Prije dvije godine rusko ministarstvo kulture temeljito je češljalo kroz Ruskij, Tretjakovsku galeriju, Ermitaž i druge glasovite muzeje. Odabiralo se 300-tinjak reprezentativnih djela cjelokupne kulturne baštine koja su prvi put u povijesti trebala napustiti Rusiju i biti prebačena preko Atlantika na epohalnu, poslije se pokazalo, najposjećeniju izložbu koju je njujorški muzej Guggenheim dosad vidio.
Organizatori izložbe, čiji je pokrovitelj bio sam predsjednik Vladimir Putin, a glavni donator oligarh Vladimir Potanin, tražili su nešto poput logotipa; udarno djelo koje je trebalo isticati snagu i važnost toga povijesnog postava, nazvanog nimalo nepretenciozno - "Rusija!"
U potrazi se tako pozvonilo i na adresu Davida Sarkisjana, direktora Državnog muzeja arhitekture Ščusev. Stručnjak poznat po neuvijenoj kritici postkomunističke građevinske devastacije i kič-restauracije Moskve, organizatorima je iznio pomalo radikalnu ideju: neka Amerikance na postav o osmostoljetnoj kulturi hladnoratovskog suparnika ne pozivaju srednjovjekovne ikone ili remek-djela iz riznice Petra Velikog, nego dva nepoznata arhitektonska crteža iz razdoblja kultne sovjetske avangarde.
"Jedinu reakciju UNESCO-a koju sam primijetio u opsežnome 17-godišnjem uništavanju Moskve bilo je kad su u veljači prosvjedovali protiv demoliranja zgrada na Crvenom trgu i pravljenja replika s luksuznim apartmanima", izjavio je David Sarkisjan, direktor Državnog muzeja arhitekture Ščusev
- Predložio sam im nacrte nikad realiziranih projekata Lidije Komarove i Ivana Leonidova. Mnogi Amerikanci popadali bi u nesvijest. Građevine koje su još potkraj 20-ih zamislili Komarova i Leonidov nevjerojatno sliče dvama zdanjima kojima se New York toliko ponosi, a sagrađena su tridesetak godina poslije: u sjedištu UN-a na East Riveru i muzeju Guggenheim, istom tom 'hramu duha' u kojem SAD sada ugošćuje Rusiju! - objašnjava Sarkijsan, elokventni Armenac, pušeći u svom uredu prenatrpanom knjižurinama i raznim drangulijama kao da je riječ o nekom misitičnom antikvaru, a ne direktoru državnog muzeja.
Prijedlog mu, očekivano, nije prošao, ali je dijelom baš zbog toga dobar uvod u priču o neopjevanim herojima arhitekture iz jedne zaboravljene epohe, u Rusiji gotovo posve zametene kroz desetljeća uništavanja, kulturnog barbarstva i snobizma (u komunističkom razdoblju i tekućoj kapitalističkoj epohi podjednako.)
Moskovske gospođe, koje su pauzu za ručak odlučile provesti u hladu parkića blizu Arbata, imaju dovoljno godina da dobro pamte SSSR, ali nemaju pojma što predstavlja ona olupina na koju gledaju Rolls Royceovi parkirani ispred mramorne poslovne palače u kojoj one rade.
Malo dalje od njih sjede dvije tinejdžerice koje misle da je to obično tužno obšežitje - jedan od onih sovjetskih stambenih relikata u kojima ljudi žive u sobama spojenima dugačkim hodnikom, s toaletima i tušem na kraju. I ja bih djelio njihov dojam da sam slučajno prolazio, a ne tražio slavni Narkomfin, revolucionarnu zgradu-komunu iz 1930., prototip Unites'd habitation kakve je po Francuskoj i Njemačkoj 20-ak godina poslije projektirao Corbusier.
U skladu s ideologijom i sovjetskim sociološkim istraživanjima, Narkomfin je bio eksperimentalna zgrada koja je trebala omogućiti postupni prelazak iz tradicionalnog stila stanovanja u komunalno. Tako je, uz stanarski dio predviđen za 50-ak obitelji, Narkomfin sadržavao još dvije građevine: tunelom povezani komunalni dio (zajednička kantina, čitaonica, dječji vrtić, soba za rekreaciju) i zajedničku praonicu rublja.
Osamdesetak godina poslije u Narkomfinu još živi 20-ak obitelji, ali zgrada je nakon deseteljeća namjernog zapuštanja u postapokaliptičnom, toliko trošnome stanju da se javlja osjećaj da ste ušli u neki SF film Andreja Tarkovskog. Iznutra slabo neonsko svjetlo, oljušteni zidovi išarani su grafitima kao da su vagoni njujorške podzemne, nadograđivane termalne cijevi tjeraju te da se saginješ posred stubišta, a niz klimave hodnike gaziš po nabacanim šperpločama, a tvoj domaćin, čudni korpulentni brko bez navade da se tu i tamo nasmiješi, objašnjava ti kako je za sve kriv židovski lobi iz Jeljcinove ere… Prostorija s kafićem, vježbaonicom i ostalim sadržajima odavno je propala kao i ideologija iz koje je stvorena i jedino bi još štakori ili bijeli miševi ondje mogli eksperimentirati s komunizmom.
