U Hrvatskoj je registrirano gotovo 25 tisuća ovisnika o opojnim drogama, no stvarno ih je, slaže se struka, vjerojatno pet puta više. To znači da se s problemom ovisnosti o drogama kod nas bori gotovo 100 tisuća ljudi. Troje bivših ovisnika ispričalo nam je svoja iskustva, kako su prešli težak put izlječenja od ovisnosti i kako su unatoč svemu uspjeli postati sretni i zadovoljni ljudi.
Marijo Bandić bivši je ovisnik iz Splita, a danas predsjednik udruge 5+, i svoj život posvetio je pomaganju ovisnicama. Počeo je uživati u opojnim drogama kao i mnogi drugi ovisnici.
- Željeli smo biti drukčiji. A to se moglo ili ako si najbolji nogometaš u Hajduku ili najbolji učenik u školi. No za takvo nešto trebalo je truda i upornosti. A mi to nismo željeli. Droga je bila treći put koji smo izabrali jer je bio najlakši. I najpogubniji - počinje priču tridesetsedmogodišnji Marijo.
U sedmom razredu zapalio je prvu cigaretu, a zatim je snifao ljepilo. U srednjoj školi zapalio je joint, a između drugog i trećeg razreda, u stanci od nogometa, probao je heroin koji im je na splitskom Peristilu sredio prijatelj iz generacije.
- Pokazao nam je kako se uzima i koristi heroin i nakon toga više ga nismo trebali jer smo znali gdje kupiti drogu i kako zabiti iglu u venu. Heroin nam je postao super, a trava nam je bila smeće - ispričao je prvi susret s heroinom.
‘Postao sam kriminalac’
Za drogu je novac pribavljao tako što je krao svjetla s automobila, akumulatore iz “stojadina”, rezervne gume, samo da bi kupio koji gram. Ubrzo je napustio školu i zaposlio se u pekarnici. Imao je dobru plaću pa si je kupio “fiću”. Kako kaže, bilo je dobro imati automobil jer je uvijek bila neka akcija, kad je hitno trebalo nabaviti drogu ili pobjeći s mjesta krađe. Njegovo čudno ponašanje primijetili su roditelji jer su iz kuće nestajali skupocjeni predmeti i novac.
Mama mi je rekla da sam narkoman, ali ja to nisam htio priznati
Marijo Bandić
- Mislili su da je to samo pubertet. A droga to svakako nije. I ja sam počeo shvaćati da sam krenuo u krivom smjeru. Svakodnevno sam uzimao heroin, bio sam ušlagiran, a ono malo kočnica koje sam imao u sebi skroz su popustile - objašnjava i dodaje kako su ga prve krize uhvatile u vojsci, u JNA. To nije mogao izdržati pa je uzeo žilet, izrezao si ruke i nakon samo deset dana vratio se kući. Majka ga je natjerala na liječenje, išao je u Psihijatrijsku bolnicu u Splitu, kad
Slavka Sakomana u Zagrebu, u komunu pokraj Trilja, no ništa mu nije pomagalo. Stanje mu je bilo sve gore i gore, a odnosi s obitelji sve lošiji.
- Nisam pričao ni s kim. Majka mi je govorila da će me izbaciti, no ja sam bio kriminalac. Kako me je ta ženica mogla izbaciti? Tada mi je rekla da sam narkoman, a ja si to nisam imao snage priznati. Porazbijao sam sve po kući - priča Marijo i dodaje kako se tada odlučio maknuti iz Splita u Osijek.
Kobni susret na kolodvoru
Dobio je posao kao varilac u Metalcu, a poslijepodne je igrao nogomet u istoimenom klubu. Tada se nije drogirao jer je imao ispunjen dan. Mislio je da je riješio problem. No sezona je završila, a on se toliko napio, kaže, da je porazbijao cijeli disko. Bilo ga je sram zbog toga pa se odlučio vratiti doma. No, na kolodvoru ga je dočekao “prijatelj” koji je baš išao kupiti heroin. Sjeo je na njegov motor i opet bio “unutra”. U zatvoru je bio nekoliko puta, no, priznaje, prvi put mu je bilo najgore.
