Ako smijem skromno predložiti, Ministarstvo financija moglo bi donijeti propis da se za porezni prijestup do dvije kune zaplijeni sva pokretna i nepokretna imovina trgovačkog društva, a odgovornoj osobi izvadi oko. Otkriju li kojemu ugostitelju u blagajni pedeset lipa viška, valjalo bi ga kazniti šišanjem do glave i dvije stotine udaraca volovskom žilom, a za teže prekršaje drskom lopovu bi, po redu, čupali nokte, rezali ruke i noge, objesili ga na glavnom gradskom trgu, zakopali u mravinjak, spalili na lomači, raščetvorili konjima, zaklali mu prvorođenog sina, prodali kćeri u ropstvo i sodomizirali ga pumpom za bicikl.
Ali ne sumnjam da su se marljivi poreznici i carinici svega ovoga i bez mene sjetili. Posljednjih dana kruže zemljom kao strvinari oko ugibajuće živine i zatvaraju lokale zbog prekršaja čija vrijednost obično ne prelazi vrijednost paketića žvaka, a ministar Zdravko Marić najavljuje još okrutnije propise, većim dijelom očito nadahnute zakonima babilonskog vladara Hamurabija, klinastim pismom uklesanim u jednoj glatkoj crnoj stijeni hiljadu i sedamsto godina prije Krista. Teško je ustvari to više i nazivati poreznim pravom, ponašanje naših financijskih vlasti više nekako pripada medicinskoj znanosti, pobliže psihijatriji, sasvim konkretno: sadističkom poremećaju. Drhtite, bijednici, ministar financija spremio je užasne kazne za sve Hrvate koji se nisu sjetili upisati u HDZ i zaposliti u županijskom uredu za češanje guzice ili makar imali pameti da pobjegnu u Njemačku. Hamurabi Zdravko ošinut će do jednog idiota koji je odlučio okušati svoju poslovnu vještinu i sreću na domaćoj tržišnoj utakmici, usprkos upozorenju kako to nema nikakve veze s vještinom i srećom jer su sve domaće tržišne utakmice prodane i namještene.
Slučaj iz Koprivnice, gdje je pečatom Ministarstva zatvorena jedna cvjećarnica, nakon što je poreznik podlo šmugnuo prije nego mu je žena štampala račun od deset kuna za jednu margaritu, osobito je potresan. Ako je to najbolje što može ova država, uništavati obrte za iznuđeni prekršaj od deset kuna, za jedan jedini usrani cvijet, ako smo to hiljadu godina sanjali, ako su zbog toga u blatu umirali naši najbolji sinovi, za vodstvo države, od najbeznačajnijeg općinskog referenta u provinciji do premijera i predsjednice, imam samo dvije riječi: ubijte se. Takvi nesposobni, glupi i pokvareni ne zaslužujete živjeti. Ni vi ni država.
Takvo maltretiranje bespomoćnih, nejakih, poduzetničke boranije koja preživljava slažući nekakve uboge buketiće prvopričesnicama i pogrebne vijence voljenima i neprežaljenima, a nakon podmirenja svih troškova jedva jednu plaću sama sebi može isplatiti, zaista je posramljujuće. Ne možete se nego ražalostiti nad ministrom financija koji je napokon našao neprijatelja u svojoj kategoriji. Primjerenog njegovom uzrastu. Nakon progona cvjećarica malešnome Zdravku Mariću preostaje samo sakriti se u grmlje kod vrtića i šamarati dječicu.
Smiješno je i tužno u isti tren. Slaba je država krupnim lupežima dobrohotno pustila da sve razgrabe. Dok je Ivica Todorić otimao državna poduzeća, zemljišta i poljoprivredne poticaje i za milijune u ozbiljnoj valuti varao i dobavljače i poreznike, nepokolebljivog poštenjaka niste mogli ni čuti ni vidjeti. Uplašeno je izvirivao ispod pečurke. Razdragano je pljeskao i široko se cerekao bijelim gebisom kad je Todorić dobivao nagrade bezbrojne Gospodarske komore, počasne doktorate ekonomskih fakulteta, diplome humanitarnih organizacija, plakete sportskih društava i zahvalnice svih saveza slijepih i slabovidnih, spremno je sudjelovao u jednoj užasnoj laži koja je cijelu zemlju gotovo otjerala u stečaj, koja ustvari još uvijek može zemlju otjerati u stečaj, ako nas on sam, Zdravko Marić, u posljednji čas ne spasi utjerivanjem trideset sedam kuna i jedanaest lipa poreznog duga jednog postolara. Prosperitet Hrvatske ovisi o hapšenju jednoga koji u pet kvadrata pljesnivog i polumračnog podrumskog lokala na Kustošiji tutkalom lijepi štikle, a izvidima i radnjama je nesumnjivo utvrđeno kako svaku treću štiklu ne prijavljuje u poslovnim knjigama.
Taj bezobrazluk novim će poreznim zakonom uskoro biti herojski iskorijenjen. Po najavama, manjak već i jedne kune u blagajni proglasit će teškim financijskim prekršajem. Ali to se, naravno, odnosi samo na privatne poduzetnike. Ako je tkogod napravio manjak u gradskoj blagajni, poput nenadmašnog imbecila iz Đakova, koji je misterioznom Johnu Smithu iz Velike Britanije, ne pitajući ni zašto ni kako, mrtav hladan uplatio pedeset hiljada eura, to se ne konta kao prekršaj. Pa ni za gubitak u županijskoj blagajni, ako je tkogod, na primjer, ustupio koncesiju na pomorsko dobro lakoumnom nećaku Željka Keruma, nitko neće krivično odgovarati.
Napokon, tu je i državna blagajna. Negdje u svijetu vjerojatno postoje nekakvi superiorni financijski forenzičari koji bi znali točno u lipu utvrditi koliko je štete napravio svaki premijer i ministar u posljednjih dvadeset pet godina. Svaku njihovu glupost i lijenost, svaki kukavičluk, svaki lopovluk da pažljivo odvagnu, pošteno izračunaju i donesu naposljetku rješenje: “Gospodine Mariću, vašim smo lošim odlukama oštećeni za ovaj iznos. Izvolite ga u idućih četrnaest dana uplatiti u proračun Republike Hrvatske ili ćemo, u suprotnom, napraviti ovrhu vaše imovine. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja”. Ne bi to zaista bilo ni trun pravednije ni nepravednije od svinjarija koje službenici Ministarstva financija posljednjih dana rade cvjećaricama.