George W. Bush je američki predsjednik s najnižim kvocijentom inteligencije u posljednjih stotinjak godina, s iznimkom Warena Hardinga, po općoj ocjeni neuspjelog stanara Bijele kuće.
Ne tvrde to antiamerički raspoloženi antiglobalisti, teroristički usmjereni muslimani, ili ini mrzitelji svega američkoga - nego baš jedan od uglednih Amerikanaca, psiholog Keith Simonton, ne samo profesor na državnome Kalifornijskom sveučilištu. Rezultate tog istraživanja objavio je relevantan časopis Political Psychology. Teško ih je optužiti za politički senzacionalizam, ili za medijski kanibalizam.
Predsjednik Bush (mlađi i sadašnji) "nesumnjivo jest inteligentan", tvrdi Simonton, pa i "jamačno dovoljno bistar da bude predsjednik Sjedinjenih Država", ali u tome zaostaje za svim svojim prethodnicima u prošlom stoljeću. Kvocijent inteligencije mu je za oko 20 manji nego u Billa Clintona, pa taj disparitet čini da se u Busha "svaka intelektualna slabost još jasnije ističe".
Nisu posrijedi dojmovi, nego rezultati ozbiljnoga psihološkog istraživanja - očito beskrajno okrutnoga: Simonton je na temelju niza objektivnih pokazatelja, pa i rezultata prethodnih ispitivanja drugih istraživača, izradio tablicu s procijenjenim kvocijentom inteligencije američkih predsjednika. Istraživanje je okrutno barem zbog dvaju razloga: prvo, njegovi rezultati se na zapanjujući način podudaraju s nizom povijesnih podataka i na neki način objašnjavaju poneke oscilacije kako američke vanjske politike, tako i sudbine svijeta u kojemu Sjedinjene Države Amerike imaju vodeću ulogu zahvaljujući svojoj snazi (a ne uvijek pameti); drugo, Simontonovo istraživanje moglo bi se bez po muke primijeniti i na političare (žive i pokojne) u mnogim inim državama - pa bi bilo zanimljivo pratiti diplomatske sporove oko toga čiji je mili i veliki vođa bio gluplji, a čiji još neinteligentniji. Zamislite tu raspravu na Balkanu...
Kao prosječni diplomac
I na kaubojskoj predstraži bolje sutrašnjice, za Kipom Slobode i pod zvjezdano-prugastim barjakom, za tu raspravu su ponuđeni prilično zanimljivi elementi.
George W. Bush, na primjer, ima kvocijent inteligencije između 111 i 139, a srednja vrijednost mu je oko 120 - "taman koliko u prosječnoga diplomca na koledžima u Sjedinjenim Državama", konstatirao je Simonton.
Taj podatak je na neki način trijumf demokracije: slijedeći načelo "e pluribus unum", upisano i na dolarskim novčanicama, Amerikanci su iz mnoštva izabrali jednoga koji to mnoštvo reprezentira baš na prosječnoj razini.
Možda daje na elitizam svaki prethodan slučaj u kojemu su izabirali boljega od prosjeka. Je li "biranje najboljih" suprotno duhu demokracije? Ima li svatko pravo na šansu? O tome ćemo nešto kasnije.
Među prethodnicima je Bill Clinton bio, po kvocijentu, rangiran između 136 i 159, a Ronald Reagan između 118 i 142. Niže od njih (i od svog prethodnika Franklina Delanoa Roosevelta) rangiran je Harry Truman, onaj koji je dao baciti atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki. On je u Bijelu kuću stigao kao potpredsjednik umrlog predsjednika - je li čudno da je svaki predsjednik izabrao za potpredsjedničkog kandidata nekoga neinteligentnijega od sebe?
Franklin Roosevelt je, doduše, naredio da se atomska bomba konstruira, ali je Truman odlučio da se i baci; John Fitzgerald Kennedy je poslao "instruktore" u Vijetnam, ali je njegov potpredsjednik i nasljednik Lyndon B. Johnson, kao predsjednik, povećao broj intervenista na 600.000, pa izgubio rat.