Marijo Bandić vodi Udrugu Pet+ i savjetovalište za ovisnike
- Bacili su me u samicu. Lud si jer trebaš nešto da te smiri, da te izvuče iz krize. Vičeš i dereš se, a stražar ti donese jedan aspirin da se smiriš. A ja sam za smirenje gutao i po dvije kutije apaurina. Katastrofa - kroz smijeh se sjeća prošlosti.
Ubrzo je čuo za komunu u Španjolskoj, Reto centar u Santanderu. To mu se činila kao dobra prilika za bijeg iz države. Prije puta, prijatelj mu je na aerodromu darovao heroin. I tada se zadnji put ušlagirao. - Dolazak u komunu odgovarao mi je samo prvi dan jer sam još bio pod utjecajem droge. No kad sam se probudio, doživio sam šok. Pitao sam se gdje sam. Htio sam se vratiti kući, no ona je bila udaljena dvije tisuće kilometara - kaže Marijo i dodaje kako mu je u snalaženju najviše pomogao Rosario, danas vjenčani kum.
Ujutro bi čitali Bibliju i pjevali, a nakon toga bi radio na otvorenom, što mu se svidjelo. No, iako je postajao fizički zdrav, osjećao je duhovnu prazninu. Krenuo je sam čitati Bibliju i dublje je poučavati.
Zanimljiv život na ulici
- U početku mi je bilo neugodno jer ipak sam ja bio torcidaš, huligan. Onda sam otvorio Ivanovo evanđelje u kojem Isus kaže ženi Samaritanki da ako bude pila vodu koju će joj on dati, živjet će zauvijek. A to sam ja želio. Na jedno duhovnom seminaru rekao sam Njemu: “Ako si ti bolji od heroina, dođi da te ja upoznam”. I nije se zapalio nikakav grm, niti je munja zasvijetlila. A ja sam bio nanovo rođen. Taj se osjećaj ne da opisati. I bilo mi je sve bolje i bolje - priča oduševljeno.
Nakon dvije godine provedene u Španjolskoj vratio se u Split gdje je odlučio dijeliti letke o Reto centru. Tako je upoznao i Lidiju, današnju suprugu s kojom ima troje djece. Imaju kvalitetan odnos, bave se sportom i pričaju o svemu.
- Obitelj je jedina institucija. Roditelji se zbog obaveza na poslu ne stignu baviti djecom i tu nastaje problem. Katastrofa je da u savjetovalište dolazi samo deset posto očeva. Naravno, problem je i svijest mladih ljudi. Kod nas je fora šmrkati koku jer to je cool, pogotovo u visokim krugovima, a u Peruu to žvaču samo seljaci na polju. To je žalosna istina. Netko zapali joint na tulumu i svi su odmah oko njega. Kad takvog izbace s tuluma, to će značiti da se svijest počela mijenjati i da dolazi bolje vrijeme, neko novo vrijeme - poručio je Marijo.
Zagrepčanin Mario Belaj danas ima 43 godine. Drogirao se punih 22 godine, a počeo je kao četrnaestogodišnjak krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih.
Upoznao sam Sanju, dobili smo dijete, a ona nije znala da sam na heroinu
- Bila je to era seksa, droge i rocka, a mene je zanimala ulica. Frend je imao nesreću i uzimao je jake analgetike. Nama je to bilo super probati. Pivo, travu i ljepilo već sam jako dobro upoznao do 15. godine. To je bio moj film i time mi je srce bilo ispunjeno - povjerava se Mario i dodaje kako su mu se u tim počecima ovisnici gadili. Roditelji su mu bili imućni, pa je često znao uzimati novac iz kuće ili neke vrijedne predmete. No ubrzo je bio razotkriven. Poslali su ga u Vinogradsku bolnicu, no nije bilo nikakvog efekta. Dapače, bilo je još gore. - Počeo sam uzimati heroin. To je postala moja prva prava ljubav. I jedina. I samo s iglom. Jednom sam se tako ušlagirao nasred Branimirove ulice da su me jedva digli iz mrtvih. Da nije bio prijatelj sa mnom, ostao bih ležati mrtav - kaže Mario.
