Nikad mi se nisu sviđali Kusturičini filmovi - kad su svi padali u nesvijest zbog “Dolly Bell” i “Oca na službenom putu”, ja sam osjećao rezervu, istu onakvu kao i prema Đorđu Balaševiću ili strahovito popularnoj TV seriji Srđana Karanovića “Grlom u jagode”. Dopadali su mi se “Idoli”, uzbuđivao me “Laibach”, ali duševnost “panonskog mornara”, njegov laki humor, sve mi se to činilo artificijelnim za razliku od idolskih pop-persiflaža. “Idoli” su simbolizirali grad, dok je Đoka svirao za narod. “Idoli” su na mene djelovali oslobađajuće, a lajbahovska poza, kao i njihov zvuk, izazivali su vrtoglavicu - to je art, osjećao sam, a ovo drugo, napoj za raju. Jedno je bezočna komercijala, drugo estetska i politička subverzija. To se, naime, sve zbivalo 80-ih, neposredno poslije smrti druga Tita, kad se zemlja stiltala, a vlast smrzla, u trenutku nedoumice, pa dopustila da se spontano formiraju raznovrsni popkulturni projekti izvan nadzora partijske ortodoksije. Neki od njih bili su naprosto eksploatacijski i jugoslavenski; snimale su se frivolne “bioskopske” komedije koje bi gledalo na stotine tisuća ljudi, a većina zvijezda te scene bili su bleferi kratkog daha, s jednom pjesmom ili jednom idejom koja se dala na brzinu unovčiti. No, čim se uspostavi masovna scena, na njoj se ubrzo ukažu ljudi za koje je ona kao stvorena - ozbiljniji likovi s većim dijapazonom. U filmu, pokazalo se, bio je to Emir Kusturica.
U Ulici Strahinjića Bana
Kusturica je duševnu umjetnost za raju izdigao na europsku i svjetsku razinu - prepakirao je standardni balkanski barbarogenijski folklor u eksportni brend, naivnu melodramu zasnovanu na izmišljenoj poetici pučkog nadrealizma, gdje ljudi i krave obvezno lete preko naherenih krovova gotovo kao na Chagallovim slikama. U Cannnesu, Parizu i New Yorku prošao je s tim kao i u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Kusta nije glup, pravi je kozmopolit, talentiran - talent je, doduše, profanirao, ali se uzdigao do svjetske ikone, njegujući pritom izgled bešćutnog, raščupanog genija iz našeg sokaka, u razdrljenoj košulji ispod koje nosi majice koje izgledaju kao da ih je kupio na buvljaku u nekoj bosanskoj kasabi, što je, dakako, dobro prostudiran dojam koji i nastoji pobuditi. Prije nekoliko godina sjedio sam s njim na ručku u jednom bistrou u beogradskoj Ulici Strahinjića Bana (koju još zovu Silikonskom dolinom zbog frekvencije modela augmentiraih proporcija). Uz Kustu i moju ne sasvim neuočljivu malenkost te ravnatelja srpske televizije Acu Tijanića, izgledom još više nalik elementarnoj nepogodi, bio je tu i Acin kum Rade Bulatović, najveća lokalna zvijezda, tadašnji svemoćni šef srpske Državne bezbednosti. No, kad je s ulice banula skupina slovenskih srednjoškolaca na ekskurziji u notornoj balkanskoj megačaršiji, normalno da su percipirali samo Kustu kojega su zamolili da se s njima slika... Naravno da im je ugodio. Legenda živi!
Zlatni lav u Veneciji za film ‘ Sjećaš li se Dolly Bell’ sa Slavkom Štimcem u glavnoj ulozi početak je Kusturičine međunarodne karijere.
Po horoskopu-nosorog
Kusta je 1954. godište. Rođen je u Sarajevu, a jedno bizarno pismo čitatelja, objavljeno negdje u bosanskoj štampi za vrijeme rata, donijelo je neprovjeren podatak kako je on zapravo sin sarajevskog Roma koji je dospio u zatvor, pa je Kusturica odrastao s identitetom poočima, što bi, kao, objasnilo njegovu evidentnu fascinaciju ciganskom supkulturom, ali to može biti obični čaršijski trač. Kusta je snalažljivi uličar, a cijela mu se biografija svodi na umjetničku karijeru koju gradi na imidžu razbijača ukletog talentom: nema kod njega slučajnog izbora ni prepuštanja prilikama - njegov bi astrološki znak trebao biti nosorog. Na prašku filmsku akademiju (FAMU), koju je završio sa 24 godine, upisali su ga, navodno, roditelji - u Pragu mu je živjela teta, a oni su ga htjeli maknuti iz sarajevskog društva huligana i tapkaroša među koje je upao - ako i to nije neki njegov apokrif... No, od jugoslavenskih Pražana tog vremena - Zafranović, Grlić, Goran Marković, Srđan Karanović... - Kusta se distinktno razlikovao neurbanim likom, odnjegovnim izgledom neukroćena marginalca. Ostali dečki bili su šminkeri iz boljih obitelji, predodređeni za karijeru i status državnih umjetnika, čim ga zasluže kakvim prikladnim djelom. Ako se i on uklapao u taj profil, svakako je nastojao da to sakrije nastupom.
Film je u godinama političke izolacije Srbije osvojio Zlatnu palmu i europskog Oscara, nagradu Cesar.
Prva suradnja s Goranom Bregovićem izbacila je globalni hit ‘Ederlezi’. Sa njime je ciganski brend bio lansiran u inozemstvo.
