Dok se svijet bavio svojim problemima - velike sile hladnim ratom i nedorečenostima koje su slijedile, a manje zemlje regionalnim krizama i unutarnjim nestabilnostima - jedan je metalurg, tih i nasmiješen, sve to iskoristio da bi svoju zemlju velikim prigušenim skokovima doveo do statusa nuklearne oružane sile, a zatim se još diskretnije i užurbanije nastavio koristiti tako ispletenom globalnom mrežom, na najmanje tri kontinenta i u barem 15-ak zemalja, nudeći atomske arsenale svima koji su za time čeznuli i bili spremni njega i suradnike pretvoriti u velebogataše.
Abdul Kadir Han (prema urdu izgovoru, engleski najčešće pisano Abdul Qadeer Khan), pakistanski znanstvenik, ali prije svega menadžer velikog biznisa na sivom i crnom globalnom tržištu, čiji je 72. rođendan sljedeći mjesec, svojim je aktivnostima privukao pozornost policijskih istraga i tajnih službi još prije više od tri desetljeća, ali je zloglasan u široj javnosti postao tek prije nekoliko godina.
O tome dugom oklijevanju američkih i ostalih špijunaža te o zataškavanju Hanovih poslova, opsežno govori knjiga "The Nuclear Jihadist" (Nuklearni džihadist), čije je prvo izdanje objavljeno prije tri mjeseca u sklopu ambicioznoga izdavačkog projekta Twelve Books, koji tiskanje samo jedne knjige na mjesec nadomiješta njihovom iznimnošću i kvalitetom.
Pet životnih epizoda
Autorski, bračni i par u istraživačkom novinarstvu, Catherine Collins i Douglas Frantz, počeli su se Hanom baviti čim su obrisi opasnih razmjera njegova djelovanja obznanjeni. U nekoliko godina prije objave te knjige oni su razgovarali s brojnim osobama iz CIA-e, Pentagona, UN-ove atomske agencije, pakistanske vojne i druge nomenklature i s pojedincima iz ostalih područja, kako bi sastavili neautoriziranu biografiju čovjeka koji je bio vođen militantnim domoljubljem, pakistanskim, ali i panislamističkim nacionalizmom, neutaživom pohlepom za počastima i novcem, i koji je pritom mirno trgovao opstankom ionako krhkog svijeta.
Knjiga je podijeljena na 30 poglavlja, a iz nje je razvidno da je Hanov život slijed pet važnih razdoblja. Prvo je bilo u dječaštvu, kada se na netom osamostaljenome, ali i krvavo podijeljenom potkontinentu odselio iz Indije u Pakistan. Traumatičnost toga iskustva obilježila ga je zauvijek, ispunivši ga dvama osjećajima prema Indiji - strahom i mržnjom. Posljedica je toga bila opsesivna želja za jačanjem pakistanske obrambene (i napadačke) moći.
Drugo razdoblje čini njegov boravak u Nizozemskoj, gdje se usavršavao i radio na osjetljivim poslovima, koji su mu omogućili pristup nuklearnim tajnama i odgovarajuća poznanstva. To je doba završilo prvim indijskim testiranjima nuklearnog oružja, što je u Hanu pobudilo paniku i želju da Pakistanu pomogne parirati tome, a i sam se želio proslaviti i obogatiti.
U trećem je razdoblju izgradio pakistanski nuklearni arsenal te se trudio suzbiti konkurentski projekt jednoga od svojih brojnih prezimenjaka u zemlji u kojoj je Han često prezime. Četvrto je razdoblje obilježilo njegovo posvećivanje jačanju pakistanskih raketnih potencijala te tajanstveno uranjanje u planetarno širenje (tj. prodaju) nuklearne tehnologije. U petom je razdoblju u kućnom pritvoru, razotkriven i razvlašten, ogorčen i izoliran, ali povlašten u tome što nije poslan u zatvor, inozemnim istražiteljima nije dopušteno da ga ispitaju, nije mu oduzeta imovina koju je stekao pronevjerama niti je ozbiljnije okrnjen njegov mit u pakistanskim masama i dijelu elite.
Collins i Frantz uzgred spominju da je u indijskom gradu Bhopalu, pola stoljeća nakon što je Han ondje rođen, 18.000 ljudi nasmrt otrovano u havariji strane tvornice insekticida.
No, dok je u tome slučaju bila riječ o nemaru i nesreći, ništa manji broj žrtava i njihova nedužnost nisu bili u nemirima, sukobima i pogromima koji su različite dijelove bivše britanske Indije potresali od njezina osamostaljenja, preko prijepora poput kašmirskoga i bengalskoga, pa do rasta vjerskih ekstremizama na svim stranama - od fundamentalističke hindutve u nekoć sekularnoj Indiji, do bujanja gnjevnog islamizma u Pakistanu.
Ožiljci dječačkih iskustava
Abdul Kadir Han bio je 11-godišnjak kada su Indija i Pakistan proglasili neovisnost, kako od britanske krune, tako i jedni od drugih, što je bilo popraćeno seobama više milijuna ljudi u "preseljenju" koje je bilo sve samo ne humano. Nasilje je bilo uzajamno, ali svatko je vidio svoju stranu, pa su muslimani strahovali od hinduskih ekstremista, kakvi su ubili i Mahatmu Gandija jer su ga smatrali "izdajnički preumjerenim".
Bhopal je bio razmjerno siguran, pa su se ondje sklanjale muslimanske izbjeglice. Nisu svi uspjeli stići živi - Han je poslije opisivao kako je gledao vlakove prepune trupala, često raskomadanih, koji su se u tim ljetnim vrućinama već počeli raspadati. Krv ranjenih, zadah poubijanih, horor priče preživjelih, sve se to mučno urezivalo u svijest malog Abdul Kadira, još ni tinejdžera.
Dvojica njegove braće odmah su se odselila u Karači, lučki grad u Pakistanu. Sestra i još jedan brat pridružili su im se nakon tri godine. Kada je Abdul Kadir završio srednju školu, roditelji su i njega poslali onamo, ukrcavši ga u vlak. Poslije je pripovijedao kako su se policajci i željeznički službenici grubo, ponižavajuće i pljačkaški ponašali prema putnicima, pa su i njemu oduzeli pozlaćeno pero, koje mu je bio poklonio brat.
Kako nije bilo željezničkih i drugih veza dviju zaraćenih i mržnjom prepletenih država, zadnjih osam kilometara prošao je pješice, na kraju bos, noseći prtljagu u kojoj su bile njegove omiljene knjige - o povijesti mogulskog carstva iz doba kada su muslimani, prije Engleza, vladali Indijom.
Pa iako je u pričama opisivao samo vlastite i patnje ostalih izbjeglica te neusporedivu divotu okusa hrane koju su mu neznanci dali kada je prešao u Pakistan, bilo je jasno da je iz toga vlaka izašao pun žudnje da se osveti hindusima, za zlatno pero i sve ostalo, te da nekako obnovi slavu mogula.
