ANTE TOMIĆ Bio je velik i važan trenutak kada me ta senzacionalna gospođa primila za ruku

Jedan je mlađi glumac prije nekoliko dana napisao kako je bio očaran kad ju je prvi put ugledao i mogu vam posvjedočiti da je to čista istina. Ona je, i u svojim poznim godinama, bila zatravljujuća, naročito kad bi se oglasila onim prepoznatljivim promuklim senzualnim altom. Istodobno je, međutim, sva bila od pristojnosti i mjere, ničega razmetljivog i usiljenog nije bilo u njezinoj pojavi, nije bila od onih zamornih, razmaženih, plačljivih diva koje žude za pozornošću, neubrojivih ljepotica koje nakon kratkotrajnog ushita poželite udaviti u kadi.

Jedna mi je stvar tada upala u oči. Godinu dana prije umro joj je suprug i Ana Karić ga je po prilici u svakoj svojoj četvrtoj ili petoj rečenici spomenula. Premda ona to, naravno, nije istaknula, posrijedi je očito bila velika tuga i veliki gubitak, i sjećam se kako sam pomislio da je to neobično i šašavo i lijepo. Bila je jedna od najpoželjnijih žena u našoj kinematografiji, seks-simbol o kojemu su maštale i februarske i junske i decembarske klase regruta, a privatno je bila sasvim druga osoba, cijeli život povučeno i tiho provela uz jednoga, mislim, liječnika, muškarca kojega zapravo nismo poznavali. Pogana se štampa nije naslađivala njezinim ljubavnim brodolomima, paparazzi je nisu u ponoćnu uru vrebali u tuđim automobilima, nije u njezinu životu bilo suza i bijesa i tučnjava i bacanja krznenih bundi kroz ponistru, kako je već slučaj s glamuroznim osobama iz svijeta filma i estrade.

Dolično i umjesno

Sve je kod Ane Karić bilo dolično i umjesno, na onaj građanski, da ne kažem buržujski način, koji našem neodgojenom narodu nikad nije bio specijalno drag. O tome bih svijetu uzgredno želio pisati sad kad je otišla omiljena glumica jer je s njom nepovratno nestao i djelić njega. Krhko je naše građanstvo, ne stigne ni izrasti i ozelenjeti, a netko ga iščupa. Ljudi nešto i zaziru od njega, nije im ugodno kad im netko zalijepi tu etiketu.

“Vi ste zapravo buržujski i reakcionaran umjetnik”, kazao sam samo napola u šali pokojnom Vasku Lipovcu kad sam mu prvi put došao u atelijer, a on me sumnjičavo pogledao. Da ga možda ne provociram?

A ja sam, jasno, bio sasvim dobronamjeran. Uživao sam u melankoličnom spokoju njegove umjetnosti, čistoj građanskoj svakodnevici u kojoj nije bilo bijesa i nasilja, gdje ništa nije krvavo i uznemirujuće, gdje su čuvstva nekako podušena, utišana, skrivena u čovjeku i samo gdjekad bojažljivo izvire. Više ih zapravo naslućuješ. Ona su često samo tamni obris u vodi. Buržujska plahost i pristojnost Lipovčevih slika i kipova, kao i pjesme Arsena Dedića i Gabi Novak, proza Ranka Marinkovića, filmovi Zvonimira Berkovića i glumačka osobnost Ane Karić, nikad zaista nisu bili cijenjeni u nas. Nitko to, ni komunisti ni nacionalisti, nije šmekao.

Režimi su, istina, trpjeli, ali nikad do kraja nisu prihvaćali građansku kulturu. Revolucionari i osloboditelji svih boja zamjerali su kukavičluk, nedostatak klasnog ili rodoljubnog žara, držali nazadnom i prezira vrijednom potrebu za udobnošću, rugali se srebrenom bešteku i teškim porculanskim jušnicima. Iako su baš ti građani često bili otvoreniji i slobodoumniji od drugih, oni su donosili progres u naše čemerne provincije, osnivali nogometne klubove i vatrogasna društva, vozili prve bicikle. Buržuji su više nego itko osvijetlili naš svijet.

Takva je osoba bila i Ana Karić. Razgovarali smo kasnije možda desetak puta i uvijek me oduševljavalo koliko je živog duha u njoj. I na zalasku karijere nastupala je u nekakvim čudačkim, avangardnim predstavama koje meni, iskreno, nisu bile do kraja jasne, ali njezina radoznalost je bila neodoljiva. Kad sam jednom oprezno i izokola primijetio kako mi je, khm... nešto neobično da ona, onakva damski suzdržana, decentna i otmjena, glumi s luđacima iz Leta 3 koji ispaljuju čepove iz dlakavih guzica, s vedrom mi je prostodušnošću odgovorila:

“O, pa njih dvojica su tako dragi i topli obiteljski ljudi”.

Ohola buržujka

Žena koju većinom pamtimo iz žanrovskih uloga oholih buržujki nikakvih predrasuda, blažena i blagoslovljena bila, nije imala. Drugi put mi je pričala, ovo je sad možda indiskretno i ne bi joj bilo drago da opisujem, kako je od suprugove smrti postala bliska s dvojicom prijatelja homoseksualaca, i kako povremeno odsjedne u njihovu malom stančiću, a oni joj velikodušno ustupe spavaću sobu i noće na razvučenom kauču u dnevnoj. Nisam se mogao ne nasmijati prizoru u kojemu Ana Karić u spavaćici, prolazeći iz kupaonice, poželi laku noć dvojici tipova u postelji.

U ljeto 2012. zadnji smo se put sreli, ponovno na Pulskom filmskom festivalu. Ona je došla s Mirkovićevim “Noćnim brodovima”, a ja sam bio u žiriju. Vijećajući predzadnje večeri priredbe ja sam kazao da nagradu za najbolju žensku ulogu može dobiti samo jedna glumica, a Nina Violić, Dalibor Matanić, Vanja Černjul i Tomislav Kurelec lako su se složili sa mnom i bila nam je to, nesumnjivo, najbolja odluka. Vrlo sam ponosan što smo Zlatnu arenu, jedinu koju je ona ikad dobila, dodijelili Ani Karić.

Baš kao što sam ponosan i na ovu fotografiju koju je nekoliko dana kasnije u Motovunu snimila Rose Fistanić. Ana Karić, da vam budem sasvim iskren, samo je strahovala da se u japankama ne strmekne na uglačanoj kaldrmi istarskoga gradića, ali svejedno, meni je bio velik i važan trenutak kad se ta senzacionalna gospođa primila za moju ruku.