Sentimentalne praške priče
Po povratku u Sarajevo televizija je producirala njegov 1,5-satni TV film “Nevjeste dolaze” (1978.), koji je zabranjen - ne zbog politike, nego kao nepodnošljivo mračna drama o incestu i nasilju među primitivcima u nekoj seoskoj zabiti. Prilično šokantna roba - čisti Kusturica. On te mora osupnuti makar i nekom strahotom. Zabranjenim filmom impostirao se kao genij koji se bavi dubokim temama te odmah dobio još jednu šansu i snimio jednosatnu dramu po Andrićevoj pripovijetki “Cafe Titanic”, koja nostalgijski prikazuje sarajevsku uličnu scenu prije Drugog svjetskog rata. Kustini junaci uvijek su iz naroda, pripadnici neokupane potklase, jad i bijeda, kod kojih se vitalizam miješa s infantilnom spremnošću da se uvijek šegače i nečemu raduju. S “Titanicom” Kusta je pobijedio na festivalu jugoslavenske televizije u Portorožu - i otvorio put za filmski debi. Tako je nastao “Sjećaš li se Dolly Bell”, film legenda koji ide u red svih ostalih sarajevskih legendi s početka osamdesetih, kad se ondje stvarala i jugoslavenska glazbena pop-scena. “Dolly Bell” opet je nostalgijska priča, o provinciji početkom šezdesetih, nešto kao “Bosanski grafitti”. Tada 27-godišnji autor prisjeća se vremena o kojem ništa ne zna iz prve ruke - to je topla ljudska priča s uvrnutim, humanim likovima u gnjileži zabiti, s dojmljivom muzičkom temom... Svi Pražani snimali su tih godina takve sentimentalne priče iz neposredne prošlosti, koje su pokazivale da osim političke historije klasne borbe i represije postoji zona osobnih i društvenih memorija, gdje vrijede nepromjenjivi zakoni. Valjda i jest tako, ali u onim trenucima kad su se otvarali prostori slobode, jer je sistem malo posrnuo, takve su se poruke činile duboko regresivne svakome tko je težio promjenama, liberalizaciji. Pokazujući da ih politički i društveni okvir ne tangira, ovi mladi režiseri postali su odmah dio establišmenta. Isto se dogodilo s glazbom Novog vala - režim nije mogao suzbiti punk, ali je potaknuo komercijalizaciju i rock pretvarao u pop koji je normalno išao na televiziji, u suživotu sa Sašom Zalepuginom i TV Magazinom. Tako je nastalo Prljavo kazalište. U kinematografiji je pak započelo mučno autorsko razdoblje praške škole, koja je autentični, mračni i subverzivni srpski “crni val” iz šezdesetih pretvarala u sentimentalnu hranu za raju, što je odlično išlo i preko granice: Kusta je za “Dolly Bell” dobio Zlatnog lava u Veneciji, i više ga nitko nije mogao zaustaviti...
Fascinirana Sontag
Postao je profesor na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, formirao kazališnu radionicu i prilično nevješto drndao bas-gitaru u jednom garažnom bendu koji je nastao kad je grad zahvatila groznica “novog primitivizma”. Parodija na punk, u rasponu od genijalne lirske satire Zabranjenog pušenja do sirovih eksploatacijskih pothvata svojstvenih sarajevskoj sceni, gdje svi samo čekaju neku novostvorenu nišu da nagrnu zakazivati gaže, taj je pokret ključna pojava u kulturnoj povijesti raspadajuće Jugoslavije, pa nije čudo što je njime i njegovim protagonistima bila silno fascinirana američka teoretičarka Susan Sontag.
Pripreme za velefilm
Četiri godine Kusta je pilao svoj naredni film, mrcvareći producenta. Dosnimavao je, prekidao snimanje, probijao budžet, gazio rokove, sa svima se zavadio, sa svima raskrstio, dokazao da je neuračunljiv, neprofesionalan... I onda je izašao “Otac na službenom putu”, napravljen kao i “Dolly Bell” po solidnom scenariju Abdulaha Sidrana, s kojim je Kusta demonstrirao artističku kontrolu kakvu tada ne bi mogao ostvariti nijedan jugoslavenski režiser: njegovo divljaštvo tu ima sasvim jasnu svrhu. Nije to genijalan film, djelo bez greške, naprotiv. Gledao sam ga u art-kinu na jednoj američkoj premijeri, u okolnostima gdje dobro vidiš sve nedostatke - publika uopće nije mogla poloviti o čemu je riječ (“informbiroovci” su u titlovanom prijevodu postali “informers”, dostavljači, doušnici). No, svima je bilo jasno da je to neka umjetnost, da se radi o gorkoj ljudskoj sudbini u maloj, zajebanoj zemlji za koju nisu čuli, ali je prokleta kao Irska... Provincija, teška atmosfera, odlični glumci, seks i samoubojstvo na svadbi i u zahodu - magični realizam istočnoeuropske redakcije, ne znaš što bi moglo biti bolje i jače... Uspjeh nije mogao izostati: Zlatna palma u Cannesu, nominacija za Oscara u Los Angelesu. Autoru je 31 godina - sad je i objektivno stekao status genija, iako film, koji se percipira kao dubok i istinit, sentimentalno human, nije bio nimalo subverzivan. Jugoslavenski crnovalovski redatelji poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva ili Želimira Žilnika, i uz nominalnu liberalizaciju koja je bila nastupila sredinom osamdesetih, mogu djelovati jedino u poluegzilu - prvi u Sloveniji, drugi u inozemstvu, treći na vojvođanskoj televiziji, dok je Kusta, proslavljeni filmski autor, spreman za naredni pothvat... Tu sad nema šale: snimit će velefilm, spektakl, ali ne neku dramsku ili ratnu priču, nego ciganski mjuzikl s pravim šampionima s dna - romskim maloljetnim proleterima, film kojim će trajno uspostaviti poetiku balkanskog lirskog neorealizma po uzoru na De Sicino “Čudo u Milanu”.U “Domu za vješanje”, koji je napravio po tekstu Gordana Mihića, najproduktivnijeg srpskog scenarista, klasika crnovalovskih produkcija (“Buđenje pacova”, “Kad budem mrtav i beo”) i beogradskih TV serija (“Kamiondžije”, “Povratak otpisanih”, “Balkan ekspres”), izvodi se “originalna muzika” Gorana Bregovića te njegov globalni hit “Ederlezi”, koji je Brega prikazao kao vlastiti aranžman “izvornog romskog napjeva”, iako je zapravo riječ o pjesmi s repertoara neprispodobivog genija gitano-glazbe, Šabana Bajramovića.