Nekoliko mjeseci poslije obitelji se pridružila i majka, a otac, Abdul Gafur, odbijao je otići iz Indije, tvrdoglav u uvjerenju da mu zavičaj pripada koliko i ostalima, te je umro nakon četiri godine. Studirajući u Pakistanu, magistrirajući i doktorirajući u Nizozemskoj, mladi Abdul Kadir, blage ćudi i i nasmiješena lica, nije pokazivao naznake da ga izjeda mržnja, koju je osjećao prema Indiji i hindusima, a poslije je razvio i prema Americi, bilo iskreno zato što su stali na put njegovim "poslovima", bilo demagoški, da mase frustriranih Pakistanaca pridobije na svoju stranu i ne ostavi im vremena da u njemu, umjesto nesebičnog rodoljuba, heroja slabih i genija trećeg svijeta, razotkriju pohlepnoga, častoljubivoga i bezobzirnog krijumčara.
O rasponu između stvarnoga i epskog Hana u svojoj je knjizi "In the Line of Fire" ("Na vatrenoj crti") nedavno pisao sadašnji pakistanski predsjednik, general Pervez Mušaraf. "Prava je istina da je Han samo običan metalurg, odgovoran za jednu kariku u složenom lancu nuklearnog razvitka. Ali uspio je prikazati sebe kao spoj Alberta Einsteina i Roberta Oppenheimera."
Lančana reakcija strepnji
Na početku "Nuklearnog džihadista" upravo je Einsteinov citat: "Cijepanje atoma promijenilo je sve, osim našeg načina razmišljanja i tako smo se uputili prema besprimjernoj katastrofi." Katastrofa bi bila golema da je do atomskog oružja prva došla Einsteinova prva domovina, Njemačka, koju su tada vodili nacisti, ali nije bilo romantično ni kada je te arsenale prva razvila Einsteinova druga domovina, Amerika, te na užas toga i većine inih vrhunskih nuklearnih fizičara, nove "igračke" isprobala na dva japanska grada.
Uskoro se to oružje proširilo na još četiri zemlje - SSSR, Britaniju, Francusku i Kinu, a sovjetski i američki arsenali postali su dovoljni da zbrišu sav život na planetu, osim života pokojeg virusa i bakterije, a ponegdje možda i žohara.
Štoviše, ta gomila nuklearnih, hidrogenskih, neutronskih i ostalih bombi, postavljenih na lansere, projektile, podmornice, zrakoplove…, dovoljna je da promijeni i fizički lik Zemlje, izazivajući tisućama gotovo istodobnih detonacija pomicanje kore, uzdrmavanje tektonskih ploča, divljanje mora i oceana, obrušavanje planina…
To je "šira slika", a vlade i vojni vrhovi pojedinih država uobičavaju gledati samo svoj djelić mozaika, u kojemu im nuklearno oružje donosi prestiž i dominaciju ili osjećaj zaštićenosti od moćnijih protivnika. Tako su Rusi imali imperativ doći do toga oružja nakon što ga je Amerika isprobala, a neki su istaknuti pojedinci, uključujući kasnijeg mirovnog aktivista Bertranda Russella, čak zagovarali "preventivne udare" atomskim bombama po Staljinovoj državi.
Kina je svakako htjela nuklearni arsenal, nakon što je u korejskom ratu strahovala od američkih atomskih bombi. Izrael je potiho razvio nuklearno oružje, za slučaj da u nekome ratu pobijede Arapi te krenu dokrajčiti židovsku državu.
Nakon što je Kina postala nuklearna sila, to je postao prioritet i Indije, koja je s Pekingom u odnosima trajnog nepovjerenja, graničnih čarki, prijepora oko Tibeta, pa i djelića Kašmira koji je Pakistan ustupio Kini da napakosti Indiji.
Indija i Pakistan velike su i u mnogočemu zaostale zemlje, što se u posljednje vrijeme donekle izmijenilo, i to više u Indiji, ali dobrih matematičara i fizičara nikad im nije manjkalo, a među milijunima stanovnika, i unatoč visokom postotku nepismenih i polupismenih, to znači dovoljan broj stručnjaka za ambiciozne projekte.
Uz to, program "Atomi za mir", koji je Amerika lansirala još 50-ih u doba Eisenhowerove vladavine, te širenje civilne uporabe nuklearne energije, uz mogućnost da se dio procesa preusmjeri u vojne svrhe, pogodovalo je Indiji da 1974. testira svoju prvu nuklearnu detonaciju, u sklopu tajnog projekta kodiranog imena Nasmiješeni Buda.
Budin osmijeh, Hanov strah
Vijest o tome projurila je svijetom i stigla do Amsterdama, izbrisavši osmijeh s lica Abdul Kadira Hana, osmijeh kojim je pridobio povjerenje i prijateljstvo kolega na poslu, osmijeh kojim je uspio osvojiti ljubav svoje zaručnice i potom supruge. Henny, punim imenom Hendrina Reterink, bila je britanska državljanka, rođena u Južnoj Africi u obitelji nizozemskog podrijetla, odrasla u Sjevernoj Rodeziji.
Upoznala je Abdul Kadira u Den Haagu, gdje je došla na izlet iz Amsterdama, kamo se doselila s roditeljima, a on je onamo stigao iz Düsseldorfa gdje je usavršavao njemački jezik. Htjeli su se vjenčati u drevnoj vijećnici u Delftu, gdje se on uskoro doselio iz Berlina, ali im nije dopušteno jer su oboje bili stranci, pa je formalnost obavljena u pakistanskom veleposlanstvu, a svečanost su ugostili njezini roditelji.
Ona je bila 21-godišnjakinja, njemu je bilo šest više i život je bio pred njima, a još su bolje perspektive bile kada se on s dobrom plaćom zaposlio u FDO-u, novom laboratoriju nizozemskog konglomerata VMF, koji je sudjelovao u ambicioznim projektima britansko-njemačko-nizozemskog konzorcija Urenco.
U to je vrijeme američki predsjednik Richard Nixon zabranio da se tehnologiju obogaćivanja urana dijeli s ostalim zemljama, uključujući i savezničke, pa su te države, dotad ovisne o monopolu američkih tvrtki poput Westinghousea i General Electrica, pribjegle pokretanju vlastitih tehnologija. To je iziskivalo podrobne sigurnosne provjere i mali su bili izgledi da stranci iz zemalja poput Pakistana sudjeluju, ali Han je bio mlad i perspektivan, marljiv u učenju europskih jezika i stručnom usavršavanju, bezazlene prirode, a nije ni trebao imati pristup glavnim tajnama.
Tako je postao dio šireg projekta, radoznalosti mu nije manjkalo, a vijest o indijskom nuklearnom pokusu razbudila je u njemu opsesivan strah da će negativci iz njegova djetinjstva pregaziti Pakistan konvencionalnim oružjem, ojačani sada i radiološkim.
Počela ga je izjedati kompulzivna strast da pomogne svojoj mladoj domovini, a vidio je u tome i priliku da dograbi moć, priznanja i imetak, makar u početku i s manjom plaćom i s manje slobodnog vremena nego što je imao u Nizozemskoj, gdje je vikende provodio jureći na biciklu pokraj idiličnih pejzaža, u društvu kolege s posla Fritsa Veermana, s kojim bi između tih vožnji sjeo u neki od kafića uz biciklističke staze, na zalogaj sira i gutljaj osvježenja, u Hanovu slučaju bez alkohola i cigareta.
