Jednom svakako morate vidjeti Jeruzalem, to je mjesto zaista pupak svijeta. Centar naše civilizacije. Čudna mješavina svetog i odvratnog, gdje iza svakog ugla netko vreba da vam uzme koji šekel.
Židovi, kršćani i muslimani tisućama godina jedni od drugih nasljeđuju tradiciju mužnje novca od lakovjernih. Hodočasnici moraju biti izuzetno oprezni, čak i dok mole. Dapače, to im je u Jeruzalemu možda najdraže, gepiti naivcu buđelar dok on svome Bogu povjerava najskrovitije tajne srca, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
32478 u akciji
Visoko i nisko tu se stalno dodiruju. Na primjer, glasovita Via Dolorosa. Desno je postaja križnog puta, grupa korejskih kršćana poluglasno moli kod kamena s uklesanim rimskim brojem, a lijevo je pizzerija, crnomanjasti konobar uzima narudžbu od sredovječnog bračnog para iz Oklahome. Probijajući se kroz gužvu pomislite kako bi se i Isus, da danas prođe ovuda, zaustavio čalabrcnuti štogod.
“Meni daj jednu capricciosu, Mariji s gljivama, Veroniki s kobasicama, a Šimunu Cirencu s plodovima mora. Maximuse, hoćete li vas četvorica štogod?” dobacio bi Isus zapovjedniku rimske straže za susjednim stolom. “Neka, Isuse, ne treba”, odgovorio bi mu Maximus ljubazno, “mi ćemo samo pivu.”
No, tu sada nema nikoga. Agencijska vijest kaže da su u procesiji na Veliki četvrtak, zbog straha od zaraze koronavirusom, od Antoniove tvrđave do bazilike Svetoga groba prošla samo četiri svećenika. Više nije moglo, vlasti su strogo zabranile okupljanje vjernika. Istodobno, na Hvaru, režim je bio blag i biblijsko prikazanje nije otkazano. Dok je originalni križni put u Jeruzalemu opustio i utihnuo, na njegovoj reprodukciji između Vrboske i Jelse se hodalo i pjevalo kao svake godine.
Zanimljivo je, pomislio sam u subotu ujutro, pijući kavu na Rivi, potpuno sam na klupi kod Turističke palače, kako se naši ljudi doživljavaju iskrenijim vjernicima od svih drugih.
Nacionalni stožer civilne zaštite dopustio je jedan događaj koji je cijeli svijet otkazao, koji bi vjerojatno i njegov izvorni organizator Poncije Pilat ostavio za zgodnija vremena. “Obustavit ćemo razapinjanja razbojnika dok ne prođe ovo s koronavirusom”, kazao bi razumno rimski namjesnik u Judeji. No, Krunoslav Capak i Davor Božinović su odlučili da u nas može.
Križni put na Hvaru zaštićena je kulturna baština, naglasili su ponosno. Za razliku valjda od onoga u Jeruzalemu, koji nema baš nikakvu tradiciju.
Tu su zatim i oni luđaci na splitskoj periferiji, sjetio sam se škiljeći u blago proljetno sunce. Don Josip Delaš i njegova pastva, koji doslovno misle kako su veći katolici od pape. Molitva Svetog oca na pustom trgu za njih nije autentičan izraz vjere. Oni na Sirobuji, u najružnijoj od svih ružnih hrvatskih crkava izgrađenih nakon devedesetih, istinitije svjedoče Isusa okupljajući se suprotno zabrani okupljanja.
“Ajmo, dižite se i pođite kući”, prenuo me u to jedan glas. Otvorio sam oči i ugledao policijskog službenika. “Oprostite, zašto?” upitao sam zapanjeno šireći ruke. Brat bratu, pedeset metara oko mene u svim smjerovima nije bilo nikoga. Sjedio sam potpuno samotno, u kutu nikome na putu, bez ikakve želje družiti se ili, božesačuvaj, razmjenjivati mikrobe s drugim predstavnicima ljudske vrste, dok se predstavnik vlasti, broj značke: 32478, nije došao praviti važan postupajući po nepostojećim zakonskim odredbama i tumačeći kako je zabranjeno nešto što nije.
Imao sam svako pravo u miru popiti svoju kavu iz samoposluživanja, ali u prilikama poput ove ne vrijedi biti pametan. Pamet je u nas, znate i sami, obično samo višak.
S luđacima poput onih sa Sirobuje vlast je mnogo tiša i opreznija. Ne pravi se važna. Ministar Davor Božinović u nedjelju je na konferenciji za novinare kazao kako nisu znali da Josip Delaš namjerava na Uskrs održati misu, premda je Josip Delaš dosta nedvosmisleno rekao: “Na Uskrs ću održati misu.” Zar to ne zvuči kao policijski vic? Koji zaista dio rečenice “Na Uskrs ću održati misu” ministar Božinović i njegovi mudrijaši s pendrecima i lisičinama nisu razumjeli?
Uređivanje noktiju
Došli su napokon na uskrsno jutro na Sirobuju i ispred crkve strpljivo čekali da Josip Delaš završi misu. Nisu prekidali koncelebrirani korona party, premda se zna kako su takva okupljanja opasna. Mnogi su u Solinu pali u postelju u vrućici i borili se za zrak zbog jednakog razloga, jer je župnik održao misu koju nije smio održati.
Ništa od toga nije potaklo službenike da uđu i prekršitelje zakona pristojno upozore: “Ajmo, dižite se i pođite kući.” Bio je tamo, nagađam, i moj znanac s rive. Stari dobri 32478 dosađivao se u autu. Izvadio je grickalicu iz džepa i uređivao nokte, piše Tomić za Slobodnu Dalmaciju.