Raskinuto kumstvo
To će biti početak plodne suradnje Kusturice i Bregovića, zapečaćene kumstvom. Poslije su se, doduše, zavadili oko autorskih prava i novca pa je Kusta okarakterizirao Bregu kao sarajevskog jalijaša nepostajana morala koji će ti iz očiju ukrasti dinar... No, oni su jedan drugome pomogli u lansiranju globalnog, komercijalnog cigansko-balkanskog brenda, s kojim do dana današnjeg obojica fantastično prolaze... “Dom za vješanje” postigao je internacionalni uspjeh i opet dobio kanske nagrade i nominacije, a snimljen je kao koprodukcija s Harryjem Salzmanom (producentom filmova o Jamesu Bondu). To je Kusti omogućilo finalnu destinaciju - Hollywood. Godina raspada Jugoslavije zatekla je 37-godišnjega Emira u New Yorku gdje je gostovao kao profesor filma na sveučilištu Columbia. U kući kod prijatelja u New Hampshireu, pisao je scenarij za “Arizona Dream”. Film će okupiti neviđen cast: igraju Johnny Depp, koji se tu trajno nakačio na Kustu i njegov barbarogenijski šarm, zatim Jerry Lewis koji u Francuskoj uživa kultni status među intelektualcima , pa Faye Dunaway, Vincent Gallo... Priča je apsurdistička komedija kakva u Americi ne može proći... Osim toga, čim je sarajevski genij počeo izvoditi kerefeke, probijati rokove i budžet, producent ga je otkačio i podigao tužbu zbog kršenja ugovora.
Nokautirao Nebojšu Pajkića
Zar se Kusta zaista mislio nametnuti Hollywoodu s bezobrazlukom koji mu je prolazio doma i u Europi, gdje kinematografijom, u ime Kulture, dominiraju razni bleferi i državni činovnici? Je li moguće da je bio blesav i uobražen koliko i Milošević kad je mislio da će u izravnom vojnom sukobu pobijediti NATO? Ili mu se pak njegova komedijica o letećoj ribi u arizonskoj pustinji učinila neadekvatnom za američku prođu pa je zaključio da mu je bolje izazvati skandal i neuspjeh prikazati kao cenzuru, producentsko gušenje autorske slobode? Kako bilo, nakon dvije godine potezanja po arbitražama, Kusturica je oslobođen odgovornosti jer je proglašen smanjeno uračunljivim pa je producent - kojem je režiser na setu poludio, što je “viša sila” - povukao novac od osiguranja. Film nije nikad igrao u Americi, no u Europi je postao kult, a Bregovićev soundtrack na kojem pjeva Iggy Pop globalni hit. No, svijet je tada u Kusti dobio ogorčenog antiameričkog antigloblista, koji se bio spreman vratiti, kao Indijanci koji skrivaju trag u snijeg, stopu po stopu, na svoja balkanska polazišta. Došao je u Beograd jer je Sarajevo bilo pod opsadom. Priključio se četničkoj frakciji Zabranjenog pušenja pod vodstvom dr. Neleta Karajlića. Kolega novoprimitivac Malkolm Muharem ostao je u Bosni kao major u Karadžićevoj Vojsci Republike Srpske.
Kusturica se u Srbiji nije eksplicitno politički izjašnjavao - nije trebalo, svoj je stav jasno demonstrirao. Dobio je potrebnu potporu za snimanje filma koji će ostati najznačajnije djelo srpske državne kinematografije u razdoblju Miloševića. Naime, spektakl “Seobe” (po Crnjanskom) prestarjelog Saše Petrovića (“Sakupljači perja”), pretvorio se u debakl, a Šotrin “politički film” (još iz 1989.) “Kosovski boj” ispao je smiješan. Svi valjani režiseri radije su odabrali da propadnu pod diktaturom, nego da rade za Miloševićev poredak, pa cijelo desetljeće srpskog neronizma nije ostavilo značajnijeg traga od Kusturičina filma “Underground”, snimljenog 1995. po scenariju Dušana Kovačevića (“Tko to tamo peva”, “Maratonci trče počasni krug”, “Balkanski špijun”). Nominalno, država s tim nije ništa imala. No, film je u trenucima političke izolacije osvojio kansku Zlatnu palmu i europskog Oscara, nagradu Cesar.
Je li Kusta bio režimski kolaborant? Tko god poznaje situaciju zna da je radio kao idejni propagandist, ali to mu poslije nisu vješali na nos. Štoviše, kad se poslije Miloševićeva pada slavilo uskrsnuće srpske domokracije i umjetnosti koja se othrvala diktaturi, neki dobronamjerni Austrijanci pozvali su ga u Beč skupa sa Žilnikom, kao ljude koji su sačuvali artistički integritet pod nacionalističkim terorom. Kusta se nije pojavio, jer nije blesav, on izbjegava sve političke i birokratske prigode, nego je poslao direktora filma da se zahvali i sasluša Žilnika, koji je pod slobizmom za 5000 njemačkih maraka, u koprodukciji s Veranom Matićem, osnivačem “B92”, napravio gerilski film “Tito po drugi put među Srbima”, koji se prikazivao u cijelom svijetu.
- I ja moram zahvaliti Kusturici. Bez njegove makar i nesvjesne pomoći mi svoj projekt ne bismo nikad ostvarili... Naime, kako smo radili bez budžeta, krali smo termine od Kustine ekipe, koja nam je dolazila pomagati besplatno. Kad god bi Milošević pozvao Kustu i njegove drugare na beskrajne ručkove i večere, ljudi iz ekipe pretrčali bi k nama, pa bismo na brzinu nešto snimili, a kako su pozivi postajali sve češći, a ručkovi sve duži, uspjeli smo napraviti cjelovečernji film... - rekao je Žilnik.
