Arsen Dedić - život jednog kantautora

Kada je 1971. neobična udruga građana pod nazivom Croatia Concert objavila zbirku pjesama “Brod u boci - pjesme i šansone” Arsena Dedića, bio je to kulturni događaj.



Biblioteka se zvala Griot i oslikavala glad svih nas socijalističkih građana za čokoladom i alkoholom, odnosno za Kraševim slatkišima u crvenom staniolu. Udruga je bila prvenstveno glazbenička, a iza nje je stajao antologijski pjesnik Zvonimir Golob. Kako se bavio i umjetničkom fotografijom, skromnu izdavačku djelatnost pridodao je galeriji fotografija. Baš je Golob, uz tragično preminulog pjesnika Željka Sabola, nagovorio Dedića da objavi zbirku pjesama, unatoč gorkom iskustvu s pjesmama u prošlosti. Kod istog su izdavača tiskane i zbirke Janeza Menarta (“Celuloidni pajac”) i Goloba (“Čovjek i pas”).



Razred najpopularnijih

Jedva dvije godine ranije isti je autor objavio album “Čovjek kao ja”, koji nije bio samo prevratnički na šlagerističkoj sceni ondašnje Jugoslavije, nego se prodao u 60.000 primjeraka i postao prva Jugotonova Zlatna ploča. Znak Jugotonove “zlatne ptice”, koji se vrtio i na TV-u ponavljajući “nova ploča”, tada su dobivali Miki Jevremović, Mišo Kovač, Safet Isović, Đorđe Marjanović, Ivica Šerfezi i mnogi drugi.



Dedić se našao u prvoj tiražnoj skupini iz koje je po svemu stršao. Prvenstveno po naravi pjesama s albuma, po temama o kojima je pjevao, pa i po osebujnom načinu njihove interpretacije. Ako je bilo koga začudila ta oduševljena recepcija, onda je to bio sam Dedić. Imao je 55 kilograma i smatrao da je “nikakav, uopće ni scenski, ni pojavno”. Ljudi mu nisu vjerovali da “on to piše”.



Antologijski pjesnik

Naime, bio je toliko samosvojan, izvoran, takoreći samonikao da je kolektivna svijest tražila da iza tog urbanog šoka stoji kakav plećat udarnik s omladinske radne akcije Brčko - Banovići. Jedan od onih koji su mu dolazili s nemogućim pitanjem “ma, jeste li vi to napisali?”, bio je partizanski general i dragocjeni memoarist Ivan Šibl. Tim je pitanjem dočekao “Kuću pored mora” na Splitskom festivalu 1964., koja se 1969. našla na spomenutom albumu.



U to su vrijeme Arsenove pjesme bile nemoguće po sebi, odnosno po kontekstu u kome su se pojavile. Malo tko je primijetio “efemerne” suradnike na albumu, odnosno zbirci - dizajnera Arsovskog, koji je napravio omotnicu ploče, odnosno slikara Dogana, koji je napravio nacrt za korice knjige. Dedić je od početka i izgledao drugačije. Preko noći je postao zvijezda, lik s javne scene, pa je izlazak njegove zbirke pjesama bio idući šok. Jer, to nisu bili stihovi skinuti s vinila, već baš “prave” pjesme. Nitko nije niti slutio da će “Brod u boci” u nizu kasnijih izdanja biti prodan u više od 60.000 primjeraka.





U pogovoru toj knjizi Golob je konstatirao da je “zahvaljujući Arsenu zabavna glazba primila velik broj novih slušalaca iz redova intelektualaca” te se ponadao da će poezija njegovom zaslugom steći priličan broj novih čitalaca među ljubiteljima zabavne glazbe. Prepoznao je u Arsenu čovjeka koji prelazi granice, koji spaja kolektiv tada popularnog šunda s kolektivom elite, dakle visoku i nisku kulturu. Kasnije se Golobovo predviđanje u potpunosti ispunilo.



