Bio je ovo sretan tjedan za Rumunje. Mogu biti ponosni. Najprije je Europska Unija najavila da će ih unatoč golemim problemima s korupcijom ipak primiti u članstvo iduće godine, onda je Newsweek u novih sedam svjetskih čuda uvrstio njihovu Palaču parlamenta u Bukureštu.
Samo je sedam svjetskih čuda, a među njima je rumunjsko. Važan je to podatak za naciju koja s Hrvatima dijeli dvije važne odrednice - smatra se predziđem Europe i neumorno prebraja u kojim je sve povijesnim pothvatima bila prva i značajnija.
Samo što potvrda čuda njihove Palače parlamenta oslikava možda najdublji problem današnje rumunjske države. Ona se još uvijek nesigurno pokušava postaviti nakon naglog otvaranja prema svjetskoj zajednici država, a istodobno se teško nosi s pravim osjećajima prema svojoj prošlosti obilježenoj jednom od najcrnjih diktatura komunističke istočne Europe.
Centar civilizacije
Bukurešt je grad monumentalnih komunističkih zdanja, kao istočni Berlin ili neki dijelovi Moskve. Avenije su beskrajne, palače visoke, trgovi široki. No gosta ništa ne može pripremiti na udar pogleda na Palaču parlamenta.
Budući da je uzaludno tražiti riječi opisa zapanjenosti, mučnine, divljenja, apsurda i zgražanja koje čovjeka zahvate pri prvom pogledu na divovsku palaču-tvrđavu, ona se obično opisuje statistikom i nevjerojatnom pričom o njezinoj gradnji. Ta je priča puna anegdota i mitova, a jedina živa osoba koja bi mogla ispričati punu istinu ne želi.
Anca Petrescu imala je samo 26 godina kad se kao mlada arhitektica prijavila na natječaj za Palaču naroda, krunski pothvat tadašnjeg rumunjskog diktatora Nicolaea Ceaucescua i njegove supruge Elene. Njih su dvoje krajem osamdesetih bili u posjeti diktatorskoj obitelji u Pyongyangu u Sjevernoj Koreji. Tamo su vidjeli monumentalne zgrade za komunističke vođe. Ceaucescu je rekao "ovo je lijepo, napravite mi ovakvo što u Rumunjskoj". Naravno, odlučio je da će njegov projekt u svakom smislu nadmašiti sve slično u svim komunističkim zemljama. Nazvali su ga Centar civilizacije.
Ideja je bila sagraditi stopostotnu rumunjsku palaču. Materijal, radnici, arhitekti, sve je moralo doći isključivo iz Rumunjske. Ceaucescu je tako htio predstaviti moć koju je njegov narod dobio pod njegovom vlašću. Anca Petrescu bila je jedini arhitekt koji se prijavio na natječaj za palaču te je jedina shvatila doslovnost kojom je Ceaucescu to želio učiniti i lukavo je zaigrala na to. Na sastanak s diktatorom nije donijela nacrte kao njezini kolege, nego makete s kojima se mogao igrati. To mu se jako svidjelo. A Anca se svidjela Eleni. Tako je njezin prvi projekt u životu postao projekt njezina života.
Gradnja je počela 25. lipnja 1984. Zgrada je podignuta u samo pet godina. Tada već 28-godišnja Anca Petrescu vodila je tim od 750 arhitekata, dizajnera i inženjera. Arhitekti su bili podijeljeni 17 timova. Na zgradi je pet godina radilo više od 20.000 radnika pod nadzorom vojske. Zapravo su na zgradi morali raditi apsolutno svi Rumunji, studenti, vojnici, radnici, čak i opatice. One iz moldavskih manastira Varatec i Agapia ručno su zlatom i srebrom izvezle grimizne baršunaste zastore koji krase najreprezentativnije dvorane. Na ovaj ili onaj način na palači je radilo oko pet milijuna ljudi.