Još jedna pričica iz toga doba također dobro ocrtava Kusturičin status u Beogradu i pokazuje kako efikasno maskira činjenice iz svoje biografije. Na holivudskom profesionalnom sajtu IMDb pišu da je Kusta 1995. usred Beograda “nokautirao Nebojšu Pajkića, suosnivača Šešeljeva desničarskog pokreta”, kojega je “pokušala obraniti njegova žena, udarajući Kusturicu torbicom koju joj je poklonio Radovan Karadžić”. Da je Kusta nokautirao Pajkića, to je živa istina, kao i to da se Pajkula motao oko Šešelja dok su se u beogradskom Klubu književnika krajem 80-ih okupljali svi ti nacionalistički lunatici. No, Pajkić je profesor dramaturgije na beogradskoj Filmskoj akademiji, filmolog i filmofil koji je malo zahirio, težak s kaputom najviše šezdeset kila. Radio je na scenarijima za Slobodana Šijana te napisao priču “Šest dana juna” po kojoj je njegov student Dinko Tucaković 1985. snimio svoj debitantski film o koketnoj djevojci (glumi je zagrebačka glumica Cintija Ašperger koja već dugo živi u Kanadi) koju u nekoj bosanskoj provincijskoj kasabi siluje grupa mladića. Kasaba je, zapravo, Visoko, gdje je Pajkić pohađao gimnaziju s Majom, Kustinom ženom i majkom njegovih dvoje djece, kojoj se, navodno, dogodilo to što je u filmu prikazano... Kad je Kusturica nasrnuo na Pajkića, Pajkić nije imo veze sa Šešeljem niti je Šešelj tada bio presudan faktor u državi kojom je vladao Onaj s kojim se ručava, ali se njegovo ime ne smije spomenuti. Emir je lako sravnio sa zemljom Nebojšu, kojega je, vitlajući torbicom, pokušala obraniti njegova treća žena, ekscentrična spisatljica Isidora Bjelica, poznata iz afere predratnog sarajevskog “četničkog bala” - u Beogradu rubna, a ne politička figura, nešto kao Ana Lučić iz Schwartzove Nove desnice u Zagrebu. Poslije “Undergrounda”, Kusta se motao po Francuskoj, napravio još jedan nezapažen film (“Crna mačka, beli mačor”), mirno čekao pad Miloševićeva režima pa se pojavio kao glumac u filmu Neila Jordana te postao predsjednik festivalskog žirija u Cannesu 2005. Dobio je najviši francuski orden za doprinos umjetnosti, režirao spot za Manu Chao i postavio “Dom za vješanje” kao cigansku operu u glavnoj Operi na Bastilji (u operi Garnier daje se samo balet).
Privatni Disneyland
Konsolidirao je status umjetnika i mladog klasika, a istodobno pripremao veliki comeback, film koji je prvo trebalo izboksati u potmiloševićevskoj Srbiji. U izbornim prestrojavanjima Kusta će podržati dr. Vojislava Koštunicu, predvodnika antiđinđićevske grupacije što je nastojala zauzeti vlast očuvanjem Miloševićevih ljudi i pozicija. Toj skupini pripadaju i Dobrica Ćosić i Matija Bećković, memorandumski akademici, a Kusturica im se priključio prešavši uz veliki publicitet na pravoslavlje - pokrstio se na Đurđevdan, dan ciganske slave, uzevši ime Nemanja, te izjavio da su njegovi možda 250 godina bili Turci, ali da su prije toga bili Srbi, i dođavola...
Koštunica i Bećković gurnuli su ga za predsjednika Nadzornog odbora novinsko-izdavačke kuće Politika. Sad je mogao mirno pripremati svoj naredni film. Uzeo je priču Ranka Božića (r. 1961.), izbjeglice iz Tuzle (taj se poslije uspio probiti scenarijem za jako popularnu TV seriju “Vratit će se rode”). Kad ga je Kusta našao - zbilja ima nos za dobru priču - Božić je imao iza sebe samo jedan realiziran scenarij. Storija koju će Kusturica ekranizirati, “Život je čudo”, perfektna je epika - priča o već postarijem otpravniku vlakova na planinskoj pruzi između Bosne i Srbije, kojeg ratne okolnosti dovedu u tragičnu ljubavnu vezu s mladom muslimankom. Slavko Štimac, koji je glumio tinejdžera u “Dolly Bell”, sad je ljubavnik kojeg su pregazile godine. Slatkasto-gorak, tragično tužan film intoniran je pacifistički, a balkanski magični realizam izbija na sve pore, pa iako nitko ne leti preko krova, pijani svatovi poskakuju po snijegu za limenim orkestrom. Nema političkih podvala, osim malih, sugestivnih “pomaka” - dok se JNA, koja pokušava zaštititi narod, povlači pred premoćnim hrvatsko-muslimanskim agresorom, jedan kapetan (igra ga Kusturičin sin) kroz gruvanje topova dobacuje Štimcu: “To su haubice dvesta i četiri, koje su im dali Nemci...” Melodramska ljubavna priča mora izmamiti suze - bio sam na pariškoj premijeri i malo se tulilo, no publika je ipak sve to primala prilično suzdržano, kao čistu egzotiku koju strpljivo usisava u ime Kulture. No, u filmu su najdojmljiviji pejsaži snimljeni s uskotračne planinske pruge obnovljene za potrebe snimanja na obroncima Zlatibora, gdje je sagrađena i željeznička stanice te cijelo drveno selo, koje će poslije poslužiti Kusti za jedan novi pothvat... Film nije dobro prošao - ne može, doduše, neko njegovo djelo sasvim propasti u Francuskoj, ali manje-više čak su i ondje pomalo siti njega i Bregovića, Cigana i Miloševića. Kod intelektualaca i kulturnjaka to još prolazi, ali publici je dojadilo, i više se nije dalo bog zna što skorirati, jedino ordenčić, žiri, priznanja koja se daju na kraju karijere... Blago uvrijeđen, Kusta se povlači u balkanske gudure te svoj filmski set proglašva nezavisnim kulturno-političko-turističkim teritorijem koje zaposjeda u ime Umjetnosti, pretvarajući ga u Drvengrad, antiglobalističko etno-selo, privatni Disneyland, a Koštuničina vlada donosi propis kojim se razrezuje posebna pristojba, boravišna taksa za turiste i putnike koji se ovamo odvaže. U Drvengradu postoji skijaška žičara i birtije u kojima se ne služe brendirana bezalkoholna pića, nego neke satirične limunade koje se zovu po Titu, Miloševiću, uz još mnoštvo takvih neslanih šala i ujudurmi. Glavna atrakcija su, naravno, Kusta i njegovi prijatelji, renomirani gosti. Od prošle godine tu se održava i Kuestendorf Film Festival, a stvar je dovoljno ozbiljno shvaćena da je Kusturici dodijeljena europska arhitektonska nagrada jedne briselske zaklade za filmsko selo koje je teški kič - izmišljena balkanska arhitektura neautentičnog gradbenog sloga, safari-park za izrođene europske lijeve intelektualce koji misle da se lažnom egzotikom može oduprijeti amerikaniziranoj pop-kulturi.