Skladatelj, pjevač i tekstopisac postao je pjesnik i uskoro, nakon što ga je Vlatko Pavletić uvrstio u “Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva”, antologijski pjesnik. Od “čistih” uvrštenika moglo se čuti da se “to” nije smjelo dogoditi, da pjevač “lakih i zabavnih nota” ne može stajati u koloni s Markom Marulićem, Hanibalom Lucićem, Matošem ili Krležom. Malo je tko od uzvišenih stihotvoraca uopće znao da je Dedić odavno počeo pisati pjesme i da je zbog njih 1958. izgubio honorarni posao. Golob o tome nije napisao ni slova, iako o istim počecima piše. Učinio je to zato da bi zaštitio Dedića, što dovoljno govori o tadašnjem društvenom kontekstu.



U zagrebačkim “Prisutnostima” Dedić je te 1958. objavio dvije pjesme pod zajedničkim naslovom “Čuda”. U njima je prvi put spominjao gospodina Isukrsta, svetog Nikolu i druge. Tako bezazlen povod, a toliko strašna posljedica. Bio je stalni vanjski suradnik na TV-u, od čega se dalo pristojno živjeti, a morao je zbog stihova otići. Bio je komisijski “pregledan” i otjeran s honorarom u visini od dvije plaće. U doba dok je cijela država bila ideologijska korporacija, dobio je crveni karton i kao siromašni student, koji je prolazio podstanarske sobice i gazdarice, ostao bez lijepog prihoda. To ga je jače potjeralo u druge vrste poslova - prepisivanje nota, pisanje aranžmana i svirku. Od poezije je bježao kao vrag od tamjana.



Šoljan i Horvatić

Ali, pjesnici na njega nisu zaboravili. Čitali su njegove nagrađene pjesme i u splitskim “Vidicima”. Arsen je nosio stanovitu pjesničku težinu, kojoj nije smetao njegov studij na Muzičkoj akademiji. O njemu je pohvalno govorio “dokazani” pjesnik Zlatko Tomi_i_, kome se kao tinejdžer usudio pokazati svoje pjesme. (Njegovo pisano mišljenje Dedić još čuva u roditeljskoj kući u Šibeniku.)



U studentskoj menzi sjedio je za istim stolom s Igorom Zidićem. No, presudna osoba za njegov povratak poeziji, i za rješavanje tipične socijalističke traume - zabrane i tihog progona, bio je Antun Šoljan. On je zajedno sa Slamnigom i nizom mladih pisaca napustio časopis Krugovi kako bi osnovao Književnik. U Dubravku Horvatiću odabrao je izaslanika koji je otišao Dediću i zatražio ga pjesme za časopis. Početkom 1961. pjesme su izašle, a od njih je pjesnik uvrstio samo dvije u “Brod u boci” (“Za moreplovca”, “Ljeto”).



Autobiografija

Većina pjesama u Dedićevoj prvoj zbirci ima autobiografski karakter. U njoj priča o precima, zavičaju, studentskim ljubavima i putovanjima, dakle o prošlosti i aktualnosti popularne pjevačke zvijezde. Čak i kada nije govorio o sebi, publika je vidjela jedino njega. Njegovi su preci “radnici, ribari, šibenski težaci, vojni muzičari”, to su Dedići seniori koji umiru kopajući zemlju. Dakle, jednom riječju, težaci, pripadnici “nejasnih armija” koji trpe “tihe i ponosne oblike bijede”. Sve dok Dedić ne objavi autobiografsku knjigu na kojoj radi, po uzoru na Stravinskog (“Uspomene i komentari”), one mogu biti od velike pomoći pri biografskoj skici.



Ako je Dedić senior i radio kao trgovac, njegov su život nekako obilježile “slobodne aktivnosti” - sviranje u limenoj glazbi i vatrogastvo. Upravo je pleh-muzika odredila obojicu njegovih sinova. Arsen je od 13. godine pa praktično do odlaska na fakultet u Zagreb, do 19., svirao s tatom - ujutro budnice, a u kasnije doba dana na sprovodima. U šibenskoj limenoj (narodnoj) glazbi otac je svirao soufazon - inače je svirao “sve živo”, od timpana do trube - Arsen flautu, a njegov brat klarinet. Nimalo slučajno, na omotu prevratničkog “Čovjeka kao ja” pojavila se fotografija trojice Dedića u uniformama te glazbe, snimljena 1953. ispred Narodne kavane. Čovjek kao ja, pa i svaki čovjek, posjeduje samo vlastitu prošlost.





