Žena dobije plaću od dvije i pol tisuće. Svakog mjeseca, uredno, njezina plaća joj se zlobno smije, njezina joj plaća pljuje u lice, njezine je dvije i pol tisuće, da ne zaboravi, dvanaest puta godišnje upozore: “Ti si nitko! Ti si uš!” A ona obriše lice i isplače se u zahodu supermarketa. U tijesnoj prostoriji zakrčenoj metlama i kutijama oštećene robe zacvili tiho kao štene i ramena joj se zatresu od nečujnih ridaja, ali samo do trenutka kad joj poslovođa ljutito pokuca na vrata i dovikne da je pauza gotova. Ona tada brzo podiže gaćice i pušta vodu, premda nije piškila, i poslušno trči dalje slagati konzerve, jabuke i šampone, da joj idući mjesec ne oduzmu i one usrane dvije i pol tisuće.
Žene poput nje stradavaju širom ove zemlje. One prolaze iscrpljene i beznadne mimo nas kao sjene, gluho stoje u redu u ljekarni ispred nas ili do nas sjede u crkvenoj klupi na nedjeljnoj misi, ali mi ne poznajemo pakao u kojemu one žive. Kao što nitko u austrijskom Amstettenu, u spokojnom buržujskom susjedstvu čistih bijelih pročelja, podšišanih travnjaka, iščetkanih škotskih ovčara i ljuljački na hrastovima nije mogao ni naslutiti da njihov ljubazni susjed Josef Fritzl siluje svoju kći, ni mi ne pomišljamo o žalosti i jadu među jarko osvijetljenim, dugačkim, prekrcanim policama supermarketa. Ne kontamo da u šarenom obilju voća, sireva, vina, ružičastih šunki i toplog kruha ima netko gladan, ponižen, prestravljen i obespravljen, dok se nekakva sinja blagajnička kukavica ne osmjeli progovoriti.
Javljaju se one s vremena na vrijeme, ali nekako sve rjeđe, a priče su im sve užasnije. Jedna se u Vinkovcima nedavno ispovjedila da je i nedjeljama i svecima radila za uobičajeno sramotnih dvije i pol tisuće, ali uz uvjet da sedamsto potroši u dućanu gdje je zaposlena, pa još na robu kojoj je istekao rok trajanja. Umjesto plaće donosila je svojima pljesnive kranjske i paketiće užeglog margarina. Ohrabreni njezinim nastupom, oglasili su se zatim i drugi sa sve nevjerojatnijim kazivanjima, kako ih je gazda natjerao potpisati bjanko otkaz, ili kako su nakon radnog vremena u dućanu nastavljati posluživati svinjsko pečenje i gemište u gazdinoj sali za vjenčanja, ili kako su modre kravlje lešine po njegovoj zapovijedi mljeli za bolonjez umake i bureke...
Uprave i vlasnici trgovačkih lanaca svakodnevno postaju bezobzirniji i okrutniji u izrabljivanju. Umjesto rada što daje dostojanstvo, osjećaj vrijednosti i egzistencijalnog smisla, gledamo ropsko trpljenje koje zaposlenima oduzima ljudskost i slama duh. Vratili smo se kao vremeplovom u Egipat starog doba, gdje su ispijeni bijednici vukli kamene kocke za faraonovu grobnicu, ili u Englesku nakon industrijske revolucije, kad su djevojčice i dječaci ručicama čeprkali grumenje ugljena. Neočekivano su oživjeli ekonomski običaji za koje smo vjerovali da su, barem u Europi, nepovratno prošli. Onaj je vlasnik dućana iz Vinkovaca, razmislite li pozornije, radio zapravo sve kao i feudalni zemljoposjednik prije deset stoljeća, uskraćujući sebi možda samo pravo prve bračne noći, da pojebe svoje blagajnice prije njihovih muževa.
Poražavajuće je to gledati, osobito ako ste odrastali u socijalizmu, u idiotskom dobu kad je državna religija potpuno ozbiljno propovijedala kako društvo samouvjereno korača put slobode i blagostanja, sve do besklasne dembelije na kraju duge. Zavodljivo je bilo vjerovati da “svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo”, što bi rekao Dino iz “Sjećaš li se Dolly Bell”, da će naša djeca biti pametnija i sretnija od nas, da povijest ima smisla, da će se sva muka i krv okončati jednom kad čovjek sazri, nadraste svoje bezvrijedne žudnje i spozna da nijedan od nas nije bolji ili lošiji od drugoga.
Glupo je, znam, ovo što sam upravo napisao, sram me je i pogledati još jednom, ali ja svejedno žalim za vremenom kad su blagajnice iz supermarketa živjele u istim zgradama, vrata do vrata s liječnicima, odvjetnicima, inženjerima i menadžerima, i s poštovanjem se pozdravljali ujutro na stubištu kad bi odlazili na posao, jer im razlika u plaći nije bila deset naprama jedan kao danas, a ljudi su inače, generalno, bili pristojniji. Napokon, blagajnica iz supermarketa i njezin muž, tesar u Lavčeviću, mogli su se školovati i popeti prečku ili dvije na društvenoj ljestvici, ili poslati svoje dijete na fakultet, da se školuje za liječnika, odvjetnika, inženjera ili menadžera. Mnogi su tako napredovali, jednom gologuze i nepismene ništarije useljavali su u prostrane stanove, namještali ih naslonjačima i sofama od masivne slavonske hrastovine, kupovali Opel Kadette i gradili vikendice, pa i oni što se predstavljaju najljućim neprijateljima socijalizma.
Dvadeset pet godina kasnije taj je svijet zdrobljen u prašinu, a narodu je nelagodno i sjećanje na njega. Gologuze i nepismene ništarije socijalizam ne spominju bez psovke, iako je za njih nesumnjivo bio bolji od ovoga što imamo danas. Pogledate samo onu nesretnicu s plaćom od dvije i pol tisuće koja joj svakog prvog pljuje u lice. Kako bi se ona mogla obrazovati i napredovati? Od kojih će para ona svoju kći ili sina poslati na fakultet i dati im život bolji od svog jadnog života? Rešetke su se spustile. Društvo je postalo klasno nepropusno. S plaćom od dvije i pol tisuće i blagajnicu u samoposluživanju i čitavo njezino potomstvo zauvijek ste čvrsto zakucali za dno.
Zar nije strašno kad otkrijete da svijet ne postaje bolji, da povijest nema jasnog smisla, da su krv i muka beskrajni, da naša djeca neće biti ni sretnija ni pametnija ni bogatija od nas, nego će ih, naprotiv, neki gad iskorištavati možda i bezdušnije nego što su nas ili naše pradjedove iskorištavali?
Napokon, ne morate dijeliti moja socijalistička uvjerenja da bi vas sve to zgranulo. Možete biti i kršćani. Kad nađete da u Vinkovcima neka žena zarađuje dvije i pol tisuće, a sedamsto mora potrošiti gdje ih je i zaradila, i popodne još za istog gazdu i za iste pare radi kao konobarica, i hrani se margarinom i kranjskim kobasicama kojima je istekao rok trajanja, zar vas duša ne zaboli da jedna naša sestra tako živinski stradava?