Dokumentarac o Maradoni
Usprkos samoreklami Drvengrad izgleda kao spomenik bivšoj reputaciji. U istom tonu napravio je on i svoj posljednji - dokumentarni film o Maradoni. Maradona je abuzirao svoj talent kao i Kusta, što je za redatelja morala biti poticajna tema. Film je bio zapažen - ta Kustin je! - ali nitko nije napisao da je dobar ili genijalan. Čini se da se Kustina magija filmskog autora i barbarogenijskog predvodnika balkanskog eksportnog novoprimitivizma istrošila... On pak nastupa po svijetu s dr. Neletom Karajalićem i njegovom frakcijom Zabranjenog pušenja izazivajući posvuda manje skandale, kao neki velikosrpski Thompson kojem ne možeš točno definirati falingu, ali vidiš da je tu niskost stupila u službu zla, dok su umjetnost i antiglobalistički angažman izlika koja može zavarati jedino budale.
Denis Kuljiš
U Ulici Strahinjića Bana
Kusturica je duševnu umjetnost za raju izdigao na europsku i svjetsku razinu - prepakirao je standardni balkanski barbarogenijski folklor u eksportni brend, naivnu melodramu zasnovanu na izmišljenoj poetici pučkog nadrealizma, gdje ljudi i krave obvezno lete preko naherenih krovova gotovo kao na Chagallovim slikama. U Cannnesu, Parizu i New Yorku prošao je s tim kao i u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Kusta nije glup, pravi je kozmopolit, talentiran - talent je, doduše, profanirao, ali se uzdigao do svjetske ikone, njegujući pritom izgled bešćutnog, raščupanog genija iz našeg sokaka, u razdrljenoj košulji ispod koje nosi majice koje izgledaju kao da ih je kupio na buvljaku u nekoj bosanskoj kasabi, što je, dakako, dobro prostudiran dojam koji i nastoji pobuditi. Prije nekoliko godina sjedio sam s njim na ručku u jednom bistrou u beogradskoj Ulici Strahinjića Bana (koju još zovu Silikonskom dolinom zbog frekvencije modela augmentiraih proporcija). Uz Kustu i moju ne sasvim neuočljivu malenkost te ravnatelja srpske televizije Acu Tijanića, izgledom još više nalik elementarnoj nepogodi, bio je tu i Acin kum Rade Bulatović, najveća lokalna zvijezda, tadašnji svemoćni šef srpske Državne bezbednosti. No, kad je s ulice banula skupina slovenskih srednjoškolaca na ekskurziji u notornoj balkanskoj megačaršiji, normalno da su percipirali samo Kustu kojega su zamolili da se s njima slika... Naravno da im je ugodio. Legenda živi!
Zlatni lav u Veneciji za film ‘ Sjećaš li se Dolly Bell’ sa Slavkom Štimcem u glavnoj ulozi početak je Kusturičine međunarodne karijere.
|
|
|
|
Neuspješni holivudski izlet 'Arizona Dream' , scenarista Kusturice. Producent ga je tužio zbog kršenja ugovora. |
Po horoskopu-nosorog
Kusta je 1954. godište. Rođen je u Sarajevu, a jedno bizarno pismo čitatelja, objavljeno negdje u bosanskoj štampi za vrijeme rata, donijelo je neprovjeren podatak kako je on zapravo sin sarajevskog Roma koji je dospio u zatvor, pa je Kusturica odrastao s identitetom poočima, što bi, kao, objasnilo njegovu evidentnu fascinaciju ciganskom supkulturom, ali to može biti obični čaršijski trač. Kusta je snalažljivi uličar, a cijela mu se biografija svodi na umjetničku karijeru koju gradi na imidžu razbijača ukletog talentom: nema kod njega slučajnog izbora ni prepuštanja prilikama - njegov bi astrološki znak trebao biti nosorog. Na prašku filmsku akademiju (FAMU), koju je završio sa 24 godine, upisali su ga, navodno, roditelji - u Pragu mu je živjela teta, a oni su ga htjeli maknuti iz sarajevskog društva huligana i tapkaroša među koje je upao - ako i to nije neki njegov apokrif... No, od jugoslavenskih Pražana tog vremena - Zafranović, Grlić, Goran Marković, Srđan Karanović... - Kusta se distinktno razlikovao neurbanim likom, odnjegovnim izgledom neukroćena marginalca. Ostali dečki bili su šminkeri iz boljih obitelji, predodređeni za karijeru i status državnih umjetnika, čim ga zasluže kakvim prikladnim djelom. Ako se i on uklapao u taj profil, svakako je nastojao da to sakrije nastupom.
Film je u godinama političke izolacije Srbije osvojio Zlatnu palmu i europskog Oscara, nagradu Cesar.
Prva suradnja s Goranom Bregovićem izbacila je globalni hit ‘Ederlezi’. Sa njime je ciganski brend bio lansiran u inozemstvo.
|
 |
|
Under Ground
|
Dom za vjenjčanje
|
Sentimentalne praške priče
Po povratku u Sarajevo televizija je producirala njegov 1,5-satni TV film “Nevjeste dolaze” (1978.), koji je zabranjen - ne zbog politike, nego kao nepodnošljivo mračna drama o incestu i nasilju među primitivcima u nekoj seoskoj zabiti. Prilično šokantna roba - čisti Kusturica. On te mora osupnuti makar i nekom strahotom. Zabranjenim filmom impostirao se kao genij koji se bavi dubokim temama te odmah dobio još jednu šansu i snimio jednosatnu dramu po Andrićevoj pripovijetki “Cafe Titanic”, koja nostalgijski prikazuje sarajevsku uličnu scenu prije Drugog svjetskog rata. Kustini junaci uvijek su iz naroda, pripadnici neokupane potklase, jad i bijeda, kod kojih se vitalizam miješa s infantilnom spremnošću da se uvijek šegače i nečemu raduju. S “Titanicom” Kusta je pobijedio na festivalu jugoslavenske televizije u Portorožu - i otvorio put za filmski debi. Tako je nastao “Sjećaš li se Dolly Bell”, film legenda koji ide u red svih ostalih sarajevskih legendi s početka osamdesetih, kad se ondje stvarala i jugoslavenska glazbena pop-scena. “Dolly Bell” opet je nostalgijska priča, o provinciji početkom šezdesetih, nešto kao “Bosanski grafitti”. Tada 27-godišnji autor prisjeća se vremena o kojem ništa ne zna iz prve ruke - to je topla ljudska priča s uvrnutim, humanim likovima u gnjileži zabiti, s dojmljivom muzičkom temom... Svi Pražani snimali su tih godina takve sentimentalne priče iz neposredne prošlosti, koje su pokazivale da osim političke historije klasne borbe i represije postoji zona osobnih i društvenih memorija, gdje vrijede nepromjenjivi zakoni. Valjda i jest tako, ali u onim trenucima kad su se otvarali prostori slobode, jer je sistem malo posrnuo, takve su se poruke činile duboko regresivne svakome tko je težio promjenama, liberalizaciji. Pokazujući da ih politički i društveni okvir ne tangira, ovi mladi režiseri postali su odmah dio establišmenta. Isto se dogodilo s glazbom Novog vala - režim nije mogao suzbiti punk, ali je potaknuo komercijalizaciju i rock pretvarao u pop koji je normalno išao na televiziji, u suživotu sa Sašom Zalepuginom i TV Magazinom. Tako je nastalo Prljavo kazalište. U kinematografiji je pak započelo mučno autorsko razdoblje praške škole, koja je autentični, mračni i subverzivni srpski “crni val” iz šezdesetih pretvarala u sentimentalnu hranu za raju, što je odlično išlo i preko granice: Kusta je za “Dolly Bell” dobio Zlatnog lava u Veneciji, i više ga nitko nije mogao zaustaviti...
