Apstraktnost civilizacije

Suvremeno je doba epoha porasta apstraktnosti i gubitka uočljivih simbola. Komunikacija se obavlja mobitelima, a osobe koje su voljne sjesti zajedno, “kao ljudi”, razgovarajući i očima, i pokretima, i cijelim tijelom, uskoro će se proglasiti fosilima. Na isti način postupat će se i s ljudima koji u trgovini plaćaju gotovinom, a ne karticama, koje preko kompjutora pokreće nešto nevidljivo, nešto što je izvan domašaja osjetila. Antička je izreka da novac ne smrdi. Moderni platni promet lišio ga je svega: i miomirisa i vonja, osjetilnih svojstava uopće.

Put kroz informacijske strojeve posve je sterilan, nevidljiv, bez šuma. Vrhunac apstrakcije. A vrijednosni papiri? O njima poslije iskustava posljednjih godina ne treba gubiti riječi. Milijarde mogu se pretvoriti u hrpu papira, koji nije uporabiv ni za higijenske potrebe. Neki već predlažu da se potpuno ukine tradicionalni novac. U spekulacijama tih kreatura nema mjesta siromaštvu, bijedi kojoj nisu dostupne kartice i krediti. Što ćemo sutra podariti prosjaku koji ne sjedi na zimskom asfaltu da bi testirao ponašanje prolaznik, nego zato što ga je pritisla krajnja neimaština? Hoćemo li mu dati vrijednosni papir? Proklet će nas, s punim pravom. Treba zapamtiti da je bogatstvo apstrakcija, sa svim “rizicima i nuspojavama”, dok je bijeda uvijek konkretna. Užasan je paradoks da samo još siromaštvo čuva osjetilnost zbilje. Postoje, međutim, oblici apstrakcije koji pogađaju, ako se dogodi katastrofa, i site i gladne podjednako.

Nuklearno oružje sasvim je apstraktno; svi o njemu povremeno govore, ali nitko ga ne vidi. Uostalom, i da je izloženo, ljudi ga ne i prepoznali. Diskretan izgled bombi, kažu stručnjaci, ne upućuje na neko osobito zlo. Za njegovu pojavnost vrijedi mimikrija čelika i srodnih materijala. Dok se oružje nalazi u podzemnim spremištima, ono je apstraktna prijetnja: konkretna postaje tek rasprsnućem - kao što tek propast banke nevidljivost pretvara u vidljive tegobe.(...)

Ukorak s apstrakcijom ide i uniformiranost. Uspoređivanjem uniforma stječemo uvide u naznačenu drugu temu: o gubitku simbola. Polazište može biti spoznaja da je razlika između prošlosti i sadašnjosti u razlici između vidljivosti i nevidljivosti. Danas se događa da se jedinice iste vojske uzajamno napadaju jer su odore svagdje jednake, a tehnička dojava može biti poremećena. To se prije nije moglo dogoditi. Svaka je vojska imala drukčije uniforme, tako da je načelo istorodnosti vrijedilo samo unutar državnih granica, ili je čak bilo osebujno od jedinice do jedinice. Primjerice na bojištima 18. stoljeća plava je boja bila omiljena u Prusa, crvena u Engleza, zelena u Rusa. Na bojnom polju svakako nije moglo doći do pomutnje. Paradoks je perfektan.

Danas, kad se neprijateljske snage ionako ne vide i kad se rat može voditi na distancu od stotine ili tisuće kilometara, vojnici su podvrgnuti mimikriji: a u doba kad je prepoznavanje na udaljenost od jednog kilometra ili manje moglo biti kobno za jednu ili drugu stranu, činilo se sve da odore budu što šarenije i upadljivije. Nije odlučivala taktika nego simboličnost.(...)

U srednjem vijeku simboličnost je bila na vrhuncu: iako je i tada bilo mnoštvo vojnika, ishod sukoba ponekad je bio doslovno u rukama dvaju predstavnika protivničkih tabora, prema retoričkoj figuri pars pro toto. Ako nisu odlučivali simboli u liku osoba, razmišljanje u duhu simboličnosti prenosilo se na gradove i utvrde. Modernoj strategiji apsurdna je pomisao da zauzimanje nekog objekta od posebnoga dinastičkog značenja može biti važno. Čemu opsjedati određen grad ako ga vojska može lako zaobići? Dugo opsjedanje gradova, mahom glavnih, bilo je potaknuto manje pragmatičnim, a mnogo više simboličnim razlozima. Načelo simbola pripada prošlosti jer trne princip reprezentativnosti. Politički rituali uglavnom su samo još historicistički relikti. Tko danas još želi upoznati ostatke bivših značenjskih sustava mora poći na nogometna igrališta. Potankosti su poznate, ali treba upozoriti na okolnost koja nije slučajna. I umjetnost, koja neprestano stvara simbole, i sport pripadaju antropološkoj sferi igre.

Svakodnevna zbilja danas se samo malokad doživljava identifikacijski, pa su simboli potvrdili svoje utočište u protusvjetovima, kakvima pripada i nogomet, bez obzira na to što je igra ondje popraćena vrlo opipljivim materijalnim interesima.Privlačivost igara, koja se očituje u milijuna ljudi, pokazuje da je potreba za ludičkom znakovnošću jedan od simptoma traženja protuteže u suvremenom apstraktnom svijetu.

Šarenilo davnih vojnih odora prelilo se u boje na igralištima, na kojima mobiteli ostaju isključeni, a dodiri među gledateljima poprimaju arhetipska obilježja.