Baudelairov Pariz najradije zamišljam poput onoga u mjuziklu "Moulin Rogue" Baza Luhrmanna, bez obzira što je Luhrmannov film smješten na početak dvadesetog stoljeća, dok Baudelaire svoje velegradske agonije i ekstaze proživljava pedesetak godina ranije. Pariz Baza Luhrmanna ustreptala je slikovnica uzdignutih nogu plesačica, debelih i ogavnih buržuja, danju prezaposlenih, noću pohotnih, te uskih uličica u zelenkastom odbljesku plinskih lampi; grad prljav i smrdljiv gotovo kao u Villonovo doba, kada su se noćne posude praznile kroz prozor, kada su se po grobljima gomilala brdašca leševa preminulih od kuge, a na tim istim otužnim mjestima prostitutke nutkale svoje usluge.
Luhrmannov Pariz postaje "grad svjetla" samo po svjetlu koje izbija iz tijela kurtizane, savršeno lijepe Satine, koja je u ovom slučaju model svih ljepotica što su se skupo prodavale u razdoblju bujanja biznisa i nemorala, u vrijeme obnove burbonske dinastije, u doba Louis-Phillipea, između 1815., kada Napoleon nestaje sa svjetske pozornice, pa do propasti Drugog carstva, 1870. U tom se komadiću vremena budi marljiva i pohlepna srednja klasa, gutaju se trivijalni romančići, kazališta ne mogu ponuditi dovoljno opereta i vodvilja moru zainteresirane publike, a Gaultier piše kako je "religija novca postala jedina u kojoj nema ateista".
Stoga i ne čudi da žene, mahom one natprosječnog izgleda, hladne, zmijske ćudi i velike inteligencije, posežu za istim tim novcem i nakitom koji kao da lete zrakom. Drugo carstvo zlatno je doba kurtizana, od kojih najuspješnije posjeduju kuće u gradu i dvorce u provinciji, staje s desecima konja i kočija, sluge iz Engleske, a u odijevanju ih oponašaju čak i princeze.
Jedna od njih, po imenu Apollonie Sabatier (La Présidente) bila je na posebnom glasu, ne samo zbog iznimne ljepote, nego i zbog dobre naravi, kojom se ostale kurtizane nisu baš mogle podičiti. Apollonie, ljubavnica nekog bogatuna, za svojim je stolom u ulici Frochot na broju 4 primala društvo kojeg bi se bez pretjerivanja moglo zvati božanstvenim.
Ne samo da su se s lijepom i tankoćutnom Apollonie oduševljavali Berlioz, Délacroix, Nerval, Gaultier, Flaubert, već joj je u tajnosti pjesme posvećivao i zvao je svojom "Bijelom Venerom" - Charles Baudelaire, Apollonijin susjed s otočića Saint Louis, gdje je u kući Pimodan na broju 17 neko vrijeme prebivao u tavanskom sobičku s crno-crvenim tapetama i s pogledom na Seinu. Boemski život koji je Baudelaire, rođen 1821., u vječitoj napetosti s majkom i očuhom još kao mladić za sebe odabrao, podrazumijevao je neobuzdano uživanje hašiša i žena, kao i užas nad svime (malo)građanskim.
Ovako ga je opisao kolega s iste adrese, Théophile Gaultier: "Njegova ugljen crna kosa strogo je podšišana, te se na bijelom čelu čini poput saracenske kacige. Njegove oči, u boji španjolskog duhana, duboke su, inteligentne, možda previše znatiželjne… a njegovim ustima svilenkast brk prikriva liniju, no dopušta da se vide njihovi žustri, požudni, ironični trzaji, kao na usnama kakve je slikao Leonardo da Vinci. Njegov fini, delikatni nos neznatno je zaobljen, živahnih nosnica koje kao da njuše neki daleki miris…"
Tada poznat kao likovni kritičar i prevoditelj Edgara Allana Poea, Baudelaire se zaljubio u Apolloniju, no radije ju je obožavao izdaleka i slao joj nepotpisane pjesme, nego da joj otkrije svoje osjećaje. Tek prilikom izlaska zbirke "Cvjetovi zla" (1857.), kurtizana je otkrila čija je muza, a kad mu se u znak zahvalnosti podala, Baudelaire se već nakon prve noći povukao: "Vi imate iznimnu dušu, ali je to ipak samo duša žene…", pisao joj je, "još prije nekoliko dana za mene ste bili božica, što je tako praktično, tako uzvišeno, tako nedohvatno, a eto vas sada - žena". Očito, mnogo je više tjelesne slasti našao sa svojom "Crnom Venerom", Jeanne Duval, mulatkinjom, ne pretjerano pametnom i ne odviše sofisticiranom, s kojom je godinama održavao vezu.
