Bakljama na Mamića

Orkestar za sprovode (NK Dinamo) i nerede (BBB) završio je u srijedu, 3. prosinca u Udinama svoju europsku misiju. Završilo je u tradicionalnom stilu; momčad je doživjela očekivanu havariju, a navijači su dali “štofa” Disciplinskoj komisiji Uefe za jednu dugotrajnu raspravu pod radnim naslovom: “pivo, tučnjava, nogomet i - kazna”.



I dok talijanske “gazete” s užitkom peru “slavenske barbare i vandale”, poznate po incidentima u Bergamu i Milanu, ni kod kuće situacija nije bolja. Uz snimke uličnih borbi iz Praga, političari i mediji govore i pišu o divljačkom ispadu BBB-a, o Hrvatskoj “koja se opet crveni zbog navijača”, a u trenutku nadahnuća izvjesni urednik je konstatirao da su od Dinama “lošiji samo njegovi navijači”. Opet na stupu srama, opet je podvučeno da su huligani “krucijalni hrvatski problem”, hrvatska sramota, bolesni mozgovi koji sustavno uništavaju ugled Hrvatske u svijetu. Koji, nota bene, nije ni za milimetar bolji od - navijačkog!

Kliširani naslovi, izjave i prijetnje

Znam da ću izazvati bijes onih koji smatraju da je ‘batina iz raja izašla’

Nakon svakog Dinamovog gostovanja u inozemstvu - kliširani naslovi, kliširane izjave, prijetnje Zakonom o navijačima, permanentne optužbe za nacizam, rasizam i ksenofobičnost. I šutnja bitnih političkih čimbenika. Šuti Milan Bandić, šuti Dragan Primorac, zašutjela je i “Đurđa, daj četiri Pana”, šuti Igor Bišćan, šuti kompletna “Loža Maksimir”, jedino grijano mjesto na maksimirskom stadionu, na kojem od ljetos nema prvoklasnog nogometa i od prvoklasnih stvari ostali su samo prvoklasni catering i prvoklasna graševina. Nitko, ali baš nitko, osim povremeno Zdravka Mamića, ne buni se protiv gubitničkog duha, koji je obujmio Dinamovu povijest, svatko iz svog aspekta gleda Dinamo kroz prizmu 60,000.000 eura, političkih poena, godišnje gaže od 700.000 eura i svima je već puna kapa tih “urbanih razbojnika”, koji ne podnose da Dinamo šamaraju osrednji europski klubovi i koji imenom i prezimenom izvikuju ime krivca. Oglasit će se samo najdugovječniji od svih maksimirskih predsjednika Mirko Barišić, koji cmizdri da je Dinamo “talac huligana”, te da je “nužna sveopća društvena akcija da se taj problem smiri”, kako bi on mogao mirno u Loži Maksimir pijuckati kutjevačku graševinu i guštati u Dinamovoj rapsodiji na utakmici s Unešićem...

Što biste vi napisali?



Često sam vodio rasprave s ratobornim Tomom Glušićem, liderom jedne navijačke grupe. Jučer sam ga pitao: “Da ste kolumnist Jutarnjeg i da se već 9,5 godina bavite Dinamom, što biste jutros napisali?”



- Osudio bih pojedince, koji su išli u Italiju prekinuti utakmicu! Ima ljudi koji na utakmice idu samo zbog toga i bacaju baklje samo da napakoste. U Udinama nije bilo kolektivne gluposti BBB-a, onih kojima je svejedno kakva će biti kazna, bili su u debeloj manjini.



Navijač, koji je često ulazio u fajtove s medijima, ali i navijačkom Udrugom, kaže:



- Italija, država koja se jednakim žarom bori protiv mafijaša i nasilnih navijača, nije uopće reagirala. Njihova policija nije vidjela nikakve nerede, niti jednu tučnjavu, štoviše, policajci su bili vrlo pristojni, jedini problem su bile baklje u terenu.



Tomo Glušić će zaključiti:



- Dio navijača pogrešno misli da će bakljama otjerati Mamića! Tjeraju ga na krivi način...



Publika, koja prati Dinamo, ali ne oni koji u njima vide samo divljake i huligane, zna da je u pitanju - protest! Pobuna protiv prosječnosti u koju je zaronio Dinamo, u koju je modru momčad dovela vizija glavnog menadžera, koji je dobar trgovac, ali loš kupac. Protest je to protiv gubitništva, jer - dok je Dinamo bio u igri za Ligu Uefe, momčad je imala strašan vjetar u leđa, makar su u zagradi iz navijačke udruge napisali - “unatoč tome što je klub postao teatar apsurda!” Niti jedna uvreda, niti jedna baklja, niti jedan “za dom spremni”. Ali, kad su shvatili da su još jednom prevareni, da su ih “šopali” lažnim nadama, isukali su baklje. Iz protesta!