Tada je već poštovao dio vjerskih propisa, iako je manje strog prema sebi bio u zanimanju za žene, što će ostati njegova odlika i desetljećima poslije, kada je postao vidljivo religiozniji, išao na hadž, molio se, bilo iz iskrenih pobuda ili zato da pridobije potporu islamista u Pakistanu, ali je i tada u Dubaiju imao ljubavnicu. Možda je mislio da mu i to statusno pripada, uz odličja, izdašne provizije i ostale javne i tajne pogodnosti.
Veerman je bio fotograf pa je postao prvi nesvjesni suradnik Hanove proliferacijske hobotnice, snimajući za njega neke nacrte i postrojenja, ali je bio i prvi koji je posumnjao u Pakistanca i nakon duljeg oklijevanja to prijavio vlastima, koje su najprije zataškale problem, da izbjegnu aferu zbog nizozemskog zapošljavanja sumnjivog stranca na osjetljivom projektu.
Kad su Nizozemci nakon novih upozorenja odlučili djelovati i konzultirali se s Amerikancima, CIA se usprotivila, smatrajući da je bolje "čekati i vidjeti", tj. pratiti Hana kako bi se vidjelo s kime surađuje i koji je opseg njegovih krijumčarenja. Naprosto su ga podcijenili, kao i mnogo puta kasnije, a on je svaki put bio sve bliži tome da pred nosom svojih "nadziratelja" najprije nuklearno naoruža Pakistan, a zatim i drugu, treću, četvrtu i ostale zemlje, od kojih je svaka sljedeća bila uzrok sve većih američkih i planetarnih glavobolja.
Stekao moćne zaštitnike
Dok je najprije Veerman bio nesklon prijaviti ga, kako zbog odanosti prijatelju u čiju krivnju nije bio siguran, tako i zbog zabrinutosti za sebe, a zatim dok su ga propuštale zaustaviti nizozemske vlasti, u čemu je važnu ulogu imao kasniji premijer Ruud Lubbers, te dok su na kraju Amerikanci mislili da se ne trebaju žuriti s nekakvim Pakistancem u vrlo ranoj fazi nuklearne proliferacije, Han je pribavljao brzo rastuću zbirku podataka o obogaćivanju urana i to sve predao Pakistanu.
A u pakistanskom je režimu toga doba ambiciozni populist Zulfikar Ali Buto još je kao ministar najavljivao da će "Pakistanci jesti travu, ali će nuklearno parirati Indiji", da bi kao premijer najprije ignorirao ponude suradnje koje mu je slao Abdul Kadir Han, a onda uočio prigodu i pozvao ga.
Tako počinje razdoblje u kojemu A. K. Han radi na ambicioznome, golemome i ubrzanom projektu obogaćivanja urana, dok paralelni projekt, utemeljen na plutoniju, vodi Munir Han, koji je već bio zadužen za atomske programe u Pakistanu, te ga je povratnik iz Nizozemske smatrao nepotrebnim konkurentom i pokušavao ga diskreditirati te ishoditi njegovu smjenu. Pritom se služio i novinarima, koje je "honorirao" iznosima većim od njihove plaće i vodio ih na luksuzna putovanja.
Kako je pritisak na pakistanski nuklearni program jačao, pri čemu je međunarodna zajednica sumnjičavo gledala na plutonijski program, dok za obogaćivanje urana prvo nije znala, a zatim je podcjenjivala i naznake masovnoga pakistanskog pribavljanja i sastavljanja centrifuga, Han je, uz pomoć civilnih vlastodržaca, vojnih zapovjednika i moćne obavještajno-sigurnosne službe ISI, širio planetarni podzemni biznis u koji je uključio znance iz Nizozemske, Njemačke i ostalih zemalja. Neki nisu znali o čemu je riječ, druge nije bilo briga, a treći su smatrali da ih se ne tiče ništa osim povjerenih im zadaća i velikih popratnih zarada.
Pakistan je prožet korupcijom legendarnih razmjera, što je i jedan od razloga zašto je napredovao sporije od vlastitih potencijala. Vrlo uvažen pakistanski znanstvenik, Abdus Salam, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, pokušavao se vratiti u domovinu iz Britanije i SAD-a, kako bi pomogao njezinu razvitku, ali je nailazio na prašume i močvare birokratskih zapleta, podmitljivosti i arogantne letargije te se vratio u Europu i vodio institut u blizini Hrvatske, u Trstu. Za razliku od Abdus Salama ili od tamilskog znanstvenika muslimanskog podrijetla Abdul Kalama, vegetarijanca u celibatu koji je vodio indijski raketni i nuklearni program, a zatim i državu, a brojna svjetska priznanja primao bez osobne raskoši, Abdul Kadir Han s užitkom je plivao u moru pakistanske korupcije.
Vlasti su se mijenjale - Zulfikara Buta svrgnuo je i smaknuo general Zia ul Hak, koji je kasnije poginuo u sumnjivoj zrakoplovnoj nesreći, a zatim su korumpirane vlade vodili Butova kći Benazir i njezin glavni konkurent Navaz Šarif. Ali sve je vrijeme ostajao Abdul Kadir Han, koji je od Butova miljenika postao miljenik generala Zije, čemu se prilagodio i promjenom odjevnog stila, a zatim je, zahvaljujući vezama u vojnom vrhu i represivnom aparatu, održavao veze i s Benazir i sa Šarifom.
Druga konstanta bilo je odgađanje američkog pritiska na Pakistan, najprije zbog nužnog savezništva protiv sovjetske invazije susjednog Afganistana, a poslije zbog nužnog savezništva protiv Bin Ladenove terorističke mreže u, opet, Afganistanu. Svaki put kada bi Amerikanci uveli sankcije ili zaprijetili njima, to bi kratko trajalo jer bi se pojavila nova geostrateška neravnoteža te je Pakistan opet dobivao pomoć SAD-a, od novčane do zrakoplova F-16.
I te je ratne avione pakistanski vojno-industrijski kompleks uspio prilagoditi nošenju nuklearnih bojevih glava, i to na kineskim raketama, i opet su "stručnjaci" u CIA-i i Pentagonu podcjenjivački uvjeravali da to Pakistanci nisu sposobni izvesti, a pojedinci koji su se tome u američkoj vlasti, vojsci i obavještajnoj zajednici suprotstavljali i ukazivali na zataškavanje pakistanskoga vojnoga atomskog programa bivali su ismijavani, otpuštani, klevetani, upropaštavane su im karijere.
Južnoafrička iskustva
Kada je prije 10 godina Indija provela testiranja pet nuklearnih bombi, Pakistan je uzvratio vlastitim testiranjem šest bombi. Vojni nuklearni klub tako je i formalno proširen na prvu muslimansku članicu, zbog čega je Han, iako mu je u pokusima pripala sporedna uloga, slavljen među suvjernicima diljem svijeta, a Saudijci su obećali Pakistancima nadoknaditi štetu koja će proizaći iz američkih sankcija koje su Pakistanu mogle štetiti više nego Indiji.