Njegova majka Ljerka bila je krštena Veronika, a potjecala je iz obitelji “Lauri”. Bila je seljanka iz Rupa poviše Skradina. U tom surovo lijepom dalmatinskom zaleđu Arsen je proveo “dobar dio djetinjstva”. I upoznao djeda Matu koji se vratio iz Amerike. Potom se obitelj skrasila u Ulici Nikole Tesle u Šibeniku. Majka je čuvala kuću dok su njeni “muževi” odlazili u grad ili na putovanja. Na jednom od tih putovanja, do Dubrovnika, dječaka Arsena pohvalio je glavom maestro Lovro von Matačić, što ga je itekako osokolilo. Dijete okruženo pučkim staležom, naime, čezne za reakcijom iz umjetničkog svijeta. Profesionalca definira jedino profesionalno okruženje, a ne amatersko. Takvo dijete osjeća da stupa na drugi teren.



O privrženosti roditeljima, posebno majci, dovoljno govori Arsenov uspješan pokušaj da je nauči pisati. Ali, za to je bila potrebna prvenstveno njena volja i energija. Baš kao i kada je tijekom Domovinskog rata s navršenih 87 godina obilazila ruševine. Naime, jedna je mina pala u njenu ulicu i ubila čovjeka. Sin ju je spazio u TV Dnevniku u patroli s Unproforom. Njegov strah graničio je jedino s njenom smjelošću.



Do koje je mjere student Dedić poštovao učenost, zapravo profesionalizam, najbolje pokazuje njegov odnos prema Srednjoj muzičkoj školi. Premda ju je završio u Šibeniku, zajedno s gimnazijom, u Zagrebu je ponovno upisuje i završava. Pokušao je udovoljiti roditeljima i “zdravom razumu” pa je izgubio prve dvije godine u Zagrebu na Pravnom fakultetu (1957. - 1959.), a potom upisao Muzičku akademiju - diplomirao u veljači 1964. Uspjelo mu je kao malo kome polagati zahtjevne ispite, osnivati ansamble i orkestre, voditi kvartet flauta ili pak pjevati u nizu vokalnih skupina (Prima, Melos).



Jurjevska ulica


Jedan od socijalnih čimbenika takve višestruke uspješnosti, koja je dolazila povrh darovitosti i rada, bilo je mjesto stanovanja, odnosno Studentski dom u Jurjevskoj 31a. Napokon, nije to tek tako najspominjanija zagrebačka ulica u “Brodu u boci”. Na toj adresi nalazio se takoreći muzički dom - bili su tu srednjoškolski i visokoškolski učenici glazbe. Dakle, i đaci i studenti. Tu je Dedić susretao Pavla Dešpalja (dirigirao Zagrebačkom filharmonijom na prošlotjednom Arsenovu koncertu u Lisinskom), Miru Belamarića, violinista Vinka Fabrisa, glazbenika i TV urednika Marija Bogliunija, klarinetista Ovčarića, skladatelje Silvija Foretića i Igora Kuljerića s kojim je dijelio sobu. Živjelo se tu u svijetu muzike, i za sve je to bilo izvanredno vrijeme. S curama su se ti dečki nalazili na Tuškancu ili na Jurjevskom groblju do koga su morali prijeći jedino Jurjevsku ulicu.



Teško je tvrditi da im je sve bilo muzika, ali ona im je bila na prvome mjestu. Izgubivši posao na TV-u, Dedić se uglavnom hranio u studentskoj menzi. Za razliku od kolege Vinka, on je uplaćivao samo ručak. Potom bi zajedno otišli na večeru. Kada bi Fabris uzeo repete, hranio se - Dedić. Istodobno se uspio zaljubiti u Vesnu Matoš, nećakinju velikog Antuna Gustava, i dobiti kćer Sandru. (Kum na vjenčanju bio mu je Nikica Kalogjera.) Kao potomak Gustlova brata Leona, Sandra Dedić zapravo je posljednja iz loze velikog pisca. No, taj se brak nije održao, raspao se 1965., a skromno socijalističko žutilo štampe mnogo se manje bavilo time nego što će se baviti rastavom Gabi Novak i Stipice Kalogjere.