Osiguravanje materijala za gradnju palače zauvijek je promijenilo sliku Rumunjske. Sve je moralo biti domaće, drvo, mramor, beton, tepisi, kristal, svijećnjaci. Sav mramor izvađen u Rumunjskoj 80-ih utrošen je u zgradu, bilo je praktički nezakonito koristiti ga za bilo što drugo. Iskopano je oko tri milijuna tona mramora. Zbog Ceaucescuove ljubavi prema ružičastom mramoru zauvijek su iscrpljene sve zalihe i nalazišta u Rumunjskoj.
Živi zakopani
Zemlja je trpjela goleme žrtve da bi se sagradila Ceaucescuova vizija savršenog metropolisa. Nestašice struje, hrane i vode bile su gotovo stalne. Zbog gradnje palače 80-ih je srušeno 20 crkava, uglavnom pravoslavnih, među njima jedna katedrala i nekoliko crkava neprocjenjive kulturne vrijednosti u svjetskim razmjerima.
Anca Petrescu pokušala je spasiti nešto od naslijeđa. Kad je Ceaucescu naredio da se sruši samostan Vacaresti, ona je kopirala reljefe i pokazala ih diktatoru, ali mu nije rekla da su iz samostana. Svidjeli su mu se pa ih je primijenila na stupovima palače.
Rušenje je prestalo tek nakon žestokog prosvjedovanja međunarodnih organizacija. Četiri crkve su doslovno skrivene. Prenesene su na platforme na kotačima i doslovno odvezene iza novih zgrada. Potpuno je zbrisana stara jezgra Bukurešta, rušene kuće, palače, veliki
stadion i bolnica. Tako je oslobođeno 10-ak tisuća kvadrata prostora. Iseljeno je oko 4000 ljudi, oni koji su odbijali napustiti svoje domove bili su živi zakopani buldožerima u njihovim ruševinama, a ostali su otišli živjeti u betonske spavaonice na rub grada.
Palača je, međutim, bila samo ured za Nicolaea i Elenu, tamo nikada nisu namjeravali živjeti. Prostorija u kojoj je trebao biti njegov radni stol velika je 1000 četvornih metara. Elenin ured trebao je biti u posebnoj palači, ali samo za politički rad. Za znanstveni rad žene koja se za režima proglasila najvećom rumunjskom znanstvenicom, sagrađena je posebna palača u kojoj je danas Rumunjska akademija. I danas se na krovovima palača pred parlamentom, nekad namijenjenima Ceaucescuovim ministrima, iz zraka može pročitati Ceaucescuovo ime.
Palače i tri kilometra dugačka avenija s trijumfalnom kapijom koja je trebala parirati pariškoj Champs Elysee okosnica su Projekta Bukurešt, kako se tehnički zvao Ceaucescov plan da napravi grad u gradu. Zatvoreni grad komunističkih funkcionera u glavnom gradu ostalih Rumunja, koncept koji su, mrzeći crkvu, od Vatikana i Rima kopirali komunistički diktatori.
Gradili i rušili
Slično tome, u samom srcu palače, u srcu zatvorenog grada, nalazi se najvažnija, najveća i najraskošnija dvorana - balska dvorana. Velika je 2540 četvornih metara, prekriva je tepih od 1000 četvornih metara. Danas se u njoj, u sredini nepreglednog tepiha, nalazi samo jedna sjedaća garnitura. Ponekad se koristi za razgovore delegacija, ali mnogo češće, priznaju zaposleni u zgradi, za igranje nogometa. Iako je prezirao tu tradiciju, Ceaucescu je za tu dvoranu odabrao izvitoperenu verziju stila Louisa IV.
Kao i u drugim prostorima palače, taj se izmišljeni stil tuče s turskim ornamentima, klasicizmom, socrealističkim intervencijama i ipak prevladavajućim specifičnim rumunjskim brankovenesknim stilom, punim cvjetnih i elemenata islamskog stila, nazvanom po princu Constantinu Brancoveanuu iz 17. stoljeća. Dvorana je predviđena za balove, ali nema nijedno ogledalo. Logika nije bila ogledala nisu potrebna jer ne moraju povećavati dojam prostranosti, već ih bračni par Ceaucescu nije htio. Umjesto toga naručili su devetmetarske tapiserije sa svojim portretima na kojima izgledaju bitno mlađi i ljepši nego što bi to bili u ogledalu.