Franklin Roosevelt (1932-1945) bio je najinteligentniji predsjednik u prošlom stoljeću, a najinteligentniji uopće bio je John Quincy Adams (1825-1829), čiji je kvocijent procijenjen na 165-175, što znači da je zadirao u zonu genijalnosti.
Iako to Simonton ne kaže, čini se da je viši kvocijent bio izravno povezan s višom razinom socijalne empatije. Franklin Roosevelt je, naime, uveo "New Deal". Simonton se - i to je izrazito zanimljivo, a nesumnjivo egzaktnije od prethodne usporedbe - bavi nekim partikularnim aspektima inteligencije, kao što su "otvorenost za nova iskustva, spoznajna sklonost koja vodi k iznadprosječnoj prijemčivosti za fantaziju, estetiku, akciju, ideje i vrijednosti."
Stari paradoks
Postotak otvorenosti Georgea W. Busha je, po tom istraživanju, ravan ništici. Tragično u usporedbi s Clintonom i Kennedyjem (82 svaki), Abrahamom Lincolnom (95, nije čudno da je smogao snage za ukidanje ropstva), te navlastito Thomasom Jeffersonom (99, što ga stavlja na vrh američkih predsjednika, a istodobno objašnjava golem utjecaj koji je u svoje doba i sve do današnjih dana imao na razvitak i implementaciju demokracije).
Sadašnji Bush ima i veoma nisku "integrativnu složenost" - a oni kojima je ta značajka oskudna, tvrdi Simonton, "kadri su sagledati pojave samo iz jedne jedine perspektive - njihove vlastite".
U tom pogledu - zemljo, otvori se - Bushov rezultat usporediv je "s ekstremističkim islamskim fundamentalistima koji vode talibane i Al Qa'idu, uz značajnu iznimku Osame bin Ladena, kojemu je još niži".
Eto opet starog paradoksa: za vozački ispit potreban je temeljit liječnički pregled, za upis na poneki fakultet (i za primanje u neka poduzeća) ispunja se test inteligencije - a za vođenje države (u načelu ipak opasnijeg sredstva od bilo kojeg automobila) ne zahtijeva se ni liječnička svjedodžba ni test inteligencije - a kamoli da ih prethodno podastru biračima. Ne bi li ipak uzmogli birati među najboljima.
Inoslav Bešker
Ne tvrde to antiamerički raspoloženi antiglobalisti, teroristički usmjereni muslimani, ili ini mrzitelji svega američkoga - nego baš jedan od uglednih Amerikanaca, psiholog Keith Simonton, ne samo profesor na državnome Kalifornijskom sveučilištu. Rezultate tog istraživanja objavio je relevantan časopis Political Psychology. Teško ih je optužiti za politički senzacionalizam, ili za medijski kanibalizam.
Predsjednik Bush (mlađi i sadašnji) "nesumnjivo jest inteligentan", tvrdi Simonton, pa i "jamačno dovoljno bistar da bude predsjednik Sjedinjenih Država", ali u tome zaostaje za svim svojim prethodnicima u prošlom stoljeću. Kvocijent inteligencije mu je za oko 20 manji nego u Billa Clintona, pa taj disparitet čini da se u Busha "svaka intelektualna slabost još jasnije ističe".
Nisu posrijedi dojmovi, nego rezultati ozbiljnoga psihološkog istraživanja - očito beskrajno okrutnoga: Simonton je na temelju niza objektivnih pokazatelja, pa i rezultata prethodnih ispitivanja drugih istraživača, izradio tablicu s procijenjenim kvocijentom inteligencije američkih predsjednika. Istraživanje je okrutno barem zbog dvaju razloga: prvo, njegovi rezultati se na zapanjujući način podudaraju s nizom povijesnih podataka i na neki način objašnjavaju poneke oscilacije kako američke vanjske politike, tako i sudbine svijeta u kojemu Sjedinjene Države Amerike imaju vodeću ulogu zahvaljujući svojoj snazi (a ne uvijek pameti); drugo, Simontonovo istraživanje moglo bi se bez po muke primijeniti i na političare (žive i pokojne) u mnogim inim državama - pa bi bilo zanimljivo pratiti diplomatske sporove oko toga čiji je mili i veliki vođa bio gluplji, a čiji još neinteligentniji. Zamislite tu raspravu na Balkanu...