I iz toga je Abdul Kadir Han izvukao korist - osim što se njegov lik smiješio s golemih maketa bombi, reklama, pročelja i plakata, pakistanski su nuklearni pokusi povećali njegovu uvjerljivost kod stranaca kojima je nudio usluge u obogaćivanju urana, a tim aktivnostima nije barem neko vrijeme pokretao alarm američke CIA-e, britanskog Mi6, izraelskog Mosada, njemačkog BND-a, i ostalih službi kojima je bio zanimljiv, a koje su tada vjerovale da on samo nastavlja pribavljati što mu treba za nuklearni program Pakistana, tada već nuklearne sile.
A zapravo je samo manji dio bio za Pakistan, i to u razvoju velikih dalekometnih projektila, kakav je Gauri, kojima se može gađati bilo koji dio Indije, a koje je Han pomogao razviti uz pomoć Sjeverne Koreje. Zauzvrat je Korejcima, čiji je plutonijski program bio pod međunarodnim pritiskom, pomogao obogaćivati uran.
Han je bio željan poslovati sa svakim tko mu može zauzvrat dati vrhunske tehnologije ili milijune dolara, pa su krakovi njegova posla išli i do Južne Afrike, koja je u vrijeme apartheida proizvela nekoliko nuklearnih bombi te ih prije promjene režima razmontirala i postala prva zemlja koja je sama ukinula svoj vojni nuklearni program. Ipak, u Hanu je jačala želja da kao "otac islamske bombe" proširi tu tehnologiju i na ostale muslimanske zemlje. Na tom je tragu ostvario kontakte sa Sirijcima i Saudijcima, kao baze za posao koristio je U. A. Emirate (Dubai), Maleziju i Tursku, ali i afričku državu Mali, gdje je u Timbuktuu izgradio velik hotel koji je nazvao po svojoj supruzi.
Iran, koji je razvijao i plutonijski program, pristao je na dio Hanovih inicijalnih ponuda te pribavio neke nacrte i komponente za obogaćivanje urana, ali dalje su nastavili sami. Za razliku od njih, Gadafijeva Libija imala je volju, pa i novac, ali ne i dovoljno stručnjaka, te su Han i njegova mreža, naplaćujući znatno više od nužnih iznosa, razvijali cijeli pogon za obogaćivanje urana i gotova postrojenja slali u Libiju.
Počeli su u Dubaiju, ali kako tu nije bilo dovoljno stručnjaka jer se uvezena radna snaga bavi fizičkim poslovima, a domaće stanovništvo ne želi raditi ništa, dok bi dovođenje nuklearnih fizičara i sličnih stručnjaka pobudilo neželjeni interes, tako su taj posao prebacili u Maleziju, a za neke se pošiljke koristili obližnjima Singapurom i Hong Kongom.
U tome je bitnu operativnu ulogu imao Buhari Said abu Tahir, cejlonski nećak indijskog poduzetnika Muhameda Faruka, s kojim je Han surađivao. Beskrupulozni Tahir istisnuo je Faruka i gotovo postao Hanov posinak (Abdul Kadir ima dvije kćeri, na koje je, kao i na suprugu, upisao vlasništvo dijela skupocjenih nekretnina po svijetu, koje nije mogao pribaviti godišnjom plaćom od 30.000 dolara).
Drugi pojedinac koji se nametnuo kada je opseg posla za Libijce tražio nove i provjerene suradnike bio je Urs Tinner, sin švicarskoga poslovnog čovjeka iz ranije Hanove mreže.
Međunarodna je uzbunjenost tajnim nuklearnim programima bila pojačana otkrićima nakon zaljevskog rata 1991. da je Irak imao tajni, napredan vojni atomski program, obnovljen nakon što su, desetljeće ranije, izraelski zračni udari razorili prijašnji. Nije posve jasno kolika je u tome bila Hanova uloga, kao ni u kasnijim afganistanskim susretima pakistanskih znanstvenika iz njegova kruga s Bin Ladenom, čija je najveća čežnja dograbiti nuklearnu bombu.
Otkrivanje Hanove mreže bilo je nakratko otežano dolaskom Georgea W. Busha na vlast u Americi jer je Bushov čovjek za suzbijanje proliferacije, John Bolton, iznad svega otvoreno mrzio UN i sve slične multilateralne organizacije i mehanizme, pa i Međunarodnu agenciju za atomsku energiju (IAEA), koja se zanimala za Hanove aktivnosti, a brkati neokonzervativac Bolton uživao ih je držati u neznanju.
Gadafi se nije puno opirao
CIA je znala više od IAEA, ali je htjela doznati još, pa su i dalje puštali Hana da se "igra". Tako je bilo dok njemački suradnik nije agenciju upozorio na aktivnosti s Libijom, nakon čega je šef CIA-ine postaje u Beču angažirao agenta kodnog imena Mad Dog (ludi pas), koji je sa suradnicima prošao tisuće stranica Hanovih dosjea, te su među potencijalnim slabim točkama uočili Ursa Tinnera, koji je imao problema sa zakonom u Francuskoj. U suradnji s francuskim kolegama ponudili su mu to riješiti ako ih bude obavještavao. Pristao je.
Tako se saznalo za pošiljku iz Malezije, preko Dubaija, do Libije, koju je njemačka uprava broda nakon prolaska kroz Suez usmjerila u Italiju, gdje je nuklearni materijal iskrcan, a ostalo pušteno u Libiju. Taj je materijal bio adut u pritisku na Gadafijev režim da odustane od kemijskih arsenala, prizna i ukine nuklearni program. Libijski je pukovnik vrlo ekscentričan, možda i lud, ali nije glup, te se nakon 11. rujna 2001. nije usudio provocirati Amerikance i na sve je pristao.
Amerikanci su izvijestili i generala Mušarafa, bivšeg komandosa i pakistanskog nacionalista, koji je mrzio korupciju u svojoj zemlji i nije simpatizirao Hana. On je "nacionalnog heroja" smjenom i umirovljenjem udaljio iz kompleksa u Kahuti nazvanoga po njemu (Khan Research Laboratories, KRL), a poslije mu je naredio da u TV obraćanju prizna da je prodavao pakistanske vojne tajne i pokaje se. Han je to i učinio, ali i dodao da je "sve radio u dobroj vjeri".
To su događaji kojima završava "Nuklearni džihadist". A početkom ove godine, koji tjedan nakon objave te knjige, britanski je list Sunday Times objavio iskaz Sibel Edmonds, 37-godišnje prevoditeljice turskoga i perzijskoga za FBI, koja je otpuštena jer je upozoravala na neobičnu praksu da strani agenti, među njima turski koji su povremeno radili u ime pakistanskog ISI-ja, dolaze u Ameriku po osjetljive nuklearne tehnologije i vojne tajne i odnose ih s lakoćom.
