Mirna ruka koja neće zadrhtati i sigurno oko koje će dobro naciljati, sve je što nam sada treba. Takvim je riječima početkom ovog desetljeća stanje u Srbiji komentirao jedan od tamošnjih po huškanju zloglasnih intelektualaca, profesor pravnog fakulteta Kosta Čavoški.
Nešto kasnije, ruka je bila mirna, a oko sigurno i snajperskim hicem ubijen je Zoran Đinđić. Taj balkanski preludij u ovoj priči služi kao začudni podsjetnik da se političke i druge razmirice na takav način povremeno rješavaju i u Americi, zemlji koja je inače u mnogočemu neusporediva s “crnorukaškim” naličjem Srbije. A ipak, “mirnih ruku” i “sigurnih očiju” u Americi nikad nije nedostajalo. U 232 godine većina predsjednika uspjela je doživjeti kraj mandata, ali s vremenom su im se, čini se, izgledi smanjivali.
Krajem ove godine bit će izabran i početkom iduće prisegnuti 44. predsjednik SAD-a, a od dosadašnjih ubijena su četvorica - 16. (Abraham Lincoln), 20. (James Garfield), 25. (William McKinley) te 35. (John F. Kennedy). Još nekolicina su bili ranjeni u atentatima, a pokušavana su ubojstva većine ostalih.
Za barem dvojicu koji su prema službenoj povijesti umrli prirodnom smrću bilo je sumnji da ih je zapravo netko namjerno otrovao. Jedan je bio Zachary Taylor, kojemu je na Dan neovisnosti 1850. dijagnosticirana kolera morbus, srodnica kolere koja uključuje dijareju i dizenteriju. Na koncu je gastroenteritis bio fatalan. Opetovane tvrdnje da je Taylor ubijen dovele su i do ekshumacije njegova začudno očuvanog tijela 1991., ali uzorci su pokazali da je u organizmu bilo arsena, no u znatno manjim dozama od potrebnih da se čovjeka usmrti. Predsjednik Warren Harding obolio je u lipnju 1923. i umro tjedan kasnije, nakon što je obaviješten o sumnjivim aktivnostima nekih političara i poslovnih ljudi. Zahtjeve za autopsiju odbila je udovica, što je pojačalo i sumnje protiv nje. Do danas se ne zna je li smrt bila prirodna.
Kao da me vode na strijeljanje - tako je prvi američki predsjednik George Washington opisao teret koji je nosio pri preuzimanju mjesta šefa izvršne vlasti. Prvo pravo “strijeljanje” dogodilo se 89 godina poslije, na Veliki petak 14. travnja 1865., kada je u Fordovu kazalištu ustrijeljen Abraham Lincoln, jedan od predsjednika na koje se, kao i na Washingtona i njegove pobočnike, danas pozivaju gotovo svi u američkoj politici. Terorist koji ga je ubio, John Wilkes Booth, bio je glumac i poznavao je teatar u kojemu je izvršio atentat, a motiv mu je bio mržnja.
1963. J .F. Kennedy
Pripadnik Tajne službe Clint Hill penje se na stražnje sjedalo predsjedničke limuzine nekoliko trenutaka nakon što je predsjednik John F. Kennedy ubijen zajedno s guvernerom Teksasa Johnon Connallyjem 22. studenoga 1963. godine.
Bio je simpatizer Konfederacije, južnih robovlasničkih država koje su se odcijepile od Unije zbog protivljenja želji federalne vlade na čelu s Lincolnom da oslobodi (crne) robove. Bio je već kraj krvavog građanskog rata, general Lee kapitulirao je pred generalom Grantom, konfederalni čelnik Jefferson Davies u bijegu, ali Booth je još vjerovao u preokret. On i suradnici bili su razbješnjeni odbijanjem Washingtona da opet razmijeni ratne zarobljenike jer bi ta razmjena mogla ublažiti ključni problem Juga - pomanjkanje ljudstva za borbu. Tako su naumili oteti Lincolna i možda još ponekog čelnika da prisile Sjever na opću razmjenu zarobljenih.
Kako je nade za pobjedu u već izgubljenom ratu bilo sve manje, tako je rasla Boothova gorčina, a to je nabujalo u uragansku mržnju kada je čuo Lincolna kako najavljuje jednaka glasačka prava za crnce i bijelce. To će mu biti zadnji politički govor, odlučio je Booth, i zapravo je hicem, koji je iz pištolja Derringer ispalio s leđa u Lincolnov vrat u predsjedničkoj loži, uspio odgoditi rasnu jednakost na jugu SAD-a za cijelo stoljeće, sve do pokreta za građanska prava u 60-im godinama 20. stoljeća. Booth je pronađen, ubijen u razmjeni paljbe s “jenkijima”, njegovi suradnici osuđeni su pred vojnim tribunalom (četvero, uključujući jednu ženu, na smrt, a ostali na zatvorske kazne, koje su im kasnijim pomilovanjem skraćene), ishod rata ostao je isti, ali je taj atentat usporio ispravan smjer kojim se Amerika pod vodstvom Lincolna kretala.
J. W. Booth bio je fanatik i zločinac, to vrijedi i za njegove suradnike koji su iste večeri upadali u kuće ostalih najviših vladinih dužnosnika i noževima i vatrenim oružjem bez puno uspjeha krčili put prema probranim žrtvama, a ipak među rasističkim nostalgičarima u palankama američkih južnih provincija i danas se nerijetko s divljenjem prepričava kako je Booth u vrijeme atentata vikao da je to učinio za svoju zemlju, a pred zadnji izdah mrmljao neka se njegovoj majci kaže da je umro za jug. Iz takve perspektive, Boothova “žrtva” gubi smisao ako Barack Obama dođe na dužnost na kojoj je bio i Lincoln. A Obama takve dodatno iritira odabirom Springfielda u Illinoisu, mjesta koje snažno asocira na “starog Abea”, za ključne dionice svoje izborne kampanje. Možda je i time privukao trojicu potencijalnih atentatora, uhvaćenih na upravo završenoj demokratskoj konvenciji u Denveru.
1881. J. Garfield
Predsjednik James A. Garfield bezbrižno je 2. srpnja 1881. hodao željezničkom stanicom u Washingtonu kad je Charles Guiteau u njega ispalio dva hica. Garfield je preminuo 11 tjedana poslije, Guiteau je pogubljen zbog zločina, a nepoznati umjetnik naslikao je ovaj atentat na crtežu
Dok je Lincoln preminuo dan nakon atentata, drugi ubijeni američki predsjednik, James Garfield, poživio je 11 tjedana nakon što je na njega, dva dana uoči Dana neovisnosti 1881., nasrnuo Charles Guiteau. Pritom su atentat i neuspješan 80-dnevni oporavak ranjenog predsjednika bili tragični, ali je sve ostalo u tome slučaju bilo na rubu komičnog. Ubojica je pokušavao postati teolog, pravnik, naplatitelj dugova, neko vrijeme bio je u zajednici Oneida, koja je vjerovala da se Isusov drugi advent već dogodio te da stoga trebaju prakticirati perfekcionizam (težnju potpunom savršenstvu u ovom i idućem životu).