- Nama se ipak više sviđaju stariji spomenici kulture… Da, 19. stoljeće i tako to - iskreno kažu djevojke iz parkića, premda je zanimljivo pitanje koliki udio svojih spoznaja o 19. stoljeću duguju ruskoj povijesnoj sapunici "Anastasiji" ili odakle im predodžba o tome što bi, a što ne bi trebala biti kulturno-povijesna baština. Svojom reakcijom cure potvrđuju tezu koju David Sarkisjan ističe u gotovo svim svojim istupima: o vizualnom identitetu Moskve i mnogih drugih ruskih gradova odlučuju populisitčki, nekulturni pojedinci, često u golemom sukobu interesa.
(desno).
- Ti ljudi u arhitekturi razumiju samo ljepotu zlata, art nouveaua, neoklasicizma itd. Što je još gore, oni ne razumiju niti im je u interesu razumjeti razliku između restauracije i rekonstrukcije, pa često ruše zgrade iz 18., 19., i 20. stoljeća da bi pravili nove, ne vodeći računa o korištenju originalnih materijala. Iznutra ih preuređuju kako bi odgovarale poslovnim interesima i tako umjesto povijesnih zdanja dobivamo skandalozne replike.
Ti ljudi u arhitekturi razumiju samo ljepotu zlata, art nouveaua, neoklasicizma itd. Što je još gore, oni ne razumiju niti im je u interesu razumjeti razliku između restauracije i rekonstrukcije, pa često ruše zgrade iz 18., 19., i 20. stoljeća da bi pravili nove, ne vodeći računa o korištenju originalnih materijala, ističe Sarkisjan
Od pada komunizma ružne, neukusne građevine prekrile su Moskvu - otvoreno ističe Sarkisjan, koji tvrdi da je 'novokomponiranu' građevinsku paradigmu utemeljio moskovski gradonačelnik Jurij Lužkov. U jeku komunalno-infrastrukturnih problema u kojima se Moskva davila nakon raspada SSSR-a 'vječni gazda' je, prema nekim informacijama, čak 700 milijuna na različite načine prikupljenih dolara potrošio kako bi obnovio hram Krista Spasitelja.
Taj je simbol Moskve Staljin 1931. godine dao srušiti do temelja, želeći (neuspješno) umjesto najveće pravoslavne crkve na svijetu podignuti najveći spomenik Lenjinu na svijetu. Simbolika Lužkovljeva poteza snažno je odjeknula u ruskom narodu ulivši mu nadu u bolja vremena i ispravljanje kolosalnih nepravdi. Slabo se tada čuo glas struke koja je prosvjedovala zbog izgradnje loše kopije, s modernim stanovima za svećenstvo, dizalima i omiljenim Lužkovljevim dodatkom - golemom podzemnom garažom. 'Moskva se pretvara u tematski park predrevolucionarne Rusije koji svojim lažnim sjajem zakriva njezinu stvarnu povijest', primjećuje stručnjak New York Timesa Nicolai Ouroussoff.
Ponajveće su žrtve ove kičaste revizije djela u cijelom svijetu priznatih sovjetskih avangardista.
Nesuđeni ponos Moskve i svjedočanstvo njezina svjetski utjecajnog modernizma danas su mahom ili trošna zdanja sumnjive budućnosti ili su 'preuređena' u poslovne prostore na način koji izaziva želučane tegobe kod struke i boraca za očuvanje kulturne baštine ili su jednostavno jezive ruševine što poniženo zjape iz guštika, sramota propale ideologije za prosječno nesvjesnog prolaznika.
Konstantin Meljnikov, Moisej Ginzburg, Jakov Černikov, Ilja Golosov, Vladmir Šukhov, Lidija Komarova i drugi genijalni arhitekti dio su tzv. sovjetske avangarde 20-ih, širokog umjetničkog i intelektualnog pokreta sklonog inovacijama i eksperimentiranju koji je, djelujući u specifičnom povijesnom razdoblju prve komunističke revolucije, utjecao na cjelokupnu svjetsku umjetnost prošlog stoljeća. Avangardisti su s golemim zanosom prihvatili 'diktaturu proletarijata' i krenuli stvarati dotad neviđeno, pogresivno, besklasno društvo.
Vladimir Majakovski svojim je pjesništvom, dramaturgijom, plakatima i aktivizmom bio svojevrsni homo universalis nove utopije; Sergej Ajzenštajn teorijom montaže revolucionarizirao je filmsku umjetnost, a Krstaricu Potemkin SAD i Velika Britanija 'demokratski' su zabranile zbog subverzivnosti. Kazimir Maljevič je sa svojom slikarskom kolonijom po ukrajinskim selima stvarao suprematizam, pravac koji je utjecao na arhitekturu tog vremena.