Prema onome što je Baudelaire pisao u svojim proznim fragmentima, reklo bi se da kod žene više voli glupost nego pamet: "Ljubiti inteligentne žene zadovoljstvo je pederasta", te da prema ženskom spolu općenito gaji nepovjerenje:
"Svagda sam se čudio što se ženama dopušta ulaz u Crkve. Kakav one razgovor mogu voditi s Bogom?" No, to nije spriječilo "Bijelu Veneru" da desetljećima kasnije, malo prije vlastite smrti s velikom nježnošću govori o pjesniku, bez obzira na njihovu neuspjelu ljubavničku noć, iza koje je uslijedilo nekoliko godina platonskog prijateljstva.
Čak se Parizom širila legenda da je umirućem Baudelaireu njegova lijepa prijateljica izvodila na klaviru djeliće iz Wagnerova Tanhäusera, što je nemoguće, jer u doba pjesnikove smrti (1867.) Apollonie je živjela s nekim ljubavnikom u Švicarskoj, a Baudelaire je smrt, oduzet i bez moći govora, dočekao na krilu svoje majke. Prošlo je stotinu i četrdeset godina od Baudelaireove smrti i stotinu i pedeset od prvog izdanja "Cvjetova zla".
Ta je zbirka poput golemog polipa svoje pipke pružila za svakim tko će se nakon Baudelaira zvati pjesnikom (nisku možemo započeti Rimbaudom, Verlaineom, Mallarméom, Valčryjem, ali i T. S. Eliotom koji se Baudelaireu divio i štovao ga). Marcel Proust bavio se Baudelaireom, osobito pjesnikovim odnosom prema vremenu, te je prema riječima Waltera Benjamina, potražio u njegovim stihovima lajtmotiv za svoje djelo.
U više navrata razni junaci "Potrage za izgubljenim vremenom" citiraju Baudelaireove pjesme, a sam narator u pjesnika nalazi pozivanje na moć sjećanja, koja je, po njegovu mišljenju, temelj umjetnosti. Čarobnjak riječi, kako ga je zvao Valčry, istodobno je i njihov kovač, te Baudelaireu možemo zahvaliti riječ "modernitet" koju će prvi put upotrijebiti 1859., objašnjavajući "ono neobično u modernog umjetnika". Premda nije izmislio riječ "nadrealizam", koristio je pojam "nadnaturalizam", iz kojeg će Apollinaire 1917. izvesti ime općepoznatog pokreta.
Lirika je postala teško zamisliva bez bodlerovskog svijeta koji je demonski i anđeoski u istom trenu. Eter se tu susreće s gradskim isparavanjima, djevojčure sa svetačkim zanosima. U proznim fragmentima Baudelaire piše o tome kako se u svakom od nas sudaraju dvije težnje, jedna prema Bogu, druga prema Sotoni, jedna prema uzdizanju, druga prema silaženju. Upravo u toj napetosti rađa se i njegova poezija.
Premda još vještice u "Macbethu" pjevaju o tome kako je lijepo ružno, a ružno lijepo, čini se da je tek Baudelaire te stihove proveo u djelo - vlastitim djelom. Uranjajući duboko u srce, trbuh i crijeva rodnog grada, Baudelaire nam nudi sređenu, rimovanu poeziju, koja kao da vlastitom metrikom obuzdava uzavrelu osjetilnost. Dok se u romantizmu njegovao ideal nadahnutog pjesnika koji piše na mjesečini, puštajući da njime, a time i njegovim stihovima ovladaju osjećaji, Baudelaire se takvom liku izruguje, te spominje kako mu se jednog dana aureola "otkinula i pala u blato makadama".
