U mahom pozitivnim kritikama na kazališni come-back Božidara Alića, ovoga ljeta u Rijeci, u drami Mate Matišića "Ničiji sin", i režiji Vinka Brešana, dvije su riječi ključne: "povratak", i "uskrsnuće".
Što se događalo u međuvremenu, pitam ga. Odakle se to vratio, je li uskrsnuo od kazališno mrtvih? Zašto je, na prvome mjestu, ispao s dasaka, koje su mu doslovno život značile, na kojima je jedno vrijeme išao od jedne do druge noseće uloge. Da bi se sada vraćao, i vratio, i to kao najveći hrvatski glumac, kako je zabilježio kritičar Jutarnjeg lista.
Naš prvi intervju radili smo davne 1977. za Polet. Božek je ispekao pizzu i posuo je hrskavim smokijima. Povod je bila njegova filmska uloga u "Akciji Stadion" Dušana Vukotića.
Upoznali smo se nešto ranije, na tepisonu "Gavelle", gdje je vladao Kvrgićev Mockinpott - jer nismo imali za kartu. U svijetu radnih samoupravljača Alić je vrlo brzo postao istinska zvijezda. U sistemu koji ih je radije poricao ili iskorištavao. Kao junak nedjeljne dječje emisije, koju je vodio s Ljiljanom Kamenski - danas Saucha - imao je tretman vrlo važne osobe. Takva TV donosila je novac, baš kao danas sapunice. Takav je glumac praktično imao svoga šofera, odnosno kombi ili "mali auto".
U njegovu domu, u kojem je četiri kuta držala njegova pokojna majka, naša teta Zdenka, nalazila se cijela generacija s Akademije dramskih umjetnosti. Posebno se slavio Božić, pod "krinkom" njegova rođendana i imendana. To je bila generacija Ive Gregurovića, Perice Martinović, ali i onih mlađih, primjerice, pokojne Ene Begović. Što će mu tako veliki radni stol, pitao sam se. On je doista radio na njemu, studirao je svoje uloge.
Poziv Mani Gotovac
Tada je slava bila ponešto drugačija. Glumački prvaci koji su onda imali Alićeve sadašnje godine - Buzančić, Ratko Buljan, Krča, Kvrgić, Ličina, Lasta, Zidarić - bili su bez ikakvih mana. Ili pak te mane nisu zanimale dobre, stare socijalističke medije koji su radili na pokvarenom Zapadu i zdravom Istoku, odnosno domovini. "Jest, da. Počeo sam u vrijeme kada nije bilo žutog tiska. Čak i Start danas djeluje ozbiljno. Birao sam kada ću, kome ću, kako i zašto dati svoju tajnu. A moju tajnu nisam niti mogao izreći jer je nisam niti znao, kao što je ne znam ni danas, još uvijek", prisjetio se.
Nasuprot spomenutim glumcima, Alić je svoje rane 50-te dočekao "ozloglašen", i sve donedavno "osuđen" na disanje bez kazališnih dasaka. Nestao je sa scene kojom je do jučer vladao. Zašto? Tisuću zašto, pa sam predložio da krenemo nekakvim kronološkim redom. Jer, ponekad je dobro, i dovoljno, zapisati tek sva pitanja. I to je već nešto.
Učinilo mi se zgodnim to što je Alić u svom životu polagao samo dvije audicije, jednu na dalekom početku, za Vukotićev film "Akcija Stadion", i ove godine, prije nekoliko mjeseci za svoju povratničku predstavu u Rijeci. Te su dvije audicije označile, vjerujem, njegove prekretnice.
"Ovaj luk koji si ti napravio između mojih prapočetaka života na sceni, života bez rukopisa, scenskog, gdje je sve još u zraku, vidim kao što bi se i život sam trebao gledati, živjeti sada, ne jučer, ne prije pet minuta, ne sutra, već sada, danas, ovaj tren i tako svaki tren. Ovaj život je udisaj, izdisaj, mir, življenje života. Taj je tren patnja, radost, sreća, prihvaćanje toga - i uživati u životu", kaže dok u tišini noći pijemo sok od crnog ribizla, i beskofeinski nescafe. Na iscrtani vremenski i simbolički luk gleda poput pjesnika, vidi ga "kao napetost jedne duge".