Do ranih 30-ih godina prošlog stoljeća SSSR je bio zahuktali laboratorij dizajna, grafike, teatra, futurizma, umjetnosti lišene tržišnih i tradicijskih okova, ali uglavnom podređene propagandnim interesima nove ideologije.
U toj, vjerovalo se, historijskoj misiji, sovjetskim kreativcima pridružio se i niz komunizmom oduševljenih idealista iz cijelog svijeta, iako je iz godine u godinu postajalo sve jasnije da od sanjane slobodne umjetnosti i slobodnog čovjeka u SSSR-u neće mnogo ostati.
Arhitektura tog ranog SSSR-a razvila je smjer poznat kao konstruktivizam. Pokret je odbacivao 'čistu' umjetnost zagovarajući njezino isntrumentaliziranje u društvene svrhe, odnosno izgradnju revolucionarnog postburžoaskog društva. Najkreativniji arhitekti toga vremena kombinirali su socijalnu ulogu svoje umjetnosti s novim formama, istraživali odnos prostora i ritma nadhnuti eksperimentima svojih 'drugova' u likovnosti, dizajnu i drugim granama.
Uz stambene eksperimente, konstruktivisti su gradili radničke klubove čije su multifunkcionalne unutrašnjosti omogućavale izmjenu prostora ovisno o prigodi, zatim moderne tvornice, škole, obrazovno-sportske objekte i druge pogone. U Rusiji je tih godina stvarao i Le Corbusier, jedan od globalno najvažnijih autora tzv. moderne arhitekture, ujedno i glavni dizajner zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku. Na listi ugroženih moskovskih remek-djela konstruktivizma danas je i njegov Centrosojuz iz 1933. godine.
U skladu s poslovicom o revoluciji koja jede svoju djecu, sovjetska avangarda je ranih 30-ih pala u nemilost, otprilike paralelno sa Staljinovim učvršćivanjem vlasti u Centralnom komitetu. U Ukrajni je nasilna kolektivizacija privrede 1932.-'33. glađu ubila nekoliko milijuna ljudi, a nekoliko godina poslije zloglasne čistke Josifa Visarionoviča također su počele dostizati milijunske godišnje cifre. Sumnjiva zbog svoje otvorenosti 'buržoaskim elementima', sovjetska avangarda raspršena je, a na scenu je stupio široj javnosti poznatiji realsocijalizam - onaj kojim se obično stereotipizira sumornost komunističkih društava.
- I nakon Staljina erom Hruščova i Brežnjeva također su dominirali nekultura i mediokritetstvo. Ostarjele zgrade dramatično su mijenjane i demolirane, a živući arhitekti poput Meljnikova pisali su uzaludne prosvjede - ispričao je Sarkisjan.
I nakon Staljina erom Hruščova i Brežnjeva također su dominirali nekultura i mediokritetstvo. Ostarjele zgrade dramatično su mijenjane i demolirane, a živući arhitekti poput Meljnikova pisali su uzaludne prosvjede - ispričao je Sarkisjan
No konačni kulturocid nastupio je u eri divljegraditeljskog, snobovskog kapitalizma koji je tim tvorevinama odricao svaku vrijednost, ekspresivnost, a kamoli svjetsko značenje na kojem treba graditi jedan od identiteta Rusije. Mnoge od njih namjerno su zapuštene kako bi im 'pala vrijednost', kako bi postale ruglo, kako bi se javnost uvjerila da je 'krajnje vrijeme da se riješi taj balast socijalizma', slično kao što se zagrebački SC godinama ostavljao da propada uz ozbiljne paralelne planove o rušenju i gradnji šoping-centra.
Avangarda, modernizam, realsocijalizam - sve je to za širu javnost predstavljalo istu kašu: kultura i povijest su ono s kostimima, crkvenim tornjevima i klasicističkim pročeljima. A zapravo je avangarda možda i prvi autentični ruski umjetnički pravac koji je poprimio svjetske razmjere, prvi u kojem Rusija nije bila učenik, nego učitelj.
S druge strane, kad je riječ o arhitekturi, ne smije se zaboraviti da je na ravnodušnost prema konstruktivizmu utjecala i činjenica da je ta umjetnost cvala u vrijeme boljševičkog vandalizma, a neke su građevine nastale na ruševinama crkava i drugih predrevolucionarnih znamenitosti.
Primjerice, lani sravnjeni Balneološki institut iz ranih 30-ih bio je na lokaciji na kojoj je u 15. stoljeću podignut Novinski manastir, a poslije su u tamošnjim rezidencijama živjeli Ivan Grozni, Petar Veliki, nakratko i Napoleon Bonaparte. Danas ondje stoji 'diznilendovska' replika predrevolucionarne Rusije - kompleks poslovnih prostora.