Fascinirana Sontag
Postao je profesor na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, formirao kazališnu radionicu i prilično nevješto drndao bas-gitaru u jednom garažnom bendu koji je nastao kad je grad zahvatila groznica “novog primitivizma”. Parodija na punk, u rasponu od genijalne lirske satire Zabranjenog pušenja do sirovih eksploatacijskih pothvata svojstvenih sarajevskoj sceni, gdje svi samo čekaju neku novostvorenu nišu da nagrnu zakazivati gaže, taj je pokret ključna pojava u kulturnoj povijesti raspadajuće Jugoslavije, pa nije čudo što je njime i njegovim protagonistima bila silno fascinirana američka teoretičarka Susan Sontag.
Pripreme za velefilm
Četiri godine Kusta je pilao svoj naredni film, mrcvareći producenta. Dosnimavao je, prekidao snimanje, probijao budžet, gazio rokove, sa svima se zavadio, sa svima raskrstio, dokazao da je neuračunljiv, neprofesionalan... I onda je izašao “Otac na službenom putu”, napravljen kao i “Dolly Bell” po solidnom scenariju Abdulaha Sidrana, s kojim je Kusta demonstrirao artističku kontrolu kakvu tada ne bi mogao ostvariti nijedan jugoslavenski režiser: njegovo divljaštvo tu ima sasvim jasnu svrhu. Nije to genijalan film, djelo bez greške, naprotiv. Gledao sam ga u art-kinu na jednoj američkoj premijeri, u okolnostima gdje dobro vidiš sve nedostatke - publika uopće nije mogla poloviti o čemu je riječ (“informbiroovci” su u titlovanom prijevodu postali “informers”, dostavljači, doušnici). No, svima je bilo jasno da je to neka umjetnost, da se radi o gorkoj ljudskoj sudbini u maloj, zajebanoj zemlji za koju nisu čuli, ali je prokleta kao Irska... Provincija, teška atmosfera, odlični glumci, seks i samoubojstvo na svadbi i u zahodu - magični realizam istočnoeuropske redakcije, ne znaš što bi moglo biti bolje i jače... Uspjeh nije mogao izostati: Zlatna palma u Cannesu, nominacija za Oscara u Los Angelesu. Autoru je 31 godina - sad je i objektivno stekao status genija, iako film, koji se percipira kao dubok i istinit, sentimentalno human, nije bio nimalo subverzivan. Jugoslavenski crnovalovski redatelji poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva ili Želimira Žilnika, i uz nominalnu liberalizaciju koja je bila nastupila sredinom osamdesetih, mogu djelovati jedino u poluegzilu - prvi u Sloveniji, drugi u inozemstvu, treći na vojvođanskoj televiziji, dok je Kusta, proslavljeni filmski autor, spreman za naredni pothvat... Tu sad nema šale: snimit će velefilm, spektakl, ali ne neku dramsku ili ratnu priču, nego ciganski mjuzikl s pravim šampionima s dna - romskim maloljetnim proleterima, film kojim će trajno uspostaviti poetiku balkanskog lirskog neorealizma po uzoru na De Sicino “Čudo u Milanu”.U “Domu za vješanje”, koji je napravio po tekstu Gordana Mihića, najproduktivnijeg srpskog scenarista, klasika crnovalovskih produkcija (“Buđenje pacova”, “Kad budem mrtav i beo”) i beogradskih TV serija (“Kamiondžije”, “Povratak otpisanih”, “Balkan ekspres”), izvodi se “originalna muzika” Gorana Bregovića te njegov globalni hit “Ederlezi”, koji je Brega prikazao kao vlastiti aranžman “izvornog romskog napjeva”, iako je zapravo riječ o pjesmi s repertoara neprispodobivog genija gitano-glazbe, Šabana Bajramovića.
Raskinuto kumstvo
To će biti početak plodne suradnje Kusturice i Bregovića, zapečaćene kumstvom. Poslije su se, doduše, zavadili oko autorskih prava i novca pa je Kusta okarakterizirao Bregu kao sarajevskog jalijaša nepostajana morala koji će ti iz očiju ukrasti dinar... No, oni su jedan drugome pomogli u lansiranju globalnog, komercijalnog cigansko-balkanskog brenda, s kojim do dana današnjeg obojica fantastično prolaze... “Dom za vješanje” postigao je internacionalni uspjeh i opet dobio kanske nagrade i nominacije, a snimljen je kao koprodukcija s Harryjem Salzmanom (producentom filmova o Jamesu Bondu). To je Kusti omogućilo finalnu destinaciju - Hollywood. Godina raspada Jugoslavije zatekla je 37-godišnjega Emira u New Yorku gdje je gostovao kao profesor filma na sveučilištu Columbia. U kući kod prijatelja u New Hampshireu, pisao je scenarij za “Arizona Dream”. Film će okupiti neviđen cast: igraju Johnny Depp, koji se tu trajno nakačio na Kustu i njegov barbarogenijski šarm, zatim Jerry Lewis koji u Francuskoj uživa kultni status među intelektualcima , pa Faye Dunaway, Vincent Gallo... Priča je apsurdistička komedija kakva u Americi ne može proći... Osim toga, čim je sarajevski genij počeo izvoditi kerefeke, probijati rokove i budžet, producent ga je otkačio i podigao tužbu zbog kršenja ugovora.