Tijekom rata otišao je od kuće i počeo živjeti kod bake u Oroslavlju, gdje je radio kao konobar. Tamo je upoznao Sanju, današnju suprugu, s kojom se ubrzo oženio i dobili su dijete. No ona nije znala da je Mario na heroinu.
‘Dotaknuo sam dno’
- Doma nisam donosio novac, uzimao sam joj nakit i sve trošio na drogu. Ona je ubrzo shvatila da nešto nije u redu, a i sam sam joj priznao. Bio sam joj na sramotu jer smo živjeli u maloj sredini pa smo se nakon tri godine rastali. Ipak, ostali smo u kakvom-takvom odnosu kako bih mogao viđati kćer - opisuje svoju situaciju.
Nastavio se drogirati, a zbog krađa 1996. završio je u zatvoru, u Lepoglavi. Sanja i kći su ga posjećivale. Imao je i planove za budućnost. Nakon izlaska, ponovno su živjeli zajedno, a čak se i zaposlio u Agroproteinki. Činilo mu se da je sve bilo super. No u njegove ruke došao je novac, pa se vratio heroinu.
- U kuću su dolazili socijalni radnici koji su prijetili da će nam oduzeti djecu jer, osim što su živjeli s narkomanom, nisu imali što jesti jer bih ja sve davao za heroin. Dotaknuo sam dno - kaže i dodaje kako je ponovno otišao od njih i počeo živjeti kod prijatelja.
U zimu 2002. godine, u jedan četvrtak Sanja mu je predložila komunu. Nije to želio. Više bi volio tada, kaže, da ga se pustilo da umre od droge kako bi svima bilo lakše. No Sanja ga je u nedjelju pozvala na ručak, a on je došao ušlagiran. U tom stanju komuna u Španjolskoj činila mu se primamljivom i pristao je na liječenje. Otišao je samo da bi svojima mogao reći “nemojte mi govoriti da nisam probao”. Kartu mu je platio direktor Agroproteinke, kojem je jako zahvalan. Tamo se nije mogao drogirati i činilo mu se kao da uzalud troši dane. Počeo je preispitivati svoj život. Što god je dotaknuo, propalo je, s kim god se družio, prevario bi ga. Želio se vratiti vidjeti dijete i - ušlagirati se. Tamo se svakodnevno molilo Bogu, no njega se posebno dojmio jedan duhovni skup.
- Pogledao sam nebo i rekao: “Bože, prepuštam ti se. Dođi i vodi me jer ja ti prepuštam uže”. Od tog dana ja živim blagoslov. Moji problemi s drogom bili su riješeni. To ne znači da nisam imao nikakvih problema, imao sam ih, no zahvaljujući Bogu znam se nositi s njima.
‘Bog mi daje snagu’
Ubrzo je izašao i vratio se Sanji. Ponovno su se oženili, dobili drugu kćer, a bio je i vraćen na posao. Živi normalno, no priznaje da ga je strah za stariju kćer.
- Ona je tinejdžerka. U pubertetu je, a to je doba bunta, pa me ponekad ne sluša. Ona je odličan đak, još ne izlazi, no bojim se jer se od pakla droge ne možeš zaštititi. Ipak, imam povjerenje u Boga - završio je svoju priču Mario.