Tapiserije još nisu bile gotove kad je revolucija svrgnula diktatora. Sva ostala unutarnja
dekoracija, međutim, bila je spremna za postavljanje, upravo zahvaljujući Ceausescuovim hirovima. Ništa nije htio odlučivati prema nacrtima i maketama. Sve mu se moralo sagraditi u stvarnoj veličini. Pogledao bi gotovu galeriju, odlučio da mu se ne sviđa, bila bi uništena i gradila se nova. Koliko god je puta bilo potrebno. Isto se ponavljalo s balkonima, nišama, stubama. Golema kupola u prirodnoj veličini spuštala se na krov helikopterom kako bi Ceaucescu mogao odlučiti želi li takvu istu samo zlatnu.
Nije je dočekao
Ceaucescu nikad nije koristio zgradu. Kad je njegov režim srušen 1989. bila je uređena samo jedna prostorija, dvorana u kojoj su on i Elena planirali proslaviti doček Nove godine 1990. Tjedan dana nakon Nove godine oboje su bili ubijeni. Time nisu prestale muke. Nakon revolucije svi su mrzili palaču i svi su mrzili Ancu Petrescu. Prva ideja o kojoj su raspravljali dužnosnici nove vlasti bilo je da se zgrada uništi dinamitom. Već su bile naručene procjene troškova za eksploziv, ali država nije imala dovoljno novca. Onda se razmatralo da se svi prozori i stakleni krovovi razbiju i da se ostatak ostavi prirodi da ga uništi.
Razmišljalo se i da se zgradu zakopa pod brdo na kojem je podignuta. Pokušali su je donirati nekoj velikoj međunarodnoj organizaciji, ali ju nijedna nije htjela. Delegacija rumunjskih dužnosnika, očajnički tražeći novog vlasnika, uputila se čak u Las Vegas na pregovore s vlasnicima kockarnica i nadom da će u Bukureštu otvoriti najveći svjetski casino.
Na kraju su ipak odlučili dovršiti zgradu. Angažman Ance Petrescu nije dolazio u obzir. Ali arhitekti su ubrzo shvatili da bez njezina insiderskog znanja neće moći dovršiti projekt. Tako se arhitektica vratila palači, preimenovanoj u Palaču parlamenta. Iako obuhvaća 350.000 četvornih metara, zgrada nema dovoljno prostora za parlament jer je većina dvorana neupotrebljiva za rad, a velike smetnje stvara i jeka u njima. Ceaucescu je tražio jeku da bi imao dojam kako mu umjesto tisuću ili dvije tisuće ljudi, koliko se trebalo okupljati u dvoranama, plješće dvostruko više.
Za parlament se nadogradilo zapadno krilo i na toj je strani planirana gradnja još četiri kata. Ispočetka se činilo da će smještanje parlamenta u Ceaucescuovu palaču pomoći suočavanju s prošlošću. Vlada jest bila suočena s golemim unutarnjim dugom koji je ostavila njezina gradnja, ali pretvaranje zgrade u simbol rađanja demokracije, mislili su, moglo bi umanjiti diktatorovo naslijeđe kojega se u izgledu grada nikada neće riješiti. Palača je namjerno podignuta na brdu kako bi ju se moglo vidjeti iz svakog dijela grada. Ali i s jasnim represivnim motivom.
Građani Bukurešta morali su, prema zamisli diktatora, živjeti sa sviješću da ih se stalno promatra i drži pod kontrolom. No narednih 10-ak godina rumunjske postrevolucionarne
povijesti izvrnulo je simboliku palače umjesto da je očisti. Palača parlamenta postala je sjedište niza lutajućih vlasti koje nisu imale ni dovoljno snage ni znanja da sagledaju, a kamoli kontroliraju rastući kaos u glavnom gradu, divljanje crne ekonomije i organiziranog kriminala, da se uhvate u koštac s problemima prosjaka, maloljetnih snifača ljepila, pasa lutalica, da moderniziraju zemlju i "europeiziraju" glavni grad. Rumunjska i danas živi između ekscesa glavnog grada i teškog preživljavanja u ruralnim sredinama.
