S iznimkom tek nekolicine menadžera, koji će likvidaciju rafinerije vjerojatno naplatiti velikodušnim bonusom Uprave “Magyar Olaja”, čitava je zemlja, i lijevi i desni, prkosno ustala, čak i oni za koje se činilo kako do Hrvata i hrvatstva ne drže mnogo osjetili su se povrijeđenima, nacionalni im je ponos ranilo da im u vlastitoj zemlji tuđinci kroje, usijanim ih je gnjevom ispunilo kako su mađarski gospodari neosjetljivi na socijalne i ekonomske i demografske i sve druge nevolje koje će njihov čin povući, i na pitanja kao što su: “Od čega će taj jadni sisački proleterijat živjeti?” i “Tko će hraniti i školovati njihovu djecu?” odgovaraju ravnodušnim, oholim: “Nem értem.” Ne razumijem.
Ne čini li se i vama kao da ste sve ovo negdje čuli, da ste o sličnom nekakvom slučaju jednom davno učili u školi? Zaista, povijest se ponavlja, početak dvadeset prvog stoljeća u nas je u koječemu nalik kraju devetnaestog. Od one nesretne 1868., kad se hrvatski parlament složio staviti pod krunu svetog Stjepana, pa do 2003., kad je Ina prodana MOL-u, prošlo je dugih sto trideset pet godina u kojima, čini se, ništa nismo naučili. Druga Hrvatsko-ugarska nagodba završava kao i ona prva, u gnjevu i gorčini i traženju naših narodnih pravica.
Usukane brčine
Mogli biste gotovo zamisliti da je vremeplovom iz hiljadu osamsto i neke došao nekakav preporodni heroj s poznatog Bukovčevog kazališnog zastora, jedan od onih dostojanstvenih muškaraca u redengotima i svilenim prslucima, s dugačkim zulufima i usukanim brčinama, da je na Markovom trgu izašao za hrastovu govornicu i cijenjenom se skupu obratio sljedećim riječima:
“Preuzvišeni gospodine predsiedniče ministre,
Presvetli zastupnici!
Slavni stališi i redovi!
Časna je Vlada naše ponosne Republike sam cviet našeg gospodarstva, uglednu i bogatu tvrtku za preradu i trgovinu zemnog ulja, one guste carne tekućine što je Američani petroleumom zovu, dala na upravljanje Magjarima. Nikakovo zlo ne sluteći, nevina srdca kako samo mi Horvati znademo biti, u dobroj vieri mišljasmo tada kako će naša ugarska braća znalački i pošteno voditi tvrtku na obostrani boljitak ter blagostanje. Nu, ne prodje ni jedanaest godinah, a Magjari nas grdno prevariše.
Patetično i zanosno
Mi gledamo svaki dan kako očevina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje. Svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa. U junačkom Sisku, gdie mačem i ognjem, smionstvom i postojanstvom Turke jednom potierasmo, sramotno se otima od onih našeg roda. Potomci slavnih predjah koji vruću krvcu prolijevahu ne dajuć tudjinu da uzme ono što im je od Boga velikoga dano, žive danas u robstvu i trpe nepravdu, duboko u tmini leže potlačeni od može biti i strašnijih tirana.
Podignimo glave, braćo, nedajmo harača magjarskim skotovima, ustanimo protiv silnika koji od ustah naših dersko grabe...” govorio bi zacijelo Gaj, Kukuljević Sakcinski, Mažuranić ili grof Drašković, patetično i zanosno, sve u aoristima i neumjereno kiteći pridjevima, kakva je već bila retorička moda njihovog vremena, i to bi možda bio okidač velike narodne revolucije. Diljem zemlje bi planuli nemiri zbog izdajničke vlasti, zbog zatvaranja sisačke rafinerije seljaci bi podigli vile i sjekire, a budalasta studentarija na Cvjetnom trgu zapalila mađarsku zastavu. Zatvori bi se napunili demonstrantima okrvavljenih glava.
Revolucije neće biti
Lijepo bi se mogao zamisliti takav rasplet jer, u osnovi, razloga za nezadovoljstvo danas nije manje nego onda. Ni krajem devetnaestog stoljeća, dok smo, kako pjesnik reče, stenjali pod okupatorskom čizmom, nije se baš moglo osam stotina obitelji ostaviti bez prihoda i čitav jedan grad baciti u bijedu. Mađari su, rekao bih, tada ipak bili nešto obzirniji, suosjećajniji, ili makar više strahovali od gnjeva svojih odrpanih prekodravskih podanika.
Svejedno, nikakve revolucije naposljetku neće biti. Pa i da zatvaranje sisačke rafinerije nije na neodređeno vrijeme zaustavljeno, da su radnike najurili s otpremninama i ugasili vatru pod kotlovima, kako su prvotno namjeravali, sve bi u Hrvatskoj ostalo jednako jer među našim političkim uglednicima nema zapravo nikoga tko bi to zaustavio. U parlamentu nam redom sjede ili lažljivi i podmitljivi, ili slabići, ili potpuni imbecili, ili sve od toga, i za manju, gotovo simboličnu svotu, u znatnom su dijelu spremni zaboraviti narodne interese. I da Gaj ili Kukuljević Sakcinski izađu pred njih, oni zacijelo ne bi završili svoj vatreni govor. Došla bi dvojica stasitih muškaraca iz saborskog osiguranja, junaka ilirca u redengotu ščepali jedan pod jednu, drugi pod drugu ruku, iznijeli ga iz zgrade i naglavačke ubacili u ambulantna kola pred ulazom.