I ta je pripovijest, pa i ako je samo donekle točna, podsjetnik da Pandorina kutija, koju je Abdul Kadir Han otvorio više od drugih, ostaje izvor opasnosti, intriga i potencijalne katastrofe, i u ovim danima kada taj Pakistanac, navikao na svjetla javnosti, bogate prijeme i neumjerene pohvale, gunđa u dosadi odnedavno ublaženog kućnog pritvora.
Ahmed Salihbegović
Abdul Kadir Han (prema urdu izgovoru, engleski najčešće pisano Abdul Qadeer Khan), pakistanski znanstvenik, ali prije svega menadžer velikog biznisa na sivom i crnom globalnom tržištu, čiji je 72. rođendan sljedeći mjesec, svojim je aktivnostima privukao pozornost policijskih istraga i tajnih službi još prije više od tri desetljeća, ali je zloglasan u široj javnosti postao tek prije nekoliko godina.
O tome dugom oklijevanju američkih i ostalih špijunaža te o zataškavanju Hanovih poslova, opsežno govori knjiga "The Nuclear Jihadist" (Nuklearni džihadist), čije je prvo izdanje objavljeno prije tri mjeseca u sklopu ambicioznoga izdavačkog projekta Twelve Books, koji tiskanje samo jedne knjige na mjesec nadomiješta njihovom iznimnošću i kvalitetom.
Pet životnih epizoda
Autorski, bračni i par u istraživačkom novinarstvu, Catherine Collins i Douglas Frantz, počeli su se Hanom baviti čim su obrisi opasnih razmjera njegova djelovanja obznanjeni. U nekoliko godina prije objave te knjige oni su razgovarali s brojnim osobama iz CIA-e, Pentagona, UN-ove atomske agencije, pakistanske vojne i druge nomenklature i s pojedincima iz ostalih područja, kako bi sastavili neautoriziranu biografiju čovjeka koji je bio vođen militantnim domoljubljem, pakistanskim, ali i panislamističkim nacionalizmom, neutaživom pohlepom za počastima i novcem, i koji je pritom mirno trgovao opstankom ionako krhkog svijeta.
Knjiga je podijeljena na 30 poglavlja, a iz nje je razvidno da je Hanov život slijed pet važnih razdoblja. Prvo je bilo u dječaštvu, kada se na netom osamostaljenome, ali i krvavo podijeljenom potkontinentu odselio iz Indije u Pakistan. Traumatičnost toga iskustva obilježila ga je zauvijek, ispunivši ga dvama osjećajima prema Indiji - strahom i mržnjom. Posljedica je toga bila opsesivna želja za jačanjem pakistanske obrambene (i napadačke) moći.
Drugo razdoblje čini njegov boravak u Nizozemskoj, gdje se usavršavao i radio na osjetljivim poslovima, koji su mu omogućili pristup nuklearnim tajnama i odgovarajuća poznanstva. To je doba završilo prvim indijskim testiranjima nuklearnog oružja, što je u Hanu pobudilo paniku i želju da Pakistanu pomogne parirati tome, a i sam se želio proslaviti i obogatiti.
U trećem je razdoblju izgradio pakistanski nuklearni arsenal te se trudio suzbiti konkurentski projekt jednoga od svojih brojnih prezimenjaka u zemlji u kojoj je Han često prezime. Četvrto je razdoblje obilježilo njegovo posvećivanje jačanju pakistanskih raketnih potencijala te tajanstveno uranjanje u planetarno širenje (tj. prodaju) nuklearne tehnologije. U petom je razdoblju u kućnom pritvoru, razotkriven i razvlašten, ogorčen i izoliran, ali povlašten u tome što nije poslan u zatvor, inozemnim istražiteljima nije dopušteno da ga ispitaju, nije mu oduzeta imovina koju je stekao pronevjerama niti je ozbiljnije okrnjen njegov mit u pakistanskim masama i dijelu elite.
Collins i Frantz uzgred spominju da je u indijskom gradu Bhopalu, pola stoljeća nakon što je Han ondje rođen, 18.000 ljudi nasmrt otrovano u havariji strane tvornice insekticida.
No, dok je u tome slučaju bila riječ o nemaru i nesreći, ništa manji broj žrtava i njihova nedužnost nisu bili u nemirima, sukobima i pogromima koji su različite dijelove bivše britanske Indije potresali od njezina osamostaljenja, preko prijepora poput kašmirskoga i bengalskoga, pa do rasta vjerskih ekstremizama na svim stranama - od fundamentalističke hindutve u nekoć sekularnoj Indiji, do bujanja gnjevnog islamizma u Pakistanu.
Ožiljci dječačkih iskustava
Abdul Kadir Han bio je 11-godišnjak kada su Indija i Pakistan proglasili neovisnost, kako od britanske krune, tako i jedni od drugih, što je bilo popraćeno seobama više milijuna ljudi u "preseljenju" koje je bilo sve samo ne humano. Nasilje je bilo uzajamno, ali svatko je vidio svoju stranu, pa su muslimani strahovali od hinduskih ekstremista, kakvi su ubili i Mahatmu Gandija jer su ga smatrali "izdajnički preumjerenim".
Bhopal je bio razmjerno siguran, pa su se ondje sklanjale muslimanske izbjeglice. Nisu svi uspjeli stići živi - Han je poslije opisivao kako je gledao vlakove prepune trupala, često raskomadanih, koji su se u tim ljetnim vrućinama već počeli raspadati. Krv ranjenih, zadah poubijanih, horor priče preživjelih, sve se to mučno urezivalo u svijest malog Abdul Kadira, još ni tinejdžera.
Dvojica njegove braće odmah su se odselila u Karači, lučki grad u Pakistanu. Sestra i još jedan brat pridružili su im se nakon tri godine. Kada je Abdul Kadir završio srednju školu, roditelji su i njega poslali onamo, ukrcavši ga u vlak. Poslije je pripovijedao kako su se policajci i željeznički službenici grubo, ponižavajuće i pljačkaški ponašali prema putnicima, pa su i njemu oduzeli pozlaćeno pero, koje mu je bio poklonio brat.
Kako nije bilo željezničkih i drugih veza dviju zaraćenih i mržnjom prepletenih država, zadnjih osam kilometara prošao je pješice, na kraju bos, noseći prtljagu u kojoj su bile njegove omiljene knjige - o povijesti mogulskog carstva iz doba kada su muslimani, prije Engleza, vladali Indijom.
Pa iako je u pričama opisivao samo vlastite i patnje ostalih izbjeglica te neusporedivu divotu okusa hrane koju su mu neznanci dali kada je prešao u Pakistan, bilo je jasno da je iz toga vlaka izašao pun žudnje da se osveti hindusima, za zlatno pero i sve ostalo, te da nekako obnovi slavu mogula.