Rumunji se i danas dijele na one koji mrze palaču i one koji se njome ponose. Ipak, istraživanja pokazuju da preko 90 posto građana misli da je ona u većoj ili manjoj mjeri pozitivan simbol naroda kojoj je priznanje toliko važno i koji se ne može riješiti odnosa ljubavi i mržnje prema zapadu, koji smatraju prestrogim i arogantnim, dok istodobno gaje dirljivu naivnost u razmišljanjima o svojoj budućnosti u EU. "Na koncu, i ovako kako je bilo ipak je neko dostignuće", zaključit će većinu priča o nastanku Palače parlamenta.
Anca Petrescu i danas svaki dan dolazi u zgradu. Karijeru je završila kao parlamentarna zastupnica izrazito nacionalističke Stranke velike Rumunjske. Jedina osoba koja se ikad obratila narodu sa svečanog balkona palače s kojega je Ceaucescu trebao držati govore, bio je Michael Jackson. Godine 1993., na turneji Dangerous, izišao je pred euforično mnoštvo, mahnuo i rekao: "Hello Budapest!"
Nevidljiva palača pod zemljom
Sanja Simić
Samo je sedam svjetskih čuda, a među njima je rumunjsko. Važan je to podatak za naciju koja s Hrvatima dijeli dvije važne odrednice - smatra se predziđem Europe i neumorno prebraja u kojim je sve povijesnim pothvatima bila prva i značajnija.
Samo što potvrda čuda njihove Palače parlamenta oslikava možda najdublji problem današnje rumunjske države. Ona se još uvijek nesigurno pokušava postaviti nakon naglog otvaranja prema svjetskoj zajednici država, a istodobno se teško nosi s pravim osjećajima prema svojoj prošlosti obilježenoj jednom od najcrnjih diktatura komunističke istočne Europe.
Centar civilizacije
Bukurešt je grad monumentalnih komunističkih zdanja, kao istočni Berlin ili neki dijelovi Moskve. Avenije su beskrajne, palače visoke, trgovi široki. No gosta ništa ne može pripremiti na udar pogleda na Palaču parlamenta.
Budući da je uzaludno tražiti riječi opisa zapanjenosti, mučnine, divljenja, apsurda i zgražanja koje čovjeka zahvate pri prvom pogledu na divovsku palaču-tvrđavu, ona se obično opisuje statistikom i nevjerojatnom pričom o njezinoj gradnji. Ta je priča puna anegdota i mitova, a jedina živa osoba koja bi mogla ispričati punu istinu ne želi.
Anca Petrescu imala je samo 26 godina kad se kao mlada arhitektica prijavila na natječaj za Palaču naroda, krunski pothvat tadašnjeg rumunjskog diktatora Nicolaea Ceaucescua i njegove supruge Elene. Njih su dvoje krajem osamdesetih bili u posjeti diktatorskoj obitelji u Pyongyangu u Sjevernoj Koreji. Tamo su vidjeli monumentalne zgrade za komunističke vođe. Ceaucescu je rekao "ovo je lijepo, napravite mi ovakvo što u Rumunjskoj". Naravno, odlučio je da će njegov projekt u svakom smislu nadmašiti sve slično u svim komunističkim zemljama. Nazvali su ga Centar civilizacije.
Ideja je bila sagraditi stopostotnu rumunjsku palaču. Materijal, radnici, arhitekti, sve je moralo doći isključivo iz Rumunjske. Ceaucescu je tako htio predstaviti moć koju je njegov narod dobio pod njegovom vlašću. Anca Petrescu bila je jedini arhitekt koji se prijavio na natječaj za palaču te je jedina shvatila doslovnost kojom je Ceaucescu to želio učiniti i lukavo je zaigrala na to. Na sastanak s diktatorom nije donijela nacrte kao njezini kolege, nego makete s kojima se mogao igrati. To mu se jako svidjelo. A Anca se svidjela Eleni. Tako je njezin prvi projekt u životu postao projekt njezina života.
