Početkom osamdesetih osnovana je Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu. Otpočetka to nije bio običan fakultet, ni obična akademija. Imali su otvorenu scenu, dobar noćni klub, a onda i menadžera koji je organizirao koncerte i predstave, stvarao dinamiku i život prostora, koji će, poput nekoga svjetovnog hrama, oduhoviti, profesionalno odrediti, intelektualno i emocionalno usmjeriti generacije sarajevske mladeži, uključujući i one, a možda baš najviše one, koji nikada nisu studirali na Akademiji, niti su imali glumačkih ambicija. Ta je akademija, zahvaljujući profesorima, ali ponajprije voditelju Otvorene scene Obala i njegovoj ekipi, doista bila otvorena institucija, na način one antičke akademije, u kojoj se poučavala i uzdizala zajednica, i koja će u nastupajućim godinama i desetljećima, osobito u ratu, proizvesti neka od remek-djela žive kulture ovoga grada. I to ne samo kazališta, filma i rock muzike. Na kraju, iz duha Akademije scenskih umjetnosti rođen je i Sarajevo film festival, uz novosadski Exit nesumnjivo najvažniji i europski najrelevantniji postjugoslavenski kulturni projekt. Menadžer koji je stvorio i do kraja vodio Otvorenu scenu Obala bio je Mirsad Miro Purivatra.
Sve do pred kraj osamdesetih na Akademiji se studirala isključivo gluma. Režija i dramaturgija na red su došli u godinama pred rat. Prijemni ispiti bili su javni, i postojao je neki običaj da ih se odlazi gledati. Danas mi se čini kako su u tom voajerstvu postajale dvije vrste motiva. Neki su među nama imali nešto sadističko u sebi, pa su umjeli uživati u tim patnjama razotkrivanja. Druge je, pak, privlačilo da vide što sve čovjek jest i što sve može učiniti od sebe, a onda i da testiraju vlastite osjećaje prema svemu tome. Jer ti su prijemni ispiti - ne mislite, valjda, da ću reći prijamni ispiti? - bili ispunjeni masovnim susramljem ili, kako to Beograđani kažu, transferom blama: morao si se intenzivno sramiti zbog onog što si gledao. Čovjek je zvjerčica poistovjećenja, biće identifikacije, empatije i solidarnosti pa bi onda u crnu zemlju propadao kada bi čuo i vidio kakvi bi sve da budu glumci. Bilo je to vrijeme kada se gluma smatrala najkraćom prečicom u besmrtnost, naročito u našim provincijama i na periferijama svjetova koji će s ratom otići u pepeo i dim. Od redovitih nekoliko stotina kandidata za studij glume barem osamdeset posto njih bili su rođeni antitalenti, a od tih rođenih antitalenata skoro bi ih polovica bila iz provincije ili sa sela. U ono vrijeme još je postojala antropološka razlika između grada i sela, koja se najprije ogledala u govoru, u naglascima, izboru riječi i sintaksi, a onda i u mimici, pokretima, općim kulturnim navikama. Seljaci su na televiziji i u javnosti mogli biti samo seljaci. Nisu mogli voditi televizijske dnevnike, istupati kao političari, raditi u gradskim trgovinama… Odnosno, mogli su, ali tako da postanu građani ili da, što bi bio češći slučaj, imitiraju građane.
E, sad vrijedi zamisliti kako je to izgledalo u Sarajevu, u toj verbalno okrutnoj i pustošećoj sredini sklonoj izrugivanju tuđih, ali i vlastitih mana i nedostataka, kad veća skupina seljaka dođe na prijemni za studij glume. (A kako je tek izgledalo kada se među njima pojavi netko tko je stvarno darovit…)
Potom, na prijemne su pristizali i ne baš jako bistri pojedinci i pojedinke, katkad i zreli psihijatrijski slučajevi, rjeđe iz Sarajeva, češće iz provincije, a onda i opsesionirani antitalenti iz susjednih republika, koji su već bili eliminirani u Zagrebu ili Beogradu (katkad i u Zagrebu i u Beogradu), koji su cijelom postupku pružali dodatno emocionalno i kulturološko živopisje.
Pomalo iz lokalne sklonosti ruganju, pomalo iz čiste zabavljačke radosti nastala je predstava "Audicija", koja je prvi put javno odigrana u prosincu 1984. Temelj igre bio je studentski radni zadatak "skica za lik i imitacija", nakon čega je, za Otvorenu scenu, sklopljena zabavna predstava u kojoj je osim studenata sudjelovao i profesor Boro Stjepanović.
Pretpostavka za megapopularni pučki igrokaz, čiji je uspjeh neusporediv s ičim što se tih godina igralo na kazališnim daskama, bila je, zapravo, krajnje negativna. Situacija prijemnog ispita baš i nije općepopularna, niti je narodnim masama naročito bliska i privlačna.
