U proljeće 2013. grupa praktičnih katolika, prestravljenih najavom da će se pederi i lezbijke slobodno vjenčavati, sakupila je desetke tisuća potpisa ne bi li se raspisao referendum i u na kraju promijenio Ustav, u najviši zakonski akt unijelo kako brak smije biti samo zajednica muškarca i žene. Ustrajavali su kako u jeziku valja biti precizan, kako se od starih vremena zna da je brak nešto blagoslovljeno i bogougodno, isključivo heteroseksualno, totalno drugačije od ljubavnih veza muškaraca s muškarcima i žena sa ženama.
I naposljetku im je uspjelo. Homoseksualci su se morali zadovoljiti uskoro izglasanim Zakonom o životnom partnerstvu, koji kao da je samo čekao da se potkraj prošle godine dvije političke opcije ujedine ne bi li nakon izbora podijelile vlast u Republici Hrvatskoj. Slučajno ili ne, i na jednoj i na drugoj strani stajali su praktični katolici, redovni na nedjeljnim misama u svojim župnim crkvama. I inzistirali su, kao što katolici katkad čine, da u jeziku valja biti točan. Suradnja Tomislava Karamarka i Bože Petrova, odnosno Hrvatske demokratske zajednice i Mosta nezavisnih lista, iz razloga koji nam nije do kraja jasan, ni za živu glavu se nije smjela nazivati politička koalicija.
Pretpostavljam onda kako se može kazati da su Karamarko i Petrov sklopili životno partnerstvo.
Kako bilo, to je partnerstvo, ujedinjenje, suradnja i koalicija koja to nije, ovih dana došlo sasvim blizu točke koju tisuće njih diljem domovine sa zebnjom čekaju. Dijele se funkcije zamjenika i pomoćnika ministara, i šefova državnih agencija, i mjesta u upravama javnim poduzeća, sobe tajnika i glasnogovornika, menadžerski Audiji i savjetničke Škode, dijele se službene Visa kartice i prostrane kancelarije sa staklenim radnim stolovima, kožnim naslonjačima, čupavim sagovima i zapjenjenim Berberovim kljusinama na zidovima.
Još otkad su Karamarko i Petrov jedan drugome srdačno stisnuli ruku odani se stranački aktivisti iz provincije, sve trljajući butine i gutajući pljuvačku, nadaju bezbrižnom i sigurnom životu visokih državnih činovnika u glavnom gradu. Dulje od mjeseca provjetravaju se tamna odijela, glačaju bijele košulje, glancaju cipele i zabrinuto pogledavaju mobiteli. Ljudi su već izluđeni što ne zvoni i kompulzivno provjeravaju nemaju li možda nepročitanih poruka i propuštenih poziva.
I hadezeovci i mostovci spremni su stuštiti se na Ministarstvo regionalnog razvoja, Hrvatske željeznice ili makar Agenciju za obalni linijski pomorski promet, kao horda Avara koja s isukanim mačevima iz žbunja krvožedno gleda slavensko selo, samo čekajući znak da urlajući jurne niz padinu, posiječe muške, siluje ženskadiju, popali kolibe i opljačka žito i stoku.
Na drugoj strani, u ministarstvima i agencijama i javnim poduzećima, uzdanice poražene Socijaldemokratske partije i Hrvatske narodne stranke nespokojno šapuću u hodnicima. Urotnički se sastaju kod aparata za kavu razmjenjući katastrofične glasine. Trzaju se na svaki šum. Ne okreću leđa nepoznatima. Piju tablete za spavanje. Živci su im sasvim stradali. Upravo kao što su dinosauri prije 65 milijuna godina bespomoćno gledali ogromnu užarenu plamenu kuglu koja je pala s nebesa i istrijebila njihovu vrstu, esdepeovci i haenesovci zgrčene utrobe čekaju teški i neumitni čas u kojemu će biti proglašeni bivšima.
Poznavatelji prilika pripovijedaju mi kako se menadžeri na odlasku katkad znaju usred radnog vremena spustiti u garažu, pa se u samoći, slušajući nekakvo beznadno klapsko tuljenje, gorko isplakati u službenim automobilima koje će uskoro morati vratiti. Nažalost, samo se rijetki dosjete gumenim crijevom povezati otvor auspuha s kabinom zatvorenog vozila.
Idući tjedan počinje veliko čišćenje stotina i stotina ureda. Napravljeno je nekakvo tijelo od hadezeovaca i mostovaca koje bi trebalo podijeliti namještenja razmjerno njihovom izbornom uspjehu, ali teško će to biti pravedno napraviti. Plodove partnerstva Tomislava Karamarka i Bože Petrova pouzdano neće uživati svi koji se tome nadaju. Umjesto lijepog života u Zagrebu, mnogi će ostati u Metkoviću i Gospiću i Sisku, osjećajući kao da im je voljena stranka u srce zarila hladni bodež izdaje.
Dobro, u Metkoviću ih zacijelo ipak neće mnogo ostati. Naprotiv, tu bi se lako mogao dogoditi kolaps komunalnih službi. Kad silni narod krene put ministarstava i agencija, počne egzodus jedva nešto manji nego kad se u sedamnaestom stoljeću bježalo pred Osmanlijama, dolje na ušću Neretve u Jadran nedostajat će ih da raznose poštu, čiste ulice, mijenjaju žarulje na kandelabrima i raketama rastjeruju olujne oblake.
Svejedno, mnogi će biti zakinuti, ogorčeni i gnjevni jer državnih i javnih funkcija, kao što znamo, nikad nema za sve zainteresirane, a stanje je zbog dijeljenja vlasti između nekoliko manjih političkih subjekata sada kritičnije nego ikada. Što bi se uopće moglo učiniti da zadovolji i Most i HDZ i HSLS i Hrast i Tepešove pravaše i Bandića? Čuju se različiti, pa i proturječni prijedlozi.
Glavni tajnik HDZ-a izjavio je, recimo, kako će zaposliti isključivo dokazane hrvatske domoljube. Nema šanse da prime ikoga tko se nije vjenčao u crkvi. S druge strane, opet, jedan je sindikalist jučer rekao da za državnu službu valja uzeti samo sposobne, marljive i pametne.
Nije li to zbunjujuće. Uzmite, za početak, skup svih dokazanih hrvatskih domoljuba. A onda zaokružite zajedno sve sposobne, marljive i pametne u zemlji. Znate li koliko će ih biti u presjeku, da imaju osobine i jednog i drugog skupa, da su veliki Hrvati, po mjeri Crnoje i Grmoje, a da nisu totalne štetočine i nije im mrsko raditi? Huh! Ja se ne bih okladio da bi ih našli više od četvero.
Golema je uznemirenost stoga zavladala među stranačkim aktivistima. Ljudi su užasnuti i konsternirani. “Majke mi, oni nisu normalni!” zavapio je jutros neki aspirant za pomoćnika ministra prometa ili potpredsjednika Uprave Hrvatskih šuma. “Pa šta je njima u glavama?! Kakvi marljivi, pametni i sposobni? Kad se itko marljiv, pametan i sposoban upisao i u jednu hrvatsku političku stranku?”