Gradnja je počela 25. lipnja 1984. Zgrada je podignuta u samo pet godina. Tada već 28-godišnja Anca Petrescu vodila je tim od 750 arhitekata, dizajnera i inženjera. Arhitekti su bili podijeljeni 17 timova. Na zgradi je pet godina radilo više od 20.000 radnika pod nadzorom vojske. Zapravo su na zgradi morali raditi apsolutno svi Rumunji, studenti, vojnici, radnici, čak i opatice. One iz moldavskih manastira Varatec i Agapia ručno su zlatom i srebrom izvezle grimizne baršunaste zastore koji krase najreprezentativnije dvorane. Na ovaj ili onaj način na palači je radilo oko pet milijuna ljudi.
Osiguravanje materijala za gradnju palače zauvijek je promijenilo sliku Rumunjske. Sve je moralo biti domaće, drvo, mramor, beton, tepisi, kristal, svijećnjaci. Sav mramor izvađen u Rumunjskoj 80-ih utrošen je u zgradu, bilo je praktički nezakonito koristiti ga za bilo što drugo. Iskopano je oko tri milijuna tona mramora. Zbog Ceaucescuove ljubavi prema ružičastom mramoru zauvijek su iscrpljene sve zalihe i nalazišta u Rumunjskoj.
Živi zakopani
Zemlja je trpjela goleme žrtve da bi se sagradila Ceaucescuova vizija savršenog metropolisa. Nestašice struje, hrane i vode bile su gotovo stalne. Zbog gradnje palače 80-ih je srušeno 20 crkava, uglavnom pravoslavnih, među njima jedna katedrala i nekoliko crkava neprocjenjive kulturne vrijednosti u svjetskim razmjerima.
Anca Petrescu pokušala je spasiti nešto od naslijeđa. Kad je Ceaucescu naredio da se sruši samostan Vacaresti, ona je kopirala reljefe i pokazala ih diktatoru, ali mu nije rekla da su iz samostana. Svidjeli su mu se pa ih je primijenila na stupovima palače.
Rušenje je prestalo tek nakon žestokog prosvjedovanja međunarodnih organizacija. Četiri crkve su doslovno skrivene. Prenesene su na platforme na kotačima i doslovno odvezene iza novih zgrada. Potpuno je zbrisana stara jezgra Bukurešta, rušene kuće, palače, veliki
stadion i bolnica. Tako je oslobođeno 10-ak tisuća kvadrata prostora. Iseljeno je oko 4000 ljudi, oni koji su odbijali napustiti svoje domove bili su živi zakopani buldožerima u njihovim ruševinama, a ostali su otišli živjeti u betonske spavaonice na rub grada.
Palača je, međutim, bila samo ured za Nicolaea i Elenu, tamo nikada nisu namjeravali živjeti. Prostorija u kojoj je trebao biti njegov radni stol velika je 1000 četvornih metara. Elenin ured trebao je biti u posebnoj palači, ali samo za politički rad. Za znanstveni rad žene koja se za režima proglasila najvećom rumunjskom znanstvenicom, sagrađena je posebna palača u kojoj je danas Rumunjska akademija. I danas se na krovovima palača pred parlamentom, nekad namijenjenima Ceaucescuovim ministrima, iz zraka može pročitati Ceaucescuovo ime.
Palače i tri kilometra dugačka avenija s trijumfalnom kapijom koja je trebala parirati pariškoj Champs Elysee okosnica su Projekta Bukurešt, kako se tehnički zvao Ceaucescov plan da napravi grad u gradu. Zatvoreni grad komunističkih funkcionera u glavnom gradu ostalih Rumunja, koncept koji su, mrzeći crkvu, od Vatikana i Rima kopirali komunistički diktatori.