Od Baudelairea nadalje osjećajnost više neće biti glavna odlika pjesnika ni poezije, već ono što je Hugo Friedrich u svojoj "Strukturi moderne lirike" zvao disonancom, dijeljenjem pjesme od srca, pomračenjem, gubitkom prisnosti duše sa samom sobom.
Poezija postaje tamna, noćna, abnormalna, uznemirujuća, a te kvalitete poprima i moderna umjetnost. Pjesnik više nije tu da nam pjeva o (ne)sretnoj ljubavi, njegova je dužnost da nam ukazuje na bolestan i poročan svijet. H. Friedrich proglašava "Cvjetove zla" u arhitektonskom smislu "jednom od najsloženijih knjiga europske lirike", a ta je strogost u zanimljivom kontrapunktu s nemirnim treperenjem stihova koji su ponekad obuzeti pukim zvučanjem. Naime, prvo je izdanje "Cvjetova zla" imalo sto pjesama složenih u pet dijelova, a pjesnik će taj model silom prilika u kasnijim izdanjima napustiti.
Čitajući danas Baudelaireove pjesme, mi u njima ne vidimo ništa nemoralno, a još manje lascivno, no to njegovi suvremenici-kritičari nisu tako doživljavali, te su se pjesnička zbirka, autor, nakladnik i tiskar uskoro našli na optuženičkoj klupi, nakon čega je pjesnik bio prisiljen izbaciti iz nje pet pjesama.
Proglasiti nemoralnim proroka koji je, među ostalim, uvidio da svijet srlja u vlastitu propast do koje će ga dovesti krajnji materijalizam i neumjerena želja za stjecanjem, bio je samo znak bolesti tog istog svijeta, u kojem stotinu i pedeset godina nakon "Cvjetova zla" za poeziju gotovo da i nema mjesta. Pjesnik je prestao biti Šimićevo "čuđenje u svijetu" i postao pisac reklamnih slogana, prozaik, novinar, bilo što, samo da ne bude čuvar Temenosa, svetog kruga, samo da ne bude poeta sacer, o kojem u istoimenom eseju piše Bela Hamvas.
Nakon što su iz svijeta nestali kraljevi, velikaši, sveti ljudi, vojnici, znanstvenici i na njihovo mjesto stupili neki "dvojbeni, sumnjivi likovi", prema Hamvasevim riječima, na pjesnika je pala odgovornost da se bavi očuvanjem onog skrivenog smisla koji se polako povlači iz svijeta. Samo, hoće li, može li pjesnik preživjeti u svijetu banalnosti?
Već je Baudelaire prozivao samozadovoljstvo u koje tone buržuj puna želuca, ne misleći o životu, smrti, a ponajmanje o plavetnom onostranom eteru. Već je Hamvas pisao o tome kako je Baudelaire znao da "biti pjesnikom znači preuzeti na sebe čuvanje svih ostavljenih i napuštenih ljudskih titula".
Na žalost, danas bi bilo teško odrediti u kakvom je stanju Temenos, tko ga čuva, kako živi poezija i tko je čita. Ona kao da nam prilazi iz velike daljine, obraćajući se nekorumpiranim dijelovima naših srca koji još nisu sasvim utonuli u grčeve svakodnevnog života, gdje čitanje, pisanje i mišljenje o stihovima, znamo i sami, ne zauzimaju osobito mjesto. Vrijeme se skratilo, mobiteli su nas pretvorili u brbljave robote, te čak i suptilnije duše radije provode dane pred televizorom nego berući "Cvjetove zla". Možda nas sto i pedeseta godišnjica Baudelaireova pjesmotvora podsjeti da ga još uvijek imamo negdje na polici.
U tim haljinama talasavo sjajnim
Kad hoda, čini se naprosto da pleše
Kao duga zmija što je čarom tajnim
Igrači vitlaju i uz to se smiješe
Ko nebo pustinje nad pijeskom tamnim,
Što nas ravnodušni nikada ne tješe,
Ko mreža valova nad morima čamnim
Skladni joj pokreti nikad ne griješe.