Drugim riječima, Arsen se proslavio s tridesetak godina, u trenu kada je iza sebe imao jedan brak, apsurdnu kaznu za grešne stihove i dugi niz godina zanatskog naukovanja kako u poeziji tako i u muzici. Niz uspješnih festivalskih nastupa prethodio je ploči i knjizi. Usporedno se stao družiti s ljudima koji su stvarali zagrebačku školu šansone. Slava ga se dohvatila kada je bio svjestan njene cijene, a sebe je vidio prvenstveno u radu, u poslu. Podnosio je obožavateljice, ali nije poprimio navike tipične zvijezde. Njegove su ljubavi u njegovim pjesmama, a po svoj prilici i u stvarnosti, čuvale i sačuvale osobnost, identitet. On je imao kriterije, a ne jedino prilike.



Od Kosmaja do Dylana

U Šibeniku je Arsenov dodir sa svijetom predstavljao radio Kosmaj koji mu je 1946. ili 1947. darovao ujak Joso “koji je završio Prvu proletersku pa je mogao nešto priuštiti obitelji”. Prvu Dylanovu ploču dobio je na dar 1960. od skladatelja i pjevača Karla Metikoša. Dodiri sa svijetom postajali su sve učestaliji i sve prisniji. Premda se povezuje s francuskom šansonom, Dedić zapravo nije govorio francuski, nego talijanski i ruski.



Više mu je značio Domenico Modugno iz ranije, pariške faze, nego iz kasnije, poslije hita “Volare” iz 1958. godine. U retrospektivi drži da nije postojao neki određeni utjecaj na njegovu autorsku pjesmu, odnosno da je svaki kantautor neimitirajući.





Pritom primjećuje kako su njegovi talijanski srodnici “blizu naših krajeva”: neprežaljeni prijatelj Endrigo dolazi iz Pule, Gino Paoli (njegov kum u drugom braku s Gabi Novak) iz Montfalconea i Giorgio Gaber iz Slovenije. Razumije se da otud ne potječu njegovi prijatelji i suradnici poput Bulata Okudžave i Charlesa Aznavoura.



Uz spomenute, njemu su najbliži Brel, Donovan, Dylan, Cohen i Becaud. To su stvaraoci koji čine Arsenov krug pjesmom. Puno je teže istražiti njegove domaće kreativne korijene. Uvijek je volio legendarnog Vlaha Paljetka, sjajan način na koji je radio Dragutina Domjanića. No, ono što je Paljetak pisao autorski drži - pjesmicama. I pamti da je do kraja života radio kao operni šaptač. Kao da tradicija autorske pjesme u Hrvatskoj podrazumijeva rad na više razboja i materijalnu neizvjesnost.



S druge strane, Dedić je pronašao pretke svoje “ironično-kabaretske vrste” u zagrebačkim kabaretistima: Grinhutu, Biničkom, Ercegu i Deviću. Svaki je njegov nastup bio i jest pravi kabaretski doživljaj. U razgovoru s publikom - u konferansi - Arsen svoje “iskreno sjetne” melodije (Igor Mandić) relativizira i okružuje ih efektom socijalne začudnosti. Njemu ne treba ni nostalgija ni patetika koju tkogod od publike traži od njega.



Nikada nije niti došao u kušnju da se “približava”, odnosno podilazi publici. On doista radi to što radi i ne može raditi drugačije. Ne daje popust ni sebi, ni drugima. Ponekad napravi ustupak mladima u koje vjeruje. I uvijek je vjerovao. Njegovi dueti s Đorđevićem, Šifrerom ili Montenom obilježili su TV programe bivše države baš kao što aktualni s TBF-om ili Tinom Vukov obilježavaju ekrane hrvatskih komercijalnih televizija.



Baleti, operete, suite

Premda publika Dedića percipira prvenstveno kao kantautora, odnosno šlagerista, on je velik dio svoga opusa posvetio “primijenjenoj” glazbi za film, TV i kazalište.  Tako velik dio da bi tkogod drugi od toga napravio cijelu jednu samodostatnu karijeru. Vlastoručno je napisao partiture za više od 110 kazališnih predstava i više od 100 filmova (igranih, dokumentarnih i animiranih) i TV serija. Surađivao je s avangardnim glazbenim teatrom Arbos u Salzburgu, skladao baletnu glazbu, operetu “Lady Šram” (s Ninom Škrabeom), uglazbio i interpretirao velik broj pjesama naših pjesnika - prvi je otpočeo s ciklusom “Pjevam pjesnike” itd.