Nekoliko mjeseci poslije obitelji se pridružila i majka, a otac, Abdul Gafur, odbijao je otići iz Indije, tvrdoglav u uvjerenju da mu zavičaj pripada koliko i ostalima, te je umro nakon četiri godine. Studirajući u Pakistanu, magistrirajući i doktorirajući u Nizozemskoj, mladi Abdul Kadir, blage ćudi i i nasmiješena lica, nije pokazivao naznake da ga izjeda mržnja, koju je osjećao prema Indiji i hindusima, a poslije je razvio i prema Americi, bilo iskreno zato što su stali na put njegovim "poslovima", bilo demagoški, da mase frustriranih Pakistanaca pridobije na svoju stranu i ne ostavi im vremena da u njemu, umjesto nesebičnog rodoljuba, heroja slabih i genija trećeg svijeta, razotkriju pohlepnoga, častoljubivoga i bezobzirnog krijumčara.
O rasponu između stvarnoga i epskog Hana u svojoj je knjizi "In the Line of Fire" ("Na vatrenoj crti") nedavno pisao sadašnji pakistanski predsjednik, general Pervez Mušaraf. "Prava je istina da je Han samo običan metalurg, odgovoran za jednu kariku u složenom lancu nuklearnog razvitka. Ali uspio je prikazati sebe kao spoj Alberta Einsteina i Roberta Oppenheimera."
Lančana reakcija strepnji
Na početku "Nuklearnog džihadista" upravo je Einsteinov citat: "Cijepanje atoma promijenilo je sve, osim našeg načina razmišljanja i tako smo se uputili prema besprimjernoj katastrofi." Katastrofa bi bila golema da je do atomskog oružja prva došla Einsteinova prva domovina, Njemačka, koju su tada vodili nacisti, ali nije bilo romantično ni kada je te arsenale prva razvila Einsteinova druga domovina, Amerika, te na užas toga i većine inih vrhunskih nuklearnih fizičara, nove "igračke" isprobala na dva japanska grada.
Uskoro se to oružje proširilo na još četiri zemlje - SSSR, Britaniju, Francusku i Kinu, a sovjetski i američki arsenali postali su dovoljni da zbrišu sav život na planetu, osim života pokojeg virusa i bakterije, a ponegdje možda i žohara.
Štoviše, ta gomila nuklearnih, hidrogenskih, neutronskih i ostalih bombi, postavljenih na lansere, projektile, podmornice, zrakoplove…, dovoljna je da promijeni i fizički lik Zemlje, izazivajući tisućama gotovo istodobnih detonacija pomicanje kore, uzdrmavanje tektonskih ploča, divljanje mora i oceana, obrušavanje planina…
To je "šira slika", a vlade i vojni vrhovi pojedinih država uobičavaju gledati samo svoj djelić mozaika, u kojemu im nuklearno oružje donosi prestiž i dominaciju ili osjećaj zaštićenosti od moćnijih protivnika. Tako su Rusi imali imperativ doći do toga oružja nakon što ga je Amerika isprobala, a neki su istaknuti pojedinci, uključujući kasnijeg mirovnog aktivista Bertranda Russella, čak zagovarali "preventivne udare" atomskim bombama po Staljinovoj državi.
Kina je svakako htjela nuklearni arsenal, nakon što je u korejskom ratu strahovala od američkih atomskih bombi. Izrael je potiho razvio nuklearno oružje, za slučaj da u nekome ratu pobijede Arapi te krenu dokrajčiti židovsku državu.
Nakon što je Kina postala nuklearna sila, to je postao prioritet i Indije, koja je s Pekingom u odnosima trajnog nepovjerenja, graničnih čarki, prijepora oko Tibeta, pa i djelića Kašmira koji je Pakistan ustupio Kini da napakosti Indiji.
Indija i Pakistan velike su i u mnogočemu zaostale zemlje, što se u posljednje vrijeme donekle izmijenilo, i to više u Indiji, ali dobrih matematičara i fizičara nikad im nije manjkalo, a među milijunima stanovnika, i unatoč visokom postotku nepismenih i polupismenih, to znači dovoljan broj stručnjaka za ambiciozne projekte.
Uz to, program "Atomi za mir", koji je Amerika lansirala još 50-ih u doba Eisenhowerove vladavine, te širenje civilne uporabe nuklearne energije, uz mogućnost da se dio procesa preusmjeri u vojne svrhe, pogodovalo je Indiji da 1974. testira svoju prvu nuklearnu detonaciju, u sklopu tajnog projekta kodiranog imena Nasmiješeni Buda.
Budin osmijeh, Hanov strah
Vijest o tome projurila je svijetom i stigla do Amsterdama, izbrisavši osmijeh s lica Abdul Kadira Hana, osmijeh kojim je pridobio povjerenje i prijateljstvo kolega na poslu, osmijeh kojim je uspio osvojiti ljubav svoje zaručnice i potom supruge. Henny, punim imenom Hendrina Reterink, bila je britanska državljanka, rođena u Južnoj Africi u obitelji nizozemskog podrijetla, odrasla u Sjevernoj Rodeziji.
Upoznala je Abdul Kadira u Den Haagu, gdje je došla na izlet iz Amsterdama, kamo se doselila s roditeljima, a on je onamo stigao iz Düsseldorfa gdje je usavršavao njemački jezik. Htjeli su se vjenčati u drevnoj vijećnici u Delftu, gdje se on uskoro doselio iz Berlina, ali im nije dopušteno jer su oboje bili stranci, pa je formalnost obavljena u pakistanskom veleposlanstvu, a svečanost su ugostili njezini roditelji.
Ona je bila 21-godišnjakinja, njemu je bilo šest više i život je bio pred njima, a još su bolje perspektive bile kada se on s dobrom plaćom zaposlio u FDO-u, novom laboratoriju nizozemskog konglomerata VMF, koji je sudjelovao u ambicioznim projektima britansko-njemačko-nizozemskog konzorcija Urenco.
U to je vrijeme američki predsjednik Richard Nixon zabranio da se tehnologiju obogaćivanja urana dijeli s ostalim zemljama, uključujući i savezničke, pa su te države, dotad ovisne o monopolu američkih tvrtki poput Westinghousea i General Electrica, pribjegle pokretanju vlastitih tehnologija. To je iziskivalo podrobne sigurnosne provjere i mali su bili izgledi da stranci iz zemalja poput Pakistana sudjeluju, ali Han je bio mlad i perspektivan, marljiv u učenju europskih jezika i stručnom usavršavanju, bezazlene prirode, a nije ni trebao imati pristup glavnim tajnama.
Tako je postao dio šireg projekta, radoznalosti mu nije manjkalo, a vijest o indijskom nuklearnom pokusu razbudila je u njemu opsesivan strah da će negativci iz njegova djetinjstva pregaziti Pakistan konvencionalnim oružjem, ojačani sada i radiološkim.
Počela ga je izjedati kompulzivna strast da pomogne svojoj mladoj domovini, a vidio je u tome i priliku da dograbi moć, priznanja i imetak, makar u početku i s manjom plaćom i s manje slobodnog vremena nego što je imao u Nizozemskoj, gdje je vikende provodio jureći na biciklu pokraj idiličnih pejzaža, u društvu kolege s posla Fritsa Veermana, s kojim bi između tih vožnji sjeo u neki od kafića uz biciklističke staze, na zalogaj sira i gutljaj osvježenja, u Hanovu slučaju bez alkohola i cigareta.