Nokautirao Nebojšu Pajkića
Zar se Kusta zaista mislio nametnuti Hollywoodu s bezobrazlukom koji mu je prolazio doma i u Europi, gdje kinematografijom, u ime Kulture, dominiraju razni bleferi i državni činovnici? Je li moguće da je bio blesav i uobražen koliko i Milošević kad je mislio da će u izravnom vojnom sukobu pobijediti NATO? Ili mu se pak njegova komedijica o letećoj ribi u arizonskoj pustinji učinila neadekvatnom za američku prođu pa je zaključio da mu je bolje izazvati skandal i neuspjeh prikazati kao cenzuru, producentsko gušenje autorske slobode? Kako bilo, nakon dvije godine potezanja po arbitražama, Kusturica je oslobođen odgovornosti jer je proglašen smanjeno uračunljivim pa je producent - kojem je režiser na setu poludio, što je “viša sila” - povukao novac od osiguranja. Film nije nikad igrao u Americi, no u Europi je postao kult, a Bregovićev soundtrack na kojem pjeva Iggy Pop globalni hit. No, svijet je tada u Kusti dobio ogorčenog antiameričkog antigloblista, koji se bio spreman vratiti, kao Indijanci koji skrivaju trag u snijeg, stopu po stopu, na svoja balkanska polazišta. Došao je u Beograd jer je Sarajevo bilo pod opsadom. Priključio se četničkoj frakciji Zabranjenog pušenja pod vodstvom dr. Neleta Karajlića. Kolega novoprimitivac Malkolm Muharem ostao je u Bosni kao major u Karadžićevoj Vojsci Republike Srpske.
Kusturica se u Srbiji nije eksplicitno politički izjašnjavao - nije trebalo, svoj je stav jasno demonstrirao. Dobio je potrebnu potporu za snimanje filma koji će ostati najznačajnije djelo srpske državne kinematografije u razdoblju Miloševića. Naime, spektakl “Seobe” (po Crnjanskom) prestarjelog Saše Petrovića (“Sakupljači perja”), pretvorio se u debakl, a Šotrin “politički film” (još iz 1989.) “Kosovski boj” ispao je smiješan. Svi valjani režiseri radije su odabrali da propadnu pod diktaturom, nego da rade za Miloševićev poredak, pa cijelo desetljeće srpskog neronizma nije ostavilo značajnijeg traga od Kusturičina filma “Underground”, snimljenog 1995. po scenariju Dušana Kovačevića (“Tko to tamo peva”, “Maratonci trče počasni krug”, “Balkanski špijun”). Nominalno, država s tim nije ništa imala. No, film je u trenucima političke izolacije osvojio kansku Zlatnu palmu i europskog Oscara, nagradu Cesar.
Je li Kusta bio režimski kolaborant? Tko god poznaje situaciju zna da je radio kao idejni propagandist, ali to mu poslije nisu vješali na nos. Štoviše, kad se poslije Miloševićeva pada slavilo uskrsnuće srpske domokracije i umjetnosti koja se othrvala diktaturi, neki dobronamjerni Austrijanci pozvali su ga u Beč skupa sa Žilnikom, kao ljude koji su sačuvali artistički integritet pod nacionalističkim terorom. Kusta se nije pojavio, jer nije blesav, on izbjegava sve političke i birokratske prigode, nego je poslao direktora filma da se zahvali i sasluša Žilnika, koji je pod slobizmom za 5000 njemačkih maraka, u koprodukciji s Veranom Matićem, osnivačem “B92”, napravio gerilski film “Tito po drugi put među Srbima”, koji se prikazivao u cijelom svijetu.
- I ja moram zahvaliti Kusturici. Bez njegove makar i nesvjesne pomoći mi svoj projekt ne bismo nikad ostvarili... Naime, kako smo radili bez budžeta, krali smo termine od Kustine ekipe, koja nam je dolazila pomagati besplatno. Kad god bi Milošević pozvao Kustu i njegove drugare na beskrajne ručkove i večere, ljudi iz ekipe pretrčali bi k nama, pa bismo na brzinu nešto snimili, a kako su pozivi postajali sve češći, a ručkovi sve duži, uspjeli smo napraviti cjelovečernji film... - rekao je Žilnik.
Još jedna pričica iz toga doba također dobro ocrtava Kusturičin status u Beogradu i pokazuje kako efikasno maskira činjenice iz svoje biografije. Na holivudskom profesionalnom sajtu IMDb pišu da je Kusta 1995. usred Beograda “nokautirao Nebojšu Pajkića, suosnivača Šešeljeva desničarskog pokreta”, kojega je “pokušala obraniti njegova žena, udarajući Kusturicu torbicom koju joj je poklonio Radovan Karadžić”. Da je Kusta nokautirao Pajkića, to je živa istina, kao i to da se Pajkula motao oko Šešelja dok su se u beogradskom Klubu književnika krajem 80-ih okupljali svi ti nacionalistički lunatici. No, Pajkić je profesor dramaturgije na beogradskoj Filmskoj akademiji, filmolog i filmofil koji je malo zahirio, težak s kaputom najviše šezdeset kila. Radio je na scenarijima za Slobodana Šijana te napisao priču “Šest dana juna” po kojoj je njegov student Dinko Tucaković 1985. snimio svoj debitantski film o koketnoj djevojci (glumi je zagrebačka glumica Cintija Ašperger koja već dugo živi u Kanadi) koju u nekoj bosanskoj provincijskoj kasabi siluje grupa mladića. Kasaba je, zapravo, Visoko, gdje je Pajkić pohađao gimnaziju s Majom, Kustinom ženom i majkom njegovih dvoje djece, kojoj se, navodno, dogodilo to što je u filmu prikazano... Kad je Kusturica nasrnuo na Pajkića, Pajkić nije imo veze sa Šešeljem niti je Šešelj tada bio presudan faktor u državi kojom je vladao Onaj s kojim se ručava, ali se njegovo ime ne smije spomenuti. Emir je lako sravnio sa zemljom Nebojšu, kojega je, vitlajući torbicom, pokušala obraniti njegova treća žena, ekscentrična spisatljica Isidora Bjelica, poznata iz afere predratnog sarajevskog “četničkog bala” - u Beogradu rubna, a ne politička figura, nešto kao Ana Lučić iz Schwartzove Nove desnice u Zagrebu. Poslije “Undergrounda”, Kusta se motao po Francuskoj, napravio još jedan nezapažen film (“Crna mačka, beli mačor”), mirno čekao pad Miloševićeva režima pa se pojavio kao glumac u filmu Neila Jordana te postao predsjednik festivalskog žirija u Cannesu 2005. Dobio je najviši francuski orden za doprinos umjetnosti, režirao spot za Manu Chao i postavio “Dom za vješanje” kao cigansku operu u glavnoj Operi na Bastilji (u operi Garnier daje se samo balet).