"Ona živi neko vrijeme u svoj svojoj ljepoti, prolaznosti, ali i u svojoj napetosti. U prizmama, u svojim bojama, kada zasja. Koliko će to trajati samo Gospodin koji nam je podario život to zna". Božidar često spominje Boga. Već dugi niz godina podrazumijevam da ga je u sumrak najlakše pronaći na misi, u jednoj gornjogradskoj crkvi. U njegovom životnom itineraru to je važna postaja. Znam da ponekad odlazi i na vjerničke sastanke izvan grada, do Samobora ili do Lošinja. Na glumačkom početku nije bio "tako svjestan Gospodina". Njegov je dan započimao i završavao s "ja". Dok sada počinje - meditacijom. "Danas sam svjestan toga da je moja sjena sve duža, da je dan sve kraći, da je podne prošlo. Jedino što znam to je svjedočiti životom i darovima koje sam dobio da ih umnožim, da ih podijelim s drugim ljudima". Do svog obraćenja došao je prije 15-ak godina. Toliko koliko traje i njegovo izbivanje - s rijetkim, malenim, tek tako "ku-ku, tu sam" pojavljivanjima - iz javnosti, pri čemu misli na (kazališnu) scenu. Audiciju kod Vukotića gotovo je zaboravio. No, pamti da je već tada, za prvu filmsku ulogu morao smršaviti "jedno 18-ak kilograma u roku od 15 dana". U tome je i uspio, a Vud (nadimak našeg oskarovca) mu je rekao: "Dobio si ulogu". Slučajno ili ne, nakon uspješne audicije za "Ničijeg sina" opet je prošao intenzivnu dijetu i izgubio, kaže, skoro 30 kilograma. U Rijeci se osjećao kao kod kuće, zato što iz toga grada potječe njegova mama, i svi srodnici po njezinoj liniji. Ova parabola nije ga opterećivala. Inače, tijekom izvedbe svojih velikih predstava izgubi po 2-3 kilograma.
"Sada, kada si me postavio u ovu situaciju, kada si me prisilio da se prisjetim prve audicije - glavnu ulogu tumačio je Igor Galo - od Vukotića do ove, do Mani Gotovac koja je stavila glavu ovako (pokazuje), va banque je svoju glavu stavila..."
- Ona te pozvala na audiciju?
- Ne, kada je komad već bio prihvaćen, koliko sam kasnije doznao, ona je spomenula moje ime, ona je Vinku dala na razmišljanje. Vinko me tada pozvao na audiciju. Bio sam spreman za audiciju. Čitam mu popis njegovih uloga iz priručnika "Tko je tko u Hrvatskoj", tiskanog 1993., i pitam ga što je bilo poslije toga? Slučajno ili ne, Alićeve glumački sušne godine nekako se poklapaju s preokretom. Opet inzistiram na tom podudaranju. Je li bio samo jedan od onih koji se nisu snašli u ratnim okolnostima, koji su društveni i kazališni prevrat proživjeli nespremni na sve moguće, često negativne promjene.
Umoran od tuđih života
Istina, nekoliko godina prije "Ničijeg sina" Alić je radio jedino "Golu Europu" na Maloj sceni HNK. Javnost je ignorirala tu Valentovu dramu, i ona nije bila dočekana kao Alićev povratak. "Da nije bilo tada Snježane Banović, kao ravnateljice Drame, ne bih dobio tu ulogu u "Goloj Europi". Da je ostala, tada bih igrao i odigrao uloge koje su jednostavno prošle mimo mene", razmišlja danas Alić o prošlosti.
- Time impliciraš da je bila stvorena neka odbojnost prema tebi?
- Naravno, puno je tih stigmi koje stvaraju mediji, a u mojem slučaju tiskovine, koje su ciljano stvarale. Jer sam imao prijatelja, kojeg danas nema među živima, a koji je bio visoko rangiran u medijima. On mi je rekao: "A stari, što se ti čudiš, ti si roba. Dok se prodaješ pisat ćemo o tebi. Bilo što, što se čudiš što to ne odgovara istini. Ljudi to piju, konzumiraju, vjeruju".
