BRUNO ŠIMLEŠA Ne idealiziram Švedsku, ali kad će kraj frustraciji u Uhljebistanu?

Za razliku od sezone kiselih krastavaca kada su svakakve bizarne gluposti okupirale naše društvene mreže, ovaj je tjedan pozornost privukao post Slobodana Mufića, hrvatskog novinara sa stalnom adresom u Švedskoj. Opisao je prošlogodišnje iskustvo upisa kćeri u školu, za što su trebali dati samo nekoliko osnovnih informacija o njoj (umjesto da ih uguše papirologijom i slanjem na 24 adrese), nije išla po posebnom programu, iako nije znala švedski, osigurali su joj apsolutno sve što joj treba za školu, uključujući i iPad, a čak su joj osigurali i dodatnu nastavu. Ali iz hrvatskog, jer ohrabruju učenje materinjeg jezika! I da, osigurali su joj i prijevoz na te satove.

Za razliku od sezone kiselih krastavaca kada su svakakve bizarne gluposti okupirale naše društvene mreže, ovaj je tjedan pozornost privukao post Slobodana Mufića, hrvatskog novinara sa stalnom adresom u Švedskoj. Opisao je prošlogodišnje iskustvo upisa kćeri u školu, za što su trebali dati samo nekoliko osnovnih informacija o njoj (umjesto da ih uguše papirologijom i slanjem na 24 adrese), nije išla po posebnom programu, iako nije znala švedski, osigurali su joj apsolutno sve što joj treba za školu, uključujući i iPad, a čak su joj osigurali i dodatnu nastavu. Ali iz hrvatskog, jer ohrabruju učenje materinjeg jezika! I da, osigurali su joj i prijevoz na te satove.

Za nas to sve zvuči kao znanstvena fantastika jer smo navikli da nas sustav … u mozak. I uopće ne idealiziram Švedsku, kao što ne smatram da sve kod nas ne štima, ali ovo je nebo i zemlja. Jer svi imamo bezbroj primjera frustracije sustavom, i ne samo u školstvu. Imamo takve priče i iz zdravstva, upisivanja u vrtić, poduzetništva… Npr., mi smo odlučili kćerkicu upisati u školu sa šest godina, ali nedovoljnim brojem mjeseci. Teta i psihologinja u vrtiću rekli su da je spremna i mislili smo da će sve biti jednostavno jer se radi samo o dva mjeseca prije uobičajenog roka. Prvo je prošla psihološko testiranje u vrtiću, a s obzirom na to da živimo taman na granici kvartova pa može ići u dvije škole, prošla je i stručno testiranje u jednoj školi, ali drugoj to nije bilo dovoljno pa je i tamo morala proći identično stručno testiranje.

Naravno, prošla je i dodatno testiranje kod pedijatrice i taman kad smo pomislili da smo prošli sve evaluacije i testove, dan prije upisa javljaju iz grada da mora posjetiti i njihovu psihologinju!? I tako smo odgodili planirano putovanje i otišli na još jedno testiranje koje je, vidi čuda, dalo iste rezultate kao i prethodna četiri. Siguran sam da svi imamo bezbroj sličnih primjera sustava koji bi nam trebao olakšavati život, ali češće nam testira živce. Čak i moje koji su prilično debeli. Izgleda da u Uhljebistanu moramo računati na to. Sustav nas toliko sustavno … u mozak da smo to prihvatili kao nešto normalno.

A to nije normalno. Svašta nije normalno u Uhljebistanu. Nije normalno vječno raspravljati o tome treba li izbrisati ustaški pozdrav s neke ploče. Nije normalno da moraš podmazati sve i svašta želiš li da se nešto obavi ili da dobiješ neki posao. Nije normalno da se uvođenje informatike u neke razrede osnovne škole predstavlja kao uspjeh. Zamislite vi to! U vražjoj 2018.!? Pa to je 15 godina od razumnog roka kad je informatika morala biti uvedena kao obavezni predmet. I još je u mnogim školama bila u kontra smjeni jer znamo koji su prioriteti od izbornih predmeta. Sve to nije normalno.

A nisu normalne ni mnoge reakcije kad sam post o švedskom školstvu podijelio na svojoj Facebook stranici. Mnogima je samo pala vilica na pod jer im je takav odnos prema obrazovanju nezamisliv, neki su i u tome vidjeli konspiraciju stranih sila, a kao i uvijek, bilo je i reakcija pravih Rvata koji su mi poželjeli da odem iz Hrvatske kad je toliko mrzim i prezirem. I to je tako prokleto žalosno. Podijeliš priču o pozitivnom primjeru u nadi da će nas potaknuti da stvorimo nešto slično, a oni u tome vide mržnju. Zdravi sustavi i zreli ljudi žele argumentiranu kritiku jer ih može učiniti boljima. Nezreli ljudi u kritici, svakoj kritici, vide opasnost, odnosno neprijatelja. Naravno, bili su tu i uobičajeni epiteti jugokomunističkog smeća i sl., no i na to se čovjek navikne.

Da… koliko god to zvuči apsurdno, jednostavno se navikneš. Ako kažem da nešto ne štima u Hrvatskoj, onda neki biseri zaključe da je mrzim. Ako kritiziram neke postupke Crkve, onda drugi biseri tvrde da mrzim vjernike i trebam gorjeti u paklu. Doduše, najčešće su to isti biseri… Društvene mreže i razni portali puni su takvih izljeva zdravog razuma i ljubavi. A najžalosnije od svega jest što smo i to prihvatili kao nešto normalno. Čak i takve izljeve neljudskosti prihvatili smo kao nešto najnormalnije.

I lagano je pobjeći iz takve zemlje. Razumijem ljude koji sreću odluče potražiti na drugoj adresi, no moja je obitelj odlučila ostati. I boriti se da društvo bude zdravije. Da naučimo razlikovati kritiku i mržnju. Da naučimo ne generalizirati. Da naučimo živjeti u sadašnjosti, a ne parazitirati na prošlosti. Da ideologije svih boja i predznaka ostavimo o pećinama gdje i zaslužuju biti. Da žene imaju ista prava kao i mi muškarci. Iako sam sve umorniji, za to se vrijedi boriti!