Tada je već poštovao dio vjerskih propisa, iako je manje strog prema sebi bio u zanimanju za žene, što će ostati njegova odlika i desetljećima poslije, kada je postao vidljivo religiozniji, išao na hadž, molio se, bilo iz iskrenih pobuda ili zato da pridobije potporu islamista u Pakistanu, ali je i tada u Dubaiju imao ljubavnicu. Možda je mislio da mu i to statusno pripada, uz odličja, izdašne provizije i ostale javne i tajne pogodnosti.
Veerman je bio fotograf pa je postao prvi nesvjesni suradnik Hanove proliferacijske hobotnice, snimajući za njega neke nacrte i postrojenja, ali je bio i prvi koji je posumnjao u Pakistanca i nakon duljeg oklijevanja to prijavio vlastima, koje su najprije zataškale problem, da izbjegnu aferu zbog nizozemskog zapošljavanja sumnjivog stranca na osjetljivom projektu.
Kad su Nizozemci nakon novih upozorenja odlučili djelovati i konzultirali se s Amerikancima, CIA se usprotivila, smatrajući da je bolje "čekati i vidjeti", tj. pratiti Hana kako bi se vidjelo s kime surađuje i koji je opseg njegovih krijumčarenja. Naprosto su ga podcijenili, kao i mnogo puta kasnije, a on je svaki put bio sve bliži tome da pred nosom svojih "nadziratelja" najprije nuklearno naoruža Pakistan, a zatim i drugu, treću, četvrtu i ostale zemlje, od kojih je svaka sljedeća bila uzrok sve većih američkih i planetarnih glavobolja.
Stekao moćne zaštitnike
Dok je najprije Veerman bio nesklon prijaviti ga, kako zbog odanosti prijatelju u čiju krivnju nije bio siguran, tako i zbog zabrinutosti za sebe, a zatim dok su ga propuštale zaustaviti nizozemske vlasti, u čemu je važnu ulogu imao kasniji premijer Ruud Lubbers, te dok su na kraju Amerikanci mislili da se ne trebaju žuriti s nekakvim Pakistancem u vrlo ranoj fazi nuklearne proliferacije, Han je pribavljao brzo rastuću zbirku podataka o obogaćivanju urana i to sve predao Pakistanu.
A u pakistanskom je režimu toga doba ambiciozni populist Zulfikar Ali Buto još je kao ministar najavljivao da će "Pakistanci jesti travu, ali će nuklearno parirati Indiji", da bi kao premijer najprije ignorirao ponude suradnje koje mu je slao Abdul Kadir Han, a onda uočio prigodu i pozvao ga.
Tako počinje razdoblje u kojemu A. K. Han radi na ambicioznome, golemome i ubrzanom projektu obogaćivanja urana, dok paralelni projekt, utemeljen na plutoniju, vodi Munir Han, koji je već bio zadužen za atomske programe u Pakistanu, te ga je povratnik iz Nizozemske smatrao nepotrebnim konkurentom i pokušavao ga diskreditirati te ishoditi njegovu smjenu. Pritom se služio i novinarima, koje je "honorirao" iznosima većim od njihove plaće i vodio ih na luksuzna putovanja.
Kako je pritisak na pakistanski nuklearni program jačao, pri čemu je međunarodna zajednica sumnjičavo gledala na plutonijski program, dok za obogaćivanje urana prvo nije znala, a zatim je podcjenjivala i naznake masovnoga pakistanskog pribavljanja i sastavljanja centrifuga, Han je, uz pomoć civilnih vlastodržaca, vojnih zapovjednika i moćne obavještajno-sigurnosne službe ISI, širio planetarni podzemni biznis u koji je uključio znance iz Nizozemske, Njemačke i ostalih zemalja. Neki nisu znali o čemu je riječ, druge nije bilo briga, a treći su smatrali da ih se ne tiče ništa osim povjerenih im zadaća i velikih popratnih zarada.
Pakistan je prožet korupcijom legendarnih razmjera, što je i jedan od razloga zašto je napredovao sporije od vlastitih potencijala. Vrlo uvažen pakistanski znanstvenik, Abdus Salam, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, pokušavao se vratiti u domovinu iz Britanije i SAD-a, kako bi pomogao njezinu razvitku, ali je nailazio na prašume i močvare birokratskih zapleta, podmitljivosti i arogantne letargije te se vratio u Europu i vodio institut u blizini Hrvatske, u Trstu. Za razliku od Abdus Salama ili od tamilskog znanstvenika muslimanskog podrijetla Abdul Kalama, vegetarijanca u celibatu koji je vodio indijski raketni i nuklearni program, a zatim i državu, a brojna svjetska priznanja primao bez osobne raskoši, Abdul Kadir Han s užitkom je plivao u moru pakistanske korupcije.
Vlasti su se mijenjale - Zulfikara Buta svrgnuo je i smaknuo general Zia ul Hak, koji je kasnije poginuo u sumnjivoj zrakoplovnoj nesreći, a zatim su korumpirane vlade vodili Butova kći Benazir i njezin glavni konkurent Navaz Šarif. Ali sve je vrijeme ostajao Abdul Kadir Han, koji je od Butova miljenika postao miljenik generala Zije, čemu se prilagodio i promjenom odjevnog stila, a zatim je, zahvaljujući vezama u vojnom vrhu i represivnom aparatu, održavao veze i s Benazir i sa Šarifom.
Druga konstanta bilo je odgađanje američkog pritiska na Pakistan, najprije zbog nužnog savezništva protiv sovjetske invazije susjednog Afganistana, a poslije zbog nužnog savezništva protiv Bin Ladenove terorističke mreže u, opet, Afganistanu. Svaki put kada bi Amerikanci uveli sankcije ili zaprijetili njima, to bi kratko trajalo jer bi se pojavila nova geostrateška neravnoteža te je Pakistan opet dobivao pomoć SAD-a, od novčane do zrakoplova F-16.
I te je ratne avione pakistanski vojno-industrijski kompleks uspio prilagoditi nošenju nuklearnih bojevih glava, i to na kineskim raketama, i opet su "stručnjaci" u CIA-i i Pentagonu podcjenjivački uvjeravali da to Pakistanci nisu sposobni izvesti, a pojedinci koji su se tome u američkoj vlasti, vojsci i obavještajnoj zajednici suprotstavljali i ukazivali na zataškavanje pakistanskoga vojnoga atomskog programa bivali su ismijavani, otpuštani, klevetani, upropaštavane su im karijere.
Južnoafrička iskustva
Kada je prije 10 godina Indija provela testiranja pet nuklearnih bombi, Pakistan je uzvratio vlastitim testiranjem šest bombi. Vojni nuklearni klub tako je i formalno proširen na prvu muslimansku članicu, zbog čega je Han, iako mu je u pokusima pripala sporedna uloga, slavljen među suvjernicima diljem svijeta, a Saudijci su obećali Pakistancima nadoknaditi štetu koja će proizaći iz američkih sankcija koje su Pakistanu mogle štetiti više nego Indiji.