Pa ipak, za jedan broj novinskih napisa povod je davao sam Alić, pridonio je negativnom publicitetu kojim su ga okruživali. Sve, jednostavno, nije izmišljotina. "Nije izmišljotina samo od onog trenutka kad sam rekao: ja sam ekscesan, lud, ja sam alkoholičar. Pa dobro, ako me tako opisujete, zašto ja ne bih otišao u grad u bademantlu, u taksiju obavljao poslove...", kaže Božo i smije se. Nije problem u tome što glumci piju, što su šašavi, ili neuračunljivi, uzvraćam mu. Ili ih puk tako zamišlja. O tome se govori između njihovih uloga. A kod Alića nije bilo - uloga.
"Blagoslovljene te stigme, koje sam dobio potpuno nedužan. Počeo sam praviti gluposti tek kad su novine prestale pisati o meni, onda sam počeo dokazivati da je sve istina ono što je prije bila laž. To je, na neki način, bilo glumačko samoubojstvo. Preuzeo sam ulogu koju su mi odredili mediji, i kojom su me odredili. Kad vi mislite da sam takav, rekao sam, onda ću biti takav. Tek aposteriori sam bio takav", priča mi Alić. No, ovakav ga je pristup mnogo stajao, u glumačkom smislu.
Iskusio je glad, doslovno je bio "gladan kruha". Odjednom je primijetio da nema sapuna, pa deterdženta. "Otvoriš frižider, u njemu samo svjetlo. Hvala Bogu, znači da ti još nisu isključili struju. Nema druge nego prihvatiti onda tu samoću, mučiti se sa samim sobom. I pitati se, poradi čega si ti to prihvatio tu ulogu, koja je pogrešno napisana, koja nisi ti. Zapravo sam, na svoj način, prošao put mnogih dečki koji su bili dragovoljci", dodaje tiho. Potkraj niza velikih uloga bio je, jednostavno, umoran od glume, "od preuzimanja tuđih života na sebe". I imao je seriju cjelovečernjih koncerata s maestrom Brankom Bulićem, od čega je živio. Pjevanje mu je predstavljalo odmor od glume. "Eto, Gospodin mi je podario i posudio na određeno vrijeme i taj talent. I dar pisanja. Jer prve kritike me spominju kao nadu hrvatskog pjesništva. Moj mentor je bio veliki hrvatski pjesnik Slavko Mihalić", objašnjava. Napisao je neizvedenu dramu "Nihil Horvat", i monodramu "u kojoj sam spojio krhotine svih uloga koje su mi promakle".
Snimio je, zatim, CD s talijanskim pjesmama, "samostalni CD s probranim autorima (Endrigo, Dalla, Paoli, Ferre, Battisti)", precizira. Sudjelovao je i na novom Arsenovom nosaču zvuka "Dueli". Također, snimio je featuring-pojavljivanje na albumu "Black Coffeja", koji je dobio Porina. Snimio je barem tisuću radijskih drama, recitirao je na radiju brojne pjesnike. A radio je i kao konobar i o tome pisao kolumnu u Globusu. Svaki pošteni posao poštuje. Letimice, protrčavamo kroz njegove ključne predstave. Sjeća se "Kralja Gordogana", i divnog rada s Habunekom. Zatim predstave "Kamov smrtopis" u Splitu. S tugom govori o svojim preminulim partnerima iz predstave - Josipu Gendi i Zdravki Krstulović. Početkom 80-ih za "Kamovom" se preselio u Split. Na kraju tog desetljeća živio je i glumio kod Ciullija u Mulheimu. "Otišao sam iz Jugoslavije, vratio sam se u Hrvatsku", rezimira. Prijavio se, zatim, u Zbor narodne garde i obišao sve bojišnice, osim Vukovara.
