Ante Tomić: Što je čovjek bez sreće

Ne sudjelujem u igrama na sreću, ali jednom, prije petnaestak godina, brat i otac dali su mi da ispunim jednu kombinaciju na njihovom listiću, a ja sam ozbiljno shvatio zadaću. Uzeo sam kemijsku i koncentrirano se zagledao u brojeve.



Težak teret odgovornosti sjeo mi je na leđa. Držao sam našu budućnost u rukama, nije mi bilo do zajebancije.

Križić u kućicu



Brižljivo sam birao, stisnutih očiju sumnjičavo gledajući brojeve i dugo, dugo zamišljeno coktajući prije nego bih stavio križić u kućicu: sedamnaest, dvadeset četiri, osam, jedanaest, trideset tri, petnaest... Mrtva se tišina spustila na kuhinju. Otac me gledao kao da sam šaman, buljio u mene kao vjernici u vidioce u međugorskoj župnoj crkvi.



“Uzmi i trideset dva”, reče u jednom času brat, vjerojatno iznerviran mojim prenemaganjem, a ćaća, sabran i staložen kakvim ga je bog dao, popizdi.



“Muči!”, vikne. “Nemoj mu ti ništa govorit. On sam najbolje zna!”

Tišina se spustila na kuhinju, otac me gledao kao da sam šaman

Neuspjeh

Od mojih 7 brojeva, izvučen je samo jedan, i to kao dopunski

Ispunjavanje listića

“Neće bit trideset dva”, zaključim ja poslije kraćeg dvoumljenja. “Ne može nikako biti trideset dva.”



“Onda prekriži nešto drugo”, kaže brat nestrpljivo.



“Nemoj ga požurivati!”, prasne ponovno otac.



I danas me raznježi kad se sjetim koliko je imao vjere u mene. Bio je to zaista sasvim osobit trenutak, veći dio života ćaća mi je govorio da sam bitanga, neradnik i niškoristi. Teško je objasniti čime sam ga toga popodneva uspio uvjeriti da vladam ekstrasenzornim talentom za pogađanje loto brojeva, ali nije zapravo ni važno. Kao i mnogo puta dotad, ja sam ga razočarao. Od mojih sedam brojeva, izvučen je tek jedan, i to kao dopunski. Gorko shvaćajući da sam još jednom iznevjerio obitelj i najmilije, tada sam odlučio da više nikada ne pokušavam s lotom.

Prozni sastav



No, mogu zamisliti kako je to danas u stotinama tisuća naših domaćinstava, kada se čeka izvlačenje rekordnog jackpota od trideset dva milijuna.



Na jednom kraju stola tata je uzeo ispunjavati lutrijski listić i čeka čudesno nadahnuće, da mu se javi glas s neba ili između obrva lagano rastvori treće oko, da mu se iza vrata percepcije ukaže kombinacija brojeva, što će ih izbaviti iz podstanarske garsonijere i dvanaest godina stare Opel Corse, a na drugoj strani, ispod prozora, mama pomaže braci s domaćom zadaćom iz hrvatskog, proznim sastavom na temu “Što je za mene sreća”.

Mama strpljivo nabraja



“Sreća je kad mogu cijeli dan igrati PlayStation”, htio bi napisati maleni, ali mama ga upozorava da to nije ono što učiteljica očekuje.



Mama strpljivo nabraja da je sreća dječji osmijeh, kad sja sunce i cvrkuću ptice, sreća je kad pčele zuje, šareni leptiri se veselo igraju iznad rascvale livade, ribe plivaju u bistrim planinskim potocima i plahe srne trčkaraju zelenim proplancima, sreća je kad se ljudi vole i nema gladi i rata...



„... ljudi vole i nema gladi i rata“, piše poslušno dječak grizući vrh jezika, a otac, koji se dotad uzaludno pokušavao koncentrirati, u iznenadnom napadu bijesa i malodušnosti, živčano gužva loto listić i baca ga pred njih dvoje.



“Ajte u vražju mater”, kaže, “i vi i vaša sreća”.