Nekoliko blokova dalje je zgrada Narkomfina s početka priče. Očajničkim naporom stručnjaka iz cijelog svijeta izbjegla je rušenje. Sarkijsan tvrdi da je stvar bila već zamalo gotova:
- Plan gradskih vlasti bio je dodijeliti Narkomfin nekom investitoru, a onda bi se kao ustanovilo da je u obnovi prekršio zakone o zaštiti kulturnih objekata, platio bi nekakvu kaznu i sve bi dalje teklo 'po propisima'. Tek prije dvije godine nizom javnih akcija, studija i pisama predsjedniku države uspjeli smo ih uvjeriti da to ne smiju učiniti. Sada se napokon javljaju investitori spremni učiti, restaurirati prema izvornim nacrtima i pritom se konzultirati s nama stručnjacima. Lužkov je za čelnika gradskog odbora za očuvanje postavio Valerija Ševčuka sa specijalnom zadaćom da 'riješi skandale'. Tu vidim neko svjetlo na kraju tunela, iako moramo stalno držati oči širom otvorene.
Arhitekt: Konstantin Meljnikov
U starogradskoj četvrti Arbat najslavniji avangardni arhitekt napravio si je kultnu dvocilindričnu kuću s romboidnim prozorima promjenjive kompozicije, tečnu mješavinu više umjetničko-konstrukcijskih stilova među kojima se mogu pronaći i na prvi pogled 'izgnani' klasicistički elementi. Umjetnik je u njoj živio do smrti 1974. godine, nakon čega je veći dio kuće nasljedio sin Viktor. Usprkos neimaštini i staračkoj onemoćalosti, uporno ju je čuvao ne dopuštajući devastaciju koju su pretpjela druga očeva remek-djela. Umro je lani u 92. godini, a potom se za budućnost kuće povela žestoka i mutna borba. Viktoru su za života nudili i po 50 milijuna dolara da proda objekt, ali on je odbijao. U oporuci je zatražio da se očeva kuća pretvori u muzej i naša je dužnost da pod svaku cijenu provedemo u djelo njegovu volju tvrdi Direktor državnog muzeja arhitekture David Sarkisjan. Dom Meljnikova zasad je zatvoren za javnost, okućnica je zarasla, a okolna gradilišta ozbiljno narušavaju stanje jedne od najpoznatijih građevina u Rusiji uopće.
Arhitekt: Konstantin Meljnikov
Smješteno u negdašnjem radničkom pregrađu Sokolniki, djelo genijalnog Meljnikova ističe se vanjštinom kao moderna skulptura. Iznutra pak, središnji oblik kluba činio je trokut s pozornicom u sredini i tri sporedne prostorije na njegovim vrhovima koje su se pomičnim zidovima mogle modificirati na razne načine i pretvoriti u jedinstveni auditorij za 1170 ljudi. Izvana današnji dojam donekle umanjuju okolne novogradnje.
No za spomenik kulture mnogo su veći problem betoniranje prozora, uklanjanje bareljefnih natpisa i mijenjanje interijera od 70-ih naovamo do te mjere da ju je UNESCO odbio staviti na popis zbog neautentičnosti. Oko prava na korištenje zgrade spore se privatni teatar i lanac restorana. Teatar je zatvoren zbog restauracije zgrade o kojoj nam je njegovo vodstvo odbilo pričati.
Arhitekti: P.A. Golosov i A.V. Kurovski
Zbog konstrukcije i dizajna, Muzej arhitekture Sčusev svrstava ovu impozantnu građevinu među najveća dostignuća sovjetske avangarde, iako su materijali s kojima su konstruktivisti eksperimentirali njihova ostvarenja često koštali dugovječnosti. S desetljećima 'Pravda' je prestala zadovoljavati tehnološke standarde modernog izdavaštva, pa se očekivala rekonstrukcija proizvodnog kompleksa. No u veljači prošle godine buknuo je misteriozni požar u uredničkom odjelu uništivši velik dio nebodera. Prodavačica u malenoj knjižari u podnožju tvrdi da je gorjelo od osam uvečer do jutra, kad se vratila na posao. Upućeniji tvrde da je za avangardnu baštinu ovaj gubitak usporediv sa sumnjivim izgorjevanjem galerije Manjež pred Crvenim trgom prije tri godine. Sudbina 'Pravde' je zasad neizvjesna; nikakva obnova još nije poduzeta ni najavljena.