Upirem prstom na sebe
"Da, Teatar Itd. To je bio početak. Vikanje bravo, ushit, živiš u oblacima. To je opasno jer ideš prema onome što se zove taština, samoljubivost, slavohleplje, narcisoidnost, ono što, Bogu Hvala, danas ne posjedujem", prisjeća se. Na kraju "Kamova" u Splitu doslovno bi fizički zamro. Dva su ga čovjeka podizala sa scene i poljevala vodom. "Meni je realnost noćna mora, strana, ne poznajem ju, ne znam prijeći preko ceste. A ono što je ljudima irealno, surealno, meni je stvarnost", dodaje Božek. "Ma, mene su htjeli baciti s Akademije na prvoj godini, poradi toga što ja imam potpuno pogrešan odnos prema životu i prema sceni. A to je, eto, moj život". Prije 29 godina zajedno smo imali manje godina no što ih danas ima svaki od nas. Danas zajedno prebacujemo stoljeće. Bi li Alić štogod mijenjao u proteklom vremenu? "Nikoga ne mrzim, nikoga ne optužujem ni za što što se meni dogodilo, što sam prošao; mogu upirati prstom jedino na sebe. Ne bih više mijenjao svijet oko sebe, ono što jedino mogu i želim, i Bogu hvala uspijevam na ovom svojem križnom putu, jest da mogu mijenjati i da me Gospodin mijenja. Uistinu". Pozdravio sam starog prijatelja do idućeg susreta, na njegovoj idućoj predstavi.
Željko Ivanjek
Što se događalo u međuvremenu, pitam ga. Odakle se to vratio, je li uskrsnuo od kazališno mrtvih? Zašto je, na prvome mjestu, ispao s dasaka, koje su mu doslovno život značile, na kojima je jedno vrijeme išao od jedne do druge noseće uloge. Da bi se sada vraćao, i vratio, i to kao najveći hrvatski glumac, kako je zabilježio kritičar Jutarnjeg lista.
Naš prvi intervju radili smo davne 1977. za Polet. Božek je ispekao pizzu i posuo je hrskavim smokijima. Povod je bila njegova filmska uloga u "Akciji Stadion" Dušana Vukotića.
Upoznali smo se nešto ranije, na tepisonu "Gavelle", gdje je vladao Kvrgićev Mockinpott - jer nismo imali za kartu. U svijetu radnih samoupravljača Alić je vrlo brzo postao istinska zvijezda. U sistemu koji ih je radije poricao ili iskorištavao. Kao junak nedjeljne dječje emisije, koju je vodio s Ljiljanom Kamenski - danas Saucha - imao je tretman vrlo važne osobe. Takva TV donosila je novac, baš kao danas sapunice. Takav je glumac praktično imao svoga šofera, odnosno kombi ili "mali auto".
U njegovu domu, u kojem je četiri kuta držala njegova pokojna majka, naša teta Zdenka, nalazila se cijela generacija s Akademije dramskih umjetnosti. Posebno se slavio Božić, pod "krinkom" njegova rođendana i imendana. To je bila generacija Ive Gregurovića, Perice Martinović, ali i onih mlađih, primjerice, pokojne Ene Begović. Što će mu tako veliki radni stol, pitao sam se. On je doista radio na njemu, studirao je svoje uloge.
Poziv Mani Gotovac
Tada je slava bila ponešto drugačija. Glumački prvaci koji su onda imali Alićeve sadašnje godine - Buzančić, Ratko Buljan, Krča, Kvrgić, Ličina, Lasta, Zidarić - bili su bez ikakvih mana. Ili pak te mane nisu zanimale dobre, stare socijalističke medije koji su radili na pokvarenom Zapadu i zdravom Istoku, odnosno domovini. "Jest, da. Počeo sam u vrijeme kada nije bilo žutog tiska. Čak i Start danas djeluje ozbiljno. Birao sam kada ću, kome ću, kako i zašto dati svoju tajnu. A moju tajnu nisam niti mogao izreći jer je nisam niti znao, kao što je ne znam ni danas, još uvijek", prisjetio se.
Nasuprot spomenutim glumcima, Alić je svoje rane 50-te dočekao "ozloglašen", i sve donedavno "osuđen" na disanje bez kazališnih dasaka. Nestao je sa scene kojom je do jučer vladao. Zašto? Tisuću zašto, pa sam predložio da krenemo nekakvim kronološkim redom. Jer, ponekad je dobro, i dovoljno, zapisati tek sva pitanja. I to je već nešto.