Oči su joj glatki, lijepi minerali,
I u toj čudnoj simboličnoj prirodi
Gdje se sa sfingom i anđeo porodi,
Gdje bi kraj čelika dijamanti stali,
Gori neprestano ko zvijezda bez sjene
Hladno dostojanstvo nerotkinje žene
Milana Vuković Runjić
Luhrmannov Pariz postaje "grad svjetla" samo po svjetlu koje izbija iz tijela kurtizane, savršeno lijepe Satine, koja je u ovom slučaju model svih ljepotica što su se skupo prodavale u razdoblju bujanja biznisa i nemorala, u vrijeme obnove burbonske dinastije, u doba Louis-Phillipea, između 1815., kada Napoleon nestaje sa svjetske pozornice, pa do propasti Drugog carstva, 1870. U tom se komadiću vremena budi marljiva i pohlepna srednja klasa, gutaju se trivijalni romančići, kazališta ne mogu ponuditi dovoljno opereta i vodvilja moru zainteresirane publike, a Gaultier piše kako je "religija novca postala jedina u kojoj nema ateista".
Stoga i ne čudi da žene, mahom one natprosječnog izgleda, hladne, zmijske ćudi i velike inteligencije, posežu za istim tim novcem i nakitom koji kao da lete zrakom. Drugo carstvo zlatno je doba kurtizana, od kojih najuspješnije posjeduju kuće u gradu i dvorce u provinciji, staje s desecima konja i kočija, sluge iz Engleske, a u odijevanju ih oponašaju čak i princeze.
Jedna od njih, po imenu Apollonie Sabatier (La Présidente) bila je na posebnom glasu, ne samo zbog iznimne ljepote, nego i zbog dobre naravi, kojom se ostale kurtizane nisu baš mogle podičiti. Apollonie, ljubavnica nekog bogatuna, za svojim je stolom u ulici Frochot na broju 4 primala društvo kojeg bi se bez pretjerivanja moglo zvati božanstvenim.
Ne samo da su se s lijepom i tankoćutnom Apollonie oduševljavali Berlioz, Délacroix, Nerval, Gaultier, Flaubert, već joj je u tajnosti pjesme posvećivao i zvao je svojom "Bijelom Venerom" - Charles Baudelaire, Apollonijin susjed s otočića Saint Louis, gdje je u kući Pimodan na broju 17 neko vrijeme prebivao u tavanskom sobičku s crno-crvenim tapetama i s pogledom na Seinu. Boemski život koji je Baudelaire, rođen 1821., u vječitoj napetosti s majkom i očuhom još kao mladić za sebe odabrao, podrazumijevao je neobuzdano uživanje hašiša i žena, kao i užas nad svime (malo)građanskim.
Ovako ga je opisao kolega s iste adrese, Théophile Gaultier: "Njegova ugljen crna kosa strogo je podšišana, te se na bijelom čelu čini poput saracenske kacige. Njegove oči, u boji španjolskog duhana, duboke su, inteligentne, možda previše znatiželjne… a njegovim ustima svilenkast brk prikriva liniju, no dopušta da se vide njihovi žustri, požudni, ironični trzaji, kao na usnama kakve je slikao Leonardo da Vinci. Njegov fini, delikatni nos neznatno je zaobljen, živahnih nosnica koje kao da njuše neki daleki miris…"
Tada poznat kao likovni kritičar i prevoditelj Edgara Allana Poea, Baudelaire se zaljubio u Apolloniju, no radije ju je obožavao izdaleka i slao joj nepotpisane pjesme, nego da joj otkrije svoje osjećaje. Tek prilikom izlaska zbirke "Cvjetovi zla" (1857.), kurtizana je otkrila čija je muza, a kad mu se u znak zahvalnosti podala, Baudelaire se već nakon prve noći povukao: "Vi imate iznimnu dušu, ali je to ipak samo duša žene…", pisao joj je, "još prije nekoliko dana za mene ste bili božica, što je tako praktično, tako uzvišeno, tako nedohvatno, a eto vas sada - žena". Očito, mnogo je više tjelesne slasti našao sa svojom "Crnom Venerom", Jeanne Duval, mulatkinjom, ne pretjerano pametnom i ne odviše sofisticiranom, s kojom je godinama održavao vezu.