Ako unaprijed zamišljamo stvar, malo tko bi se mogao identificirati s ljudima manjkavog talenta, koji dolaze na prijemni ispit za studij glume. Onda, forme na kojima se insistira prilikom ispita, recitacija i dramski monolog, baš i nisu zanimljive ni prepoznatljive širokoj publici.
"Audicija", međutim, nije ni bila zamišljena kao priredba za najšire mase, koju će 1986. preuzeti menadžer Lepe Brene Raka Đokić, nego je to, valjda, trebala biti zabavna i nepretenciozna stilska vježba, koja će tokom jedne sezone puniti dvjestotinjak sjedećih mjesta na Otvorenoj sceni i koja će biti usputna stanica u stasavanju jedne vrlo darovite glumačke generacije. No, stvoreno je estradno čudo, stvoren je scenski monstrum za proizvodnju novca i smijeha, predstava koju će do početka rata vidjeti dva i pol milijuna ljudi.
Ono što može biti dobro i simpatično na nekoj komornoj sceni, u prostorima koji su štićeni boljim teatarskim običajima i pravilima ponašanja, to će se u velikim sportskim dvoranama i domovima kulture pretvoriti u nešto što ne samo da nije dobro i simpatično, nego više nije ni teatar. Tokom godina pojavljivat će se širom bivše države brojne imitacije sarajevske "Audicije", bit će stvoren cijeli jedan novi žanr bulevarske igre, predstava bez ikakve dramaturgije, u kojima se glumci izmjenjuju jedan za drugim i navode publiku na smijeh imitacijama govornih mana i mentalnih nedostataka. Nijedna od tih priredbi neće ostvariti ni približan uspjeh, ali će se sve do rata održavati i na sve nižoj i nižoj razini razvijati ono što je nastalo iz jedne bezazlene sarajevske studentske vježbe.
U izvornoj "Audiciji" igrali su neki od glumaca koji će u zemljama bivše Jugoslavije zatim napraviti velike filmske karijere, ali s jednim ili možda dva izuzetka, nitko od njih neće se proslaviti u kazalištu. Saši Petroviću, Senadu Bašiću i Branku Đuriću odavno je zaboravljeno da su igrali u "Audiciji". Emir Hadžihafizbegović postao je valjda i regionalno najvažniji i najnagrađivaniji glumac postjugoslavenske ere, čašćen Zlatnim lavom u Veneciji, ali mnogo više od toga - naklonošću kulturološki i zemljopisno vrlo udaljene publike, sposoban i spreman da odigra svaku mušku patnju, i da u toj igri suspregne svako pretjerivanje i sve ono što je "Audiciju" na kraju učinilo "Audicijom" i preporučilo je jednom Raki Đokiću. Admir Glamočak ozbiljan je glumac, dugogodišnji profesor na Akademiji, svojevrsni arbitar elegancije na sceni. Jasmin Geljo živi u Kanadi i snima efektne male uloge u važnim filmovima. Mladen Nelević značajan je crnogorski glumac, prisutan kojekuda… Kao da nijednom od njih nije naškodila pretjerana popularnost "Audicije", koja je podrazumijevala i gotovo besprizornu estradnu prisutnost. Otprilike kao da uvaženi koncertni pijanist provede ljeto na hotelskoj terasi, svirajući na sintesajzeru narodnjačke hitove, a nakon toga se vrati na ozbiljnu scenu, među ozbiljne ljude.
Ovih je listopadskih dana, ljeta gospodnjeg 2017, Zagreb oblijepljen plakatima za "Audiciju". Scenski se monstrum, dakle, vraća u svome (skoro) izvornom obliku. Igra će se odviti u Lisinskom - što još jednom poučno svjedoči u što se, zapravo, pretvorila nekoć najuglednija koncertna dvorana u Hrvata - i sigurno će biti zanimljivo provjeriti kako trideset i koju godinu kasnije funkcionira "Audicija", što se u međuvremenu dogodilo s publikom, a što s glumcima, i zašto nam je, zapravo, potreban povratak. I to ne samo jedne kazališne predstave, nego i Jure Stublića, koji ovih dana evocira svoj trideset godina star muzički album, kao i svih drugih tribute i retro fenomena, kakvim je ispunjena zagrebačka, hrvatska, ali i cjelokupna postjugoslavenska scena, pjevača i pjevačica od prije trideset-četrdeset godina, pjesama, igranki i predstava za koje nam se činilo da su odavno zaboravljeni.
Nostalgija? Ne, na žalost nije to učinak nostalgije. Riječ je o nečemu što je puno gore, riječ je o praznini i o dojmu kako se u posljednjih četvrt stoljeća više ništa oko nas ne događa. Ili nismo u stanju upamtiti ono što se događa. I onda bivaju mnogo življi i svježiji pjevači koji su prestali pjevati oko 1987, od onih koji su pokušavali pjevati lani i preklani. Prvih se, ipak, po nečemu još sjećamo. Drugi su potonuli u prethistorijski zaborav. Kako je to moguće? Vrijedilo bi malo i o tome razmisliti.