Otišao sam u komunu Remar, nije bilo lako, ali sve je to iza mene
S
Igorom Jambrešićem, dvadesetosmogodišnjim mladićem iz Zagreba, razgovarali smo ispred Mimare, na klupici. Prije početka razgovora ispred nas su prošli tinejdžeri koji su glasno pjevali s pivama u rukama. Igor kao da se prepoznao u njima.
- Eto, tako sam i ja počeo. Imao sam 13 godina i bili smo veliko društvo. Iz znatiželje sam pušio travu i pio alkohol. Kada bih se dobro napušio, mislio sam da je to pravi život, dok mi je pravi život postao iluzija. Mislio sam u kakvom bih tek stanju bio kada bi uzeo heroin. I nije dugo prošlo kada sam s dva prijatelja kupio prvi paketić heroina. Kada sam se prvi put ušlagirao, bilo je to neopisivo stanje. Blaženstvo, mir, osjećaš se ispunjenim. Tako sam počeo - krenuo je s pričom Igor.
Roditelji su mu bili iz srednje klase i džeparac je bio dovoljan za nabavu trave i heroina. Ubrzo je počeo koristiti sintetiku - speed, ecstasy i kokain - jer je odlazio na techno partyje. - Da bih mogao izdržati i da me puca špica, morao sam to uzeti. U to vrijeme, od 16. do 19. godine, nisam svakodnevno koristio sintetiku. Bio sam vikendaš. A travu bih pušio umjesto cigareta, ponekad i po 40 jointa dnevno - priča i dodaje kako su heroin uzimali u podrumima zgrada i po stanovima. No ubrzo to nije bila samo uživancija, nego je postala ovisnost. Kretao se u društvu u kojem su svi bili ovisnici, pa je počeo dilati kako bi mogao “normalno” živjeti. Znao bi nabaviti, kaže, 200-300 ecstasyja i 50 grama speeda i otići u Best to preprodati. Jednu tabletu kupio bi za 40 kuna, a prodavao bi je za 80, i sve bi prodao. - Imao bih osam tisuća kuna čiste love po jednoj večeri. No tim novcem vratio bih dugove, dio “bombona” bih podijelio, a ostatak bi potrošio na sebe. Uglavnom na drogu, a tek mali dio na skupocjenu robu.
Dilanje po klubovima
- Nikad nisam pao. Skrivao bih robu u gaćama ili bih je davao djevojkama jer njih policija nije često pregledavala - prisjeća se Igor.
Sa 19 godina shvatio je svoju ovisnost. Probudio se jedno jutro, sav u znoju. Hitno je trebao drogu. Znao je, kaže, da može umrijeti, no nije previše mario. U to vrijeme znao bi falsificirati recepte za heptanon i nabaviti oko 150 tableta. Otišao bi u Studentski centar u Zagrebu, i to bi preprodao za 1500 kuna. I kupio heroin.
- Do tada sam ga samo šmrkao, a onda sam se počeo bosti kako bi na mene djelovao još efektnije. Imao sam želju prestati se drogirati, obući tenisice i voziti se biciklom po Jarunu. Želio sam to, no nisam mogao naći put. Bio bih čist mjesec dana, no onda bih se vratio heroinu - kaže i dodaje da mu je na ruku išlo i ponašanje roditelja. Nisu mu bili autoritet i nisu željeli priznati da ima problem.
Igor Jambrešić sada konačno uživa u vožnjama po Jarunu
Dok je ležao u Vinogradskoj bolnici, u posjet su došli članovi udruge Stijena koja se bavi radom s ovisnicima. I u tom krugu ljudi bio je jedan čovjek iz njegova kvarta, bivši ovisnik i diler.
- On mi je prišao i rekao mi da postoji izlaz, a ja nisam mogao vjerovati. Znao sam kakav je bio klošar, a sada je zdrav i sretan. I dao mi je Bibliju i okrenuo na prispodobu o čovjeku koji gradi kuću na pijesku. A kad udari pljusak, navale bujice i puhnu vjetrovi, kuća se sruši i postane ruševina. U toj priči sam se pronašao. Tu sam se pronašao jer sam gradio svoj život na pijesku. Pozvao me u komunu Remar i otišao sam. Nije bilo lako, no za razliku od prijašnjih odluka kada sam bio sam, sada je moj Bog bio uz mene - ispričao je o svom obraćenju Igor.
