Infektivna mononukleoza je akutna virusna bolest koju još nazivamo i "bolest poljupca". U najvećem broju slučajeva uzročnik bolesti je Epstein Barr virus, ali uzročnici mogu biti i drugi virusi, poput citomegalovirusa (CMV).
Bolest obično počinje polagano i prolazi sama od sebe bez medicinske pomoći. Međutim, umor i slabost mogu potrajati i do tri mjeseca. Liječenje nije specifično, već je usmjereno na olakšanje simptoma, a temelji se na odmaranju i uzimanju dovoljnih količina tekućine. U rijetkim slučajevima mogu nastati ozbiljne komplikacije koje zahtijevaju bolničko liječenje.
Mononukleoza se prenosi fizičkim kontaktom među osobama, i to preko sline, sekreta iz nosa i ždrijela ili preko suza. Ljubljenje je najčešći način na koji mladi jedni drugima prenose mononukleozu, a zbog toga je mononukleoza i dobila naziv "bolest poljupca".
Bolest se uglavnom pojavljuje u adolescenata i mladih odraslih osoba. Djeca se također mogu zaraziti virusom, ali je kod njih bolest uglavnom bez simptoma ili su simptomi blagi i podsjećaju na virozu. Zdrave odrasle osobe rijetko razvijaju simptome mononukleoze jer je 90 do 95 posto njih već do tada bilo u kontaktu s Epstein Barr virusom. To znači da većina osoba u svojem životu dođe u kontakt s ovim široko rasprostranjenim i veoma zaraznim virusom.
Nakon kontakta s virusom, organizam stvara specifična protutijela koja se kasnije mogu detektirati u krvi, a jednom kada se zarazi infektivnom mononukleozom, osoba stječe doživotni imunitet.
Nakon prve infekcije, virus unutar domaćina ostaje doživotno, a povremeno se može reaktivirati i ponovno izlučivati iz grla i ždrijela.
Nakon izlaganja virusu, do pojave prvih simptoma obično prođe i do 14 dana. Na samom početku javlja se gubitak energije, bezvoljnost, gubitak apetita te povremene zimice.
Ovi početni simptomi mogu trajati od jednog do tri dana prije nego što nastupe nešto teži simptomi koji uključuju: bolno i crveno grlo uz upalu krajnika (anginu), vrućicu i otok limfnih čvorova (posebno u području vrata). Najčešći simptom koji bolesnika dovede liječniku je upravo bolno grlo.
Osim navedenog, kod gotovo polovice bolesnika dolazi do otoka i osjetljivosti slezene, organa smještenog ispod lijevog rebrenog luka koji je važan za imunološku obranu organizma.
Kod nekih se bolesnika povećava jetra i postaje osjetljiva, što se očituje neugodnim pritiskom ispod desnog rebrenog luka. Kod pet posto bolesnika javlja se crveni osip koji podsjeća na osip kod ospica.
Na temelju gore navedenih simptoma i znakova, liječnik će posumnjati da se radi o mononukleozi.
Kako bi se isključile druge slične bolesti, kao što je streprokokna upala grla, rade se standardne krvne pretrage. U ranom stadiju mononukleoze u krvi su povišene razine limfocita, a prisutni su i tzv. atipični limfociti koji upućuju da se radi o mononukleozi.
Specifičnije krvne pretrage uključuju mjerenje protutijela protiv virusa koji uzrokuju mononukleozu, ali treba znati da je u prva dva do tri tjedna ta protutijela često nemoguće detektirati. Ostale pretrage uključuju testove jetrene funkcije koji često pokazuju povišene vrijednosti.
dr. Ana Balažin
Bolest obično počinje polagano i prolazi sama od sebe bez medicinske pomoći. Međutim, umor i slabost mogu potrajati i do tri mjeseca. Liječenje nije specifično, već je usmjereno na olakšanje simptoma, a temelji se na odmaranju i uzimanju dovoljnih količina tekućine. U rijetkim slučajevima mogu nastati ozbiljne komplikacije koje zahtijevaju bolničko liječenje.
Mononukleoza se prenosi fizičkim kontaktom među osobama, i to preko sline, sekreta iz nosa i ždrijela ili preko suza. Ljubljenje je najčešći način na koji mladi jedni drugima prenose mononukleozu, a zbog toga je mononukleoza i dobila naziv "bolest poljupca".
Bolest se uglavnom pojavljuje u adolescenata i mladih odraslih osoba. Djeca se također mogu zaraziti virusom, ali je kod njih bolest uglavnom bez simptoma ili su simptomi blagi i podsjećaju na virozu. Zdrave odrasle osobe rijetko razvijaju simptome mononukleoze jer je 90 do 95 posto njih već do tada bilo u kontaktu s Epstein Barr virusom. To znači da većina osoba u svojem životu dođe u kontakt s ovim široko rasprostranjenim i veoma zaraznim virusom.
Nakon kontakta s virusom, organizam stvara specifična protutijela koja se kasnije mogu detektirati u krvi, a jednom kada se zarazi infektivnom mononukleozom, osoba stječe doživotni imunitet.
Nakon prve infekcije, virus unutar domaćina ostaje doživotno, a povremeno se može reaktivirati i ponovno izlučivati iz grla i ždrijela.
Nakon izlaganja virusu, do pojave prvih simptoma obično prođe i do 14 dana. Na samom početku javlja se gubitak energije, bezvoljnost, gubitak apetita te povremene zimice.
Ovi početni simptomi mogu trajati od jednog do tri dana prije nego što nastupe nešto teži simptomi koji uključuju: bolno i crveno grlo uz upalu krajnika (anginu), vrućicu i otok limfnih čvorova (posebno u području vrata). Najčešći simptom koji bolesnika dovede liječniku je upravo bolno grlo.
Osim navedenog, kod gotovo polovice bolesnika dolazi do otoka i osjetljivosti slezene, organa smještenog ispod lijevog rebrenog luka koji je važan za imunološku obranu organizma.
Kod nekih se bolesnika povećava jetra i postaje osjetljiva, što se očituje neugodnim pritiskom ispod desnog rebrenog luka. Kod pet posto bolesnika javlja se crveni osip koji podsjeća na osip kod ospica.
Na temelju gore navedenih simptoma i znakova, liječnik će posumnjati da se radi o mononukleozi.
Kako bi se isključile druge slične bolesti, kao što je streprokokna upala grla, rade se standardne krvne pretrage. U ranom stadiju mononukleoze u krvi su povišene razine limfocita, a prisutni su i tzv. atipični limfociti koji upućuju da se radi o mononukleozi.
Specifičnije krvne pretrage uključuju mjerenje protutijela protiv virusa koji uzrokuju mononukleozu, ali treba znati da je u prva dva do tri tjedna ta protutijela često nemoguće detektirati. Ostale pretrage uključuju testove jetrene funkcije koji često pokazuju povišene vrijednosti.
dr. Ana Balažin