Na koncu se Guiteau odlučio za politiku, napisavši pamflet “Grant protiv Hancocka”, u potporu sjevernjačkom zapovjedniku i zatim predsjedniku SAD-a Ulyssesu Grantu. Zatim je taj tekst promijenio u “Garfield protiv Hancocka” i postao uvjeren da je time najzaslužniji za Garfieldovu pobjedu na izborima 1880., iako tekst nigdje nije pročitao niti objavio. Zauzvrat je očekivao i počeo tražiti da ga se imenuje američkim veleposlanikom u Beču ili Parizu.
Guiteau je uspijevao i doći na neke državničke prijeme. Uvijek je bio u istom odijelu, jedinom koje je imao. Na kraju mu je zabranjeno dolaziti u Bijelu kuću, i državni tajnik James Blaine mu je ljutito rekao da ga više nikad ne dolazi gnjaviti traženjem konzularnog posla. Guiteau je zaključio da mu Bog naređuje ubiti nezahvalnog predsjednika, kojemu je odlučio “pružiti još jednu prigodu” slanjem pisma u kojem traži da Blaine budu smijenjen.
1865. Lincoln
Abraham Lincoln na samrti nakon što je smrtno ranjen u atentatu u kazalištu 14. travnja 1865., na Veliki petak. Oko njega su članovi njegova kabineta
Prvu prigodu koja mu se pružila za ubojstvo nije iskoristio jer se tu našla i predsjednikova bolesna supruga koju nije želio uzrujavati. Ali sljedeću priliku je iskoristio, nakon što je posuđenim novcem nabavio revolver s drškom od slonove kosti (kako bi nakon atentata ljepše izgledao u muzeju, no pištolj je izgubljen te nigdje nije izložen). Nije znao ništa o pištoljima, pa je nekoliko tjedana vježbao.
Dok još nitko nije slutio o čemu se radi, poslao je pismo i generalu Williamu Shermanu, tražeći da ga “zaštiti od rulje” (nakon atentata). U drugim pismima je objašnjavao da će svojim činom spriječiti podjele unutar republikanske stranke. Dok je čekao predsjednika na željezničkoj postaji, dao je da mu se ulašte cipele i zamolio je vozača kočije da ga “poslije odveze u zatvor”. Meci koje je iz blizine ispalio u Garfielda nisu bili posve precizni te bi nastrijeljeni državnik možda i preživio da su liječnici više pazili na dezinficiranost te da su shvatili da detektorom na metal ne uspijevaju otkriti metak u ranjenikovu tijelu zato što on leži na metalnom ležaju. Policajac Patrick Kearney, koji je uhvatio atentatora, bio je toliko uzbuđen da se do dolaska u pritvor nije ni sjetio oduzeti mu pištolj.
Ne shvaćajući koliko ga javnost mrzi, Guiteau je diktirao svoju biografiju listu New York Herald i tražio da se doda njegov ženidbeni oglas za “neku finu kršćansku damu mlađu od 30”. Na suđenju je vikao na odvjetnike koji su ga pokušavali braniti tvrdnjom da je lud te im je objašnjavao da je “poremećen pravno, ali ne i medicinski”. Svoju obranu iznosio je epskim pjesmama, pismenim porukama tražio je pravni savjet od nasumice odabranih osoba u publici. Najavljivao je vlastitu kandidaturu za predsjednika čim ga oslobode, a kada je na njegovo iznenađenje osuđen na smrt, pjevao je pred vlastito vješanje da se vraća Gospodu i bezupješno tražio da mu se osigura orkestar kao instrumentalna pratnja.
1901. McKinley
Fotografija predsjednika Williama McKinleyja snimljena na dan kad je ubijen, 6. rujna 1901. McKinley (lijevo) razgovara sa suradnikom dok napušta slapove Niagare i kreće prema Buffalu, gdje ga čeka ubojica Leon Czolgosz, anarhistički sin poljskih useljenika
Bilo je sumnji da iza atentata stoji Chester Arthur, potpredsjednik SAD-a koji je naslijedio Garfielda (jer je Guiteau vikao nakon atentata “sada je Arthur predsjednik”), ali atentatorovi nastupi pomogli su novom predsjedniku da se shvati da nisu povezani. Sličnih sumnji bilo je i u slučaju atentata na Lincolna jer je J. W. Booth bio ostavio poruku u hotelu za potpredsjednika Andrewa Johnsona (također južnjaka) da ga je tražio, no vjeruje se da je to Booth učinio kako bi kompromitirao potpredsjednika ako ne uspije atentat i na njega jer je cilj urote bio uzdrmati cijelu vladu.
Dok je Booth namjeravao dovesti u rasulo Lincolnovu vladu kako bi Jug smogao snage za novi separatistički rat, a Guiteau bio ljut na “nezahvalnost” jednog predsjednika i njegova kabineta, treći ubijeni američki predsjednik, William McKinley, pao je u rujnu 1901. žrtvom anarhističkog uvjerenja svojeg ubojice, sina poljskih useljenika Leona Czolgosza, da je dužnost ubijati državnike kako bi se dokrajčilo sam sustav državne vlasti “u kojem jedni dobivaju previše ovlasti, a drugi nikakve”. Pucao je u njega stojeći među ljudima s kojima se predsjednik rukovao, a dotad je pištolj skrivao svečanim ubrusom.
Kada su u rujnu prve godine 21. stoljeća al-Qa’idini teroristi otetim putničkim zrakoplovima napali New York i Washington, bili su vođeni porukama Bin Ladena, a kada je u rujnu prve godine 20. stoljeća Czolgosz pucao u McKinleyja, bio je nadahnut govorom koji je održala anarhistička teoretičarka Emma Goldman, s kojom se bio i susreo i razgovarao o ciljevima anarhizma. Razlike su između tih napada, ipak, barem tri: Czolgosz je ubio samo jednu osobu; kasnije se za to pokajao; i Goldman ga nije poslala da to učini iako je nakon atentata nakratko bila pritvorena pod takvom sumnjom.
Rob ert Kennedy
U atentatu s još uvijek nerazjašnjenom pozadinom ubio ga je Sirhan Sirhan
Prije nego što je pogubljen na električnom stolcu, pokajao se. Emma Goldman ga je javno branila, ljuteći sugrađane tvrdnjom da je taj atentator “kao Brut” te da je ubijeni McKinley bio “predsjednik novčara i monopolista”. Neki drugi anarhistički čelnici ograđivali su se od toga, uvjereni da im je to ubojstvo uništilo reputaciju ideje i pokreta. Anarhisti su tih godina bili istaknuti upravo po mnogim terorističkim napadima na državnike, uključujući bombaške napade.