Učinilo mi se zgodnim to što je Alić u svom životu polagao samo dvije audicije, jednu na dalekom početku, za Vukotićev film "Akcija Stadion", i ove godine, prije nekoliko mjeseci za svoju povratničku predstavu u Rijeci. Te su dvije audicije označile, vjerujem, njegove prekretnice.
"Ovaj luk koji si ti napravio između mojih prapočetaka života na sceni, života bez rukopisa, scenskog, gdje je sve još u zraku, vidim kao što bi se i život sam trebao gledati, živjeti sada, ne jučer, ne prije pet minuta, ne sutra, već sada, danas, ovaj tren i tako svaki tren. Ovaj život je udisaj, izdisaj, mir, življenje života. Taj je tren patnja, radost, sreća, prihvaćanje toga - i uživati u životu", kaže dok u tišini noći pijemo sok od crnog ribizla, i beskofeinski nescafe. Na iscrtani vremenski i simbolički luk gleda poput pjesnika, vidi ga "kao napetost jedne duge".
"Ona živi neko vrijeme u svoj svojoj ljepoti, prolaznosti, ali i u svojoj napetosti. U prizmama, u svojim bojama, kada zasja. Koliko će to trajati samo Gospodin koji nam je podario život to zna". Božidar često spominje Boga. Već dugi niz godina podrazumijevam da ga je u sumrak najlakše pronaći na misi, u jednoj gornjogradskoj crkvi. U njegovom životnom itineraru to je važna postaja. Znam da ponekad odlazi i na vjerničke sastanke izvan grada, do Samobora ili do Lošinja. Na glumačkom početku nije bio "tako svjestan Gospodina". Njegov je dan započimao i završavao s "ja". Dok sada počinje - meditacijom. "Danas sam svjestan toga da je moja sjena sve duža, da je dan sve kraći, da je podne prošlo. Jedino što znam to je svjedočiti životom i darovima koje sam dobio da ih umnožim, da ih podijelim s drugim ljudima". Do svog obraćenja došao je prije 15-ak godina. Toliko koliko traje i njegovo izbivanje - s rijetkim, malenim, tek tako "ku-ku, tu sam" pojavljivanjima - iz javnosti, pri čemu misli na (kazališnu) scenu. Audiciju kod Vukotića gotovo je zaboravio. No, pamti da je već tada, za prvu filmsku ulogu morao smršaviti "jedno 18-ak kilograma u roku od 15 dana". U tome je i uspio, a Vud (nadimak našeg oskarovca) mu je rekao: "Dobio si ulogu". Slučajno ili ne, nakon uspješne audicije za "Ničijeg sina" opet je prošao intenzivnu dijetu i izgubio, kaže, skoro 30 kilograma. U Rijeci se osjećao kao kod kuće, zato što iz toga grada potječe njegova mama, i svi srodnici po njezinoj liniji. Ova parabola nije ga opterećivala. Inače, tijekom izvedbe svojih velikih predstava izgubi po 2-3 kilograma.
"Sada, kada si me postavio u ovu situaciju, kada si me prisilio da se prisjetim prve audicije - glavnu ulogu tumačio je Igor Galo - od Vukotića do ove, do Mani Gotovac koja je stavila glavu ovako (pokazuje), va banque je svoju glavu stavila..."
- Ona te pozvala na audiciju?
- Ne, kada je komad već bio prihvaćen, koliko sam kasnije doznao, ona je spomenula moje ime, ona je Vinku dala na razmišljanje. Vinko me tada pozvao na audiciju. Bio sam spreman za audiciju. Čitam mu popis njegovih uloga iz priručnika "Tko je tko u Hrvatskoj", tiskanog 1993., i pitam ga što je bilo poslije toga? Slučajno ili ne, Alićeve glumački sušne godine nekako se poklapaju s preokretom. Opet inzistiram na tom podudaranju. Je li bio samo jedan od onih koji se nisu snašli u ratnim okolnostima, koji su društveni i kazališni prevrat proživjeli nespremni na sve moguće, često negativne promjene.