Prema onome što je Baudelaire pisao u svojim proznim fragmentima, reklo bi se da kod žene više voli glupost nego pamet: "Ljubiti inteligentne žene zadovoljstvo je pederasta", te da prema ženskom spolu općenito gaji nepovjerenje:
"Svagda sam se čudio što se ženama dopušta ulaz u Crkve. Kakav one razgovor mogu voditi s Bogom?" No, to nije spriječilo "Bijelu Veneru" da desetljećima kasnije, malo prije vlastite smrti s velikom nježnošću govori o pjesniku, bez obzira na njihovu neuspjelu ljubavničku noć, iza koje je uslijedilo nekoliko godina platonskog prijateljstva.
Čak se Parizom širila legenda da je umirućem Baudelaireu njegova lijepa prijateljica izvodila na klaviru djeliće iz Wagnerova Tanhäusera, što je nemoguće, jer u doba pjesnikove smrti (1867.) Apollonie je živjela s nekim ljubavnikom u Švicarskoj, a Baudelaire je smrt, oduzet i bez moći govora, dočekao na krilu svoje majke. Prošlo je stotinu i četrdeset godina od Baudelaireove smrti i stotinu i pedeset od prvog izdanja "Cvjetova zla".
Ta je zbirka poput golemog polipa svoje pipke pružila za svakim tko će se nakon Baudelaira zvati pjesnikom (nisku možemo započeti Rimbaudom, Verlaineom, Mallarméom, Valčryjem, ali i T. S. Eliotom koji se Baudelaireu divio i štovao ga). Marcel Proust bavio se Baudelaireom, osobito pjesnikovim odnosom prema vremenu, te je prema riječima Waltera Benjamina, potražio u njegovim stihovima lajtmotiv za svoje djelo.
U više navrata razni junaci "Potrage za izgubljenim vremenom" citiraju Baudelaireove pjesme, a sam narator u pjesnika nalazi pozivanje na moć sjećanja, koja je, po njegovu mišljenju, temelj umjetnosti. Čarobnjak riječi, kako ga je zvao Valčry, istodobno je i njihov kovač, te Baudelaireu možemo zahvaliti riječ "modernitet" koju će prvi put upotrijebiti 1859., objašnjavajući "ono neobično u modernog umjetnika". Premda nije izmislio riječ "nadrealizam", koristio je pojam "nadnaturalizam", iz kojeg će Apollinaire 1917. izvesti ime općepoznatog pokreta.
Lirika je postala teško zamisliva bez bodlerovskog svijeta koji je demonski i anđeoski u istom trenu. Eter se tu susreće s gradskim isparavanjima, djevojčure sa svetačkim zanosima. U proznim fragmentima Baudelaire piše o tome kako se u svakom od nas sudaraju dvije težnje, jedna prema Bogu, druga prema Sotoni, jedna prema uzdizanju, druga prema silaženju. Upravo u toj napetosti rađa se i njegova poezija.
Premda još vještice u "Macbethu" pjevaju o tome kako je lijepo ružno, a ružno lijepo, čini se da je tek Baudelaire te stihove proveo u djelo - vlastitim djelom. Uranjajući duboko u srce, trbuh i crijeva rodnog grada, Baudelaire nam nudi sređenu, rimovanu poeziju, koja kao da vlastitom metrikom obuzdava uzavrelu osjetilnost. Dok se u romantizmu njegovao ideal nadahnutog pjesnika koji piše na mjesečini, puštajući da njime, a time i njegovim stihovima ovladaju osjećaji, Baudelaire se takvom liku izruguje, te spominje kako mu se jednog dana aureola "otkinula i pala u blato makadama".
Od Baudelairea nadalje osjećajnost više neće biti glavna odlika pjesnika ni poezije, već ono što je Hugo Friedrich u svojoj "Strukturi moderne lirike" zvao disonancom, dijeljenjem pjesme od srca, pomračenjem, gubitkom prisnosti duše sa samom sobom.