Arhitekti: Konstantin Meljnikov i Vladimir Šhukov
Zdanje se smatra jednim od najreprezentativnijih primjeraka industrijske ere, s konstruktivističkom nijansom razvidnom u okruglim prozorima potrkovlja i paralelogramskom tlocrtu elegantne zgrade projektirane tako da prima maksimalan broj autobusa, a istovremeno sprečava gužvu i zastoje pri ulasku odnosno izlasku vozila. Ruševna garaža prije nekoliko godina dodijeljena je židovskoj općini Marinoroša kojoj je dozvoljeno da tamo podigne kulturno-obrazovni centar, uz uvjet da se poštuje i obnovi djelo ponajvećih konstruktivista koje povijest pamti. No, 2002. uništeni su krov, nosači i dio zidova, a potpuna propast lokacije zaustavljena je tek nakon snažnog pritiska javnosti. U tijeku je dugo najavljivana restauracija, odvija se iza dobro čuvanih, visokih zidova i tek treba vidjeti što će iz nje proizaći.
Iz Moskve Marko Stričević
Organizatori izložbe, čiji je pokrovitelj bio sam predsjednik Vladimir Putin, a glavni donator oligarh Vladimir Potanin, tražili su nešto poput logotipa; udarno djelo koje je trebalo isticati snagu i važnost toga povijesnog postava, nazvanog nimalo nepretenciozno - "Rusija!"
U potrazi se tako pozvonilo i na adresu Davida Sarkisjana, direktora Državnog muzeja arhitekture Ščusev. Stručnjak poznat po neuvijenoj kritici postkomunističke građevinske devastacije i kič-restauracije Moskve, organizatorima je iznio pomalo radikalnu ideju: neka Amerikance na postav o osmostoljetnoj kulturi hladnoratovskog suparnika ne pozivaju srednjovjekovne ikone ili remek-djela iz riznice Petra Velikog, nego dva nepoznata arhitektonska crteža iz razdoblja kultne sovjetske avangarde.
"Jedinu reakciju UNESCO-a koju sam primijetio u opsežnome 17-godišnjem uništavanju Moskve bilo je kad su u veljači prosvjedovali protiv demoliranja zgrada na Crvenom trgu i pravljenja replika s luksuznim apartmanima", izjavio je David Sarkisjan, direktor Državnog muzeja arhitekture Ščusev
|
UNESCO uplašen samo za Crveni trg
|
Prijedlog mu, očekivano, nije prošao, ali je dijelom baš zbog toga dobar uvod u priču o neopjevanim herojima arhitekture iz jedne zaboravljene epohe, u Rusiji gotovo posve zametene kroz desetljeća uništavanja, kulturnog barbarstva i snobizma (u komunističkom razdoblju i tekućoj kapitalističkoj epohi podjednako.)
Moskovske gospođe, koje su pauzu za ručak odlučile provesti u hladu parkića blizu Arbata, imaju dovoljno godina da dobro pamte SSSR, ali nemaju pojma što predstavlja ona olupina na koju gledaju Rolls Royceovi parkirani ispred mramorne poslovne palače u kojoj one rade.
Malo dalje od njih sjede dvije tinejdžerice koje misle da je to obično tužno obšežitje - jedan od onih sovjetskih stambenih relikata u kojima ljudi žive u sobama spojenima dugačkim hodnikom, s toaletima i tušem na kraju. I ja bih djelio njihov dojam da sam slučajno prolazio, a ne tražio slavni Narkomfin, revolucionarnu zgradu-komunu iz 1930., prototip Unites'd habitation kakve je po Francuskoj i Njemačkoj 20-ak godina poslije projektirao Corbusier.
U skladu s ideologijom i sovjetskim sociološkim istraživanjima, Narkomfin je bio eksperimentalna zgrada koja je trebala omogućiti postupni prelazak iz tradicionalnog stila stanovanja u komunalno. Tako je, uz stanarski dio predviđen za 50-ak obitelji, Narkomfin sadržavao još dvije građevine: tunelom povezani komunalni dio (zajednička kantina, čitaonica, dječji vrtić, soba za rekreaciju) i zajedničku praonicu rublja.
Osamdesetak godina poslije u Narkomfinu još živi 20-ak obitelji, ali zgrada je nakon deseteljeća namjernog zapuštanja u postapokaliptičnom, toliko trošnome stanju da se javlja osjećaj da ste ušli u neki SF film Andreja Tarkovskog. Iznutra slabo neonsko svjetlo, oljušteni zidovi išarani su grafitima kao da su vagoni njujorške podzemne, nadograđivane termalne cijevi tjeraju te da se saginješ posred stubišta, a niz klimave hodnike gaziš po nabacanim šperpločama, a tvoj domaćin, čudni korpulentni brko bez navade da se tu i tamo nasmiješi, objašnjava ti kako je za sve kriv židovski lobi iz Jeljcinove ere… Prostorija s kafićem, vježbaonicom i ostalim sadržajima odavno je propala kao i ideologija iz koje je stvorena i jedino bi još štakori ili bijeli miševi ondje mogli eksperimentirati s komunizmom.
