Ne trebamo silno poznavati Prousta da bismo znali da ključnu ulogu u njegovu golemom romanu igra nedužni kolačić po imenu madlenica. Tek kad sam prema recepturi iz onog vremena ispekla madlenice, shvatila sam da su to obične slatke spužvice koje smisao dobivaju tek kad se namoče u kavu ili čaj. No, za Proustova junaka umakanje madlenice u čaj dobiva kozmički značaj, jer zahvaljujući senzaciji koju mu one proizvode u ustima, on počinje putovati kroz vrijeme, vraćajući se naglo u svoje djetinjstvo, prisjećajući ga se u svakom detalju.
Reklo bi se da "Potraga za izgubljenim vremenom" izlazi iz šalice čaja i madlenice. Nije to ništa čudno, jer okusi i mirisi mogu nas vratiti u neke krajolike vlastitog života za koje smo uvjereni da smo ih davno zaboravili, recimo, na naš peti rođendan ili u vremena kad smo pred školom preskakali gumi-gumi i slično. Proustova je pouka da uspomene žive u nama zaključane, a da je ključ za njih uvijek nešto naizgled nedužno- poput kolača, pjesme, mirisa, ili - bombona.
Slično se dogodi Alici u zemlji čudesa kada trčeći za bijelim zecom upadne u jamu. Na dnu te jame ona raste i smanjuje se ovisno o tome koji je kolačić kušala. Često se zbrajalo koliko sati godišnje provodimo u snu, koliko na javi, koliko vremena trošimo na maštanje, a koliko na konkretne akcije, ali ne pamtim da se računalo koliko smo u prosjeku sati utrošili na cuclanje bombona - čokoladnih i ostalih.
Prosječna žena, vjerujem (a i poneki muškarac) od djetinjstva do starosti često se zatekne s bombonom u ustima, a da toga nije ni svjesna. One s viškom kila uživaju i više u bombonima, jer njihov je užitak praćen osjećajem krivnje, koji ga samo dodatno povećava. Bomboni koje smo cuclali nekoć, dok nije bilo uvoznih delicija, ostali su čuvari naših uspomena. Što se događa kad cuclamo bombone koje smo uživali u djetinjstvu, iskusila sam na vlastitom nepcu.
Za početak, Kikići. U njima nisam uživala godinama, otkad kupujem šminkerske praline ili žvačem crne čokolade koje navodno ne debljaju. Kikići su velika ljubav moje mladosti, baš poput malog Mladena koji mi je u prvom osnovne nosio školsku torbu i plašio me se više nego troglave zvijeri iz pakla, jer moja narav bila je gadnija od njegove - već sa šest godina pokazivala sam sve crte neukroćene goropadnice. Kikići su poput komadića slatke gume intenzivnog okusa, potpuno su lažni i jedva da su jestivi.
Sjećam se, jedan me je koštao plombe na šestici, koja je potom ostala šuplja sve dok nije ispala - bila je to mliječna šestica. Nemoguće je pojesti samo jedan Kikić: njegova intenzivna slatkoća te je vrste da odmah poželite još. Kikići imaju smisla tek ako ih sažvačete šest, sedam u nizu, pola vrećice, cijelu vrećicu, dok vam ne postane zlo. Tada oni postižu svoj cilj, jer ako vam od Kikića ne pozli, znači da ih niste uživali kako treba. Pokažite mi osobu koja je mogla pojesti samo jedan Kikić i ja ću smjesta odustati od svoje teorije. Stariji Kikićev brat, Bronhić još je gori od Kikića, opasniji po zube, ljepljiviji, tvrđi.
S tim svojim bronhijalnim imenom, jer navodno olakšava teškoće s disanjem, Bronhić je ipak samo još jedan napadač na zube, što znaju svi kojima se zalijepio za kutnjak i držao ga se sve dok se nije rastopio. Bronhići mi nikada nisu bili dragi poput Kikića (ne znam kome su bili!), ali kada bih dobila na dar vrećicu tih bombona, uživala bih je polako, po jedan, po dva Bronhića, nikada više, čak i oprezno, zbog već spomenute ljepljivosti. Okus Bronhića teško je opisati, on je poput neke kockice Coca-Cole s mentom, podsjeća na zimske dane u školi, na velike odmore kada sam ga znala stiskati u šaci sve dok ne bi omekšao i tek ga tada strpati u usta.
