Nakon što je u terorističkom napadu u Afganistanu jedan Hrvat poginuo, a dvojica teško ranjena, predsjednica je kazala kako su “u ovom trenutku naše misli i molitve uz obitelji naših vojnika”, i to bi se možda činilo nadahnuto i istinito da ne znate kako je ona za izraz žalovanja posudila američku frazu. Predsjednica je posegnula za nečim prepoznatljivo američkim baš kao da je kečapom zalila pržene krumpiriće.
K tomu “naše misli i molitve”, izvorno: “our thoughts and prayers”, čak nije na dobrom glasu. Tako je otrcano od upotrebe da se Amerikanci posljednjih godina izruguju s time. Pristojnijim je ljudima uvredljivo da svaki put kad netko strada od bombe u Bagdadu, ili pucnjavi u srednjoj školi u Michiganu, ili od uragana na Floridi, ili od požara u Kaliforniji, ili od potresa u Portoriku, svi kongresnici, senatori i guverneri, do jedan politički šupak s bezbrojnih ekrana uglas objavljuje istih nekoliko riječi, kako je u mislima i molitvama s obiteljima žrtava. “Thoughts and prayers” tako je neumjesno mnogo puta ponovljeno da zvuči lažno, cinično i bezosjećajno.
I takav je dojam, ako mene pitate, ostavila i hrvatska predsjednica. Njezina žalost za ubijenim i ranjenima u Afganistanu činila se stvarna, po prilici, koliko i njezine dugačke guste trepavice.
Teško je, međutim, u ovome naći bilo kakvu emociju. Tragedija se dogodila tako apsurdno daleko, u jednome svijetu toliko drugačijem od našega, da se ne možete identificirati s njome. Ne možete kazati: “Bio sam na tome mjestu, baš tamo gdje se dogodio napad. Da sam samo pet minuta kasnije prošao ulicom, sad ne biste razgovarali sa mnom”. Ministar obrane dao je, istina, sve od sebe da smrt našeg vojnika predstavi kao vrijednu domoljubnu žrtvu, da je to nešto što se svih nas tiče, ali nije zaista lako shvatiti kako je netko pao za Hrvatsku tri i po vremenske zone istočno, gotovo šest tisuća kilometara od Hrvatske. Jedino što osjećate je zgranutost pred besmislom da je jedan mladi muškarac večer prije preko Skypea ili WhatsAppa razgovarao sa suprugom u Sesvetama i raznježeno mahao svome malom, nekoliko mjeseci starom sinu, a ujutro ga više nije bilo.
Zaboga, zašto? Šta smo mi Afganistanu i šta je Afganistan nama? Čak se ni Amerikanci, koji su započeli tu krvavu ludost, više ne mogu sjetiti kako su tamo došli. Ili, ako se i sjećaju, ne vole mnogo pričati o tome. Pusti, kažu, nije važno. Neugodno im je priznati kakvi su idioti bili kad su, za početak, oni sami osamdesetih godina prošlog stoljeća naoružali i obučili afganistanske vjerske fanatike kad ih je Sovjetski Savez napao, da bi zatim 2001. krenuli rušiti njihov režim i to im naposljetku, do dana današnjeg, osamnaest godina kasnije, još nije uspjelo. A kako se čini ni neće.
Premda se i predsjednica i ministar Krstičević trude djelovati kao da znaju o čemu govore, potanko nam tumače smisao našeg vojnog angažman na Srednjem istoku biranim geopolitičkim izrazima, prava je istina da ni američkom predsjedniku nije jasno zašto su tamo, koji im je, da oprostite na izrazu, to kurac trebalo. Deseci tisuća su poginuli, ili hodaju s protezama od nehrđajućeg čelika, a ni za što, jer je George Bush mlađi započeo jedan rat koji ni on ni Barack Obama nisu umjeli okončati, a vjerojatnost da će to uspjeti Donaldu Trumpu je, po prilici, kao vjerojatnost da odrastao čimpanza dječjim pastelama naslika besprijekornu kopiju Mone Lize.
Sjedinjene Države imaju plodnu, višedesetljetnu tradiciju nepromišljenog igranja oružjem u Afganistanu, a mi ih u tome možemo samo odano slijediti, glumiti da smo važni, šepiriti se u maskirnim uniformama s pustinjskim uzorkom i biti zadovoljni da je nesretni momak iz Sesveta tek prva hrvatska žrtva. Što bismo inače učinili, otkazali suradnju? Povukli naše vojnike dok nam saveznici ne daju čvrste garancije da oni više neće uzaludno ginuti i dok ne dobijemo jasan i nedvosmislen odgovor zašto se borimo i koliko bi to, po prilici, još moglo trajati? Niti bi itko američkoj strani mogao dati ikakve odgovore i garancije, niti bi se itko s naše strane usudio to pitati. Tragični nas je udes otprije nekoliko dana osvijestio kako smo bespomoćni i sporedni, luzeri koji ni o čemu zaista ne odlučuju, već služe tuđe interese katkad ni ne razumijevajući o čemu se točno radi.
Naša je gospođa predsjednica, istina, jednom imala nekakav poštovanja vrijedan naslov, plaću i kancelariju u Sjevernoatlantskom savezu, a ministar obrane s odličnim je završio prestižne američke vojne škole i dobio veliku kićenu diplomu da je objesi iznad radnog stola. Oboje su učinili sretnim, nahranili im taštine, no što oni zapravo mogu, kolika je njihova stvarna moć?
Da se jednog dana nekakvim nečuvenim slučajem u predsjednici probudi nekakav prkos, iskreno se potrese gubitkom jednog svog zemljaka i težim ranjavanjem dvojice drugih, da se ona razgnjevi i kao Hrvatica i kao vrhovna zajednica Hrvatske vojske, pa na nekom okupljanju šefova država stane jednom pred Trumpa i reče mu: “Gle, Donalde, ovo u Afganistanu stvarno više nema smisla, na moje ljude od sutra ne računaj”, mislite da bi joj Trump ponudio da sjedne, ozbiljno i s uvažavanjem je saslušao, ili bi je začuđeno pogledao ne shvaćajući tko je tipkačicu pustio u sobu?
Hrvatska predsjednica ne može ni početi ni završiti rat. Sve njezine ovlasti u NATO savezu upoznali smo ovaj tjedan. Ona može biti samo u mislima i molitvama. Dovoljno joj je da na sastanke nosi krunicu.