Privatni Disneyland
Konsolidirao je status umjetnika i mladog klasika, a istodobno pripremao veliki comeback, film koji je prvo trebalo izboksati u potmiloševićevskoj Srbiji. U izbornim prestrojavanjima Kusta će podržati dr. Vojislava Koštunicu, predvodnika antiđinđićevske grupacije što je nastojala zauzeti vlast očuvanjem Miloševićevih ljudi i pozicija. Toj skupini pripadaju i Dobrica Ćosić i Matija Bećković, memorandumski akademici, a Kusturica im se priključio prešavši uz veliki publicitet na pravoslavlje - pokrstio se na Đurđevdan, dan ciganske slave, uzevši ime Nemanja, te izjavio da su njegovi možda 250 godina bili Turci, ali da su prije toga bili Srbi, i dođavola...
Koštunica i Bećković gurnuli su ga za predsjednika Nadzornog odbora novinsko-izdavačke kuće Politika. Sad je mogao mirno pripremati svoj naredni film. Uzeo je priču Ranka Božića (r. 1961.), izbjeglice iz Tuzle (taj se poslije uspio probiti scenarijem za jako popularnu TV seriju “Vratit će se rode”). Kad ga je Kusta našao - zbilja ima nos za dobru priču - Božić je imao iza sebe samo jedan realiziran scenarij. Storija koju će Kusturica ekranizirati, “Život je čudo”, perfektna je epika - priča o već postarijem otpravniku vlakova na planinskoj pruzi između Bosne i Srbije, kojeg ratne okolnosti dovedu u tragičnu ljubavnu vezu s mladom muslimankom. Slavko Štimac, koji je glumio tinejdžera u “Dolly Bell”, sad je ljubavnik kojeg su pregazile godine. Slatkasto-gorak, tragično tužan film intoniran je pacifistički, a balkanski magični realizam izbija na sve pore, pa iako nitko ne leti preko krova, pijani svatovi poskakuju po snijegu za limenim orkestrom. Nema političkih podvala, osim malih, sugestivnih “pomaka” - dok se JNA, koja pokušava zaštititi narod, povlači pred premoćnim hrvatsko-muslimanskim agresorom, jedan kapetan (igra ga Kusturičin sin) kroz gruvanje topova dobacuje Štimcu: “To su haubice dvesta i četiri, koje su im dali Nemci...” Melodramska ljubavna priča mora izmamiti suze - bio sam na pariškoj premijeri i malo se tulilo, no publika je ipak sve to primala prilično suzdržano, kao čistu egzotiku koju strpljivo usisava u ime Kulture. No, u filmu su najdojmljiviji pejsaži snimljeni s uskotračne planinske pruge obnovljene za potrebe snimanja na obroncima Zlatibora, gdje je sagrađena i željeznička stanice te cijelo drveno selo, koje će poslije poslužiti Kusti za jedan novi pothvat... Film nije dobro prošao - ne može, doduše, neko njegovo djelo sasvim propasti u Francuskoj, ali manje-više čak su i ondje pomalo siti njega i Bregovića, Cigana i Miloševića. Kod intelektualaca i kulturnjaka to još prolazi, ali publici je dojadilo, i više se nije dalo bog zna što skorirati, jedino ordenčić, žiri, priznanja koja se daju na kraju karijere... Blago uvrijeđen, Kusta se povlači u balkanske gudure te svoj filmski set proglašva nezavisnim kulturno-političko-turističkim teritorijem koje zaposjeda u ime Umjetnosti, pretvarajući ga u Drvengrad, antiglobalističko etno-selo, privatni Disneyland, a Koštuničina vlada donosi propis kojim se razrezuje posebna pristojba, boravišna taksa za turiste i putnike koji se ovamo odvaže. U Drvengradu postoji skijaška žičara i birtije u kojima se ne služe brendirana bezalkoholna pića, nego neke satirične limunade koje se zovu po Titu, Miloševiću, uz još mnoštvo takvih neslanih šala i ujudurmi. Glavna atrakcija su, naravno, Kusta i njegovi prijatelji, renomirani gosti. Od prošle godine tu se održava i Kuestendorf Film Festival, a stvar je dovoljno ozbiljno shvaćena da je Kusturici dodijeljena europska arhitektonska nagrada jedne briselske zaklade za filmsko selo koje je teški kič - izmišljena balkanska arhitektura neautentičnog gradbenog sloga, safari-park za izrođene europske lijeve intelektualce koji misle da se lažnom egzotikom može oduprijeti amerikaniziranoj pop-kulturi.
Dokumentarac o Maradoni
Usprkos samoreklami Drvengrad izgleda kao spomenik bivšoj reputaciji. U istom tonu napravio je on i svoj posljednji - dokumentarni film o Maradoni. Maradona je abuzirao svoj talent kao i Kusta, što je za redatelja morala biti poticajna tema. Film je bio zapažen - ta Kustin je! - ali nitko nije napisao da je dobar ili genijalan. Čini se da se Kustina magija filmskog autora i barbarogenijskog predvodnika balkanskog eksportnog novoprimitivizma istrošila... On pak nastupa po svijetu s dr. Neletom Karajalićem i njegovom frakcijom Zabranjenog pušenja izazivajući posvuda manje skandale, kao neki velikosrpski Thompson kojem ne možeš točno definirati falingu, ali vidiš da je tu niskost stupila u službu zla, dok su umjetnost i antiglobalistički angažman izlika koja može zavarati jedino budale.
Denis Kuljiš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....