U svakom od ovih atentata pojavljuju se snažne sumnje u široku urotu, s krakovima koji sežu i do vrha američke vlasti. U slučaju McKinleyja nije objašnjeno zašto za otkrivanje metka u ranjenikovu tijelu, koje se u početku oporavljalo da bi se potom stanje nepovratno pogoršalo, nije korišten rengenski uređaj koji je bio u blizini, pa ni onaj koji je sljedeći dan poslao tadašnji potpredsjednik Theodore Roosevelt.
I sam je Teddy Roosevelt bio meta pokušaja ubojstva. U listopadu 1912., tri i pol godine nakon što je napustio predsjednički položaj, iznova se natjecao za tu dužnost u ime Progresivne stranke. Vlasnik saluna u Milwaukeeju John Schrank pucao je u njega iz revolvera. Roosevelt je završio predizborni govor s metkom u tijelu i kasnije nije dopustio da mu se taj metak izvadi jer se sjećao kako je takva operacija u slučaju McKinleyja dovela do lošeg ishoda. A sam je Schrank tvrdio da mu je McKinleyjev duh naredio da Rooseveltovim ubojstvom osveti njegovu smrt.
M artin Luther King
Još se pouzdano ne zna je li ga ubio čovjek koji je za to osuđen ili čovjek kojeg se tri desetljeća kasnije za to teretilo
Atentator je proglašen neuračunljivim i smješten u mentalnu bolnicu do smrti 1943. Takva je bila i kob prvog poznatog atentatora na američke predsjednike, soboslikara Richarda Lawrencea, koji je u siječnju 1835. s dva pištolja pokušao ubiti Andrewa Jacksona, ali su pištolji zakazali, a predsjednik, i inače poznat po odlučnoj politici, premlatio je napadača štapom. Proglašen ludim, Lawrence je u odgovarajućoj ustanovi bio do smrti 1861. godine.
Stotinjak godina nakon napada na Jacksona, pokušano je ubojstvo i drugog Roosevelta, Teddyjeva rođaka Franklina Delana. U veljači 1933., mjesec prije početka njegova prvog mandata, prema FDR-u je pet hitaca ispalio Giuseppe Zangara, ubivši Antona Cermaka, gradonačelnika Chicaga, i ranivši četiri osobe. Prema nekim verzijama, predsjednik i nije bio meta, nego je cilj bio Cermak, koji se mafiji zamjerio odlučnim progonom Al Caponeovih bandi. Nasljednik F. D. Roosevelta, Harry Truman, bio je na meti dvojice aktivista za neovisnost Portorika 1950. godine, pri čemu su poginuli jedan od napadača i jedan od čuvara Bijele kuće.
Kao i u slučaju Đinđića, čije je ubojstvo više puta pokušavano, preživljavanje jednog atentata nije jamstvo da sljedeći neće biti uspješan. Iskusio je to John F. Kennedy. Dok se u prosincu 1960. novoizabrani predsjednik odmarao na Floridi, htio ga je samoubilačkim napadom ubiti 73-godišnji umirovljeni poštar Richard Paul Pavlick, planirajući se zabiti u njegovo vozilo svojim Buickom nakrcanim eksplozivom. Od toga je odustao kada je vidio Kennedyjevu ženu i djecu kako pozdravljaju predsjednika. Tri dana poslije zaustavljen je zbog prometnog prekršaja, s eksplozivom i dalje u vozilu, otkriven je njegov naum te je šest godina proveo u zatvoru i ludnici prije nego što je pušten.
A na polovici razdoblja koje je Pavlick proveo “iza brave”, JKF je ubijen. Njegova je smrt najpoznatija, najzloglasnija od ovdje opisanih, djelomično i zato što je televizijski snimana i zato što su još živi milijuni ljudi koji su tada već bili dovoljno odrasli da saznaju što se dogodilo. A nijedan drugi atentat nije privukao toliko teorija urote, već i zbog činjenice da Lee Harvey Oswald nije mogao sam jednim hicem pogoditi i promašiti predsjednika nekoliko puta. Snajperist Oswald je pucao, ali bilo je sigurno i drugih strijelaca, a vrlo moguće je da su imali potporu i od nekoga (ili nekih) iz vrha vlasti. Dodatne sumnje unosi žustrina kojom je Jack Ruby ubio Oswalda prije suđenja i bio i sam ubijen.
Pok ušaj atentata na Ronalda Reagana
Mahniti John Hinckley pucao je 30. ožujka 1981. u predsjednika Reagana i još četiri osobe. Reagan je preživio ranjavanje
U najširoj javnosti najčešće spominjana je obavještajna služba CIA, “dežurni krivac” u ovakvim slučajevima, ali to se moglo odnositi samo na nekoga u toj agenciji, a ne na mnoge. Prema drugim teorijama, kakvima naginje i film Olivera Stonea o atentatu, iza ubojstva su stajali neki visoki dužnosnici Pentagona, zabrinuti promjenjivošću Kennedyjeve politike (od Kube do, osobito, Vijetnama), i nesretni pri pogledu na pretvaranje CIA-e u paralelnu vojsku (u Indokini i drugdje). Kasnije dokumentarne emisije ukazivale su i na Kennedyjevu tabletomaniju i ovisnost o različitim opijatima kao izvor dodatne zabrinutosti vojnih čelnika.
Kennedyja je naslijedio potpredsjednik Lyndon Johnson, a svi predsjednici od tada bili su mete neuspješnih pokušaja ubojstva. Uspješni su bili atentati na neke druge vrlo istaknute Amerikance. Dvije godine nakon JFK-a ubijen je crnački aktivist Malcolm X, i to u razdoblju kada je ublažavao svoja radikalna stajališta. Tri godine zatim, u mitskoj šezdeset i osmoj, ubijeni su čelnik pokreta za građanska prava Martin Luther King i brat ubijenog predsjednika, senator i predsjednički kandidat Robert Kennedy, koji se bio prometnuo iz hladnoratovskog i antikomunističkog jastreba u zagovornika građanske jednakosti, pomoći slabima i siromašnima, liberalnih vrednota.
Ti su atentati tako zahvalni za različite teorije urote da se u njima još uvijek pouzdano ne zna je li primjerice M. L. Kinga ubio čovjek koji je za to osuđen (James Earl Roy) ili čovjek kojeg se tri desetljeća kasnije za to teretilo (Loyd Jowers) i koji pritom nije djelovao sam. A nejasna ostaje i pozadina nedjela koje je ubojstvom Boba Kennedyja počinio Sirhan Sirhan.