Arsen je umjetnik radnik. Teško je i pobrojiti čime se sve bavio na područjima glazbe i književnosti. Djelovao je kao aranžer, dirigent i producent. Napisao je “narodnu” pjesmu “Vratija se Šime”, pisao je za dalmatinske klape kada publika nije marila za njih kao danas (“Zaludu me svitovala mati” ili “Cvita moja”), pisao je za reklame na kojima smo sricali prva slova (“Nara”, “Ledolina”), baš kao i sakralnu glazbu. Jednom riječju, odradio je život kao pjesnik opće prakse i primijenjeni muzičar.



Danas ga percipiramo kao supruga Gabi Novak i oca glazbenika Matije, kao didu unučice Lu. A sam govori da su iza njega dva braka i dvoje djece. I dva grada - Šibenik i Zagreb. Nerado govori o veljači 2004. kada mu je presađena jetra u Padovi. Samo rijetko i s rijetkim prijateljima čak se i s time šali.



Zamolio je tada medije da o tome ne pišu. Jer, koliko god Arsen govorio o ljudskoj i vlastitoj intimi u 23 zbirke pjesama i na 15-ak ploča, odnosno CD-a, toliko je on istodobno osoba koja ni svoj bol, ni bolest ne nosi kao zastavu, nego duboko u sebi. (“Nekih stvari ima što ne govore se svima.”) Arsen Dedić (r. 1938.) odavno je riješio vječnu dvojbu pisaca i skladatelja: živjeti da bi se pisalo ili pisati da bi se živjelo? Treba li uopće dodavati odgovor koji je posvjedočio svojim životnim djelom. Netom je izašao njegov najnoviji CD pod naslovom “Rebus”. Prije tog definitivnog naslova mislio ga je nazvati “Dobrotvorov dom”. Tako, naime, piše na kući u Haulikovoj u kojoj stanuje. Da, dvoumio se oko naslova, a sada već vjerojatno smišlja - novi.



Na jedan poseban način jubilarni koncert u Lisinskom 29. travnja bio je jedan mogući autobiografski sažetak. Umjesto da radi koncert od sjećanja Arsen je napravio koncert za - sjećanje. On je nekako pobrojao sve muzičke žanrove kojima se skladatelj tijekom polustoljetnog stvaralaštva bavio. I baš zato  ovaj je koncert bio zrcalo  jedne bogate biografije, a  imao  je  i neposrednost Arsenovih ‘malih’ koncerata odnosno nastupa pred manjim brojem gledatelja.  



‘Dragi kupci’

Bio je to jubilejski koncert uz Zagrebačku filharmoniju u povodu 70. obljetnice života, koja pada u srpnju, i 50. godišnjice umjetničkog djelovanja, bio je svetkovina umjetnosti i ruža.



Dogodio se protekli utorak, a mogao je biti i neki dan na blagdan Josipa Radnika. Jer, Zagreb se došao pokloniti Arsenu radniku. Svatko nekom svom Arsenu, zato što je toliko toga stvorio. Taj je koncert zamislio posvetiti filmskoj i TV glazbi, pa je tako i učinio. U prvom planu bio je Arsen Dedić kompozitor. Ne kažem skladatelj zato što ta imenica ne uvažava ništa na notnom listu, ne uvažava prazninu i tišinu koju je Arsen pretvorio ne samo u jeku “naše i vaše” mladosti, nego i u skladbe bez riječi.



Dedić ima taj peh da ga se tretira kao djelatnika “lakih i zabavnih nota”, pa njegova glazba za film i TV tek čeka pravo vrednovanje. Na povratak iz estrade u ozbiljnu glazbu. Uz puni i usredotočeni zvuk Zagrebačke filharmonije, pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja, Dedićeve su melodije dobile krila.



Ne samo zbog “pjevnosti” provodnih motiva, ne samo zbog crescenda koja su dirala klasične “udare”. Kao slušatelj-amater upitao sam se što bi bilo da im se Arsen sasvim posvetio.



