Sarajevsko Oslobođenje ima malu rubriku u kojoj tri osobe budu proglašene junacima ili zlikovcima dana. U jednom broju sredinom travnja, dan nakon svog prvoga službenog posjeta Bosni i Hercegovini, palac gore dobio je Ivo Josipović za sve što je u ta dva dana učinio i rekao u susjednoj zemlji. Na dnu stupca bio je Senijad Ibričić, reprezentativac BiH, pohvaljen za odlične igre i golove s kojima je ovog proljeća bio zaredao u dresu splitskog Hajduka. Treći čovjek, između državnika i nogometaša, bio je mostarski odvjetnik Josip Muselimović. O njegovom profesionalnom ugledu najbolje govori činjenica da su ga zlatnim poveljama za životno djelo u profesiji odlikovale odvjetničke komore Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Vojvodine, Crne Gore i Makedonije. Ali, palac gore iz sarajevske redakcije tog dana nije bio namijenjen odvjetniku Muselimoviću, nego predsjedniku Matice hrvatske Mostar i osnivaču festivala koji je dan ranije bio svečano otvoren.
Mostarsko proljeće održano je već 12. put, a pokretač i organizator ističe se u podnaslovu manifestacije: Dani Matice hrvatske. Festival je završio prije pet dana i fascinantna je već i sama količina, ali i osmišljenost programa koji je u mjesec i pol dana prikazan u Mostaru. Iz samog se kataloga jasno čita ono što na mnogim drugim mjestima zvuči samo kao fraza, da je kultura ta koja povezuje, liječi i oplemenjuje. Sarajevskoj filharmoniji već tradicionalno pripada prvi koncert. Iz Hrvatske su bili dirigent i sopranistica, iz Bosne i Hercegovine bas, iz Srbije tenor. Takvi koncerti vrlo često budu manifestacije nekog političkog programa u kojem su umjetnici, odabrani po raznim teritorijalno-nacionalno-političkim ključevima, tek drugorazredni statisti. Pogotovo kad u publici još sjede i visoki politički pokrovitelji, kao što su to na otvorenju Mostarskog proljeća 2010. bili Josipović i Komšić.
Samo je jedan način da to tako ne bude, k tomu vrlo jednostavan. Umjetnost treba ostaviti umjetnicima koji se udružuju isključivo prema ključu umjetničkog razumijevanja i kvalitete. To je u Mostaru bio slučaj i s opernim triom Valentina Fijačko - Ivica Šarić - Zoran Todorović. Tako je bilo i na koncertu violinista Dejana Bogdanovića, violončelistice Monike Leskovar i pijanista Lovre Pogorelića koji su se upravo u Mostaru prvi put predstavili kao komorni ansambl. Međutim, oni se nisu okupili zbog Tihića, Dodika, Komšića ili Silajdžića, niti zbog visokih i najviših predstavnika međunarodne zajednice, pa niti zbog samog Muselimovića, nego zbog Arenskog i Rahmanjinova. I za svoju dušu.
Matica hrvatska dala im je mjesto i publiku, što je silno važno. Bez takvih ljudi, koji pametno, lijepo i dobro prizivaju i daju mu priliku da se pokaže, prave kulture niti je ikada bilo niti će je biti.
S tom istom i jedinom svrhom u Mostar su ovog proljeća stigli banjalučka produkcija mjuzikla “Zvijezda je rođena”, zagrebačko-dubrovački “Hamlet”, kao i Istanbulski ansambl za tradicionalnu i umjetničku tursku glazbu, da spomenemo samo neke.
Mostar je u mnogočemu doista još uvijek podijeljen grad. Recimo, ima i dvije glazbene škole, a jedan od rijetkih, ako ne i jedini koji predaje u obje je ruski violinist Vasilij Buzmakov. On je već više godina u Mostaru, a još uvijek nije shvatio zašto se violina na lijevoj obali rijeke uči prema jednom, a na desnoj obali prema drugom programu? Doduše, njega to baš i ne pogađa jer ionako radi po svom programu, provjereno najboljem, ruskom.
Da se “Mostarci ne mogu, baš se nikako ne mogu”, opazio je i ispričao mi i Alija, fizioterapeut i maser u fantastičnom novom mostarskom City Spa centru na samoj Neretvi. Alija je, naime, iz Sarajeva i njemu je lijepo sa svima.
Ali, lako je strancu opažati podjele i ponašati se kao da ih nema. To ispravljati može samo Mostarac, čovjek od prava, duha i kulture koji, što je najvažnije, na obje strane podijeljenoga grada uživa nepodijeljeno poštovanje. Sretna Matica koja takvog ima.
Mostarski ogranak, kaže mi Muselimović, festival radi bez pomoći središnjice Matice hrvatske iz Zagreba. Od tamo mu samo na otvorenja i konak stižu izaslanici. Ove godine bio je to potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić. Zidićev izaslanik Muselimoviću je, nakon gala koncerta Verdijevih arija, blago, očinski i zagrebački spočitnuo kako je u programu ipak nedostajala koja hrvatska popijevka. Očito ne shvaća ni bit niti svrhu Mostarskog proljeća, ni kulture uopće, a Josipu Muselimoviću manjak nacionalne samosvijesti i rodoljublja doista može spočitnuti samo budala. Čovjek se mora pitati tko je tu, zapravo, čiji ogranak. Prema mom shvaćanju misije Matice hrvatske, njezin je najbolji i prvi čovjek u Mostaru.