- Nama se ipak više sviđaju stariji spomenici kulture… Da, 19. stoljeće i tako to - iskreno kažu djevojke iz parkića, premda je zanimljivo pitanje koliki udio svojih spoznaja o 19. stoljeću duguju ruskoj povijesnoj sapunici "Anastasiji" ili odakle im predodžba o tome što bi, a što ne bi trebala biti kulturno-povijesna baština. Svojom reakcijom cure potvrđuju tezu koju David Sarkisjan ističe u gotovo svim svojim istupima: o vizualnom identitetu Moskve i mnogih drugih ruskih gradova odlučuju populisitčki, nekulturni pojedinci, često u golemom sukobu interesa.
| Avangarda je bila možda i prvi autentični ruski pravac koji je poprimio svjetske razmjere, prvi u kojem Rusija nije bila učenik, nego učitelj.
|
|
Zgradu lijevo Lidija Komarova i Ivan Leonidov osmislili su 30-ak godina prije nego što je sagrađen njujorški Guggenheim. Nikada nije sagrađena... |
|
...kao ni srp i čekić, 'arhitektonska fantazija' Jakova Černikova
|
|
|
Radnički dom Zujev (lijevo) izgrađen je po projektu Ilje Golosova te je postao kultna zgrada sovjetske avangarde
|
- Ti ljudi u arhitekturi razumiju samo ljepotu zlata, art nouveaua, neoklasicizma itd. Što je još gore, oni ne razumiju niti im je u interesu razumjeti razliku između restauracije i rekonstrukcije, pa često ruše zgrade iz 18., 19., i 20. stoljeća da bi pravili nove, ne vodeći računa o korištenju originalnih materijala. Iznutra ih preuređuju kako bi odgovarale poslovnim interesima i tako umjesto povijesnih zdanja dobivamo skandalozne replike.
Ti ljudi u arhitekturi razumiju samo ljepotu zlata, art nouveaua, neoklasicizma itd. Što je još gore, oni ne razumiju niti im je u interesu razumjeti razliku između restauracije i rekonstrukcije, pa često ruše zgrade iz 18., 19., i 20. stoljeća da bi pravili nove, ne vodeći računa o korištenju originalnih materijala, ističe Sarkisjan
|
Taj je simbol Moskve Staljin 1931. godine dao srušiti do temelja, želeći (neuspješno) umjesto najveće pravoslavne crkve na svijetu podignuti najveći spomenik Lenjinu na svijetu. Simbolika Lužkovljeva poteza snažno je odjeknula u ruskom narodu ulivši mu nadu u bolja vremena i ispravljanje kolosalnih nepravdi. Slabo se tada čuo glas struke koja je prosvjedovala zbog izgradnje loše kopije, s modernim stanovima za svećenstvo, dizalima i omiljenim Lužkovljevim dodatkom - golemom podzemnom garažom. 'Moskva se pretvara u tematski park predrevolucionarne Rusije koji svojim lažnim sjajem zakriva njezinu stvarnu povijest', primjećuje stručnjak New York Timesa Nicolai Ouroussoff.
Ponajveće su žrtve ove kičaste revizije djela u cijelom svijetu priznatih sovjetskih avangardista.
Nesuđeni ponos Moskve i svjedočanstvo njezina svjetski utjecajnog modernizma danas su mahom ili trošna zdanja sumnjive budućnosti ili su 'preuređena' u poslovne prostore na način koji izaziva želučane tegobe kod struke i boraca za očuvanje kulturne baštine ili su jednostavno jezive ruševine što poniženo zjape iz guštika, sramota propale ideologije za prosječno nesvjesnog prolaznika.
Konstantin Meljnikov, Moisej Ginzburg, Jakov Černikov, Ilja Golosov, Vladmir Šukhov, Lidija Komarova i drugi genijalni arhitekti dio su tzv. sovjetske avangarde 20-ih, širokog umjetničkog i intelektualnog pokreta sklonog inovacijama i eksperimentiranju koji je, djelujući u specifičnom povijesnom razdoblju prve komunističke revolucije, utjecao na cjelokupnu svjetsku umjetnost prošlog stoljeća. Avangardisti su s golemim zanosom prihvatili 'diktaturu proletarijata' i krenuli stvarati dotad neviđeno, pogresivno, besklasno društvo.
Vladimir Majakovski svojim je pjesništvom, dramaturgijom, plakatima i aktivizmom bio svojevrsni homo universalis nove utopije; Sergej Ajzenštajn teorijom montaže revolucionarizirao je filmsku umjetnost, a Krstaricu Potemkin SAD i Velika Britanija 'demokratski' su zabranile zbog subverzivnosti. Kazimir Maljevič je sa svojom slikarskom kolonijom po ukrajinskim selima stvarao suprematizam, pravac koji je utjecao na arhitekturu tog vremena.
| Do ranih 30-ih godina prošlog stoljeća SSSR je bio zahuktali laboratorij dizajna, grafike, teatra, futurizma, umjetnosti lišene tržišnih i tradicijskih okova, ali uglavnom podređene propagandnim interesima nove ideologije |
U toj, vjerovalo se, historijskoj misiji, sovjetskim kreativcima pridružio se i niz komunizmom oduševljenih idealista iz cijelog svijeta, iako je iz godine u godinu postajalo sve jasnije da od sanjane slobodne umjetnosti i slobodnog čovjeka u SSSR-u neće mnogo ostati.
