Prošla subota bila je jedan od najljepših dana u mojoj novinarskoj karijeri: novine u kojima radim tog su dana preko pola naslovne stranice objavile sliku jednog od junaka iz “mog svijeta”, glazbenika Juliana Rachlina. Slavni violinist u Hrvatskoj je postao lice s naslovnice, a da nikoga nije ubio pijan vozeći auto.
Nije uhvaćen ni s drogom, a nije se ni potukao s muškom prostitutkom. Štoviše, Rachlin čak nije rekao ništa ružno o Hrvatima, niti mu je neki naš lažljivi koncertni nadriagent ostao dužan honorar. Ništa od toga. Ljepota i jest u tome što se Julian Rachlin sa svojim Stradivarijem našao na naslovnici Jutarnjeg lista samo zato što je radio ono u čemu je najbolji: svirao.
Ipak, da bi privukao i zaslužio toliku pažnju, Rachlin je morao učiniti nešto nesvakidašnje: izaći na ulicu. Učinio je to gotovo bez razmišljanja. U njegovoj je brzoj odluci, naravno, bio sračunat i publicitet kojem se nadao. Doduše, njemu osobno takav publicitet ne treba. Pogotovo ne u Hrvatskoj. Ali, naročito u Hrvatskoj on sav mogući publicitet usmjerava prema svom, ali i našem festivalu koji se krajem ljeta već deset godina održava u Dubrovniku.
Međutim, već dok je vadio skupocjenu violinu, a pogotovo kad je s njenih žica pustio prve tonove Bachove Sarabande, Rachlin je tamo u prolazu između Cvjetnog trga i Ilice bio samo jedno: vrhunski umjetnik, virtuozni svirač koji se po glazbenim ljestvicama pokušava popeti što bliže apsolutnom savršenstvu tonova i u njima sadržane istine i ljepote.
Dok glazba traje, za takvim se sviračima pruža svijetla staza i preko njihova se ramena može zaviriti u taj oko nas stalno postojeći, ali uglavnom skriven i uvijek nevidljivi svijet. Jer nema se tu što vidjeti. Može se samo čuti. Baš kako je neki dan, na predstavljanju knjige “Tvornica privida”, ponovio muzikolog Nikša Gligo: glazba nije ono što neki skladatelj napiše, nego ono što se sluša.
I zato je silno važno i jednostavno predivno što je u Rachlinovu i našu oktogonsku priču dotrčala profesorica Ivana Lesić, čije će uplakano lice završiti na našoj duplerici.
Pokazalo se da je ova priča postala jedan od najčitanijih i najljepše primljenih članaka objavljenih u Jutarnjem listu, kako od čitatelja, tako i u samoj redakciji. Svi koji su na priči radili, fotografirali, opremali, lektorirali, prelamali, uređivali... skupa sa mnom koji samo imam najveću sreću da moje ime predstavlja i sve njih, bili su na neki nesvakidašnji način sretni i ozareni.
Od svih reakcija, najviše me se, pak, dojmila ona jedne čitateljice koja mi je poručila kako ju je najviše pogodilo i na neki način rastužilo to što ona sama nikada neće moći osjetiti glazbu tako da zbog nje plače poput profesorice u našem članku. I još je, pritom, samu sebe nazvala jednom “običnom čitateljicom”. A čitavo vrijeme, ispričali su mi oni preko kojih mi je poruka upućena, dok je to govorila, ta sasvim “obična čitateljica” je i sama plakala. I to neutješno.
Ta mi je poruka najviše pomogla u pokušajima da samom sebi rastumačim zašto smo jednom ovako lijepom i jednostavnom pričom uspjeli pobuditi zanimanje i dirnuti emocije tolikog broja ljudi. Već sama čežnja za glazbom, odnosno za doživljajem glazbe, čežnja toliko silna da se od nje i zbog nje čak i plače, dolazi s istog mjesta iz kojeg i glazba sama i osjeća se istim organom kojim doživljavamo samu glazbu. Pogotovo ono što je u njoj najtajnije.
Svi prolaznici, svi koji su zastali i koji nisu, bili su dio naše priče. Ali, što to zapravo radi Julian Rachlin najviše nam je rastumačila i samim izrazom svog lica pokazala Ivana Lesić. I to je ono, uvjeren sam, što nas je sve najviše dirnulo.
Osim toga, glazbu smo doveli na ulicu u njezinu najčišćem obliku, kao jednostavno davanje ponuđeno svakome tko naiđe. Posrećilo nam se u jednom uplakanom licu učiniti vidljivim jedan potpuno nevidljivi misterij.
U svemu tome nikako ne smijemo zaboraviti još dva za ovu našu priču vrlo značajna i važna čovjeka. Njihova imena zvuče kao dvije neizmjerne i nikada do kraja utažene, a najljepšim tonovima ispričane čežnje za beskrajem. Bach i Beethoven. Dok se violinist trudio uspeti što bliže njihovu nebu, oni su tog poslijepodneva sišli u Oktogon u tajnu misiju. Baš kao u onim poučnim pričama u kojima sam Bog i sveti Petar hodaju zemljom i prerušeni u prosjake kušaju ljude.