Slatkoća i oporost koja ostaje za Bronhićem nakon gutanja nije ugodna i ne potiče na još. Razlika između Kikića i Bronhića je poput one između trešnje i višnje. Iskustvo koje se pamti: stari Bronhić u ustima, tvrd poput kamena. Drugo ime za nelagodu. Sasvim je drukčije s bombonima koji navodno osvježuju usnu šupljinu. Te je efekte postizao legendarni Dimnjačar, tvrdi crni bombon koji sam vjerojatno voljela samo ja, ali i Pepermint - onaj veliki, umotan u šareni papir, kojem nisam bila sklona. Tvrdi bijeli Pepermint s tamnim punjenjem uvijek me iritirao, jer zanimala me čokolada, a ne on.
A da bih došla do čokolade, morala sam ga gristi, ili sam ga cuclala bez nekog većeg užitka, jer nije mi se sviđao njegov papreni, osvježavajući okus (kao što ne volim "svježe" i "lepršave" parfeme). Činilo mi se da je Pepermint za štrebere koji njime njeguju zadah iz usta, dok je meni on značio previše truda za malu nagradu. "Much Ado About Nothing", rekao bi Shakespeare.
Cuclati ga sada, nakon svih tih godina, podjednako je dosadno kao nekoć: smeta mi bjelina, smeta mi svježina, jedino dobro što se s Pepermintom može dogoditi jest da se vrlo rano, čim ga stavite u usta, na njemu pojavi pukotina iz koje kaplje čokolada. On je bombon za sangvinične tipove, a ne za neutješne melankolike poput mene. A sjećate li se Slatke tajne? Ona se pojavila nešto kasnije na tržištu, ne datira iz mitskih vremena poput Kikića i Bronhića, mislim da sam je kušala tek u četvrtom ili petom osnovne.
Ti navodno voćni bomboni nešto mekše cakline od Peperminta također su se mogli konzumirati u neograničenim količinama. Slatka tajna Slatke tajne jest u raznobojnim voćnim punjenjima. Ipak, od svih boja tih voćnih bombona najviše sam težila zelenima, intenzivno zelenima, koji su okusom aludirali na reskost zelenih jabuka. (Naravno, na zelene jabuke iz šampona od jabuke, ne na prave jabuke iz nečijeg voćnjaka!).
Samo ime Slatke tajne mami i provocira, jer podsjeća više na neki soft pornić iz osamdesetih (kada i nije bilo drukčijih pornića osim soft, čije smo najave gledali u našem lokalnom kinu, prije nego što će početi crtići u pet popodne), nego na bombon, a na televiziji su je, ako me sjećanje ne vara, reklamirali neki animirani psići. Današnje iskustvo sa Slatkom tajnom, osim što me podsjeća na davno zatvoreno lokalno kino u mojem kvartu, gdje ste osim kokica mogli kupiti samo te bombone, jest da mogu podnijeti okus, ali ne i poželjeti još. Zubi prilično zabole nakon intenzivnog žvakanja.
Za razliku od Slatke tajne, 505 sa crtom svakako pripadaju mitu. Oni su na ovim prostorima oduvijek, valjda iz vremena dok su na Sljemenu prebivali patuljci. Popularnost tih bombona kamenčića meni nikada nije bila jasna. Kao što danas ne razumijem popularnost nekih muškaraca ili žena koji je ni s čim nisu zaslužili. Mali, tvrdi, neljubazni, bez ikakvog punjenja, neutješno dosadni, eto to su meni 505.
Ne znam odakle im to ime, da li su se možda pojavljivali u nekim golemim vrećama u kojima bi ih bilo pet stotina i pet, no nedavno sam se jedva natjerala da stavim jednog u usta, jer znala sam što me čeka. Ništa. Čak ni ta tetovirana crta na svakom od njih ne pomaže previše. Nisu šarmantni, boja im je nekako zagasita. Zbog tvrdoće mogu izgrebati nepce cuclate li ih previše živahno.
Užitak ih je zdrobiti zubima i što brže progutati. Nešto časniji od 505 sa crtom čine mi se Mentol bomboni, jer njih sam uvijek neumjereno cuclala kada bih bila bolesna, što ih čini prethodnicima Neoangina i sličnih apotekarskih bombona koje čovjek kupuje kada ga boli grlo ili kašlje.
Bez obzira na to što sam ih doživljavala terapeutski, naravno da ne bih nikada ostala pri jednom, jer moja je narav takva da u nečemu uživam samo kad pretjerujem. Moja mama koja me nikada nije ohrabrivala da jedem bombone, uvijek je kod sebe imala neku izlizanu vrećicu Mentola koju bi mi stavila kraj kreveta kada bih bila bolesna, to su bili jedini priznati i službeno dopušteni bomboni u kući. Zato me i podsjećaju na nizove gripa i viroza, kašljeva i bronhitisa koji su me posjećivali u mladim danima. Sva sreća što mi se zdravlje poboljšalo poslije desete godine.