Arhitektura tog ranog SSSR-a razvila je smjer poznat kao konstruktivizam. Pokret je odbacivao 'čistu' umjetnost zagovarajući njezino isntrumentaliziranje u društvene svrhe, odnosno izgradnju revolucionarnog postburžoaskog društva. Najkreativniji arhitekti toga vremena kombinirali su socijalnu ulogu svoje umjetnosti s novim formama, istraživali odnos prostora i ritma nadhnuti eksperimentima svojih 'drugova' u likovnosti, dizajnu i drugim granama.
Uz stambene eksperimente, konstruktivisti su gradili radničke klubove čije su multifunkcionalne unutrašnjosti omogućavale izmjenu prostora ovisno o prigodi, zatim moderne tvornice, škole, obrazovno-sportske objekte i druge pogone. U Rusiji je tih godina stvarao i Le Corbusier, jedan od globalno najvažnijih autora tzv. moderne arhitekture, ujedno i glavni dizajner zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku. Na listi ugroženih moskovskih remek-djela konstruktivizma danas je i njegov Centrosojuz iz 1933. godine.
U skladu s poslovicom o revoluciji koja jede svoju djecu, sovjetska avangarda je ranih 30-ih pala u nemilost, otprilike paralelno sa Staljinovim učvršćivanjem vlasti u Centralnom komitetu. U Ukrajni je nasilna kolektivizacija privrede 1932.-'33. glađu ubila nekoliko milijuna ljudi, a nekoliko godina poslije zloglasne čistke Josifa Visarionoviča također su počele dostizati milijunske godišnje cifre. Sumnjiva zbog svoje otvorenosti 'buržoaskim elementima', sovjetska avangarda raspršena je, a na scenu je stupio široj javnosti poznatiji realsocijalizam - onaj kojim se obično stereotipizira sumornost komunističkih društava.
- I nakon Staljina erom Hruščova i Brežnjeva također su dominirali nekultura i mediokritetstvo. Ostarjele zgrade dramatično su mijenjane i demolirane, a živući arhitekti poput Meljnikova pisali su uzaludne prosvjede - ispričao je Sarkisjan.
I nakon Staljina erom Hruščova i Brežnjeva također su dominirali nekultura i mediokritetstvo. Ostarjele zgrade dramatično su mijenjane i demolirane, a živući arhitekti poput Meljnikova pisali su uzaludne prosvjede - ispričao je Sarkisjan
|
|
Avangarda, modernizam, realsocijalizam - sve je to za širu javnost predstavljalo istu kašu: kultura i povijest su ono s kostimima, crkvenim tornjevima i klasicističkim pročeljima. A zapravo je avangarda možda i prvi autentični ruski umjetnički pravac koji je poprimio svjetske razmjere, prvi u kojem Rusija nije bila učenik, nego učitelj.
S druge strane, kad je riječ o arhitekturi, ne smije se zaboraviti da je na ravnodušnost prema konstruktivizmu utjecala i činjenica da je ta umjetnost cvala u vrijeme boljševičkog vandalizma, a neke su građevine nastale na ruševinama crkava i drugih predrevolucionarnih znamenitosti.
Primjerice, lani sravnjeni Balneološki institut iz ranih 30-ih bio je na lokaciji na kojoj je u 15. stoljeću podignut Novinski manastir, a poslije su u tamošnjim rezidencijama živjeli Ivan Grozni, Petar Veliki, nakratko i Napoleon Bonaparte. Danas ondje stoji 'diznilendovska' replika predrevolucionarne Rusije - kompleks poslovnih prostora.
Nekoliko blokova dalje je zgrada Narkomfina s početka priče. Očajničkim naporom stručnjaka iz cijelog svijeta izbjegla je rušenje. Sarkijsan tvrdi da je stvar bila već zamalo gotova:
- Plan gradskih vlasti bio je dodijeliti Narkomfin nekom investitoru, a onda bi se kao ustanovilo da je u obnovi prekršio zakone o zaštiti kulturnih objekata, platio bi nekakvu kaznu i sve bi dalje teklo 'po propisima'. Tek prije dvije godine nizom javnih akcija, studija i pisama predsjedniku države uspjeli smo ih uvjeriti da to ne smiju učiniti. Sada se napokon javljaju investitori spremni učiti, restaurirati prema izvornim nacrtima i pritom se konzultirati s nama stručnjacima. Lužkov je za čelnika gradskog odbora za očuvanje postavio Valerija Ševčuka sa specijalnom zadaćom da 'riješi skandale'. Tu vidim neko svjetlo na kraju tunela, iako moramo stalno držati oči širom otvorene.
