Francuska se najprije zabavljala tužnom pričom Cecilije Sarkozy. Onda se prisjetila gorke ispovijesti ostavljene žene Justine Lévy. Potom je sadašnja prva dama otkrila detalje o romantičnom susretu nje i francuskog predsjednika. A sada se poznati Francuzi zabavljaju romanom Jean-Paula Enthovena (59).
U sva četiri romana glavni ili sporedni lik je, treba li se čuditi, prva dama Carla Bruni. Ona je nadmašila Ceciliju, koja nikada javnosti nije bila tako draga, zbog nje je Raphaël Enthoven ostavio suprugu Justine, a zbog Raphaëla je ta talijanska žderačica muškaraca slomila srce njegovu ocu, Jean-Paulu. Povrijeđenog ponosa i iznevjerenih ljubavi ima na sve strane, no Carla Bruni je hladna i bezosjećajna nad svim tim tužnim sudbinama. Barem se tako čini iz romana “Ce que nous avons eu de meilleur” (“Ono najbolje što smo imali”).
Enthoven stariji, naravno, kao pravi gospodin (ipak je profesor filozofije) ne spominje imena. No sve se može lako iščitati iz tog romana s ključem. Radnja sentimentalnog romana smještena je dijelom u vili La Zahia u Marakešu, u kojoj su se ludih 60-ih održavale razuzdane zabave začinjene drogom. Vilu, koja je nekada pripadala Johnu Paulu Gettyju, danas posjeduje Bernard-Henri Lévy, filozof prijatelj i otac Justine Lévy, bivše Raphaëlove supruge koja je Carlu Bruni u svojoj knjizi opisala kao “terminatoricu”. U toj se kući jednoga Božića - slično kao i proteklog kada je usamljeni Sarkozy upoznao Carlu na prijateljevoj večeri - Raphaël zaljubio u Carlu, koju je njegov otac doveo na vikend kod prijatelja.
U knjizi, Enthoven stariji Carlu skriva pod imenom Lavinia i opisuje ju kao bogatu, šopingom opsjednutu udovicu. Sina je izostavio iz romana, a umjesto toga opisuje kako ga je zanosna udovica na prvu osvojila svojom talijanskom ljepotom, objasanom svjetlošću svijeća na terasi pod zvijezdama. Oko stola je okupljeno šaroliko društvo - ruska glumica, lokalni šef
policije i francuski ministar (u stvarnom životu zapravo bivši francuski ministar vanjskih poslova Philippe Douste-Blazy). Pripovjedač, međutim, ne primjećuje nikoga osim Talijanke. Sve je na njoj nekako “lagano senzualno”.
Njezini oči su boje “proljetne kiše na jezeru”. No u njega se, dok razgovaraju, uvlači lagana nelagoda, jer nije sigurno da li Lavinia samo “šopingira” i je li on doista predmet “koji joj nedostaje”. Ne postaje ništa lakše. Godine će proći prije nego što se ponovno sretnu. Ovoga puta u Lavinijinoj hotelskoj sobi u Parizu gdje narator otkriva da su njezina “leđa meka poput tobogana od svile”.
Poslije, nakon što su ručali u sobi, ona ga upozorava da se ne veže previše za nju, a on primjećuje na noćnom ormariću fotografiju drugoga muškarca. Ipak, nakon par dana usudi je se nazvati. Lavinia, odnosno Carla, ne zvuči prijateljski, a nakon par suhih rečenica, hladno ga upita ima li što dodati. Pozdravlja ga i spušta slušalicu.
Drugi put, opet telefonom, otkriva da je ona negdje pokraj plavog mora, ispod blještećeg neba, s prijateljima koji su opušteni i zabavni. On je očajan od te daleke sreće iz koje je izostavljen. Njihovi povremeni sastanci se nastavljaju, no Lavinia inzistira da sklope “ugovor”. Svakog mjeseca moraju prestati razgovarati ili viđati se na tjedan dana.
A svatko ima pravo prekinuti vezu bez riječi objašnjenja. Što Lavinia uskoro i učini. “Čekam dan kad ona neće biti više od ožiljka, a potom i dan kada ožiljak neće biti više od mrtvog tkiva koje ću milovati sumnjičavim prstom”, piše Enthoven stariji u romanu.
Dosta sladunjavo, ali Enthoven je očito mnogo propatio. Carla Bruni ga je, naime, varala s njegovim sinom dok su njih dvoje još živjeli skupa, a s Raphaëlom je 2001. godine dobila i sina Auréliena. Kao da to nije bilo dovoljno, Carla Bruni je mnogo godina kasnije, u intervjuu magazinu Vanity Fair, zanijekala da je imala bilo kakvu vezu s Jean-Paulom Enthovenom. “Nikad nisam spavala s njim. Čak ni na minutu”, rekla je.
