Kada sam prije pola godine prvi put posjetio obnovljenu
Bevandu (koja je lani promijenila vlasnika), stvari su se u tom kultnom restoranu odvijale prilično loše. Htjeli smo popiti čašu šampanjca pa su nam rekli da ne toče šampanjac na čaše, “jer da to nitko ne traži”.
Preporučili su nam carpaccio od svježeg, divljeg brancina, pa su nam donijeli zamalo smrznutu i definitivno upropaštenu ribu.
U novinama su se hvalili senzacionalnom vinskom kartom i nekakvim sefom za vina (kao da se sefovi tiču gostiju), a na karti je bilo više crnih Bordeauxa, koji nisu najprimjereniji Bevandinoj ribljoj kuhinji, nego bijelih burgundaca. A ni ambijent u toj depresivnoj karnevalskoj noći nije radio za nove vlasnike i voditelje Bevande.
Sada se, srećom, sve promijenilo, i to jako nabolje. Bevanda, koja još u veljači nije točila šampanjac na čaše, nedavno je na ulazu u restoran otvorila sjajno uređen champagne bar, koji je definitivno najatraktivnije mjesto za izlazak u Opatiji.
Terasa samog restorana također je fenomenalno uređena: ne znam jesu li arhitekti i dizjaneri namjerno htjeli stvoriti dojam starinske, dolce vita Riviere, ali im je to definitivno uspjelo: veliki stolovi u bijelom, bijele kulise koje od terase stvaraju veliki gazebo, blizina mora i jedan od ljepših pogleda na Jadranu čine novu Bevandinu terasu neodoljivo hedonističkom.
Aktualna vinska lista sadrži, među ostalim, jedno pedesetak šampanjaca (osim Barthelemya i Mandoisa sve bolje ili važnije šampanjce koji se mogu nabaviti u Hrvatskoj), sva značajna hrvatska vina, mnoga vrhunska slovenska vina, uključujući i dva Sutora, solidnu kolekciju Puligny-Montracheta, kao i sjajni bijeli Bordeaux, Chateau Smith Haut Lafitte.
Da su cijene stranih vina prihvatljivije, za što sasvim sigurno ima prostora, Bevandina bi vinska lista zasluživala najvišu ocjenu. I sama se hrana značajno poboljšala. Kuhanje razmjerno mladog Mate Jankovića moderno je za hrvatske kriterije, već pomalo konvencionalno za svjetske, ali je prije svega maštovito i delikatno.
ambijent:
vinska lista:
hrana:
Primjerice, ovog smo utorka jeli sirovog, mariniranog brancina na podlozi od krušaka, garniranog sa sitno i precizno nasjeckanim stabljikama celera, zatim ljetnu verziju foie gras (odrezak od gušćje jetre serviran sa sladoledom od guščje jetre), te jako ukusan file zubaca poslužen na mladim mahunama.
Jankovićeva hrana izgleda vrlo dobro, kombinacije okusa i tehnika su korektne, izvedba krajnje pažljiva, ali ona još uvijek ne pjeva. Ovoj vrsti kuhinje, koja nije ni trendovska, ni radikalna, ni populistička (nego, naprosto, fina i umjerena), potrebno je još malo preciznog uštimavanja i rada na detaljima koji obilježavaju pojedino jelo, da bi dulje ostajala u sjećanju.
No, Janković je definitivno na dobrom putu, te bi ga vlasnik trebao podržati. Posebno mi se sviđa njegovo inzistiranje na lokalnim sastojcima, koji često ne ulaze u restoranske kuhinje, poput agule. Agula je, objasnili su mi, lokalni naziv za divlju šljivu, a Janković je od nje napravio sorbeto prekrasne, duboke ljubičasto crvene boje, koji je bio namjerno pun tanina. Naime, kako bi postigao snažnu boju, Janković je koristio kožice agule, koje su uz boju, baš kao u proizvodnji crnog vina, izlučile i tanine.
