Muškarac u čamcu mirno priča svoju strašnu priču. “Zovem se Živko. Kad sam rođen, ne znam. Gdje sam rođen, ne znam. Kao što ne znam ni tko su mi roditelji”, govori on u savršenoj tišini, veslajući preko rijeke, kroz maglu gustu kao pamuk. Ne vidi se ni obala, ni šaš, ni vrbe, samo mali crni čamac i pogrbljeni obris veslača na krmi, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Prizor je mističan, biblijski, jedan bez prošlosti izranja iz ništavila i nestaje ponovno u njemu, plovi lagano niz rijeku upravo kao što je Mojsije kao beba klizio Nilom u košari od trske oblijepljenoj smolom, prije nego što ga je faraonova kći našla.
Tako počinje “Dnevnik Diane Budisavljević”, film o Austrijanki iz Innsbrucka koja se udala za zagrebačkog kirurga Julija Budisavljevića, i u Drugom svjetskom ratu iz ustaških logora spasila više od deset, a po nekim izvorima čak dvanaest tisuća srpske djece. Film će Dana Budisavljević, redateljica zbunjujuće sličnog imena, premda s naslovnom junakinjom nije u rodu, za koji dan predstaviti na Pulskom festivalu i tako okončati jedan višegodišnji, zamašan i brižljiv trud.
Neustrašiva kućanica
Na temelju privatnih zapisa, povijesnih snimki i kazivanja svjedoka dulje je od desetljeća rekonstruirala biografiju jedne čudesne žene o kojoj se ne zna mnogo, ili se barem dosad nije znalo. Izvori su neobično oskudni imaju li se na pameti razmjeri humanitarnog podviga Diane Budisavljević i nekolicine njezinih suradnika, većeg od podviga mnogih utjecajnih i bogatih organizacija, Caritasa i Crvenog križa.
Takva se velika dobrota zapravo može upoznati samo u velikom zlu. Možda ni sama Diana Budisavljević, dobrostojeća građanka, samozatajna kućanica, liječnička supruga kojoj je do rata glavna briga bila paziti da sluškinja valjano očerupa pijetla, nije znala da u sebi ima snage stati pred jedno čudovište poput Maksa Luburića i neustrašivo se zauzeti za živote polumrtve nejači iz srpskih sela.
U nedostatku materijala redateljica miješa kazivanja četvero preživjele djece, danas sedamdesetogodišnjaka i osamdesetogodišnjaka, s igranima dijelovima, u kojima junakinju glumi Alma Prica. Neosjetno, bešavno, čas smo u današnjem vremenu, a čas u četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Priča skladno teče, crno-bijeli kadrovi nižu se ravnomjerno, u postojanom ritmu, da na trenutak ni ne shvatite da ste se našli usred pakla, u Staroj Gradiški, u gomili jednako ostriženih djevojčica i dječaka, kojima su ustaše poklali roditelje ili ih stočnim transportom poslali na rad u Njemačku, među bebama koje pokrivene muhama, mršave kao skeleti, polagano trepćući izdišu na golom betonskom podu.
Kad se nakon toga dijela, kratke autentične dokumentarne snimke iz svibnja četrdeset druge, na kojoj se na trenutak vidi i prava Diana Budisavljević u uniformi bolničarke, ponovno vratimo u dvije tisuće i neku, gdje Milorad iz Vukovara pripovijeda kako je u logoru izgubio sestricu i dan-danas ga muči gdje je ona pokopana, osjetite najednom jedan teški emotivni udarac, tuga toga penzionera pregazi vas kao dizelska lokomotiva.
Djeca stradalnici
Priče četvero nekadašnje djece stradalnika, Živka Zelenbrza, Nade Vlaisavljević, Zorke Janjanin i Milorada Jandrića možda su najuspjeliji dio “Dnevnika Diane Budisavljević”, ali teško je zapravo išta izdvojiti iz cjeline, ono jučerašnje i ovo današnje neprimjetno se pretapaju, cijeli je film u jednom, istom vremenu.
Napokon, i kad završi, ne znate šta je prošlost, a šta sadašnjost, jer se crno-bijela priča nastavlja. I kad se ekran zacrni, znate i sami, mi i dalje živimo u četrdeset prvoj. Sve je isto. Upitate se, na primjer, je li neprovidna magla kroz koju na početku vesla muškarac bez prošlosti ona magla iz stare ustaške pjesme “Spustila se gusta magla iznad Zagreba”, ili je posrijedi magla iz stiha “Opet će se gusta magla spustiti” iz nešto novije pjesme “Reci brate moj”, a koju su zajedno snimili Marko Perković Thompson i Miroslav Škoro dok su još bili kumovi i prijatelji.
Zbog toga je “Dnevnik Diane Budisavljević” nešto najistinitije, najvažnije i najaktualnije što ćete vidjeti unatrag mnogo godina.
U priči o masovnom i bezobzirnom zločinu nad djecom, ne nad nekim odraslim, punoljetnim muškarcima s oružjem, koji su uhapšeni i strijeljani bez suđenja, već mališanima predškolske dobi, uvrh glave deranima iz nižih razreda osmoljetke, shvatit ćete kakav je to bio nakazan, sotonski režim. Ima li u vama imalo poštenja i pameti, unatoč svemu što vam tvrde Jakov Sedlar i Zlatko Hasanbegović, usprkos srednjoškolskim lirskim proplamsajima Ruže Tomašić, doći će vam bistro: ustaše, majko sveta, kakav je to šljam bio, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.