Ovako, zbog slave njegova kantautorskog rada i zbog uskoće sredine, njegove suite dolaze kao nešto “uzgredno”, kao “nusproizvodi”, a uopće to nisu. I upravo zato što je potvrdila opstojnost i samostojnost Dedićeve “vizualne” muzike, ovo će ostati koncertna večer za pamćenje. Suite iz filmova “Donator” i “Tajna starog tavana” podsjetile su me na neke simfonijske pjesme poput Smetanine “Vltave”. Za neke mi se lajtmotive učinilo da su se mogli raspisati do visina Ravelova “Bolera”. Ulogu Mediterana u “Gestama i grimasama” čuo sam kao odjeke narodnog stvaralaštva u Dvorakovim “Slavenskim plesovima”. Takva Dedićeva citatnost bila je prije postmodernizma i ere citatnosti.



Upravo u posljednje spomenutoj pjesmi Arsen se prvi put te večeri pojavio na sceni i otpjevao je, a onda se ponovno povukao i vratio nakon pauze, u drugom, “šlagerskom” dijelu večeri. Učinio je od sebe gospodina koji nestaje, koji je otišao u drugu sobu, do recimo pisaćeg stola u svojoj radnoj sobi. A brojne je posjetitelje ostavio za velikim, primaćim stolom u gledalištu.



Pogled u budućnost

Slijedile su njegove autorske pjesme po kojima mnogi od nas prepoznaju etape osobne i zajedničke prošlosti. Pritom je pazio da kao jedan od utemeljitelja zagrebačke šansone sačuva ono što izvorni šansonijer podrazumijeva - društvenu kritičnost. Publiku je pozdravio s “dragi kupci”, aludirajući na promotivne obveze uz svoj najnoviji CD pod naslovom “Rebus”, ali i na širu društvenu situaciju.



S “Rebusa” je Dedić izveo pet pjesama. Njegova “tipična” skladba “Ima a ne zna” navela ga je da se prisjeti pokojnog prijatelja i pjesnika Zvonimira Goloba. Taj je pjesnik napisao i stihove za Dedićevu raniju “Ofeliju” koja je u Lisinskom dobila novu, čudesnu verziju uz gosta dirigenta Valtera Sivilottija, harmonikaša Sebastiana Zorzu i pjevačicu Francu Drioli. Uz “Djevojku za jedan dan” Arsen se prisjetio i pjesnika, svog suradnika Željka Sabola. No, na dva ekrana iznad pozornice Lisinskog pojavila se tijekom večeri, koja je neprimjetno potrajala više od tri sata, crno-bijela fotografija samo jednog pjesnika - Tina Ujevića, zajedničkog pretka svima njima. Uz nju je Arsen samosvojno otpjevao, dakako, “Odlazak”.



Drugi dio večeri bio je posvećen “malim mjestima srca moga”, mjestima koja je sagradio Šibenčanin i Zagrepčanin Arsen Dedić. Otpočeo ga je s tri naslova s albuma “Čovjek kao ja” (“Sve što znaš o meni”, “Moderato cantabile”, “Kuća pored mora”), prevratničkog albuma čiji bi značaj bio vidljiv tek kada bi se uz njega izveli šlageri i narodnjaci koji su žarili i palili te daleke godine njegova izlaska, 1969. Bila je to deklaracija mladosti, ljubavi i mora, ali i pionirska deklaracija urbanog mentaliteta koji se ponosi zavičajem. Od svih pjesnika, Arsen jedino nije spominjao sebe samoga.



Ko brod u boci putuje

Lako je nabrojiti pjesme koje je Dedić izveo na koncertu, i na višestruki bis odušeljene publike, teže je zapravo reći koje sve nije izveo, a koje smo “u sebi” očekivali. Nakon što je Zabranjeno pušenje izvelo “Takvim sjajem može sjati”, Dedić je otpjevao kultnu “O mladosti”. S klapom Maslina izveo je “Zaludu me svitovala mati”, a sam je odrecitirao “Ne daj se, Ines”. Njegova Gabi Novak otpjevala je dvije pjesme, a sin Matija pratio ga je na “Pijanistu”. U dodatku su došle i “Tvoje nježne godine”. Na sreću, Dediću kao svim istinskim umjetnicima nježne godine još nisu prošle. Priredio je koncert za pamćenje kome je ozbiljnost jubilarnog značaja ukinuo on sam - Arsen.

Željko Ivanjek
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. siječanj 2022 06:26