Bube više nisu samo u glavi negi i u Americi

Bube nisu u glavi, osim u mojoj, već mjesecima. One su u madracima, knjigama, avionskim sjedalima u business klasi, u mnogim gradskim zgradama-tornjevima s basnoslovno skupim stanovima, u Empire State Buildingu, u Time Warner Centru. Nedavno sam pročitala da su se stjenice pojavile čak i u trgovinama poput Abercrombie & Fitch koji naša zlatna mladež obožava i u golemom Niketownu u blizini Times Squarea, koji je zatvoren, oblijepljen plakatima kao svaki drugi lokal u središtu našeg grada…

Dok ovo pišem, počinjem se prvo češati po licu, pa po glavi, pa sa stražnje strane nadlaktice… Kako se grozim skrivenih bića u stanu kojih se nemoguće otarasiti, američku situaciju sa stjenicama pratim budno, dugo. Prvo su mi o stjenicama pričali prijatelji koji žive u jako dobrom kvartu na Manhattanu, u zgradi s vodopadom u lobiju i portirima na vratima, recepciji i kod lifta. Sve je počelo bezazleno, jedan član obitelji dobio je neke crvene flekice na rukama. Tada još neiskusni sa stjenicama, liječnici su isprva mislili da je to dermatitis, što je nedijagnoza koja naprosto znači da ti se nešto pojavilo na koži što će kortizonska krema riješiti. No, nije prolazilo, dapače, točkica je bilo sve više, dobili su ih i drugi u obitelj… Mojim prijateljima, koji s medicinom nemaju nikakve veze, postalo je jasno da je dermatolog fulao, pa su malo googlali i shvatili da se trebaju bojati, jako bojati, kao u onom reklamnom sloganu za film ‘Muha’. U stanu za koji samo mjesečno održavanje zgrade košta više od naše prosječne plaće, noću ih napadaju bube koje, ispostavilo se kasnije, nakon istrage, prelaze iz susjednog, često praznog stana koji se ne održava.

Tu sam priču slušala otvorenih usta. Gotovo zlurado, odmah sam se sjetila kako sam bila zaprepaštena američkim nerazumijevanjem osnova higijene kad sam tamo prvi put otputovala, još sredinom osamdesetih. Da, oni su čistunci kad je tijelo u pitanju, neprestano se tuširaju, svaki dan peru kosu, svaki dan odijevaju čiste hlače koje nose samo jednom, ali ruke ne peru gotovo nikada. Po cijelom stanu prekrivenom tepisima hodaju u cipelama koje su gazile kroz hodnike podzemne i prljave gradske ulice, kofere uvijek stavljaju na krevet iako su se povlačili po aerodromima ili vlakovima, nerijetko se bace na postelju u cipelama, djeca se valjaju po tepisonima finih trgovina i stavljaju svoja usta tamo gdje je malo prije stajala nečija cipela… Amerikanci se uvijek pitaju u vicevima zašto Francuzima trebaju bidei. Ne znaju razlikovati važno od nevažnog kad je čistoća - koja je pola zdravlja - u pitanju. I sad imaju stjenice.

Ja sam o stjenicama slušala u djetinjstvu. Roditelji su mi pričali o svojoj “velikoj turi kroz Italiju”, kad su tražili neke jeftine hotelčiće po Napulju i Rimu, a često bi prespavali i u samostanima. Ali niti jednu stjenicu nisu donijeli doma.

Do 2000. godine i u SAD-u praktično su bile istrijebljene, kao i kod nas, no onda je polako počeo pravi pohod tih neuništivih stvorenja koja su do danas gotovo zavladala velikim američkim gradovima. Na portalima i u novinama neprestano se vrte top-liste najzagađenijih gradova - sad vodi Cincinnati, Washington je na šestom, New York na sedmom. Nude se najrazličitija rješenja, neka posve luda popout zaleđivanja madraca, jastuka i tuhica, neka posve toksična, poput ponovne dozvole za uporabu nekog davno zabranjenog, ubojitog pesticida. Stjenice u Americi sad već ganjaju i specijalno trenirani psi, pojavilo se desetke novih kompanija za dezinsekciju…

Uglavnom, nitko ne zna kako je do epidemije došlo, čak se to najvažnije pitanje slabo propituje po medijima. Neki spominju prenapučenost u gradovima, naročito u velikim zgradama u kojima se uvijek nađe barem jedan ekscentrik, često psihički bolesnik koji svoj stan ne održava, drugi krive jadne beskućnike. Većina smatra da je problem u današnjoj mobilnosti - ljudi odlaze u sve zakutke svijeta i donose s puta već zaboravljene uzročnike epidemija. Na sreću, naš Hrvoje Šalković je gotovo opsesivno uredan i čist.

Na internetu ljudi nude osobna iskustva: jedan umjetnik u New Yorku u svoj stan unio je madrac koji je našao na ulici. Činio se posve bezazlen, nov… Bivši protestantski svećenik unio ih je s knjigama - neke su bile stare i više stotina godina - koje je preuzeo iz knjižnica u Denveru da bi ih dao restaurirati i sačuvao. Na koncu ih je morao spaliti… Oni koji su dosad već potrošili tisuće dolara da očiste kuće od buba, sad u njih ulaze uz određene procedure: na ulazu se skidaju - do kraja, svu odjeću stavljaju u vrećice koje potom hermetički zatvaraju i nose do strojeva za pranje. Opet pretjerivanje! A ljepota je u jednostavnosti, zdravlje u razumnom ponašanju.