U mitsko doba mojeg djetinjstva bombonijere umotane u bijeli papir nisu bile svakodnevna, već praznična pojava. Čokoladne bombone jelo se oko rođendana i još na poneki važan datum, ali ne u neograničenim količinama i ne svaki dan. Znalo se kome ih se poklanja i zašto. Možda su Ledene kocke, kada bih ih dobila, izazivale u meni najmanje veselja. Niti se kotrljaju po ustima, niti prosipaju sadržaj. Jedini način da ih pokorite jest da ih smjestite sasvim uz unutrašnju stranu obraza, tako da izgledate kao da vas je spopala teška zubobolja, te ih tamo napadate jezikom.
Drukčije je iskustvo s Bajaderama. Najesti se njih gotovo je nemoguće, jer previše su slatke da vam već nakon dvije ili tri ne bi prisjele. Guste su i turske, kao da dolaze iz nekog svijeta na koji nam se teško naviknuti. Podsjećaju na zahtjevne žene koje vam mnogo daju, ali i mnogo traže zauzvrat. Uživati Bajadere - za to vam treba cijeli život, jer one se ne mogu samo usputno grickati. Goleme bombonijere pune Bajadera nekoć su bile glavni rođendanski pokloni, a darivale su se i u drugim važnim prigodama.
Više od ostalih, bile su nam ono što su danas Leonidas praline ili neki slični luksuzni slatkiši. Napokon, tu su Griotte, koje su mi, uza sve ostalo, nudile i omanje pijanstvo, i to u godinama kada nisam ništa znala o alkoholu. Oduvijek su mi Griotte bile pojam užitka. Izvana čokolada, iznutra liker i višnja, iskustvo s njima može se usporediti samo sa zaljubljenošću.
Griotta nije bilo uvijek niti su se uživale često. Poput Bajadera i Ledenih kocki, pojavljivale su se u praznična vremena, u grimiznim pakovanjima, svakome po jedna, najviše dvije. Nije to bilo zbog siromaštva, već se u vrijeme mog djetinjstva hedonizam nije forsirao kao danas. Ono što bi proizvodilo užitak namjerno se uzimalo u malim količinama, jer pretjerivanje je, smatralo se, škodilo karakteru. Zato sam Griotte krala iz velikog ormara u hodniku, gdje bi se zatekla jedva načeta kutija. Tutnuti Griottu u usta, najprije uživati u njezinu tamnom ovoju, potom u njezinu ružičastom soku, činilo mi se vrednijim od mog karaktera i bilo kakvog uzdržavanja.
Milana Vuković Runjić
Reklo bi se da "Potraga za izgubljenim vremenom" izlazi iz šalice čaja i madlenice. Nije to ništa čudno, jer okusi i mirisi mogu nas vratiti u neke krajolike vlastitog života za koje smo uvjereni da smo ih davno zaboravili, recimo, na naš peti rođendan ili u vremena kad smo pred školom preskakali gumi-gumi i slično. Proustova je pouka da uspomene žive u nama zaključane, a da je ključ za njih uvijek nešto naizgled nedužno- poput kolača, pjesme, mirisa, ili - bombona.
Slično se dogodi Alici u zemlji čudesa kada trčeći za bijelim zecom upadne u jamu. Na dnu te jame ona raste i smanjuje se ovisno o tome koji je kolačić kušala. Često se zbrajalo koliko sati godišnje provodimo u snu, koliko na javi, koliko vremena trošimo na maštanje, a koliko na konkretne akcije, ali ne pamtim da se računalo koliko smo u prosjeku sati utrošili na cuclanje bombona - čokoladnih i ostalih.
Prosječna žena, vjerujem (a i poneki muškarac) od djetinjstva do starosti često se zatekne s bombonom u ustima, a da toga nije ni svjesna. One s viškom kila uživaju i više u bombonima, jer njihov je užitak praćen osjećajem krivnje, koji ga samo dodatno povećava. Bomboni koje smo cuclali nekoć, dok nije bilo uvoznih delicija, ostali su čuvari naših uspomena. Što se događa kad cuclamo bombone koje smo uživali u djetinjstvu, iskusila sam na vlastitom nepcu.
Za početak, Kikići. U njima nisam uživala godinama, otkad kupujem šminkerske praline ili žvačem crne čokolade koje navodno ne debljaju. Kikići su velika ljubav moje mladosti, baš poput malog Mladena koji mi je u prvom osnovne nosio školsku torbu i plašio me se više nego troglave zvijeri iz pakla, jer moja narav bila je gadnija od njegove - već sa šest godina pokazivala sam sve crte neukroćene goropadnice. Kikići su poput komadića slatke gume intenzivnog okusa, potpuno su lažni i jedva da su jestivi.