Više ne sluša techno, a rijetko i izlazi. Kaže da je to razdoblje bilo veliko sljepilo. Danas kao izliječeni ovisnik više voli duhovnu glazbu. I slobodno uživati u vožnji biciklom na Jarunu.
EPH je u suradnji s tvrtkama T-HT i HRT pokrenuo veliku humanitarnu akciju ‘Ovisni o nama’, čiji je inicijator Udruga Pet+. Cilj akcije je prikupiti tri milijuna kuna potrebnih za dovršetak gradnje i početak djelovanja terapijske zajednice za liječenje ovisnika u mjestu Orle kod Velike Gorice.
Ovisnici o opojnim drogama ne mogu se izliječiti bez ozbiljne pomoći društva. Svi imaju priliku pomoći pri skupljanju tri milijuna kuna pozivom na humanitarni broj telefona 060 9001.
Tomislav Mamić
Marijo Bandić bivši je ovisnik iz Splita, a danas predsjednik udruge 5+, i svoj život posvetio je pomaganju ovisnicama. Počeo je uživati u opojnim drogama kao i mnogi drugi ovisnici.
- Željeli smo biti drukčiji. A to se moglo ili ako si najbolji nogometaš u Hajduku ili najbolji učenik u školi. No za takvo nešto trebalo je truda i upornosti. A mi to nismo željeli. Droga je bila treći put koji smo izabrali jer je bio najlakši. I najpogubniji - počinje priču tridesetsedmogodišnji Marijo.
U sedmom razredu zapalio je prvu cigaretu, a zatim je snifao ljepilo. U srednjoj školi zapalio je joint, a između drugog i trećeg razreda, u stanci od nogometa, probao je heroin koji im je na splitskom Peristilu sredio prijatelj iz generacije.
- Pokazao nam je kako se uzima i koristi heroin i nakon toga više ga nismo trebali jer smo znali gdje kupiti drogu i kako zabiti iglu u venu. Heroin nam je postao super, a trava nam je bila smeće - ispričao je prvi susret s heroinom.
‘Postao sam kriminalac’
Za drogu je novac pribavljao tako što je krao svjetla s automobila, akumulatore iz “stojadina”, rezervne gume, samo da bi kupio koji gram. Ubrzo je napustio školu i zaposlio se u pekarnici. Imao je dobru plaću pa si je kupio “fiću”. Kako kaže, bilo je dobro imati automobil jer je uvijek bila neka akcija, kad je hitno trebalo nabaviti drogu ili pobjeći s mjesta krađe. Njegovo čudno ponašanje primijetili su roditelji jer su iz kuće nestajali skupocjeni predmeti i novac.
Mama mi je rekla da sam narkoman, ali ja to nisam htio priznati
Marijo Bandić
|
- Nisam pričao ni s kim. Majka mi je govorila da će me izbaciti, no ja sam bio kriminalac. Kako me je ta ženica mogla izbaciti? Tada mi je rekla da sam narkoman, a ja si to nisam imao snage priznati. Porazbijao sam sve po kući - priča Marijo i dodaje kako se tada odlučio maknuti iz Splita u Osijek.
Kobni susret na kolodvoru
Dobio je posao kao varilac u Metalcu, a poslijepodne je igrao nogomet u istoimenom klubu. Tada se nije drogirao jer je imao ispunjen dan. Mislio je da je riješio problem. No sezona je završila, a on se toliko napio, kaže, da je porazbijao cijeli disko. Bilo ga je sram zbog toga pa se odlučio vratiti doma. No, na kolodvoru ga je dočekao “prijatelj” koji je baš išao kupiti heroin. Sjeo je na njegov motor i opet bio “unutra”. U zatvoru je bio nekoliko puta, no, priznaje, prvi put mu je bilo najgore.
