Poželio sam ponovno pogledati 'Nadu i slavu' Johna Boormana, šašavu priču o dječaku i njegovu mrzovoljnom djedu i dugim bezbrižnim ferijama jedne ratne godine. Premda Luftwaffe napada Otok, njihovo je englesko selo spokojno i zeleno kao na Constableovim platnima.
U jednom od meni dražih filmskih svršetaka mališan se na kraju ljeta neveselo, teška koraka vraća u londonsku školu, ali tamo ga čeka iznenađenje. Gomila djece razdragano vrišti na još neugašenom zgarištu školske zgrade. “Bio je to izravni pogodak”, objasni dječaku jedan prijatelj, a zatim pogleda u nebo i iskreno, od srca, sretno kako samo dijete može biti sretno, zaviče: “Hvala ti, Adolfe!”
MJEŠTANI OGORČENI ZBOG PONAŠANJA GRADSKIH ČELNIKA 'Obećavaju nam osnovnu školu već 24 godine'
Sjetio sam se ove scene čitajući o nevoljama roditelja u splitskom Pazdigradu, kojima čitavih deset godina obećavaju sagraditi osnovnu školu u naselju. Da imam kojih trideset pet manje i živim tamo, svakog bih rujna, na početku školske godine, pogledao zapuštenu šikaru koju vlasti ustrajno izbjegavaju pretvoriti u gradilište odgojno-obrazovne ustanove i nasmiješeno zahvalio zlikovcu: “Hvala ti, gradonačelniče!”
Teško je ovdje reći neko ime jer ih je bilo više, iz različitih stranaka i nezavisnih lista, smjenjivala su se ta magarad na čelu grada, sve gora i gora, ali prispodoba s Boormanovim filmom je, čini mi se, sasvim dobra. Premda se na splitsku periferiju nisu okomili teški bombarderi Hermanna Göringa, riječ je o razaranju. Nematerijalnom istina, ali ipak razaranju, uništavanju civilizacijskih vrijednosti, slomu svega u što vjerujemo, ili bismo makar trebali vjerovati, porazu pameti i obrazovanja, poštenja, savjesti, marljivosti, čega god hoćete.
Prije nekoliko dana ministar prosvjete je došao i Split i razgovarao s gradonačelnikom, no njih dvojica nisu izašla pred ogorčene pazdigradske roditelje koji su nepoznato kako saznali za njihov tajnoviti sastanak. Odgovorni su kukavno utekli kao lupeži jer naprosto više nisu znali što bi kazali. Iscrpili su sve mizerne izgovore kojima su ljude čitavo desetljeće vukli za nos.
Jedno se doba govorilo kako će se škola graditi u javno-privatnom partnerstvu i svi su na tu ideju odobravajuće i učeno kimali glavama, iako nikome nije bilo jasno što ona doista znači. Javno-privatno partnerstvo, po našim iskustvima, tek je malo ljepše ime za korupciju, a koji bi ugledni splitski poduzetnik prepoznao interes u ovome slučaju, zašto bi se itko od njih otimao za gradnju osnovne škole, nisu nam znali kazati. I nitko se, jasno, nije ni javio da će to učiniti. Nije bilo logike, već i po tome jer ugledni splitski poduzetnici imaju osnovnu školu. Dapače, to je sva škola koju su većina njih završili i, recimo i to, nije im ostala u najugodnijoj uspomeni.
Zatim je krenula priča kako će se pazdigradska škola graditi novcem iz fondova Europske unije. I opet, svi su gorljivo navijali za ovo, a da se nitko od 4 564 328 771 bedaka i bezveznjaka zaposlenih u splitskoj gradskoj upravi nije sjetio ni provjeriti daje li EU novac za gradnju osnovnih škola. Kako ispravno naslućujete, ne daje. Što se isto može razumjeti. Donacije za osnovne škole uobičajeno je davati bijelim misionarima, časnim sestrama franjevkama koje opismenjavaju plemena lovaca i sakupljača u Centralnoj Africi, a ni tada one nisu bogzna kako visoke jer ne treba mnogo za kolibu od blata i trske i desetak pločica za pisanje za male crne djevojčice i dječake. Ali, da bi netko tako nešto tražio na našem kontinentu, u jednoj zemlji s autocestama i trgovačkim centrima i tri mobilne telefonske mreže, europskim je činovnicima vjerojatno bio silan šok.
“Nemate osnovnu školu?!” zaprepastio se možda netko u Bruxellesu. “Pa, nabijem vas, šta vi uopće radite u Europi? Koja je budala vas primila u Uniju?”
Cijelo se desetljeće tako bijedno i glupo sramoti splitska vlast, s izuzetkom tek Marijane Puljak, pazdigradske kotarske predsjednice i gradske vijećnice i jedne od sasvim rijetkih osoba s pameću i integritetom u Banovini, a kao što zacijelo znate, to nije sasvim lokalna priča. Školske se zgrade ne zidaju ni u ostatku zemlje. Ne znam točan podatak, ali dao bih se okladiti da ih je na čitavom teritoriju Hrvatske manje sagrađeno nego je godina naše državne nezavisnosti. I dođe vam da se upitate, zbilja vam nije jasno, zašto su ljudi na tu nezavisnost ponosni?
Mislim, to je država. Državu ne pravite da biste 5. kolovoza žderali pečenu janjetinu u Čavoglavama, već zbog škola. Škole, bolnice, kolodvori, javni objekti sama su supstancija države. Pogledajte što je ostalo od Austro-Ugarske. Zaustavite se kojiput u ličkoj zabiti, s prozora vagona promatrajući više od stotinu godina staru staničnu zgradu od klesanog kamena, ili s palube trajekta dugačke lukobrane i uspravne visoke bijele svjetionike, i onda uzdahnete: “Ah, Austro-Ugarska! To je bila država!” Što bi takvo mogao pokazati ovaj naš naraštaj i ova naša država? Čime ćemo mi zadiviti potomstvo? Zašto smo, pobogu, pravili državu ako ni jednu običnu ušljivu osnovnu školu našoj djeci ne možemo napraviti?
U ovome kršu vrijednosti, na ruševinama civilizacije, jedino što nam, čini mi se, preostaje jest samoorganizirati se. Okupiti se preko Facebooka ili tako nekako. Kad već nemamo vlasti ni institucija koje “rade svoj posao”, trebali bismo obući stare traperice i tenisice, kupiti lopatu ili sjekiru u Pevecu i Baumaxu i naći se jedne sunčane subote u pazdigradskoj šikari, i malo-pomalo krenuti raščišćavati šutu pameti, obrazovanja, poštenja, savjesti i marljivosti, nadajući se da je štogod od toga ipak ostalo cijelo i da još nije sve izgubljeno.