Gradili i rušili
Slično tome, u samom srcu palače, u srcu zatvorenog grada, nalazi se najvažnija, najveća i najraskošnija dvorana - balska dvorana. Velika je 2540 četvornih metara, prekriva je tepih od 1000 četvornih metara. Danas se u njoj, u sredini nepreglednog tepiha, nalazi samo jedna sjedaća garnitura. Ponekad se koristi za razgovore delegacija, ali mnogo češće, priznaju zaposleni u zgradi, za igranje nogometa. Iako je prezirao tu tradiciju, Ceaucescu je za tu dvoranu odabrao izvitoperenu verziju stila Louisa IV.
Kao i u drugim prostorima palače, taj se izmišljeni stil tuče s turskim ornamentima, klasicizmom, socrealističkim intervencijama i ipak prevladavajućim specifičnim rumunjskim brankovenesknim stilom, punim cvjetnih i elemenata islamskog stila, nazvanom po princu Constantinu Brancoveanuu iz 17. stoljeća. Dvorana je predviđena za balove, ali nema nijedno ogledalo. Logika nije bila ogledala nisu potrebna jer ne moraju povećavati dojam prostranosti, već ih bračni par Ceaucescu nije htio. Umjesto toga naručili su devetmetarske tapiserije sa svojim portretima na kojima izgledaju bitno mlađi i ljepši nego što bi to bili u ogledalu.
Tapiserije još nisu bile gotove kad je revolucija svrgnula diktatora. Sva ostala unutarnja
dekoracija, međutim, bila je spremna za postavljanje, upravo zahvaljujući Ceausescuovim hirovima. Ništa nije htio odlučivati prema nacrtima i maketama. Sve mu se moralo sagraditi u stvarnoj veličini. Pogledao bi gotovu galeriju, odlučio da mu se ne sviđa, bila bi uništena i gradila se nova. Koliko god je puta bilo potrebno. Isto se ponavljalo s balkonima, nišama, stubama. Golema kupola u prirodnoj veličini spuštala se na krov helikopterom kako bi Ceaucescu mogao odlučiti želi li takvu istu samo zlatnu.
Nije je dočekao
Ceaucescu nikad nije koristio zgradu. Kad je njegov režim srušen 1989. bila je uređena samo jedna prostorija, dvorana u kojoj su on i Elena planirali proslaviti doček Nove godine 1990. Tjedan dana nakon Nove godine oboje su bili ubijeni. Time nisu prestale muke. Nakon revolucije svi su mrzili palaču i svi su mrzili Ancu Petrescu. Prva ideja o kojoj su raspravljali dužnosnici nove vlasti bilo je da se zgrada uništi dinamitom. Već su bile naručene procjene troškova za eksploziv, ali država nije imala dovoljno novca. Onda se razmatralo da se svi prozori i stakleni krovovi razbiju i da se ostatak ostavi prirodi da ga uništi.
Razmišljalo se i da se zgradu zakopa pod brdo na kojem je podignuta. Pokušali su je donirati nekoj velikoj međunarodnoj organizaciji, ali ju nijedna nije htjela. Delegacija rumunjskih dužnosnika, očajnički tražeći novog vlasnika, uputila se čak u Las Vegas na pregovore s vlasnicima kockarnica i nadom da će u Bukureštu otvoriti najveći svjetski casino.
Na kraju su ipak odlučili dovršiti zgradu. Angažman Ance Petrescu nije dolazio u obzir. Ali arhitekti su ubrzo shvatili da bez njezina insiderskog znanja neće moći dovršiti projekt. Tako se arhitektica vratila palači, preimenovanoj u Palaču parlamenta. Iako obuhvaća 350.000 četvornih metara, zgrada nema dovoljno prostora za parlament jer je većina dvorana neupotrebljiva za rad, a velike smetnje stvara i jeka u njima. Ceaucescu je tražio jeku da bi imao dojam kako mu umjesto tisuću ili dvije tisuće ljudi, koliko se trebalo okupljati u dvoranama, plješće dvostruko više.