Marijo Bandić vodi Udrugu Pet+ i savjetovalište za ovisnike
- Bacili su me u samicu. Lud si jer trebaš nešto da te smiri, da te izvuče iz krize. Vičeš i dereš se, a stražar ti donese jedan aspirin da se smiriš. A ja sam za smirenje gutao i po dvije kutije apaurina. Katastrofa - kroz smijeh se sjeća prošlosti.
Ubrzo je čuo za komunu u Španjolskoj, Reto centar u Santanderu. To mu se činila kao dobra prilika za bijeg iz države. Prije puta, prijatelj mu je na aerodromu darovao heroin. I tada se zadnji put ušlagirao. - Dolazak u komunu odgovarao mi je samo prvi dan jer sam još bio pod utjecajem droge. No kad sam se probudio, doživio sam šok. Pitao sam se gdje sam. Htio sam se vratiti kući, no ona je bila udaljena dvije tisuće kilometara - kaže Marijo i dodaje kako mu je u snalaženju najviše pomogao Rosario, danas vjenčani kum.
Ujutro bi čitali Bibliju i pjevali, a nakon toga bi radio na otvorenom, što mu se svidjelo. No, iako je postajao fizički zdrav, osjećao je duhovnu prazninu. Krenuo je sam čitati Bibliju i dublje je poučavati.
Zanimljiv život na ulici
- U početku mi je bilo neugodno jer ipak sam ja bio torcidaš, huligan. Onda sam otvorio Ivanovo evanđelje u kojem Isus kaže ženi Samaritanki da ako bude pila vodu koju će joj on dati, živjet će zauvijek. A to sam ja želio. Na jedno duhovnom seminaru rekao sam Njemu: “Ako si ti bolji od heroina, dođi da te ja upoznam”. I nije se zapalio nikakav grm, niti je munja zasvijetlila. A ja sam bio nanovo rođen. Taj se osjećaj ne da opisati. I bilo mi je sve bolje i bolje - priča oduševljeno.
Nakon dvije godine provedene u Španjolskoj vratio se u Split gdje je odlučio dijeliti letke o Reto centru. Tako je upoznao i Lidiju, današnju suprugu s kojom ima troje djece. Imaju kvalitetan odnos, bave se sportom i pričaju o svemu.
- Obitelj je jedina institucija. Roditelji se zbog obaveza na poslu ne stignu baviti djecom i tu nastaje problem. Katastrofa je da u savjetovalište dolazi samo deset posto očeva. Naravno, problem je i svijest mladih ljudi. Kod nas je fora šmrkati koku jer to je cool, pogotovo u visokim krugovima, a u Peruu to žvaču samo seljaci na polju. To je žalosna istina. Netko zapali joint na tulumu i svi su odmah oko njega. Kad takvog izbace s tuluma, to će značiti da se svijest počela mijenjati i da dolazi bolje vrijeme, neko novo vrijeme - poručio je Marijo.
Zagrepčanin Mario Belaj danas ima 43 godine. Drogirao se punih 22 godine, a počeo je kao četrnaestogodišnjak krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih.
Upoznao sam Sanju, dobili smo dijete, a ona nije znala da sam na heroinu
|
Mario Belaj:
|
Tijekom rata otišao je od kuće i počeo živjeti kod bake u Oroslavlju, gdje je radio kao konobar. Tamo je upoznao Sanju, današnju suprugu, s kojom se ubrzo oženio i dobili su dijete. No ona nije znala da je Mario na heroinu.
‘Dotaknuo sam dno’
- Doma nisam donosio novac, uzimao sam joj nakit i sve trošio na drogu. Ona je ubrzo shvatila da nešto nije u redu, a i sam sam joj priznao. Bio sam joj na sramotu jer smo živjeli u maloj sredini pa smo se nakon tri godine rastali. Ipak, ostali smo u kakvom-takvom odnosu kako bih mogao viđati kćer - opisuje svoju situaciju.
