina života latio i tog posljednjeg kapitalnog zadatka. Prema svjedočenjima, pisao ju je dugo i uz mnogo teškoća, prvo zato jer ga je tijekom rada počela izjedati bolest, a i zato što je imao nedoumica oko organiziranja građe i strukture teksta, što su tipični problemi u pisanju takvih sinteza. Peterlića je bolest na koncu svladala prije nego što je kompletirao djelo. Za njim je ostalo mnoštvo dovršenih poglavlja, skica i fragmenata teksta.
Peterlićev asistent i nasljednik na filmološkoj katedri Filozofskog fakulteta Nikica Gilić iz tog je torza rekonstruirao posljednju, posthumnu Peterlićevu knjigu. “Povijest filma - rano i klasično razdoblje” prati povijest filma od pretpočetaka do vrhunca klasičnog studijskog sustava. Posljednje poglavlje, posvećeno prvim modernistima, te Resnaisu i Felliniju trebalo
je jamačno biti “most” prema drugoj knjizi koju autor nije dospio dovršiti.
Ono što pak možemo čitati gusta je historiografska proza puna ekskursa, referenci i analogija, vrutak asocijacija poznat onima koji su čitali Peterlićeve eseje u “Vijencu” i “15 dana”. Rene Wellek je jednom napisao da “povijest književnosti može biti ili povijest ili književnosti, nikad oboje”. Peterlićeva je povijest filma na toj razdjelnici definitivno - povijest.
Za razliku od mnogih sintetskih pregleda, Peterlić ne strukturira knjigu tako da kao u albumu sa sličicama niže eseje o slavnim autorima. Umjesto toga, on višeslojno ziđe povijest filma kao medija: tehnološku, socijalnu, ekonomsku, komunikacijsku i tek na kraju stilsku.
Takav pristup ima šokantne posljedice: recimo, C. T. Dreyera se spominje četiri puta, uzgred, u vrlo različitim kontekstima: kao Griffithova oponašatelja, eksperimentatora sa zvukom, pionira danskog filma, te protomodernista u 50-ima. Je li “bjelinu” trebao ispuniti zaseban ulomak o Dreyeru i gdje je trebao biti? To pitanje nema odgovora.
Međutim, Peterlićeva povijest filma kao medija nedostatak “autorskog kataloga” nadoknađuje iznimnom iscrpnošću u povijesnim dijelovima. Pretpovijest filma temeljito je obrađena, a razvoj filmskog jezika do Griffitha predstavljen je bogato s puno novih spoznaja.
U skladu s novom historiografijom, Peterlić dijelom ispuhuje značaj Griffitha i Sovjeta, ali je zato dio o francuskoj avangardi iscrpniji nego u knjigama srodnog opsega. U dijelu o zvučnom filmu, Peterlić središnju pozornost daje nastanku novih žanrova (mjuzikl) i “preslagivanju” starih (krimić, vestern).
Nažalost, u knjizi ne postoje iscrpniji prikazi opusa holivudskih klasika (Ford, Wyler, Hitchcock, Hawks..), a danas je teško reći je li to bilo strateško žrtvovanje metodologiji knjige, ili je riječ o kavernama koje su se kasnije trebale dopuniti. No, ono što je Peterlić stigao ispisati “drži vodu” i u usporedbi sa sličnim svjetskim knjigama. Šteta što je, kao mnogo puta, bolest bila brža.
Jurica Pavičić
Ta “posljednja alatka” bila je sintetska povijest filma. Na hrvatskom jeziku, naime, nema ni jedne u posljednjih četrdeset i pet godina, od Sadoulove Povijesti filmske umjetnosti prevedene 1962. i koju više nije moguće naći ni po knjižnicama. Tako su hrvatski studenti i filmofili koristili onu koja je sedamdesetih prevedena na srpski, njemačkih filmologa Gregora i Patalasa. I ta je u međuvremenu groteksno zastarjela, a paradoks je da novijih, a sličnih nema mnogo ni na velikim jezicima. Većina njih - pretežno anglosaksonskih - previše je “amerocentrična”.
Ante Peterlić stoga se posljednjih godina života latio i tog posljednjeg kapitalnog zadatka. Prema svjedočenjima, pisao ju je dugo i uz mnogo teškoća, prvo zato jer ga je tijekom rada počela izjedati bolest, a i zato što je imao nedoumica oko organiziranja građe i strukture teksta, što su tipični problemi u pisanju takvih sinteza. Peterlića je bolest na koncu svladala prije nego što je kompletirao djelo. Za njim je ostalo mnoštvo dovršenih poglavlja, skica i fragmenata teksta.
Peterlićev asistent i nasljednik na filmološkoj katedri Filozofskog fakulteta Nikica Gilić iz tog je torza rekonstruirao posljednju, posthumnu Peterlićevu knjigu. “Povijest filma - rano i klasično razdoblje” prati povijest filma od pretpočetaka do vrhunca klasičnog studijskog sustava. Posljednje poglavlje, posvećeno prvim modernistima, te Resnaisu i Felliniju trebalo
je jamačno biti “most” prema drugoj knjizi koju autor nije dospio dovršiti.
Ono što pak možemo čitati gusta je historiografska proza puna ekskursa, referenci i analogija, vrutak asocijacija poznat onima koji su čitali Peterlićeve eseje u “Vijencu” i “15 dana”. Rene Wellek je jednom napisao da “povijest književnosti može biti ili povijest ili književnosti, nikad oboje”. Peterlićeva je povijest filma na toj razdjelnici definitivno - povijest.
Za razliku od mnogih sintetskih pregleda, Peterlić ne strukturira knjigu tako da kao u albumu sa sličicama niže eseje o slavnim autorima. Umjesto toga, on višeslojno ziđe povijest filma kao medija: tehnološku, socijalnu, ekonomsku, komunikacijsku i tek na kraju stilsku.
Takav pristup ima šokantne posljedice: recimo, C. T. Dreyera se spominje četiri puta, uzgred, u vrlo različitim kontekstima: kao Griffithova oponašatelja, eksperimentatora sa zvukom, pionira danskog filma, te protomodernista u 50-ima. Je li “bjelinu” trebao ispuniti zaseban ulomak o Dreyeru i gdje je trebao biti? To pitanje nema odgovora.
Međutim, Peterlićeva povijest filma kao medija nedostatak “autorskog kataloga” nadoknađuje iznimnom iscrpnošću u povijesnim dijelovima. Pretpovijest filma temeljito je obrađena, a razvoj filmskog jezika do Griffitha predstavljen je bogato s puno novih spoznaja.
U skladu s novom historiografijom, Peterlić dijelom ispuhuje značaj Griffitha i Sovjeta, ali je zato dio o francuskoj avangardi iscrpniji nego u knjigama srodnog opsega. U dijelu o zvučnom filmu, Peterlić središnju pozornost daje nastanku novih žanrova (mjuzikl) i “preslagivanju” starih (krimić, vestern).
Nažalost, u knjizi ne postoje iscrpniji prikazi opusa holivudskih klasika (Ford, Wyler, Hitchcock, Hawks..), a danas je teško reći je li to bilo strateško žrtvovanje metodologiji knjige, ili je riječ o kavernama koje su se kasnije trebale dopuniti. No, ono što je Peterlić stigao ispisati “drži vodu” i u usporedbi sa sličnim svjetskim knjigama. Šteta što je, kao mnogo puta, bolest bila brža.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....