Gole žene hodale su splitskim ulicama. Brazilke u mrežastim haljinicama i tangama tresle su svoje okrugle čvrste stražnjice na živahni elektronički ritam. Amerikanke su prolaznicima razdragano mahale sisama s bradavicama pokrivenim srebrnim šljokicama. Raspomamljene Šveđanke bacale su se na muškarce. Engleskinje su doslovno preklinjale da ih netko opali, piše za Slobodnu Dalmaciju.
A gdje su, molim vas, pored svega toga veselog razvrata na Ultri, bili naši momci?
Naši momci, navijači Hajduka, zgodni, visoki, zdravi Dalmatinci, u kafićima su pili pivo i uzbuđeno pričali kako su na Malti tražili Srbe da se pobiju s njima.
I mi se onda čudimo da se u Hrvatskoj iz godine u godinu sve manje djece rađa, da nam domovina odumire.
Tužno je gledati kad nekome najbolje godine prolaze uzaludno i glupo, u besmislenim, pa i štetnim aktivnostima. Zašto je zaista dvjestotinjak njih iz Splita otišlo avionom na Maltu i u čoporu marširalo ulicama Valette pjevajući "Mi Hrvati ne pijemo vina, nego krvi četnika iz Knina" i "Oj, hrvatska mati, Srbe ćemo klati"?
Može li išta biti čudnije od toga? Tražiti Srbe na Malti meni se ne čini razumnijim nego da tkogod u gostionici "Tomislav" na Boraji naruči sushi.
Izmišljeni sukob
Tvrdi se, doduše, da na Malti živi mnogo Srba i da su među njima osobito žestoki navijači Partizana, takozvani Grobari. Svejedno, ja ne vjerujem da je tih Grobara s tetoviranim Dražom Mihailovićem na nadlaktici toliko da bi bili prava opasnost našim navijačima.
Napokon, krvavi sukob o kojemu Torcida godinama fantazira, ne samo sad, već i na nekim ranijim gostovanjima Hajduka na Malti, nikad se nije stvarno dogodio. Nije bilo zaklanih, čak ni pretučenih. U najgorem je slučaju sve završilo s razbijanjem nekoliko nacionalno neopredijeljenih plastičnih stolica, triježnjenjem u pritvoru i skrušenim kajanjem sutradan pred prekršajnim sucem.
Ali, tko zna, možda je upravo to i cilj? Navijači nisu pretjerano pametni, ali nisu ni potpuno blesavi. Premda se zna naći, tu i tamo, gdjekoji autentični luđak, karijerni nasilnik s policijskim kartonom koji će se gol do pojasa, s krikom naglavačke baciti u gomilu Grobara ili Delija, većina se navijača ipak čine normalniji.
Oni bi avanturu, ali s jednom mudrom mjerom. Da ne bude baš opasno, da nitko zbilja ne nastrada. Izazivanje na megdan malteških Srba prava je njihova mjera junaštva.
Valja poštovati taj oprez. Momci znaju što mogu, a što ne mogu. Oni ne precjenjuju vlastitu hrabrost, njihova je krvoločnost samo predstava. Pjevaju o pijenju srpske krvi znajući da se nikakva krv tu neće proliti.
Navijači se razmeću svojim hrvatskim domoljubljem u mjestu gdje ni za Hrvatsku ni za Hrvate nema nikakve ugroze, upravo kao što je na početku rata Miroslav Škoro u Pittsburghu, u saveznoj državi Pennsylvaniji, deset sati leta od Osijeka, pjevao "Ne dirajte mi ravnicu", ili kao što je kralj Petar iz Londona poručivao: "Čuvajte mi Jugoslaviju."
Da navijači zbilja imaju vampirskih sklonosti, da je njima stvarno želja nazdraviti srpskom krvlju, valjda bi se jednom uputili negdje gdje je gustoća Srba po četvornom kilometru veća nego u Valetti. Ima mnogo takvih mjesta, čak je i Torcida čula za njih, i neusporedivo su nam bliža od otočića usred Mediterana, osamdeset nautičkih milja južno od Italije.
Napustila bi ih krvoločnost
Jednom bi netko možda trebao navijače odvesti negdje gdje bi se sve njihove nacionalističke fantazije ostvarile. Ukrcati ih pedesetak u autobus, na primjer, pustiti omamljujući plin da ne znaju gdje idu, a onda ih onesviještene nekako prokrijumčariti preko granice i ostaviti jedva razbuđene, mamurne na kolodvoru nepoznatog grada.
"Majstore, di smo ovo?" upitali bi oni šofera.
"U Srbiji, u Varvarinu. Malom gradiću između Kruševca i Jagodine."
"Pa šta ćemo ovde?"
"Pa zar niste o tome pjevali: 'Mi Hrvati ne pijemo vina, nego krvi četnika iz Varvarina'", objasnio bi im šofer, a zatim zatvorio vrata, ubacio u prvu i ugazio gas na rastanku dobacujući: "Sretno, momci!"
Zamislite kakav ti tada užas među navijačima zavladao.
"Stani, majstore! Krivo si čuja! Nije Varvarin, nego Knin! Otvori, debilu!" vikali bi naši navijači trčeći za autobusom i lupajući dlanovima po staklu. Suočene s višestruko nadmoćnijim neprijateljem, sve bi one junake s Malte, uvjeren sam, iznenada napustila krvoločnost, piše Tomić za Slobodnu.