Nastavio se drogirati, a zbog krađa 1996. završio je u zatvoru, u Lepoglavi. Sanja i kći su ga posjećivale. Imao je i planove za budućnost. Nakon izlaska, ponovno su živjeli zajedno, a čak se i zaposlio u Agroproteinki. Činilo mu se da je sve bilo super. No u njegove ruke došao je novac, pa se vratio heroinu.
- U kuću su dolazili socijalni radnici koji su prijetili da će nam oduzeti djecu jer, osim što su živjeli s narkomanom, nisu imali što jesti jer bih ja sve davao za heroin. Dotaknuo sam dno - kaže i dodaje kako je ponovno otišao od njih i počeo živjeti kod prijatelja.
U zimu 2002. godine, u jedan četvrtak Sanja mu je predložila komunu. Nije to želio. Više bi volio tada, kaže, da ga se pustilo da umre od droge kako bi svima bilo lakše. No Sanja ga je u nedjelju pozvala na ručak, a on je došao ušlagiran. U tom stanju komuna u Španjolskoj činila mu se primamljivom i pristao je na liječenje. Otišao je samo da bi svojima mogao reći “nemojte mi govoriti da nisam probao”. Kartu mu je platio direktor Agroproteinke, kojem je jako zahvalan. Tamo se nije mogao drogirati i činilo mu se kao da uzalud troši dane. Počeo je preispitivati svoj život. Što god je dotaknuo, propalo je, s kim god se družio, prevario bi ga. Želio se vratiti vidjeti dijete i - ušlagirati se. Tamo se svakodnevno molilo Bogu, no njega se posebno dojmio jedan duhovni skup.
- Pogledao sam nebo i rekao: “Bože, prepuštam ti se. Dođi i vodi me jer ja ti prepuštam uže”. Od tog dana ja živim blagoslov. Moji problemi s drogom bili su riješeni. To ne znači da nisam imao nikakvih problema, imao sam ih, no zahvaljujući Bogu znam se nositi s njima.
‘Bog mi daje snagu’
Ubrzo je izašao i vratio se Sanji. Ponovno su se oženili, dobili drugu kćer, a bio je i vraćen na posao. Živi normalno, no priznaje da ga je strah za stariju kćer.
- Ona je tinejdžerka. U pubertetu je, a to je doba bunta, pa me ponekad ne sluša. Ona je odličan đak, još ne izlazi, no bojim se jer se od pakla droge ne možeš zaštititi. Ipak, imam povjerenje u Boga - završio je svoju priču Mario.
Otišao sam u komunu Remar, nije bilo lako, ali sve je to iza mene
|
Igor Jambrešić:
|
- Eto, tako sam i ja počeo. Imao sam 13 godina i bili smo veliko društvo. Iz znatiželje sam pušio travu i pio alkohol. Kada bih se dobro napušio, mislio sam da je to pravi život, dok mi je pravi život postao iluzija. Mislio sam u kakvom bih tek stanju bio kada bi uzeo heroin. I nije dugo prošlo kada sam s dva prijatelja kupio prvi paketić heroina. Kada sam se prvi put ušlagirao, bilo je to neopisivo stanje. Blaženstvo, mir, osjećaš se ispunjenim. Tako sam počeo - krenuo je s pričom Igor.