Sjećam se, jedan me je koštao plombe na šestici, koja je potom ostala šuplja sve dok nije ispala - bila je to mliječna šestica. Nemoguće je pojesti samo jedan Kikić: njegova intenzivna slatkoća te je vrste da odmah poželite još. Kikići imaju smisla tek ako ih sažvačete šest, sedam u nizu, pola vrećice, cijelu vrećicu, dok vam ne postane zlo. Tada oni postižu svoj cilj, jer ako vam od Kikića ne pozli, znači da ih niste uživali kako treba. Pokažite mi osobu koja je mogla pojesti samo jedan Kikić i ja ću smjesta odustati od svoje teorije. Stariji Kikićev brat, Bronhić još je gori od Kikića, opasniji po zube, ljepljiviji, tvrđi.
S tim svojim bronhijalnim imenom, jer navodno olakšava teškoće s disanjem, Bronhić je ipak samo još jedan napadač na zube, što znaju svi kojima se zalijepio za kutnjak i držao ga se sve dok se nije rastopio. Bronhići mi nikada nisu bili dragi poput Kikića (ne znam kome su bili!), ali kada bih dobila na dar vrećicu tih bombona, uživala bih je polako, po jedan, po dva Bronhića, nikada više, čak i oprezno, zbog već spomenute ljepljivosti. Okus Bronhića teško je opisati, on je poput neke kockice Coca-Cole s mentom, podsjeća na zimske dane u školi, na velike odmore kada sam ga znala stiskati u šaci sve dok ne bi omekšao i tek ga tada strpati u usta.
Slatkoća i oporost koja ostaje za Bronhićem nakon gutanja nije ugodna i ne potiče na još. Razlika između Kikića i Bronhića je poput one između trešnje i višnje. Iskustvo koje se pamti: stari Bronhić u ustima, tvrd poput kamena. Drugo ime za nelagodu. Sasvim je drukčije s bombonima koji navodno osvježuju usnu šupljinu. Te je efekte postizao legendarni Dimnjačar, tvrdi crni bombon koji sam vjerojatno voljela samo ja, ali i Pepermint - onaj veliki, umotan u šareni papir, kojem nisam bila sklona. Tvrdi bijeli Pepermint s tamnim punjenjem uvijek me iritirao, jer zanimala me čokolada, a ne on.
A da bih došla do čokolade, morala sam ga gristi, ili sam ga cuclala bez nekog većeg užitka, jer nije mi se sviđao njegov papreni, osvježavajući okus (kao što ne volim "svježe" i "lepršave" parfeme). Činilo mi se da je Pepermint za štrebere koji njime njeguju zadah iz usta, dok je meni on značio previše truda za malu nagradu. "Much Ado About Nothing", rekao bi Shakespeare.
Cuclati ga sada, nakon svih tih godina, podjednako je dosadno kao nekoć: smeta mi bjelina, smeta mi svježina, jedino dobro što se s Pepermintom može dogoditi jest da se vrlo rano, čim ga stavite u usta, na njemu pojavi pukotina iz koje kaplje čokolada. On je bombon za sangvinične tipove, a ne za neutješne melankolike poput mene. A sjećate li se Slatke tajne? Ona se pojavila nešto kasnije na tržištu, ne datira iz mitskih vremena poput Kikića i Bronhića, mislim da sam je kušala tek u četvrtom ili petom osnovne.
Ti navodno voćni bomboni nešto mekše cakline od Peperminta također su se mogli konzumirati u neograničenim količinama. Slatka tajna Slatke tajne jest u raznobojnim voćnim punjenjima. Ipak, od svih boja tih voćnih bombona najviše sam težila zelenima, intenzivno zelenima, koji su okusom aludirali na reskost zelenih jabuka. (Naravno, na zelene jabuke iz šampona od jabuke, ne na prave jabuke iz nečijeg voćnjaka!).
Samo ime Slatke tajne mami i provocira, jer podsjeća više na neki soft pornić iz osamdesetih (kada i nije bilo drukčijih pornića osim soft, čije smo najave gledali u našem lokalnom kinu, prije nego što će početi crtići u pet popodne), nego na bombon, a na televiziji su je, ako me sjećanje ne vara, reklamirali neki animirani psići. Današnje iskustvo sa Slatkom tajnom, osim što me podsjeća na davno zatvoreno lokalno kino u mojem kvartu, gdje ste osim kokica mogli kupiti samo te bombone, jest da mogu podnijeti okus, ali ne i poželjeti još. Zubi prilično zabole nakon intenzivnog žvakanja.
