Blizu mog stana jedan čovjek uvijek sjedi ispred supermarketa, ima staru vreću za spavanje, čita knjigu. Dok ga gledam kako sjedi, hladno mi je

Postaje hladno. Počeo je puhati onaj hladni vjetar i zima je iza ugla. Dolaze vesela zimska vremena. Djeca će se klizati, ukrašavat će se grad. Kuhano vino će mirisati posvuda. Na radiju će krenuti božićne pjesme i ljudi će veselo koračati s vrećicama punim poklona. Krenut će i rasprodaje pa će kupiti i neku novu odjeću u kojoj će se grijati tijekom hladnih dana. I dok hodamo zabundani u duple čarape, nove čizme, kapute, šalove i grijemo se uz kuhano vino, mnogi ljudi će ovu zimu provesti na cesti, u hladnoći. Mnogi će u starim čarapama i starim razbijenim čizmama sjediti na hladnom asfaltu naših ulica čekajući da zima prođe. Bit će promrzli i gladni, a mi ćemo prolaziti pokraj njih.

Teško mi je kad prođem pokraj nekog takvog, bez obzira na to da li glume ili ne. Znam da svojom donacijom kakva god bila neću te ljude izbaviti iz situacije u kojoj se nalaze. Ne pitam se zašto su tamo gdje jesu, ne tražim ružne razloge za njihovu nesreću. Ne mislim da su zaslužili, ne mislim da su alkoholičari, ne mislim da bi trebali patiti. Ne preispitujem što će učiniti s onime što im dam. To je na njima. Zaboravimo nekad koliko smo sretni, koliko uzimamo neke stvari zdravo za gotovo. Ne želimo obući određeni kaput na određene hlače, dok neki ljudi nemaju izbor hlača i kaputa, neki ljudi nemaju kaput. I sad kad nam je Božić iza ugla, sjetim se da će svi veselo koračati centrom i ići u božićni shopping. Kupovat će svašta svakome i bit će to veselo vrijeme, ali jako tužno onima koji će to promatrati odozdola.

Znate ono kad izađete iz kuće na par sati pa vam se smrznu prsti? Onda uđete negdje na toplo i prislonite stopala na vrući radijator. Zamislite da ne možete. Da vam je tako hladno četiri mjeseca. Nisam filantrop, točnije ne volim nikakve nazive, ali nadam se da ću ovime što pišem podsjetiti ljude na ono što i sami već znaju. Možda ove zime možemo pokazati tim ljudima koji spavaju na našim cestama da su dio naše zajednice, da nisu zaboravljeni, možda im možemo dati topli obrok, bez obzira da li ga odbiju ili ne, možemo ući u neki dućan kupiti deku ili pokloniti staru. Udijeliti neku jaknu, rukavice, čarape onima koji dane provode na hladnoći. Možda ih neće u potpunosti ugrijati, ali ugrijat će im se srca. Možda možemo našim susjedima koji skupljaju boce ili znamo da se muče, pomoći nekim sitnicama.

Ne mogu ni zamisliti kako je to kada nemaš kamo, kad nemaš nikog da te posluša, kada si ignoriran i napušten. Što im sve prolazi kroz glavu? Koliko puta se pitaju zašto? Jedan obrok i jedne cipele neće te ljude maknuti s ceste, ali će im pomoći da povrate vjeru u svijet. U Londonu blizu mojeg stana nalazi se supermarket. Jedan čovjek uvijek sjedi ispred njega. Ima staru vreću za spavanje, umotane noge u plastične vrećice i čita uvijek nekakvu knjigu. Nikad ne pita za ništa, sjedi tamo jer čeka da se dućan zatvori, da mu prodavači dućana daju hranu koju bi inače bacili u smeće zbog isteka roka trajanja. U Londonu se inače ta bačena hrana zalijeva izbjeljivačima i otrovima da ljudi ne bi kopali po kontejnerima, to me uvijek rastuživalo.

Zar im nije dovoljno teško? Ovaj čovjek je poprilično ugodan. Nikad ne pije ništa, nije pijanac, jednostavno nema kamo. Kad smo mu prišli i pitali ga što želi iz dućana, zamolio nas je knjigu, Andol i voće. Vjetar je užasno nemilosrdan i hladan u Engleskoj i dok sam ga gledala kako sjedi, meni je bilo hladno. Kod nas u Hrvatskoj zakon nije toliko okrutan prema beskućnicima. U Hrvatskoj mogu spavati bilo gdje na podu, u Engleskoj stavljaju šiljke na površine koje su natkrivene da se ne bi beskućnici skupljali i svojom pojavom ugrožavali doživljaj turistima. U Engleskoj ih ima svakih 100 metara. Ima ih jako puno, hvala bogu, kod nas nije još došlo do toga. Možemo spriječiti da postanemo toliko hladni i okrutni. Možemo promijeniti način na koji razmišljamo i preispitujemo situacije. Skupili smo par starih torbi i ruksaka koje imamo doma.

Unutra smo stavili neke osnovne stvari. Čarape, rukavice, šal, kapu, bilježnicu, kemijsku, stari krimić od R. L. Stinea, jer sam ih skupljala godinama, starija plišana deka, neki džemperi od Charlesa koje on više ne nosi, četkice za zube koje dobijem u hotelima, par šampončića i sapuna, možda i neke higijenske stvari za žene, ima i žena koje spavaju na cesti. To su neke sitnice koje uvijek zaboravimo da su potrebne drugima, plan je izaći van s tim ruksakom, staviti unutra neku hranu. Možda neki gotovi obroci iz dućana ili nešto što bi moglo potrajati neko vrijeme i onda kada u šetnji gradom naiđemo na nekoga tko sjedi na hladnom podu, samo im spustiti ruksak. Ništa ne reći, ne tražiti zahvalu, niti pitati da li žele, mnoge ljude je sram pa bi odbili, mnogima zaista možda taj ruksak ne treba, ali to nije poanta. Poanta je da će taj ruksak kad-tad završiti u dobrim rukama. To su neke stvari koje prosječan čovjek neće uzeti jer ih ima doma i ne cijeni ih, ne treba im. Sigurna sam da svi koji čitate imate sve te stvari kod kuće u većim količinama. Ako svi napune jednom tjedno jednu vrećicu s različitim stvarima, možemo puno toga promijeniti, a nas neće koštati ništa. Osjećam se bespomoćno što ne mogu to skroz promijeniti, što znam da i to malo možda nije dovoljno. Osjećam se krivom što oko mene žive ljudi kojima je toliko teško. Iako znam da ih nisam ja tamo stavila, dišemo isti zrak i od krvi smo i mesa. I znate da nemate ništa od toga što ćete nekome dati par sitnica, neće vas to učiniti nekom izvanrednom osobom niti ćete dobiti Nobelovu nagradu za mir. Možda nećete spasiti tu osobu… Ali ja sam oduvijek mislila da karakter osobe čini samo jedno. Karakter je ono kada učinite nešto za nekog, tko ne može apsolutno ništa učiniti za vas.