I iz toga je Abdul Kadir Han izvukao korist - osim što se njegov lik smiješio s golemih maketa bombi, reklama, pročelja i plakata, pakistanski su nuklearni pokusi povećali njegovu uvjerljivost kod stranaca kojima je nudio usluge u obogaćivanju urana, a tim aktivnostima nije barem neko vrijeme pokretao alarm američke CIA-e, britanskog Mi6, izraelskog Mosada, njemačkog BND-a, i ostalih službi kojima je bio zanimljiv, a koje su tada vjerovale da on samo nastavlja pribavljati što mu treba za nuklearni program Pakistana, tada već nuklearne sile.
A zapravo je samo manji dio bio za Pakistan, i to u razvoju velikih dalekometnih projektila, kakav je Gauri, kojima se može gađati bilo koji dio Indije, a koje je Han pomogao razviti uz pomoć Sjeverne Koreje. Zauzvrat je Korejcima, čiji je plutonijski program bio pod međunarodnim pritiskom, pomogao obogaćivati uran.
Han je bio željan poslovati sa svakim tko mu može zauzvrat dati vrhunske tehnologije ili milijune dolara, pa su krakovi njegova posla išli i do Južne Afrike, koja je u vrijeme apartheida proizvela nekoliko nuklearnih bombi te ih prije promjene režima razmontirala i postala prva zemlja koja je sama ukinula svoj vojni nuklearni program. Ipak, u Hanu je jačala želja da kao "otac islamske bombe" proširi tu tehnologiju i na ostale muslimanske zemlje. Na tom je tragu ostvario kontakte sa Sirijcima i Saudijcima, kao baze za posao koristio je U. A. Emirate (Dubai), Maleziju i Tursku, ali i afričku državu Mali, gdje je u Timbuktuu izgradio velik hotel koji je nazvao po svojoj supruzi.
Iran, koji je razvijao i plutonijski program, pristao je na dio Hanovih inicijalnih ponuda te pribavio neke nacrte i komponente za obogaćivanje urana, ali dalje su nastavili sami. Za razliku od njih, Gadafijeva Libija imala je volju, pa i novac, ali ne i dovoljno stručnjaka, te su Han i njegova mreža, naplaćujući znatno više od nužnih iznosa, razvijali cijeli pogon za obogaćivanje urana i gotova postrojenja slali u Libiju.
Počeli su u Dubaiju, ali kako tu nije bilo dovoljno stručnjaka jer se uvezena radna snaga bavi fizičkim poslovima, a domaće stanovništvo ne želi raditi ništa, dok bi dovođenje nuklearnih fizičara i sličnih stručnjaka pobudilo neželjeni interes, tako su taj posao prebacili u Maleziju, a za neke se pošiljke koristili obližnjima Singapurom i Hong Kongom.
U tome je bitnu operativnu ulogu imao Buhari Said abu Tahir, cejlonski nećak indijskog poduzetnika Muhameda Faruka, s kojim je Han surađivao. Beskrupulozni Tahir istisnuo je Faruka i gotovo postao Hanov posinak (Abdul Kadir ima dvije kćeri, na koje je, kao i na suprugu, upisao vlasništvo dijela skupocjenih nekretnina po svijetu, koje nije mogao pribaviti godišnjom plaćom od 30.000 dolara).
Drugi pojedinac koji se nametnuo kada je opseg posla za Libijce tražio nove i provjerene suradnike bio je Urs Tinner, sin švicarskoga poslovnog čovjeka iz ranije Hanove mreže.
Međunarodna je uzbunjenost tajnim nuklearnim programima bila pojačana otkrićima nakon zaljevskog rata 1991. da je Irak imao tajni, napredan vojni atomski program, obnovljen nakon što su, desetljeće ranije, izraelski zračni udari razorili prijašnji. Nije posve jasno kolika je u tome bila Hanova uloga, kao ni u kasnijim afganistanskim susretima pakistanskih znanstvenika iz njegova kruga s Bin Ladenom, čija je najveća čežnja dograbiti nuklearnu bombu.
Otkrivanje Hanove mreže bilo je nakratko otežano dolaskom Georgea W. Busha na vlast u Americi jer je Bushov čovjek za suzbijanje proliferacije, John Bolton, iznad svega otvoreno mrzio UN i sve slične multilateralne organizacije i mehanizme, pa i Međunarodnu agenciju za atomsku energiju (IAEA), koja se zanimala za Hanove aktivnosti, a brkati neokonzervativac Bolton uživao ih je držati u neznanju.
Gadafi se nije puno opirao
CIA je znala više od IAEA, ali je htjela doznati još, pa su i dalje puštali Hana da se "igra". Tako je bilo dok njemački suradnik nije agenciju upozorio na aktivnosti s Libijom, nakon čega je šef CIA-ine postaje u Beču angažirao agenta kodnog imena Mad Dog (ludi pas), koji je sa suradnicima prošao tisuće stranica Hanovih dosjea, te su među potencijalnim slabim točkama uočili Ursa Tinnera, koji je imao problema sa zakonom u Francuskoj. U suradnji s francuskim kolegama ponudili su mu to riješiti ako ih bude obavještavao. Pristao je.
Tako se saznalo za pošiljku iz Malezije, preko Dubaija, do Libije, koju je njemačka uprava broda nakon prolaska kroz Suez usmjerila u Italiju, gdje je nuklearni materijal iskrcan, a ostalo pušteno u Libiju. Taj je materijal bio adut u pritisku na Gadafijev režim da odustane od kemijskih arsenala, prizna i ukine nuklearni program. Libijski je pukovnik vrlo ekscentričan, možda i lud, ali nije glup, te se nakon 11. rujna 2001. nije usudio provocirati Amerikance i na sve je pristao.
Amerikanci su izvijestili i generala Mušarafa, bivšeg komandosa i pakistanskog nacionalista, koji je mrzio korupciju u svojoj zemlji i nije simpatizirao Hana. On je "nacionalnog heroja" smjenom i umirovljenjem udaljio iz kompleksa u Kahuti nazvanoga po njemu (Khan Research Laboratories, KRL), a poslije mu je naredio da u TV obraćanju prizna da je prodavao pakistanske vojne tajne i pokaje se. Han je to i učinio, ali i dodao da je "sve radio u dobroj vjeri".
To su događaji kojima završava "Nuklearni džihadist". A početkom ove godine, koji tjedan nakon objave te knjige, britanski je list Sunday Times objavio iskaz Sibel Edmonds, 37-godišnje prevoditeljice turskoga i perzijskoga za FBI, koja je otpuštena jer je upozoravala na neobičnu praksu da strani agenti, među njima turski koji su povremeno radili u ime pakistanskog ISI-ja, dolaze u Ameriku po osjetljive nuklearne tehnologije i vojne tajne i odnose ih s lakoćom.
I ta je pripovijest, pa i ako je samo donekle točna, podsjetnik da Pandorina kutija, koju je Abdul Kadir Han otvorio više od drugih, ostaje izvor opasnosti, intriga i potencijalne katastrofe, i u ovim danima kada taj Pakistanac, navikao na svjetla javnosti, bogate prijeme i neumjerene pohvale, gunđa u dosadi odnedavno ublaženog kućnog pritvora.
Ahmed Salihbegović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....