Predsjednik Richard Nixon je u prvoj polovici 70-ih bio cilj barem dva atentata. Prvo ga je pri posjetu Kanadi pokušavao ustrijeliti Arthur Bremer, Amerikanac iz Milwaukeeja, ali nije našao dobru poziciju za pucanje, pa je upucao predsjedničkog kandidata Georgea Wallace, izdanka ondašnjih demokrata juga, poznatog po žestokoj rasističkoj segregaciji. Wallace je ostao doživotno paraliziran, u kolicima, kao i kasnije također u kralježnicu ustrijeljeni pornograf Larry Flint (izdavač Hustlera, o kojemu je Miloš Forman snimio film). Wallace je promijenio svoja uvjerenja te je u vlast uključivao sve više crnaca.
M alcolm X
21. veljače 1965. na skupu u New Yorku ubijen je poznati borac za crnačka prava
Bin Laden je još bio dječarac kada je Samuel Byck u veljači 1974. planirao ubiti Nixona tako što će oteti putnički zrakoplov i zabiti ga u Bijelu kuću. U zrakoplovu je obaviješten da neće moći poletjeti, pa je ubio pilota, kopilota i samog sebe. I o tome je snimljen film. Sličan je plan imao Frank Eugene Corder kada se u rujnu 1994. jednomotornom Cessnom obrušio na vrt Bijele kuće, pokušavajući pogoditi zgradu, u kojoj predsjednik Bill Clinton i obitelj tada nisu ni bili, a Corder je bio jedina žrtva. Drugi atentat na Clinton, mjesec kasnije, izveden je poluautomatskom puškom iz koje je F. Martin Duran ispalio 29 metaka prema skupinu ljudi koji su tamo stajali (među kojima predsjednik ipak nije bio), ali je turist uspio zaustaviti Durana, kasnije osuđenog na 40 godina zatvora, prije nego što je bilo žrtava.
Gerald Ford, koji je naslijedio Nixona nakon što je on podnio ostavku, zamalo je ubijen slično predsjedniku McKinleyju, ali taj put atentator nije bio zaneseni anarhist nego Lynette Fromme, sljedbenica Charlesa Mansona, šefa bande manijakalnih sadističkih ubojica koji su iz užitka masakrirali glumicu Sharon Tate i njezino društvo kako bi izazvali međurasni rat i zagospodarili nad preživjelima. “Squeaky” Fromme pokušala je ustrijeliti Forda coltom.45 dok se rukovao s ljudima među kojima je bila i ona, ali pištolj je zakazao. Osuđena je na doživotni zatvor. I druga osoba koja pokušala ubiti Forda bila je žena - Sara Jane Moore pucala je u njega u rujnu 1975. sa 12 metara udaljenosti, ali je metak skrenut jer ju je prolaznik uspio zgrabiti za ruku. Osuđena je na doživotni zatvor i puštena zadnjeg dana prošle godine, nakon što je u ćeliji, kao i Zvonko Bušić, provela nešto više od tri desetljeća.
U svibnju 1979. Jimmy Carter držao je govor u Los Angelesu, kada je u blizini priveden Raymon Lee Harvey, koji je s ubojicom JFK-a dijelio dva od tri imena, ali nije bio sumnjiv zbog toga nego zato što je skrivao pištolj. Rekao je u istrazi da su on i još jedan čovjek unajmljeni da skrenu pozornost kako bi skupina meksičkih plaćenih ubojica snajperima ubili Cartera. Pušten je zbog manjka dokaza.
Carterov nasljednik Ronald Reagan bio je jedna od četiri osobe koje je mahniti John Hinckley nastrijelio 30. ožujka 1981. I tu je bilo sumnji u urotu (prozivan je i raniji Reaganov suparnik, tada potpredsjednik i kasnije predsjednik George Bush stariji), ali se radilo o sumanutom pojedincu. Reagan je metak u blizini srca primio s uobičajenom duhovitošću.
A upravo je to dodatni rizik za Baracka Obamu. Već neobičnim imenom, podrijetlom i tamnoputošću on izaziva agresiju mnogih u zemlji s puno lako dostupnog oružja. Najavama promjena i uvođenja reda on može pomrsiti račune nekima koji love u mutnome. Ali velikom karizmatičnošću, magnetskom privlačnošću svojih nastupa, govora, poruka, elokventnošću nadprosječnom i za washingtonsku političku elitu, on jednako privlači velike gomile pristaša iz različitih slojeva američkog društva (i milijune simpatizera drugdje), no istodobno ta lakoća uvjerljivosti, taj kultni status, djeluje neodoljivo i na pojedince frustrirane vlastitim prosječnim životima, koji nisu mogli podnijeti zvjezdanu slavu ni prijašnjih miljenika medija i masa - od Johna Lennona do državnika poput velikog komunikatora Reagana i upravo ljudi s kojima se Obamu poistovjećuje - M. L. Kinga, Abe Lincolna te Jacka i Boba Kennedyja.
Trojica potencijalnih atentatora na Obamu uhićena su ovih dana u Dallasu, gdje se održavala konvencija Demokratske stranke
A svi su navedeni dobili metak, i samo je Reagan imao sreće to preživjeti, i umrijeti puno kasnije, kada je već bio tolik dementan da se nije sjećao ni atentata ni Bijele kuće kojoj je sada nadomak kandidat koji za sebe šaljivo kaže da je “klempavi mršavi tip čudnog imena”.
Tajn a služba, čija je prva zadaća bila sprečavati krivotvorenje dolara, preuzela je zaštitu američkih predsjednika u zemlji i inozemstvu. Pa iako su manje zaštićeni u posjetima stranim zemljama, ipak su sva ubojstva i gotovo svi pokušaji ubojstava izvedeni u Americi.
Među rijetkim iznimkama su atentati na predsjednike Busha starijeg i Busha mlađeg. U travnju 1993. spriječen je u Kuvajtu napad automobilom bombom na tada već bivšeg predsjednika, Georgea oca, za koji se odgovornom smatra iračku tajnu službu. Zato je George sin svrgavanje Sadama Huseina objašnjavao i riječima: "Taj tip mi je htio ubiti tatu." A sadašnji je predsjednik u svibnju 2005. držao govor na Trgu slobode u Tbilisiju kada je Vladimir Arutjunian ispalio prema govornici projektil iz ručnog bacača koji nije eksplodirao.
Robert Pickett pucao je u veljači 2001. prema Bijeloj kući, ali je osuđen na tri godine zatvora jer nije bilo dokaza da je ciljao u Busha. I posljednjih mjeseci pojavljuju se osobe za koje se sumnja da namjeravaju ubiti sadašnjeg predsjednika, ali i Obamu. A kako se izbori bliže, povećava se njihov interes za potonjega.
