Ako mene pitate, to je jedan od najboljih filmskih završetaka u povijesti kinematografije, jeziv i okrutan, a lijep i mudar u isto vrijeme. Marge Gunderson, policajka iz malog gradića u Minnesoti, jedna mila, nasmijana i, naoko, ne naročito bistra žena, s golemim trudničkim trbuhom, zaskočila je s pištoljem ubojicu dok je gurao leš u drobilicu za drvo i sad ga vozi službenim autom kroz gustu vijavicu.
"Dakle, bila je ono gospođa Lundegaard na podu", obrati se ona u retrovizor uhapšenome koji je sa stražnjeg sica mračno gleda kroz rešetke.
"I pretpostavljam da je ono u drobilici bio tvoj suradnik... I ona tri čovjeka u Brainerdu... A zašto? Za malo para? Ima u životu mnogo toga osim para, znaš? Jesi čuo za to?" upita policajka jednim glasom u kojemu se miješaju tuga i čuđenje, a onda se lagano nagne, pogleda nebo kroz šoferšajbu i nastavi: "I evo nas sad ovdje. I prekrasan je dan. Dakle... Ja to jednostavno ne mogu razumjeti", završi zamišljeno zureći u beskrajnu bijelu ravnicu američkog Srednjeg zapada.
Pa nije sve u novcu
Sjetim se često ovoga prizora iz "Farga" braće Coen, sadista na stražnjem sicu i trudne policajke, u genijalnoj interpretaciji Frances McDormand, za volanom. Mnogo je prilika da se osjetim kao ona. Na primjer, dok u novinama čitam o svinjariji koju je napravio sportski komentator Drago Ćosić, to me tako potrese da se ne mogu ni smijati, piše u kolumni za Slobodnu Dalmaciju Ante Tomić.
Zašto, zaboga, pomislim obeshrabreno. Umjesto uobičajene zluradosti ili bijesa, mene ispuni zaprepaštenje i tuga jednaki zaprepaštenju i tuzi Marge Gunderson, dođe mi pravo žao jednoga koji je imao sjajan posao, najbolji na svijetu, putovao preko šest kontinenata, odsjedao u luksuznim hotelima i jeo i pio s velikim sportašima i trenerima, sve na račun javne televizije, da bi naposljetku otkrili kako je, zamislite, molim vas, maloumnika, švercao ulaznice za Svjetsko prvenstvo u Rusiji.
Da ga vidim, sad bih mu možda rekao: "A zašto? Za malo para? Ima u životu mnogo toga osim para, znaš? Jesi čuo za to, Drago Ćosiću?"
A možda mu ništa ne bih rekao. Nema smisla, Ćosić je samo jedan u beskonačnom nizu Hrvata kojima je pohlepa smutila pamet, potpuno ih dehumanizirala, učinila životinjski besramnim, koji su zbog novca odbacili roditeljski odgoj i sve što su naučili u školi, zaboravili sve što je dobro, pošteno, dolično i skladno. I koji se više čak i ne kriju. Ne jebu živu silu. Nimalo ih ne uzrujava da svi vide njihov poraz i njihovu bijedu.
Hodam posljednjih mjeseci preko Bačvica i gledam kod Katalinića briga jedan hotel u izgradnji. Na najvišoj točki kvarta se uzdigao cijela tri kata iznad okolnih zgrada. Na kilometar ćete ga opaziti kako strši. Potom na Firulama, odmah ispod bolnice, prođem pored drugog, ne sjećam se kako se uopće našao tamo. Onda me prestravi jedna betonska nakaza na Trsteniku.
Napokon, uslijedi serija poznatih projektantskih moždanih udara na Žnjanu. U tri kilometra je valjda dva milijuna kvadrata koji, i laiku je jasno, nisu smjeli biti tu. Nijedna uređena država ne bi to dozvolila: dva milijuna kvadrata čistog bezobrazluka, besmrtni spomenici arhitektima koji su izdali struku i gradskim činovnicima koji su uzeli pare.
Upropastila nas pohlepa
Kad vidite takvu čudovišno veliku reklamu za korupciju, valjda se ne bi trebali čuditi Dragi Ćosiću. Ali čovjek se svejedno i čudi i žalosti zbog pohlepe koja nas je upropastila.
Nedostaje mu ona nekadašnja razboritost, skromnost, red i zakon. Svijet u kojem ljudi rade za plaću. Kada smo i kako smo postali takve nakaze, upitate se u nevjerici, zaustavljeni ispred hotela. Stojite na pločniku kod Katalinića briga, na mostu iznad pruge misleći: "I evo nas sad ovdje. I prekrasan je dan. Dakle... Ja to jednostavno ne mogu razumjeti."