Umoran od tuđih života
Istina, nekoliko godina prije "Ničijeg sina" Alić je radio jedino "Golu Europu" na Maloj sceni HNK. Javnost je ignorirala tu Valentovu dramu, i ona nije bila dočekana kao Alićev povratak. "Da nije bilo tada Snježane Banović, kao ravnateljice Drame, ne bih dobio tu ulogu u "Goloj Europi". Da je ostala, tada bih igrao i odigrao uloge koje su jednostavno prošle mimo mene", razmišlja danas Alić o prošlosti.
- Time impliciraš da je bila stvorena neka odbojnost prema tebi?
- Naravno, puno je tih stigmi koje stvaraju mediji, a u mojem slučaju tiskovine, koje su ciljano stvarale. Jer sam imao prijatelja, kojeg danas nema među živima, a koji je bio visoko rangiran u medijima. On mi je rekao: "A stari, što se ti čudiš, ti si roba. Dok se prodaješ pisat ćemo o tebi. Bilo što, što se čudiš što to ne odgovara istini. Ljudi to piju, konzumiraju, vjeruju".
Pa ipak, za jedan broj novinskih napisa povod je davao sam Alić, pridonio je negativnom publicitetu kojim su ga okruživali. Sve, jednostavno, nije izmišljotina. "Nije izmišljotina samo od onog trenutka kad sam rekao: ja sam ekscesan, lud, ja sam alkoholičar. Pa dobro, ako me tako opisujete, zašto ja ne bih otišao u grad u bademantlu, u taksiju obavljao poslove...", kaže Božo i smije se. Nije problem u tome što glumci piju, što su šašavi, ili neuračunljivi, uzvraćam mu. Ili ih puk tako zamišlja. O tome se govori između njihovih uloga. A kod Alića nije bilo - uloga.
"Blagoslovljene te stigme, koje sam dobio potpuno nedužan. Počeo sam praviti gluposti tek kad su novine prestale pisati o meni, onda sam počeo dokazivati da je sve istina ono što je prije bila laž. To je, na neki način, bilo glumačko samoubojstvo. Preuzeo sam ulogu koju su mi odredili mediji, i kojom su me odredili. Kad vi mislite da sam takav, rekao sam, onda ću biti takav. Tek aposteriori sam bio takav", priča mi Alić. No, ovakav ga je pristup mnogo stajao, u glumačkom smislu.
Iskusio je glad, doslovno je bio "gladan kruha". Odjednom je primijetio da nema sapuna, pa deterdženta. "Otvoriš frižider, u njemu samo svjetlo. Hvala Bogu, znači da ti još nisu isključili struju. Nema druge nego prihvatiti onda tu samoću, mučiti se sa samim sobom. I pitati se, poradi čega si ti to prihvatio tu ulogu, koja je pogrešno napisana, koja nisi ti. Zapravo sam, na svoj način, prošao put mnogih dečki koji su bili dragovoljci", dodaje tiho. Potkraj niza velikih uloga bio je, jednostavno, umoran od glume, "od preuzimanja tuđih života na sebe". I imao je seriju cjelovečernjih koncerata s maestrom Brankom Bulićem, od čega je živio. Pjevanje mu je predstavljalo odmor od glume. "Eto, Gospodin mi je podario i posudio na određeno vrijeme i taj talent. I dar pisanja. Jer prve kritike me spominju kao nadu hrvatskog pjesništva. Moj mentor je bio veliki hrvatski pjesnik Slavko Mihalić", objašnjava. Napisao je neizvedenu dramu "Nihil Horvat", i monodramu "u kojoj sam spojio krhotine svih uloga koje su mi promakle".