Ahmed Salihbegović
Nešto kasnije, ruka je bila mirna, a oko sigurno i snajperskim hicem ubijen je Zoran Đinđić. Taj balkanski preludij u ovoj priči služi kao začudni podsjetnik da se političke i druge razmirice na takav način povremeno rješavaju i u Americi, zemlji koja je inače u mnogočemu neusporediva s “crnorukaškim” naličjem Srbije. A ipak, “mirnih ruku” i “sigurnih očiju” u Americi nikad nije nedostajalo. U 232 godine većina predsjednika uspjela je doživjeti kraj mandata, ali s vremenom su im se, čini se, izgledi smanjivali.
Krajem ove godine bit će izabran i početkom iduće prisegnuti 44. predsjednik SAD-a, a od dosadašnjih ubijena su četvorica - 16. (Abraham Lincoln), 20. (James Garfield), 25. (William McKinley) te 35. (John F. Kennedy). Još nekolicina su bili ranjeni u atentatima, a pokušavana su ubojstva većine ostalih.
Za barem dvojicu koji su prema službenoj povijesti umrli prirodnom smrću bilo je sumnji da ih je zapravo netko namjerno otrovao. Jedan je bio Zachary Taylor, kojemu je na Dan neovisnosti 1850. dijagnosticirana kolera morbus, srodnica kolere koja uključuje dijareju i dizenteriju. Na koncu je gastroenteritis bio fatalan. Opetovane tvrdnje da je Taylor ubijen dovele su i do ekshumacije njegova začudno očuvanog tijela 1991., ali uzorci su pokazali da je u organizmu bilo arsena, no u znatno manjim dozama od potrebnih da se čovjeka usmrti. Predsjednik Warren Harding obolio je u lipnju 1923. i umro tjedan kasnije, nakon što je obaviješten o sumnjivim aktivnostima nekih političara i poslovnih ljudi. Zahtjeve za autopsiju odbila je udovica, što je pojačalo i sumnje protiv nje. Do danas se ne zna je li smrt bila prirodna.
Kao da me vode na strijeljanje - tako je prvi američki predsjednik George Washington opisao teret koji je nosio pri preuzimanju mjesta šefa izvršne vlasti. Prvo pravo “strijeljanje” dogodilo se 89 godina poslije, na Veliki petak 14. travnja 1865., kada je u Fordovu kazalištu ustrijeljen Abraham Lincoln, jedan od predsjednika na koje se, kao i na Washingtona i njegove pobočnike, danas pozivaju gotovo svi u američkoj politici. Terorist koji ga je ubio, John Wilkes Booth, bio je glumac i poznavao je teatar u kojemu je izvršio atentat, a motiv mu je bio mržnja.
1963. J .F. Kennedy
Pripadnik Tajne službe Clint Hill penje se na stražnje sjedalo predsjedničke limuzine nekoliko trenutaka nakon što je predsjednik John F. Kennedy ubijen zajedno s guvernerom Teksasa Johnon Connallyjem 22. studenoga 1963. godine.
Bio je simpatizer Konfederacije, južnih robovlasničkih država koje su se odcijepile od Unije zbog protivljenja želji federalne vlade na čelu s Lincolnom da oslobodi (crne) robove. Bio je već kraj krvavog građanskog rata, general Lee kapitulirao je pred generalom Grantom, konfederalni čelnik Jefferson Davies u bijegu, ali Booth je još vjerovao u preokret. On i suradnici bili su razbješnjeni odbijanjem Washingtona da opet razmijeni ratne zarobljenike jer bi ta razmjena mogla ublažiti ključni problem Juga - pomanjkanje ljudstva za borbu. Tako su naumili oteti Lincolna i možda još ponekog čelnika da prisile Sjever na opću razmjenu zarobljenih.
Kako je nade za pobjedu u već izgubljenom ratu bilo sve manje, tako je rasla Boothova gorčina, a to je nabujalo u uragansku mržnju kada je čuo Lincolna kako najavljuje jednaka glasačka prava za crnce i bijelce. To će mu biti zadnji politički govor, odlučio je Booth, i zapravo je hicem, koji je iz pištolja Derringer ispalio s leđa u Lincolnov vrat u predsjedničkoj loži, uspio odgoditi rasnu jednakost na jugu SAD-a za cijelo stoljeće, sve do pokreta za građanska prava u 60-im godinama 20. stoljeća. Booth je pronađen, ubijen u razmjeni paljbe s “jenkijima”, njegovi suradnici osuđeni su pred vojnim tribunalom (četvero, uključujući jednu ženu, na smrt, a ostali na zatvorske kazne, koje su im kasnijim pomilovanjem skraćene), ishod rata ostao je isti, ali je taj atentat usporio ispravan smjer kojim se Amerika pod vodstvom Lincolna kretala.
J. W. Booth bio je fanatik i zločinac, to vrijedi i za njegove suradnike koji su iste večeri upadali u kuće ostalih najviših vladinih dužnosnika i noževima i vatrenim oružjem bez puno uspjeha krčili put prema probranim žrtvama, a ipak među rasističkim nostalgičarima u palankama američkih južnih provincija i danas se nerijetko s divljenjem prepričava kako je Booth u vrijeme atentata vikao da je to učinio za svoju zemlju, a pred zadnji izdah mrmljao neka se njegovoj majci kaže da je umro za jug. Iz takve perspektive, Boothova “žrtva” gubi smisao ako Barack Obama dođe na dužnost na kojoj je bio i Lincoln. A Obama takve dodatno iritira odabirom Springfielda u Illinoisu, mjesta koje snažno asocira na “starog Abea”, za ključne dionice svoje izborne kampanje. Možda je i time privukao trojicu potencijalnih atentatora, uhvaćenih na upravo završenoj demokratskoj konvenciji u Denveru.
1881. J. Garfield
Predsjednik James A. Garfield bezbrižno je 2. srpnja 1881. hodao željezničkom stanicom u Washingtonu kad je Charles Guiteau u njega ispalio dva hica. Garfield je preminuo 11 tjedana poslije, Guiteau je pogubljen zbog zločina, a nepoznati umjetnik naslikao je ovaj atentat na crtežu
Dok je Lincoln preminuo dan nakon atentata, drugi ubijeni američki predsjednik, James Garfield, poživio je 11 tjedana nakon što je na njega, dva dana uoči Dana neovisnosti 1881., nasrnuo Charles Guiteau. Pritom su atentat i neuspješan 80-dnevni oporavak ranjenog predsjednika bili tragični, ali je sve ostalo u tome slučaju bilo na rubu komičnog. Ubojica je pokušavao postati teolog, pravnik, naplatitelj dugova, neko vrijeme bio je u zajednici Oneida, koja je vjerovala da se Isusov drugi advent već dogodio te da stoga trebaju prakticirati perfekcionizam (težnju potpunom savršenstvu u ovom i idućem životu).