Tanja Tolić
U sva četiri romana glavni ili sporedni lik je, treba li se čuditi, prva dama Carla Bruni. Ona je nadmašila Ceciliju, koja nikada javnosti nije bila tako draga, zbog nje je Raphaël Enthoven ostavio suprugu Justine, a zbog Raphaëla je ta talijanska žderačica muškaraca slomila srce njegovu ocu, Jean-Paulu. Povrijeđenog ponosa i iznevjerenih ljubavi ima na sve strane, no Carla Bruni je hladna i bezosjećajna nad svim tim tužnim sudbinama. Barem se tako čini iz romana “Ce que nous avons eu de meilleur” (“Ono najbolje što smo imali”).
Enthoven stariji, naravno, kao pravi gospodin (ipak je profesor filozofije) ne spominje imena. No sve se može lako iščitati iz tog romana s ključem. Radnja sentimentalnog romana smještena je dijelom u vili La Zahia u Marakešu, u kojoj su se ludih 60-ih održavale razuzdane zabave začinjene drogom. Vilu, koja je nekada pripadala Johnu Paulu Gettyju, danas posjeduje Bernard-Henri Lévy, filozof prijatelj i otac Justine Lévy, bivše Raphaëlove supruge koja je Carlu Bruni u svojoj knjizi opisala kao “terminatoricu”. U toj se kući jednoga Božića - slično kao i proteklog kada je usamljeni Sarkozy upoznao Carlu na prijateljevoj večeri - Raphaël zaljubio u Carlu, koju je njegov otac doveo na vikend kod prijatelja.
U knjizi, Enthoven stariji Carlu skriva pod imenom Lavinia i opisuje ju kao bogatu, šopingom opsjednutu udovicu. Sina je izostavio iz romana, a umjesto toga opisuje kako ga je zanosna udovica na prvu osvojila svojom talijanskom ljepotom, objasanom svjetlošću svijeća na terasi pod zvijezdama. Oko stola je okupljeno šaroliko društvo - ruska glumica, lokalni šef
policije i francuski ministar (u stvarnom životu zapravo bivši francuski ministar vanjskih poslova Philippe Douste-Blazy). Pripovjedač, međutim, ne primjećuje nikoga osim Talijanke. Sve je na njoj nekako “lagano senzualno”.
Njezini oči su boje “proljetne kiše na jezeru”. No u njega se, dok razgovaraju, uvlači lagana nelagoda, jer nije sigurno da li Lavinia samo “šopingira” i je li on doista predmet “koji joj nedostaje”. Ne postaje ništa lakše. Godine će proći prije nego što se ponovno sretnu. Ovoga puta u Lavinijinoj hotelskoj sobi u Parizu gdje narator otkriva da su njezina “leđa meka poput tobogana od svile”.
Poslije, nakon što su ručali u sobi, ona ga upozorava da se ne veže previše za nju, a on primjećuje na noćnom ormariću fotografiju drugoga muškarca. Ipak, nakon par dana usudi je se nazvati. Lavinia, odnosno Carla, ne zvuči prijateljski, a nakon par suhih rečenica, hladno ga upita ima li što dodati. Pozdravlja ga i spušta slušalicu.
Drugi put, opet telefonom, otkriva da je ona negdje pokraj plavog mora, ispod blještećeg neba, s prijateljima koji su opušteni i zabavni. On je očajan od te daleke sreće iz koje je izostavljen. Njihovi povremeni sastanci se nastavljaju, no Lavinia inzistira da sklope “ugovor”. Svakog mjeseca moraju prestati razgovarati ili viđati se na tjedan dana.
A svatko ima pravo prekinuti vezu bez riječi objašnjenja. Što Lavinia uskoro i učini. “Čekam dan kad ona neće biti više od ožiljka, a potom i dan kada ožiljak neće biti više od mrtvog tkiva koje ću milovati sumnjičavim prstom”, piše Enthoven stariji u romanu.
Dosta sladunjavo, ali Enthoven je očito mnogo propatio. Carla Bruni ga je, naime, varala s njegovim sinom dok su njih dvoje još živjeli skupa, a s Raphaëlom je 2001. godine dobila i sina Auréliena. Kao da to nije bilo dovoljno, Carla Bruni je mnogo godina kasnije, u intervjuu magazinu Vanity Fair, zanijekala da je imala bilo kakvu vezu s Jean-Paulom Enthovenom. “Nikad nisam spavala s njim. Čak ni na minutu”, rekla je.
Tanja Tolić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....