Snimio je, zatim, CD s talijanskim pjesmama, "samostalni CD s probranim autorima (Endrigo, Dalla, Paoli, Ferre, Battisti)", precizira. Sudjelovao je i na novom Arsenovom nosaču zvuka "Dueli". Također, snimio je featuring-pojavljivanje na albumu "Black Coffeja", koji je dobio Porina. Snimio je barem tisuću radijskih drama, recitirao je na radiju brojne pjesnike. A radio je i kao konobar i o tome pisao kolumnu u Globusu. Svaki pošteni posao poštuje. Letimice, protrčavamo kroz njegove ključne predstave. Sjeća se "Kralja Gordogana", i divnog rada s Habunekom. Zatim predstave "Kamov smrtopis" u Splitu. S tugom govori o svojim preminulim partnerima iz predstave - Josipu Gendi i Zdravki Krstulović. Početkom 80-ih za "Kamovom" se preselio u Split. Na kraju tog desetljeća živio je i glumio kod Ciullija u Mulheimu. "Otišao sam iz Jugoslavije, vratio sam se u Hrvatsku", rezimira. Prijavio se, zatim, u Zbor narodne garde i obišao sve bojišnice, osim Vukovara.
Upirem prstom na sebe
"Da, Teatar Itd. To je bio početak. Vikanje bravo, ushit, živiš u oblacima. To je opasno jer ideš prema onome što se zove taština, samoljubivost, slavohleplje, narcisoidnost, ono što, Bogu Hvala, danas ne posjedujem", prisjeća se. Na kraju "Kamova" u Splitu doslovno bi fizički zamro. Dva su ga čovjeka podizala sa scene i poljevala vodom. "Meni je realnost noćna mora, strana, ne poznajem ju, ne znam prijeći preko ceste. A ono što je ljudima irealno, surealno, meni je stvarnost", dodaje Božek. "Ma, mene su htjeli baciti s Akademije na prvoj godini, poradi toga što ja imam potpuno pogrešan odnos prema životu i prema sceni. A to je, eto, moj život". Prije 29 godina zajedno smo imali manje godina no što ih danas ima svaki od nas. Danas zajedno prebacujemo stoljeće. Bi li Alić štogod mijenjao u proteklom vremenu? "Nikoga ne mrzim, nikoga ne optužujem ni za što što se meni dogodilo, što sam prošao; mogu upirati prstom jedino na sebe. Ne bih više mijenjao svijet oko sebe, ono što jedino mogu i želim, i Bogu hvala uspijevam na ovom svojem križnom putu, jest da mogu mijenjati i da me Gospodin mijenja. Uistinu". Pozdravio sam starog prijatelja do idućeg susreta, na njegovoj idućoj predstavi.
• Glumac Božidar Alić rodio se u Zagrebu 1954. Završio je Akademiju dramske umjetnosti i bio na specijalizaciji u Piccolo teatru u Milanu.
• Glumio je u svim poznatijim hrvatskim kazalištima, na Dubrovačkom i Splitskom festivalu te u inozemstvu (Theater an der Ruhr, Mulheim). Na radiju je ostvario više od tisuću uloga, "glavnih", kako dodaje.
• Najpoznatije kazališne uloge: Gordogan ("Kralj Gordogan", R. Ivšić, 1979.), Alex ("Paklena naranča", A. Burgess, 1981.), Kamov ("Kamov smrtopis", S. Šnajder, 1981.), Pankrac ("Zlatni mladić", A. Cesarec), Afrić ("Hrvatski Faust", S. Šnajder, 1983.), Koriolan ("Koriolan", W. Shakespeare, 1984.), Princ od Homburga ("Princ od Homburga", H. von Kleist, 1986.), grof Almaviva (1986.), Camille Desmoulines (1989.), Angelo (1991.), Alfons Klostermeier (1991.) itd.
• Glumio je u filmovima Zorana Tadića ("Treći ključ"), Branka Ivande ("U logoru") i drugima. Glumio je i u nizu koprodukcija, primjerice u "Memories of Midnight" prema romanu S. Sheldona. 90-ih se godina pojavljuje na kazališnoj sceni samo sporadično.
• Pjeva na koncertima šansona i evergreena, snima CD i sudjeluje kao gost na nosačima zvuka uglednih autora, kao što je Arsen Dedić.
• Ovog se ljeta vratio na scenu u ulozi Oca u novoj drami Mate Matišića "Ničiji sin" koju je na Riječkom ljetu režirao Vinko Brešan. Komad se upravo seli u riječki HNK, a Alić pregovara o novim ulogama o kojima još ne želi govoriti.
Biografija
|
Željko Ivanjek