Na koncu se Guiteau odlučio za politiku, napisavši pamflet “Grant protiv Hancocka”, u potporu sjevernjačkom zapovjedniku i zatim predsjedniku SAD-a Ulyssesu Grantu. Zatim je taj tekst promijenio u “Garfield protiv Hancocka” i postao uvjeren da je time najzaslužniji za Garfieldovu pobjedu na izborima 1880., iako tekst nigdje nije pročitao niti objavio. Zauzvrat je očekivao i počeo tražiti da ga se imenuje američkim veleposlanikom u Beču ili Parizu.
Guiteau je uspijevao i doći na neke državničke prijeme. Uvijek je bio u istom odijelu, jedinom koje je imao. Na kraju mu je zabranjeno dolaziti u Bijelu kuću, i državni tajnik James Blaine mu je ljutito rekao da ga više nikad ne dolazi gnjaviti traženjem konzularnog posla. Guiteau je zaključio da mu Bog naređuje ubiti nezahvalnog predsjednika, kojemu je odlučio “pružiti još jednu prigodu” slanjem pisma u kojem traži da Blaine budu smijenjen.
1865. Lincoln
Abraham Lincoln na samrti nakon što je smrtno ranjen u atentatu u kazalištu 14. travnja 1865., na Veliki petak. Oko njega su članovi njegova kabineta
Prvu prigodu koja mu se pružila za ubojstvo nije iskoristio jer se tu našla i predsjednikova bolesna supruga koju nije želio uzrujavati. Ali sljedeću priliku je iskoristio, nakon što je posuđenim novcem nabavio revolver s drškom od slonove kosti (kako bi nakon atentata ljepše izgledao u muzeju, no pištolj je izgubljen te nigdje nije izložen). Nije znao ništa o pištoljima, pa je nekoliko tjedana vježbao.
Dok još nitko nije slutio o čemu se radi, poslao je pismo i generalu Williamu Shermanu, tražeći da ga “zaštiti od rulje” (nakon atentata). U drugim pismima je objašnjavao da će svojim činom spriječiti podjele unutar republikanske stranke. Dok je čekao predsjednika na željezničkoj postaji, dao je da mu se ulašte cipele i zamolio je vozača kočije da ga “poslije odveze u zatvor”. Meci koje je iz blizine ispalio u Garfielda nisu bili posve precizni te bi nastrijeljeni državnik možda i preživio da su liječnici više pazili na dezinficiranost te da su shvatili da detektorom na metal ne uspijevaju otkriti metak u ranjenikovu tijelu zato što on leži na metalnom ležaju. Policajac Patrick Kearney, koji je uhvatio atentatora, bio je toliko uzbuđen da se do dolaska u pritvor nije ni sjetio oduzeti mu pištolj.
Ne shvaćajući koliko ga javnost mrzi, Guiteau je diktirao svoju biografiju listu New York Herald i tražio da se doda njegov ženidbeni oglas za “neku finu kršćansku damu mlađu od 30”. Na suđenju je vikao na odvjetnike koji su ga pokušavali braniti tvrdnjom da je lud te im je objašnjavao da je “poremećen pravno, ali ne i medicinski”. Svoju obranu iznosio je epskim pjesmama, pismenim porukama tražio je pravni savjet od nasumice odabranih osoba u publici. Najavljivao je vlastitu kandidaturu za predsjednika čim ga oslobode, a kada je na njegovo iznenađenje osuđen na smrt, pjevao je pred vlastito vješanje da se vraća Gospodu i bezupješno tražio da mu se osigura orkestar kao instrumentalna pratnja.
1901. McKinley
Fotografija predsjednika Williama McKinleyja snimljena na dan kad je ubijen, 6. rujna 1901. McKinley (lijevo) razgovara sa suradnikom dok napušta slapove Niagare i kreće prema Buffalu, gdje ga čeka ubojica Leon Czolgosz, anarhistički sin poljskih useljenika
Bilo je sumnji da iza atentata stoji Chester Arthur, potpredsjednik SAD-a koji je naslijedio Garfielda (jer je Guiteau vikao nakon atentata “sada je Arthur predsjednik”), ali atentatorovi nastupi pomogli su novom predsjedniku da se shvati da nisu povezani. Sličnih sumnji bilo je i u slučaju atentata na Lincolna jer je J. W. Booth bio ostavio poruku u hotelu za potpredsjednika Andrewa Johnsona (također južnjaka) da ga je tražio, no vjeruje se da je to Booth učinio kako bi kompromitirao potpredsjednika ako ne uspije atentat i na njega jer je cilj urote bio uzdrmati cijelu vladu.
Dok je Booth namjeravao dovesti u rasulo Lincolnovu vladu kako bi Jug smogao snage za novi separatistički rat, a Guiteau bio ljut na “nezahvalnost” jednog predsjednika i njegova kabineta, treći ubijeni američki predsjednik, William McKinley, pao je u rujnu 1901. žrtvom anarhističkog uvjerenja svojeg ubojice, sina poljskih useljenika Leona Czolgosza, da je dužnost ubijati državnike kako bi se dokrajčilo sam sustav državne vlasti “u kojem jedni dobivaju previše ovlasti, a drugi nikakve”. Pucao je u njega stojeći među ljudima s kojima se predsjednik rukovao, a dotad je pištolj skrivao svečanim ubrusom.
Kada su u rujnu prve godine 21. stoljeća al-Qa’idini teroristi otetim putničkim zrakoplovima napali New York i Washington, bili su vođeni porukama Bin Ladena, a kada je u rujnu prve godine 20. stoljeća Czolgosz pucao u McKinleyja, bio je nadahnut govorom koji je održala anarhistička teoretičarka Emma Goldman, s kojom se bio i susreo i razgovarao o ciljevima anarhizma. Razlike su između tih napada, ipak, barem tri: Czolgosz je ubio samo jednu osobu; kasnije se za to pokajao; i Goldman ga nije poslala da to učini iako je nakon atentata nakratko bila pritvorena pod takvom sumnjom.
Rob ert Kennedy
U atentatu s još uvijek nerazjašnjenom pozadinom ubio ga je Sirhan Sirhan
Prije nego što je pogubljen na električnom stolcu, pokajao se. Emma Goldman ga je javno branila, ljuteći sugrađane tvrdnjom da je taj atentator “kao Brut” te da je ubijeni McKinley bio “predsjednik novčara i monopolista”. Neki drugi anarhistički čelnici ograđivali su se od toga, uvjereni da im je to ubojstvo uništilo reputaciju ideje i pokreta. Anarhisti su tih godina bili istaknuti upravo po mnogim terorističkim napadima na državnike, uključujući bombaške napade.