I dok se sorbeto od agule pokazao uspješnim eksperimentom, neprihvatljivo je da se restoran takvih ambicija u proizvodnji sladoleda koristi raznim prašcima i esencijama. Ovdje bih još jednom podsjetio na primjer zagrebačkog Orijenta, koji svojih dvadesetak sladoleda proizvodi isključivo od prirodnih sastojaka. Bevanda se, poslije slabog starta, vrlo brzo uvrsti u sasvim malu grupu vodećih hrvatskih restorana.
Davor Butković
Preporučili su nam carpaccio od svježeg, divljeg brancina, pa su nam donijeli zamalo smrznutu i definitivno upropaštenu ribu.
U novinama su se hvalili senzacionalnom vinskom kartom i nekakvim sefom za vina (kao da se sefovi tiču gostiju), a na karti je bilo više crnih Bordeauxa, koji nisu najprimjereniji Bevandinoj ribljoj kuhinji, nego bijelih burgundaca. A ni ambijent u toj depresivnoj karnevalskoj noći nije radio za nove vlasnike i voditelje Bevande.
Sada se, srećom, sve promijenilo, i to jako nabolje. Bevanda, koja još u veljači nije točila šampanjac na čaše, nedavno je na ulazu u restoran otvorila sjajno uređen champagne bar, koji je definitivno najatraktivnije mjesto za izlazak u Opatiji.
Terasa samog restorana također je fenomenalno uređena: ne znam jesu li arhitekti i dizjaneri namjerno htjeli stvoriti dojam starinske, dolce vita Riviere, ali im je to definitivno uspjelo: veliki stolovi u bijelom, bijele kulise koje od terase stvaraju veliki gazebo, blizina mora i jedan od ljepših pogleda na Jadranu čine novu Bevandinu terasu neodoljivo hedonističkom.
Aktualna vinska lista sadrži, među ostalim, jedno pedesetak šampanjaca (osim Barthelemya i Mandoisa sve bolje ili važnije šampanjce koji se mogu nabaviti u Hrvatskoj), sva značajna hrvatska vina, mnoga vrhunska slovenska vina, uključujući i dva Sutora, solidnu kolekciju Puligny-Montracheta, kao i sjajni bijeli Bordeaux, Chateau Smith Haut Lafitte.
Da su cijene stranih vina prihvatljivije, za što sasvim sigurno ima prostora, Bevandina bi vinska lista zasluživala najvišu ocjenu. I sama se hrana značajno poboljšala. Kuhanje razmjerno mladog Mate Jankovića moderno je za hrvatske kriterije, već pomalo konvencionalno za svjetske, ali je prije svega maštovito i delikatno.
ambijent:
vinska lista:
hrana:
| Ocjen
e
|
Jankovićeva hrana izgleda vrlo dobro, kombinacije okusa i tehnika su korektne, izvedba krajnje pažljiva, ali ona još uvijek ne pjeva. Ovoj vrsti kuhinje, koja nije ni trendovska, ni radikalna, ni populistička (nego, naprosto, fina i umjerena), potrebno je još malo preciznog uštimavanja i rada na detaljima koji obilježavaju pojedino jelo, da bi dulje ostajala u sjećanju.
No, Janković je definitivno na dobrom putu, te bi ga vlasnik trebao podržati. Posebno mi se sviđa njegovo inzistiranje na lokalnim sastojcima, koji često ne ulaze u restoranske kuhinje, poput agule. Agula je, objasnili su mi, lokalni naziv za divlju šljivu, a Janković je od nje napravio sorbeto prekrasne, duboke ljubičasto crvene boje, koji je bio namjerno pun tanina. Naime, kako bi postigao snažnu boju, Janković je koristio kožice agule, koje su uz boju, baš kao u proizvodnji crnog vina, izlučile i tanine.
I dok se sorbeto od agule pokazao uspješnim eksperimentom, neprihvatljivo je da se restoran takvih ambicija u proizvodnji sladoleda koristi raznim prašcima i esencijama. Ovdje bih još jednom podsjetio na primjer zagrebačkog Orijenta, koji svojih dvadesetak sladoleda proizvodi isključivo od prirodnih sastojaka. Bevanda se, poslije slabog starta, vrlo brzo uvrsti u sasvim malu grupu vodećih hrvatskih restorana.
Davor Butković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....