U nedjelju smo gledali na televiziji kako je u Jasenovcu označena uspomena na ondje zatočene koji su se prije 65 godina pokušali probiti u slobodu - a samo ih je malo uspjelo, dok je većina divljački pobijena. Istaknut je antifašizam tih žrtava - njihovo opredjeljenje koje je, usprkos svim razlikama i zloporabama vlastodržaca, značilo povijesnu pobjedu.
Protiv ustaštva koje je uspostavilo i vodilo to gubilište nije ustao komunizam - premda je na čelo pokreta stala komunistička partija s Josipom Brozom - nego zajednički stav mnogih slobodoljubaca onoga vremena - antifašizam u najboljem smislu.
Bilo je dobro što su na kraju za pobijene molili svećenici više vjerskih zajednica kojima su mnogi od poginulih pripadali: katolički, pravoslavni, židovski i islamski. Već samo slušanje tih molitava bilo je prilog ekumenizmu.
Svi su istog Boga Čovjekokljupca, svaki svojim ali vrlo sličnim riječima molili za duše pogubljenih.
Nijedna od tih molitava nije mogla povrijediti nikog od nazočnih vjernika; dapače, svi su se svakoj od tih molitava mogli pridružiti. Jednostavno se pokazalo izvorno zajedništvo svih baštinika vjere praoca Abrahama.
Zašto su onda ustaške vlasti velikim dijelom prisilno tjerali ljude da promijene vjeroispovijest?
Ne zbog katolištva ni zbog hrvatstva - nego zbog nasilja nad savjestima u bezbožnom pokušaju da ljude podvrgnu svojoj političkoj volji.
Da, treba o tome hrabro nastaviti razgovarati. Jer istina je da je ustaški teror izazvan krvavom velikosrpskom tiranijom u svim godinama Kraljevine Jugoslavije.
O tome je upravo objavio sjajne članke u Kani (za ožujak i za travanj) Vladimir Pavlinić, prvi glavni urednik i usmjerivač Glasa Koncila.
Ističe da se je protiv jednih i drugih diktatora uporno borio bl. Alojzije Stepinac - rijetko hrabri kritičar i velikosrpstva i ustaštva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....