U svakom od ovih atentata pojavljuju se snažne sumnje u široku urotu, s krakovima koji sežu i do vrha američke vlasti. U slučaju McKinleyja nije objašnjeno zašto za otkrivanje metka u ranjenikovu tijelu, koje se u početku oporavljalo da bi se potom stanje nepovratno pogoršalo, nije korišten rengenski uređaj koji je bio u blizini, pa ni onaj koji je sljedeći dan poslao tadašnji potpredsjednik Theodore Roosevelt.
I sam je Teddy Roosevelt bio meta pokušaja ubojstva. U listopadu 1912., tri i pol godine nakon što je napustio predsjednički položaj, iznova se natjecao za tu dužnost u ime Progresivne stranke. Vlasnik saluna u Milwaukeeju John Schrank pucao je u njega iz revolvera. Roosevelt je završio predizborni govor s metkom u tijelu i kasnije nije dopustio da mu se taj metak izvadi jer se sjećao kako je takva operacija u slučaju McKinleyja dovela do lošeg ishoda. A sam je Schrank tvrdio da mu je McKinleyjev duh naredio da Rooseveltovim ubojstvom osveti njegovu smrt.
M artin Luther King
Još se pouzdano ne zna je li ga ubio čovjek koji je za to osuđen ili čovjek kojeg se tri desetljeća kasnije za to teretilo
Atentator je proglašen neuračunljivim i smješten u mentalnu bolnicu do smrti 1943. Takva je bila i kob prvog poznatog atentatora na američke predsjednike, soboslikara Richarda Lawrencea, koji je u siječnju 1835. s dva pištolja pokušao ubiti Andrewa Jacksona, ali su pištolji zakazali, a predsjednik, i inače poznat po odlučnoj politici, premlatio je napadača štapom. Proglašen ludim, Lawrence je u odgovarajućoj ustanovi bio do smrti 1861. godine.
Stotinjak godina nakon napada na Jacksona, pokušano je ubojstvo i drugog Roosevelta, Teddyjeva rođaka Franklina Delana. U veljači 1933., mjesec prije početka njegova prvog mandata, prema FDR-u je pet hitaca ispalio Giuseppe Zangara, ubivši Antona Cermaka, gradonačelnika Chicaga, i ranivši četiri osobe. Prema nekim verzijama, predsjednik i nije bio meta, nego je cilj bio Cermak, koji se mafiji zamjerio odlučnim progonom Al Caponeovih bandi. Nasljednik F. D. Roosevelta, Harry Truman, bio je na meti dvojice aktivista za neovisnost Portorika 1950. godine, pri čemu su poginuli jedan od napadača i jedan od čuvara Bijele kuće.
Kao i u slučaju Đinđića, čije je ubojstvo više puta pokušavano, preživljavanje jednog atentata nije jamstvo da sljedeći neće biti uspješan. Iskusio je to John F. Kennedy. Dok se u prosincu 1960. novoizabrani predsjednik odmarao na Floridi, htio ga je samoubilačkim napadom ubiti 73-godišnji umirovljeni poštar Richard Paul Pavlick, planirajući se zabiti u njegovo vozilo svojim Buickom nakrcanim eksplozivom. Od toga je odustao kada je vidio Kennedyjevu ženu i djecu kako pozdravljaju predsjednika. Tri dana poslije zaustavljen je zbog prometnog prekršaja, s eksplozivom i dalje u vozilu, otkriven je njegov naum te je šest godina proveo u zatvoru i ludnici prije nego što je pušten.
A na polovici razdoblja koje je Pavlick proveo “iza brave”, JKF je ubijen. Njegova je smrt najpoznatija, najzloglasnija od ovdje opisanih, djelomično i zato što je televizijski snimana i zato što su još živi milijuni ljudi koji su tada već bili dovoljno odrasli da saznaju što se dogodilo. A nijedan drugi atentat nije privukao toliko teorija urote, već i zbog činjenice da Lee Harvey Oswald nije mogao sam jednim hicem pogoditi i promašiti predsjednika nekoliko puta. Snajperist Oswald je pucao, ali bilo je sigurno i drugih strijelaca, a vrlo moguće je da su imali potporu i od nekoga (ili nekih) iz vrha vlasti. Dodatne sumnje unosi žustrina kojom je Jack Ruby ubio Oswalda prije suđenja i bio i sam ubijen.
Pok ušaj atentata na Ronalda Reagana
Mahniti John Hinckley pucao je 30. ožujka 1981. u predsjednika Reagana i još četiri osobe. Reagan je preživio ranjavanje
U najširoj javnosti najčešće spominjana je obavještajna služba CIA, “dežurni krivac” u ovakvim slučajevima, ali to se moglo odnositi samo na nekoga u toj agenciji, a ne na mnoge. Prema drugim teorijama, kakvima naginje i film Olivera Stonea o atentatu, iza ubojstva su stajali neki visoki dužnosnici Pentagona, zabrinuti promjenjivošću Kennedyjeve politike (od Kube do, osobito, Vijetnama), i nesretni pri pogledu na pretvaranje CIA-e u paralelnu vojsku (u Indokini i drugdje). Kasnije dokumentarne emisije ukazivale su i na Kennedyjevu tabletomaniju i ovisnost o različitim opijatima kao izvor dodatne zabrinutosti vojnih čelnika.
Kennedyja je naslijedio potpredsjednik Lyndon Johnson, a svi predsjednici od tada bili su mete neuspješnih pokušaja ubojstva. Uspješni su bili atentati na neke druge vrlo istaknute Amerikance. Dvije godine nakon JFK-a ubijen je crnački aktivist Malcolm X, i to u razdoblju kada je ublažavao svoja radikalna stajališta. Tri godine zatim, u mitskoj šezdeset i osmoj, ubijeni su čelnik pokreta za građanska prava Martin Luther King i brat ubijenog predsjednika, senator i predsjednički kandidat Robert Kennedy, koji se bio prometnuo iz hladnoratovskog i antikomunističkog jastreba u zagovornika građanske jednakosti, pomoći slabima i siromašnima, liberalnih vrednota.
Ti su atentati tako zahvalni za različite teorije urote da se u njima još uvijek pouzdano ne zna je li primjerice M. L. Kinga ubio čovjek koji je za to osuđen (James Earl Roy) ili čovjek kojeg se tri desetljeća kasnije za to teretilo (Loyd Jowers) i koji pritom nije djelovao sam. A nejasna ostaje i pozadina nedjela koje je ubojstvom Boba Kennedyja počinio Sirhan Sirhan.