Protest protiv mediokritetstva



Ta “gradska gerila” je prošla svašta. Kad su gradili spomenik poginulim bebeovcima u Domovinskom ratu, “otac Domovine” bi okretao glavu od spomenika, jer je na njemu pisalo - Dinamo. Bili su “Soroševi plaćenici”, provjeravali su im krvna zrnca, a transparent “Dinamo svetinja” bio je trn u oku svečanoj loži. Frustriralo ih je što se klub malo zvao HAŠK Građanski, malo Croatia, jer je za službenu politiku “Dinamo bio u Pančevu, Tirani, Bukureštu ili Moskvi”. Trgali su im Dinamove dresove s golih tijela, a danas ih slikaju kao nacistička čudovišta i pod taj kišobran trpaju sve što je ikada kročilo na sjevernu tribinu.



Svoj protest protiv mediokritetstva izražavaju na razne načine. Kada su jednom provalili na trening i rekli igračima - “skinite dresove, ne zaslužujete ih”, nitko se nije odupro. Da je netko rekao “ne dam ovaj sveti dres”, vjerojatno bi zaslužio njihovo poštovanje. Ovako su svi pokazali da su “jednom nogom tu, drugom već na izlazu”.



Znam da će ovakav moj “advokatski” stav izazvati bijes nekih političara, komentatora susjednih medija, sociologa, psihologa i svih onih koji smatraju da je jedini lijek represija i da je “batina iz raja izašla”.



Najveći sam protivnik bilo kakvog nasilja, brutalno-huliganskog ili “profinjenog” intelektualnog, ne mogu prihvatiti divljaštvo bilo koje vrste. No, dok u Maksimiru “svira” orkestar za sprovode, dok je Maksimir kuća trgovačka, ne čudite se ako u Maksimiru naiđete na - protest! Ali ne protestira se bakljama i raketnim pištoljima...

Amputaciju lijeve noge Dražana Jerkovića doživio sam kao amputiranje dijela Dinamove povijesti. Jedna od prvih knjiga koje sam pročitao bila je “Golovi Dražana Jerkovića” Pere Zlatara, kada sam saznao sve o njegovim škaricama. Sjećam se kada je zabio golove čuvenom austrijskom “wunder-teamu”, i njegovog govora u Beogradu, kada je Dinamo osvojio Kup, koji “odlazi u naš voljeni grad Zagreb”. Vlatko Marković, njegov dugogodišnji prijatelj, tvrdio je da je bio najpopularniji Dinamov nogometaš, da su vlakovi morali mijenjati vozni red u Slavonskom Brodu, kada bi Dinamo putovao u Beograd, samo da bi navijači vidjeli Dražana. Najviše sam ga volio jer je “bio svoj”, čak i kad je bio izbornik Jugoslavije (4-1 pobjeda nad Grčkom) i Hrvatske (3 utakmice). Ušao je u povijest ne samo kao najveći Dinamov igrač svih vremena, već i kao čovjek koji je odbio sve počasti, jer bi za ordenje morao korigirati svoje mišljenje. A na “Koloniji”, gdje je odrastao, naučio je biti tvrd, nepokolebljiv... Znam da su Marković i on desetljećima bili nerazdvojni. Znam također da je Dražan zamolio da ga nitko ne posjećuje u bolnici, jer bi pred “Rebrom” bio kilometarski red. Ali, znam da ne bi odbio posjetu Markovića i bio bi red da predsjednik, unatoč obvezama, ode na “Rebro”...Ništa bez zadnjeg veznog



Susreo sam mnoge nogometne stručnjake, koji se ne žele baviti događanjima na tribini i sporednim pričama, i koji u igri vide Dinamovu Ahilovu petu.



- Danas se nogomet ne može igrati bez kvalitetnog zadnjeg veznog igrača, Dinamo nije smio prodati Ognjena Vukojevića i Nikolu Pokrivača.



Taj tandem je bio najvrijedniji dio momčadi, oni su proslavili i Luku Modrića.



Kad već u Dinamu nisu mogli zadržati Eduarda da Silvu, Modrića i Ćorluku, koji su dobili nemoralno visoke ponude engleskih klubova, Vukojevića i Pokrivača je trebalo zadržati pod svaku cijenu - rekao je Zlatko Petričević, svojedobno kandidat za trenera Rijeke.



- Da su u Dinamu ostali Ozren Vukojević i Nikola Pokrivač, Sammir bi danas bio hit-igrač, možda čak i visoke europske klase - tvrdi Zlatko Petričević, koji u Sammiru vidi Modrićevog nasljednika, ali - bez logistike ne može uspjeti. Mlinariću teško pada fijasko



Iako nije u Dinamu ni na kakvoj funkciji, Marko Mlinarić, jedna od najvećih modrih “desetki” teško proživljava svaki Dinamov fijasko. Posebno ovakav kao u Udinama:



- Tužan sam, nismo igrali loše, a ipak smo izgubili. Nije za usporedbu s Tottenhamom, to je bila naša najlošija europska utakmica. Šansu smo prokockali protiv Spartaka, jedan “krumpir” i ode sezona...



Marko Mlinarić kaže da se Velimir Zajec “neočekivano dobro” pripremio za TV prijenos iz Udina. Smatra da će se upravo Zajec idućih dana često spominjati kao kandidat za trenera. Iako, ne može se osporiti da je Marijan Vlak podigao razinu igre, a mnoge je impresionirao - duh momčadi. Igrači sasvim drukčije dišu nego u Ivankovićevo vrijeme...

Bio bi red da Marković ode na ‘Rebro’

Tomislav Židak