Za razliku od Slatke tajne, 505 sa crtom svakako pripadaju mitu. Oni su na ovim prostorima oduvijek, valjda iz vremena dok su na Sljemenu prebivali patuljci. Popularnost tih bombona kamenčića meni nikada nije bila jasna. Kao što danas ne razumijem popularnost nekih muškaraca ili žena koji je ni s čim nisu zaslužili. Mali, tvrdi, neljubazni, bez ikakvog punjenja, neutješno dosadni, eto to su meni 505.
Ne znam odakle im to ime, da li su se možda pojavljivali u nekim golemim vrećama u kojima bi ih bilo pet stotina i pet, no nedavno sam se jedva natjerala da stavim jednog u usta, jer znala sam što me čeka. Ništa. Čak ni ta tetovirana crta na svakom od njih ne pomaže previše. Nisu šarmantni, boja im je nekako zagasita. Zbog tvrdoće mogu izgrebati nepce cuclate li ih previše živahno.
Užitak ih je zdrobiti zubima i što brže progutati. Nešto časniji od 505 sa crtom čine mi se Mentol bomboni, jer njih sam uvijek neumjereno cuclala kada bih bila bolesna, što ih čini prethodnicima Neoangina i sličnih apotekarskih bombona koje čovjek kupuje kada ga boli grlo ili kašlje.
Bez obzira na to što sam ih doživljavala terapeutski, naravno da ne bih nikada ostala pri jednom, jer moja je narav takva da u nečemu uživam samo kad pretjerujem. Moja mama koja me nikada nije ohrabrivala da jedem bombone, uvijek je kod sebe imala neku izlizanu vrećicu Mentola koju bi mi stavila kraj kreveta kada bih bila bolesna, to su bili jedini priznati i službeno dopušteni bomboni u kući. Zato me i podsjećaju na nizove gripa i viroza, kašljeva i bronhitisa koji su me posjećivali u mladim danima. Sva sreća što mi se zdravlje poboljšalo poslije desete godine.
U mitsko doba mojeg djetinjstva bombonijere umotane u bijeli papir nisu bile svakodnevna, već praznična pojava. Čokoladne bombone jelo se oko rođendana i još na poneki važan datum, ali ne u neograničenim količinama i ne svaki dan. Znalo se kome ih se poklanja i zašto. Možda su Ledene kocke, kada bih ih dobila, izazivale u meni najmanje veselja. Niti se kotrljaju po ustima, niti prosipaju sadržaj. Jedini način da ih pokorite jest da ih smjestite sasvim uz unutrašnju stranu obraza, tako da izgledate kao da vas je spopala teška zubobolja, te ih tamo napadate jezikom.
Drukčije je iskustvo s Bajaderama. Najesti se njih gotovo je nemoguće, jer previše su slatke da vam već nakon dvije ili tri ne bi prisjele. Guste su i turske, kao da dolaze iz nekog svijeta na koji nam se teško naviknuti. Podsjećaju na zahtjevne žene koje vam mnogo daju, ali i mnogo traže zauzvrat. Uživati Bajadere - za to vam treba cijeli život, jer one se ne mogu samo usputno grickati. Goleme bombonijere pune Bajadera nekoć su bile glavni rođendanski pokloni, a darivale su se i u drugim važnim prigodama.
Više od ostalih, bile su nam ono što su danas Leonidas praline ili neki slični luksuzni slatkiši. Napokon, tu su Griotte, koje su mi, uza sve ostalo, nudile i omanje pijanstvo, i to u godinama kada nisam ništa znala o alkoholu. Oduvijek su mi Griotte bile pojam užitka. Izvana čokolada, iznutra liker i višnja, iskustvo s njima može se usporediti samo sa zaljubljenošću.
Griotta nije bilo uvijek niti su se uživale često. Poput Bajadera i Ledenih kocki, pojavljivale su se u praznična vremena, u grimiznim pakovanjima, svakome po jedna, najviše dvije. Nije to bilo zbog siromaštva, već se u vrijeme mog djetinjstva hedonizam nije forsirao kao danas. Ono što bi proizvodilo užitak namjerno se uzimalo u malim količinama, jer pretjerivanje je, smatralo se, škodilo karakteru. Zato sam Griotte krala iz velikog ormara u hodniku, gdje bi se zatekla jedva načeta kutija. Tutnuti Griottu u usta, najprije uživati u njezinu tamnom ovoju, potom u njezinu ružičastom soku, činilo mi se vrednijim od mog karaktera i bilo kakvog uzdržavanja.
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....