Roditelji su mu bili iz srednje klase i džeparac je bio dovoljan za nabavu trave i heroina. Ubrzo je počeo koristiti sintetiku - speed, ecstasy i kokain - jer je odlazio na techno partyje. - Da bih mogao izdržati i da me puca špica, morao sam to uzeti. U to vrijeme, od 16. do 19. godine, nisam svakodnevno koristio sintetiku. Bio sam vikendaš. A travu bih pušio umjesto cigareta, ponekad i po 40 jointa dnevno - priča i dodaje kako su heroin uzimali u podrumima zgrada i po stanovima. No ubrzo to nije bila samo uživancija, nego je postala ovisnost. Kretao se u društvu u kojem su svi bili ovisnici, pa je počeo dilati kako bi mogao “normalno” živjeti. Znao bi nabaviti, kaže, 200-300 ecstasyja i 50 grama speeda i otići u Best to preprodati. Jednu tabletu kupio bi za 40 kuna, a prodavao bi je za 80, i sve bi prodao. - Imao bih osam tisuća kuna čiste love po jednoj večeri. No tim novcem vratio bih dugove, dio “bombona” bih podijelio, a ostatak bi potrošio na sebe. Uglavnom na drogu, a tek mali dio na skupocjenu robu.
Dilanje po klubovima
- Nikad nisam pao. Skrivao bih robu u gaćama ili bih je davao djevojkama jer njih policija nije često pregledavala - prisjeća se Igor.
Sa 19 godina shvatio je svoju ovisnost. Probudio se jedno jutro, sav u znoju. Hitno je trebao drogu. Znao je, kaže, da može umrijeti, no nije previše mario. U to vrijeme znao bi falsificirati recepte za heptanon i nabaviti oko 150 tableta. Otišao bi u Studentski centar u Zagrebu, i to bi preprodao za 1500 kuna. I kupio heroin.
- Do tada sam ga samo šmrkao, a onda sam se počeo bosti kako bi na mene djelovao još efektnije. Imao sam želju prestati se drogirati, obući tenisice i voziti se biciklom po Jarunu. Želio sam to, no nisam mogao naći put. Bio bih čist mjesec dana, no onda bih se vratio heroinu - kaže i dodaje da mu je na ruku išlo i ponašanje roditelja. Nisu mu bili autoritet i nisu željeli priznati da ima problem.
Igor Jambrešić sada konačno uživa u vožnjama po Jarunu
Dok je ležao u Vinogradskoj bolnici, u posjet su došli članovi udruge Stijena koja se bavi radom s ovisnicima. I u tom krugu ljudi bio je jedan čovjek iz njegova kvarta, bivši ovisnik i diler.
- On mi je prišao i rekao mi da postoji izlaz, a ja nisam mogao vjerovati. Znao sam kakav je bio klošar, a sada je zdrav i sretan. I dao mi je Bibliju i okrenuo na prispodobu o čovjeku koji gradi kuću na pijesku. A kad udari pljusak, navale bujice i puhnu vjetrovi, kuća se sruši i postane ruševina. U toj priči sam se pronašao. Tu sam se pronašao jer sam gradio svoj život na pijesku. Pozvao me u komunu Remar i otišao sam. Nije bilo lako, no za razliku od prijašnjih odluka kada sam bio sam, sada je moj Bog bio uz mene - ispričao je o svom obraćenju Igor.
Više ne sluša techno, a rijetko i izlazi. Kaže da je to razdoblje bilo veliko sljepilo. Danas kao izliječeni ovisnik više voli duhovnu glazbu. I slobodno uživati u vožnji biciklom na Jarunu.
EPH je u suradnji s tvrtkama T-HT i HRT pokrenuo veliku humanitarnu akciju ‘Ovisni o nama’, čiji je inicijator Udruga Pet+. Cilj akcije je prikupiti tri milijuna kuna potrebnih za dovršetak gradnje i početak djelovanja terapijske zajednice za liječenje ovisnika u mjestu Orle kod Velike Gorice.
Ovisnici o opojnim drogama ne mogu se izliječiti bez ozbiljne pomoći društva. Svi imaju priliku pomoći pri skupljanju tri milijuna kuna pozivom na humanitarni broj telefona 060 9001.
|
Prikupimo novac za rad terapijske zajednice ovisnika
|
Tomislav Mamić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....