Poezija postaje tamna, noćna, abnormalna, uznemirujuća, a te kvalitete poprima i moderna umjetnost. Pjesnik više nije tu da nam pjeva o (ne)sretnoj ljubavi, njegova je dužnost da nam ukazuje na bolestan i poročan svijet. H. Friedrich proglašava "Cvjetove zla" u arhitektonskom smislu "jednom od najsloženijih knjiga europske lirike", a ta je strogost u zanimljivom kontrapunktu s nemirnim treperenjem stihova koji su ponekad obuzeti pukim zvučanjem. Naime, prvo je izdanje "Cvjetova zla" imalo sto pjesama složenih u pet dijelova, a pjesnik će taj model silom prilika u kasnijim izdanjima napustiti.
Čitajući danas Baudelaireove pjesme, mi u njima ne vidimo ništa nemoralno, a još manje lascivno, no to njegovi suvremenici-kritičari nisu tako doživljavali, te su se pjesnička zbirka, autor, nakladnik i tiskar uskoro našli na optuženičkoj klupi, nakon čega je pjesnik bio prisiljen izbaciti iz nje pet pjesama.
Proglasiti nemoralnim proroka koji je, među ostalim, uvidio da svijet srlja u vlastitu propast do koje će ga dovesti krajnji materijalizam i neumjerena želja za stjecanjem, bio je samo znak bolesti tog istog svijeta, u kojem stotinu i pedeset godina nakon "Cvjetova zla" za poeziju gotovo da i nema mjesta. Pjesnik je prestao biti Šimićevo "čuđenje u svijetu" i postao pisac reklamnih slogana, prozaik, novinar, bilo što, samo da ne bude čuvar Temenosa, svetog kruga, samo da ne bude poeta sacer, o kojem u istoimenom eseju piše Bela Hamvas.
Nakon što su iz svijeta nestali kraljevi, velikaši, sveti ljudi, vojnici, znanstvenici i na njihovo mjesto stupili neki "dvojbeni, sumnjivi likovi", prema Hamvasevim riječima, na pjesnika je pala odgovornost da se bavi očuvanjem onog skrivenog smisla koji se polako povlači iz svijeta. Samo, hoće li, može li pjesnik preživjeti u svijetu banalnosti?
Već je Baudelaire prozivao samozadovoljstvo u koje tone buržuj puna želuca, ne misleći o životu, smrti, a ponajmanje o plavetnom onostranom eteru. Već je Hamvas pisao o tome kako je Baudelaire znao da "biti pjesnikom znači preuzeti na sebe čuvanje svih ostavljenih i napuštenih ljudskih titula".
Na žalost, danas bi bilo teško odrediti u kakvom je stanju Temenos, tko ga čuva, kako živi poezija i tko je čita. Ona kao da nam prilazi iz velike daljine, obraćajući se nekorumpiranim dijelovima naših srca koji još nisu sasvim utonuli u grčeve svakodnevnog života, gdje čitanje, pisanje i mišljenje o stihovima, znamo i sami, ne zauzimaju osobito mjesto. Vrijeme se skratilo, mobiteli su nas pretvorili u brbljave robote, te čak i suptilnije duše radije provode dane pred televizorom nego berući "Cvjetove zla". Možda nas sto i pedeseta godišnjica Baudelaireova pjesmotvora podsjeti da ga još uvijek imamo negdje na polici.
U tim haljinama talasavo sjajnim
Kad hoda, čini se naprosto da pleše
Kao duga zmija što je čarom tajnim
Igrači vitlaju i uz to se smiješe
Ko nebo pustinje nad pijeskom tamnim,
Što nas ravnodušni nikada ne tješe,
Ko mreža valova nad morima čamnim
Skladni joj pokreti nikad ne griješe.
Oči su joj glatki, lijepi minerali,
I u toj čudnoj simboličnoj prirodi
Gdje se sa sfingom i anđeo porodi,
Gdje bi kraj čelika dijamanti stali,
Gori neprestano ko zvijezda bez sjene
Hladno dostojanstvo nerotkinje žene
|
U tim haljinama talasavo sjajnim
|
 |
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....