Predsjednik Richard Nixon je u prvoj polovici 70-ih bio cilj barem dva atentata. Prvo ga je pri posjetu Kanadi pokušavao ustrijeliti Arthur Bremer, Amerikanac iz Milwaukeeja, ali nije našao dobru poziciju za pucanje, pa je upucao predsjedničkog kandidata Georgea Wallace, izdanka ondašnjih demokrata juga, poznatog po žestokoj rasističkoj segregaciji. Wallace je ostao doživotno paraliziran, u kolicima, kao i kasnije također u kralježnicu ustrijeljeni pornograf Larry Flint (izdavač Hustlera, o kojemu je Miloš Forman snimio film). Wallace je promijenio svoja uvjerenja te je u vlast uključivao sve više crnaca.
M alcolm X
21. veljače 1965. na skupu u New Yorku ubijen je poznati borac za crnačka prava
Bin Laden je još bio dječarac kada je Samuel Byck u veljači 1974. planirao ubiti Nixona tako što će oteti putnički zrakoplov i zabiti ga u Bijelu kuću. U zrakoplovu je obaviješten da neće moći poletjeti, pa je ubio pilota, kopilota i samog sebe. I o tome je snimljen film. Sličan je plan imao Frank Eugene Corder kada se u rujnu 1994. jednomotornom Cessnom obrušio na vrt Bijele kuće, pokušavajući pogoditi zgradu, u kojoj predsjednik Bill Clinton i obitelj tada nisu ni bili, a Corder je bio jedina žrtva. Drugi atentat na Clinton, mjesec kasnije, izveden je poluautomatskom puškom iz koje je F. Martin Duran ispalio 29 metaka prema skupinu ljudi koji su tamo stajali (među kojima predsjednik ipak nije bio), ali je turist uspio zaustaviti Durana, kasnije osuđenog na 40 godina zatvora, prije nego što je bilo žrtava.
Gerald Ford, koji je naslijedio Nixona nakon što je on podnio ostavku, zamalo je ubijen slično predsjedniku McKinleyju, ali taj put atentator nije bio zaneseni anarhist nego Lynette Fromme, sljedbenica Charlesa Mansona, šefa bande manijakalnih sadističkih ubojica koji su iz užitka masakrirali glumicu Sharon Tate i njezino društvo kako bi izazvali međurasni rat i zagospodarili nad preživjelima. “Squeaky” Fromme pokušala je ustrijeliti Forda coltom.45 dok se rukovao s ljudima među kojima je bila i ona, ali pištolj je zakazao. Osuđena je na doživotni zatvor. I druga osoba koja pokušala ubiti Forda bila je žena - Sara Jane Moore pucala je u njega u rujnu 1975. sa 12 metara udaljenosti, ali je metak skrenut jer ju je prolaznik uspio zgrabiti za ruku. Osuđena je na doživotni zatvor i puštena zadnjeg dana prošle godine, nakon što je u ćeliji, kao i Zvonko Bušić, provela nešto više od tri desetljeća.
U svibnju 1979. Jimmy Carter držao je govor u Los Angelesu, kada je u blizini priveden Raymon Lee Harvey, koji je s ubojicom JFK-a dijelio dva od tri imena, ali nije bio sumnjiv zbog toga nego zato što je skrivao pištolj. Rekao je u istrazi da su on i još jedan čovjek unajmljeni da skrenu pozornost kako bi skupina meksičkih plaćenih ubojica snajperima ubili Cartera. Pušten je zbog manjka dokaza.
Carterov nasljednik Ronald Reagan bio je jedna od četiri osobe koje je mahniti John Hinckley nastrijelio 30. ožujka 1981. I tu je bilo sumnji u urotu (prozivan je i raniji Reaganov suparnik, tada potpredsjednik i kasnije predsjednik George Bush stariji), ali se radilo o sumanutom pojedincu. Reagan je metak u blizini srca primio s uobičajenom duhovitošću.
A upravo je to dodatni rizik za Baracka Obamu. Već neobičnim imenom, podrijetlom i tamnoputošću on izaziva agresiju mnogih u zemlji s puno lako dostupnog oružja. Najavama promjena i uvođenja reda on može pomrsiti račune nekima koji love u mutnome. Ali velikom karizmatičnošću, magnetskom privlačnošću svojih nastupa, govora, poruka, elokventnošću nadprosječnom i za washingtonsku političku elitu, on jednako privlači velike gomile pristaša iz različitih slojeva američkog društva (i milijune simpatizera drugdje), no istodobno ta lakoća uvjerljivosti, taj kultni status, djeluje neodoljivo i na pojedince frustrirane vlastitim prosječnim životima, koji nisu mogli podnijeti zvjezdanu slavu ni prijašnjih miljenika medija i masa - od Johna Lennona do državnika poput velikog komunikatora Reagana i upravo ljudi s kojima se Obamu poistovjećuje - M. L. Kinga, Abe Lincolna te Jacka i Boba Kennedyja.
Trojica potencijalnih atentatora na Obamu uhićena su ovih dana u Dallasu, gdje se održavala konvencija Demokratske stranke
|
|
|
|
I
Obama na meti
|
||
A svi su navedeni dobili metak, i samo je Reagan imao sreće to preživjeti, i umrijeti puno kasnije, kada je već bio tolik dementan da se nije sjećao ni atentata ni Bijele kuće kojoj je sada nadomak kandidat koji za sebe šaljivo kaže da je “klempavi mršavi tip čudnog imena”.
Tajn a služba, čija je prva zadaća bila sprečavati krivotvorenje dolara, preuzela je zaštitu američkih predsjednika u zemlji i inozemstvu. Pa iako su manje zaštićeni u posjetima stranim zemljama, ipak su sva ubojstva i gotovo svi pokušaji ubojstava izvedeni u Americi.
Među rijetkim iznimkama su atentati na predsjednike Busha starijeg i Busha mlađeg. U travnju 1993. spriječen je u Kuvajtu napad automobilom bombom na tada već bivšeg predsjednika, Georgea oca, za koji se odgovornom smatra iračku tajnu službu. Zato je George sin svrgavanje Sadama Huseina objašnjavao i riječima: "Taj tip mi je htio ubiti tatu." A sadašnji je predsjednik u svibnju 2005. držao govor na Trgu slobode u Tbilisiju kada je Vladimir Arutjunian ispalio prema govornici projektil iz ručnog bacača koji nije eksplodirao.
Robert Pickett pucao je u veljači 2001. prema Bijeloj kući, ali je osuđen na tri godine zatvora jer nije bilo dokaza da je ciljao u Busha. I posljednjih mjeseci pojavljuju se osobe za koje se sumnja da namjeravaju ubiti sadašnjeg predsjednika, ali i Obamu. A kako se izbori bliže, povećava se njihov interes za potonjega.
|
Bush mlađi mrzio je Sadama jer je 'taj tip htio ubiti moga tatu'
|
Ahmed Salihbegović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....