Arhitekt: Konstantin Meljnikov
U starogradskoj četvrti Arbat najslavniji avangardni arhitekt napravio si je kultnu dvocilindričnu kuću s romboidnim prozorima promjenjive kompozicije, tečnu mješavinu više umjetničko-konstrukcijskih stilova među kojima se mogu pronaći i na prvi pogled 'izgnani' klasicistički elementi. Umjetnik je u njoj živio do smrti 1974. godine, nakon čega je veći dio kuće nasljedio sin Viktor. Usprkos neimaštini i staračkoj onemoćalosti, uporno ju je čuvao ne dopuštajući devastaciju koju su pretpjela druga očeva remek-djela. Umro je lani u 92. godini, a potom se za budućnost kuće povela žestoka i mutna borba. Viktoru su za života nudili i po 50 milijuna dolara da proda objekt, ali on je odbijao. U oporuci je zatražio da se očeva kuća pretvori u muzej i naša je dužnost da pod svaku cijenu provedemo u djelo njegovu volju tvrdi Direktor državnog muzeja arhitekture David Sarkisjan. Dom Meljnikova zasad je zatvoren za javnost, okućnica je zarasla, a okolna gradilišta ozbiljno narušavaju stanje jedne od najpoznatijih građevina u Rusiji uopće.
|
Obiteljska kuća Konstantina Meljnikova, Moskva (1927)
|
Arhitekt: Konstantin Meljnikov
Smješteno u negdašnjem radničkom pregrađu Sokolniki, djelo genijalnog Meljnikova ističe se vanjštinom kao moderna skulptura. Iznutra pak, središnji oblik kluba činio je trokut s pozornicom u sredini i tri sporedne prostorije na njegovim vrhovima koje su se pomičnim zidovima mogle modificirati na razne načine i pretvoriti u jedinstveni auditorij za 1170 ljudi. Izvana današnji dojam donekle umanjuju okolne novogradnje.
No za spomenik kulture mnogo su veći problem betoniranje prozora, uklanjanje bareljefnih natpisa i mijenjanje interijera od 70-ih naovamo do te mjere da ju je UNESCO odbio staviti na popis zbog neautentičnosti. Oko prava na korištenje zgrade spore se privatni teatar i lanac restorana. Teatar je zatvoren zbog restauracije zgrade o kojoj nam je njegovo vodstvo odbilo pričati.
|
Radnički klub Rusakov, Moskva (1927-29)
|
Arhitekti: P.A. Golosov i A.V. Kurovski
Zbog konstrukcije i dizajna, Muzej arhitekture Sčusev svrstava ovu impozantnu građevinu među najveća dostignuća sovjetske avangarde, iako su materijali s kojima su konstruktivisti eksperimentirali njihova ostvarenja često koštali dugovječnosti. S desetljećima 'Pravda' je prestala zadovoljavati tehnološke standarde modernog izdavaštva, pa se očekivala rekonstrukcija proizvodnog kompleksa. No u veljači prošle godine buknuo je misteriozni požar u uredničkom odjelu uništivši velik dio nebodera. Prodavačica u malenoj knjižari u podnožju tvrdi da je gorjelo od osam uvečer do jutra, kad se vratila na posao. Upućeniji tvrde da je za avangardnu baštinu ovaj gubitak usporediv sa sumnjivim izgorjevanjem galerije Manjež pred Crvenim trgom prije tri godine. Sudbina 'Pravde' je zasad neizvjesna; nikakva obnova još nije poduzeta ni najavljena.
|
Izdavačka kuća Pravda, Moskva (1930-35)
|
Arhitekti: Konstantin Meljnikov i Vladimir Šhukov
Zdanje se smatra jednim od najreprezentativnijih primjeraka industrijske ere, s konstruktivističkom nijansom razvidnom u okruglim prozorima potrkovlja i paralelogramskom tlocrtu elegantne zgrade projektirane tako da prima maksimalan broj autobusa, a istovremeno sprečava gužvu i zastoje pri ulasku odnosno izlasku vozila. Ruševna garaža prije nekoliko godina dodijeljena je židovskoj općini Marinoroša kojoj je dozvoljeno da tamo podigne kulturno-obrazovni centar, uz uvjet da se poštuje i obnovi djelo ponajvećih konstruktivista koje povijest pamti. No, 2002. uništeni su krov, nosači i dio zidova, a potpuna propast lokacije zaustavljena je tek nakon snažnog pritiska javnosti. U tijeku je dugo najavljivana restauracija, odvija se iza dobro čuvanih, visokih zidova i tek treba vidjeti što će iz nje proizaći.
|
Autobusna garaža Bahmetevski, Moskva (1926-28)
|
Iz Moskve Marko Stričević
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....