Za parlament se nadogradilo zapadno krilo i na toj je strani planirana gradnja još četiri kata. Ispočetka se činilo da će smještanje parlamenta u Ceaucescuovu palaču pomoći suočavanju s prošlošću. Vlada jest bila suočena s golemim unutarnjim dugom koji je ostavila njezina gradnja, ali pretvaranje zgrade u simbol rađanja demokracije, mislili su, moglo bi umanjiti diktatorovo naslijeđe kojega se u izgledu grada nikada neće riješiti. Palača je namjerno podignuta na brdu kako bi ju se moglo vidjeti iz svakog dijela grada. Ali i s jasnim represivnim motivom.
Građani Bukurešta morali su, prema zamisli diktatora, živjeti sa sviješću da ih se stalno promatra i drži pod kontrolom. No narednih 10-ak godina rumunjske postrevolucionarne
povijesti izvrnulo je simboliku palače umjesto da je očisti. Palača parlamenta postala je sjedište niza lutajućih vlasti koje nisu imale ni dovoljno snage ni znanja da sagledaju, a kamoli kontroliraju rastući kaos u glavnom gradu, divljanje crne ekonomije i organiziranog kriminala, da se uhvate u koštac s problemima prosjaka, maloljetnih snifača ljepila, pasa lutalica, da moderniziraju zemlju i "europeiziraju" glavni grad. Rumunjska i danas živi između ekscesa glavnog grada i teškog preživljavanja u ruralnim sredinama.
Rumunji se i danas dijele na one koji mrze palaču i one koji se njome ponose. Ipak, istraživanja pokazuju da preko 90 posto građana misli da je ona u većoj ili manjoj mjeri pozitivan simbol naroda kojoj je priznanje toliko važno i koji se ne može riješiti odnosa ljubavi i mržnje prema zapadu, koji smatraju prestrogim i arogantnim, dok istodobno gaje dirljivu naivnost u razmišljanjima o svojoj budućnosti u EU. "Na koncu, i ovako kako je bilo ipak je neko dostignuće", zaključit će većinu priča o nastanku Palače parlamenta.
Anca Petrescu i danas svaki dan dolazi u zgradu. Karijeru je završila kao parlamentarna zastupnica izrazito nacionalističke Stranke velike Rumunjske. Jedina osoba koja se ikad obratila narodu sa svečanog balkona palače s kojega je Ceaucescu trebao držati govore, bio je Michael Jackson. Godine 1993., na turneji Dangerous, izišao je pred euforično mnoštvo, mahnuo i rekao: "Hello Budapest!"
Nevidljiva palača pod zemljom
U glavnoj dvorani osmišljenoj za sastanke komunističkog vodstva oko okruglog stola 60 je istih stolaca. Šezdesetprvi je trebao biti Ceaucescuov. Trebala je to biti velika fotelja slična prijestolju, izvezena zlatom i srebrom.
Mnogo je mitova o tajnim tunelima koji vode od palače prema drugim upravnim zgradama i pravom sadržaju podzemnih prostorija. Ostat će mitovi, jer je svaka vlada nakon Ceaucescua odlučila zadržati te podatke kao državnu tajnu. Anca Petrescu nikad nije htjela odati sve tajne zgrade. Rijetko odgovara na pitanja, a i izvuče se uvijek s istom dosjetkom: "Reći ću vam, ali onda vas moram dati ubiti."
Kako izmjeriti svjetsko čudo
6 milijardi dolara - bila bi cijena gradnje da su rad i materijal ikad plaćeni
350.000 četvornih metara - površina je palače, trenutačna, jer još raste
85 metara - visina palače
85 metara - vjeruje se da je toliko duboko ukopana u brdo na kojem se nalazi
16 katova - službeno, zgrada ima toliko. Deset iznad tla, šest ukopano pod zemlju
Utrošeni materijal
- 1 milijun kubika mramora
- 700.000 tona betona
- 500.000 tona čelika
- 2 milijuna tona pijeska
- 900.000 kubika drva
- 3000 svijećnjaka i lustera
- 3000 tona kristala
- 3500 četvornih metara kože
- 200.000 četvornih metara tepiha
- 230 kubika stakla
- 5 godina rada
- 5 milijuna ljudi u cijeloj zemlji
Sanja Simić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....