Kao prosječni diplomac
I na kaubojskoj predstraži bolje sutrašnjice, za Kipom Slobode i pod zvjezdano-prugastim barjakom, za tu raspravu su ponuđeni prilično zanimljivi elementi.
George W. Bush, na primjer, ima kvocijent inteligencije između 111 i 139, a srednja vrijednost mu je oko 120 - "taman koliko u prosječnoga diplomca na koledžima u Sjedinjenim Državama", konstatirao je Simonton.
Taj podatak je na neki način trijumf demokracije: slijedeći načelo "e pluribus unum", upisano i na dolarskim novčanicama, Amerikanci su iz mnoštva izabrali jednoga koji to mnoštvo reprezentira baš na prosječnoj razini.
Možda daje na elitizam svaki prethodan slučaj u kojemu su izabirali boljega od prosjeka. Je li "biranje najboljih" suprotno duhu demokracije? Ima li svatko pravo na šansu? O tome ćemo nešto kasnije.
Među prethodnicima je Bill Clinton bio, po kvocijentu, rangiran između 136 i 159, a Ronald Reagan između 118 i 142. Niže od njih (i od svog prethodnika Franklina Delanoa Roosevelta) rangiran je Harry Truman, onaj koji je dao baciti atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki. On je u Bijelu kuću stigao kao potpredsjednik umrlog predsjednika - je li čudno da je svaki predsjednik izabrao za potpredsjedničkog kandidata nekoga neinteligentnijega od sebe?
Franklin Roosevelt je, doduše, naredio da se atomska bomba konstruira, ali je Truman odlučio da se i baci; John Fitzgerald Kennedy je poslao "instruktore" u Vijetnam, ali je njegov potpredsjednik i nasljednik Lyndon B. Johnson, kao predsjednik, povećao broj intervenista na 600.000, pa izgubio rat.
Franklin Roosevelt (1932-1945) bio je najinteligentniji predsjednik u prošlom stoljeću, a najinteligentniji uopće bio je John Quincy Adams (1825-1829), čiji je kvocijent procijenjen na 165-175, što znači da je zadirao u zonu genijalnosti.
Iako to Simonton ne kaže, čini se da je viši kvocijent bio izravno povezan s višom razinom socijalne empatije. Franklin Roosevelt je, naime, uveo "New Deal". Simonton se - i to je izrazito zanimljivo, a nesumnjivo egzaktnije od prethodne usporedbe - bavi nekim partikularnim aspektima inteligencije, kao što su "otvorenost za nova iskustva, spoznajna sklonost koja vodi k iznadprosječnoj prijemčivosti za fantaziju, estetiku, akciju, ideje i vrijednosti."
Stari paradoks
Postotak otvorenosti Georgea W. Busha je, po tom istraživanju, ravan ništici. Tragično u usporedbi s Clintonom i Kennedyjem (82 svaki), Abrahamom Lincolnom (95, nije čudno da je smogao snage za ukidanje ropstva), te navlastito Thomasom Jeffersonom (99, što ga stavlja na vrh američkih predsjednika, a istodobno objašnjava golem utjecaj koji je u svoje doba i sve do današnjih dana imao na razvitak i implementaciju demokracije).
Sadašnji Bush ima i veoma nisku "integrativnu složenost" - a oni kojima je ta značajka oskudna, tvrdi Simonton, "kadri su sagledati pojave samo iz jedne jedine perspektive - njihove vlastite".
U tom pogledu - zemljo, otvori se - Bushov rezultat usporediv je "s ekstremističkim islamskim fundamentalistima koji vode talibane i Al Qa'idu, uz značajnu iznimku Osame bin Ladena, kojemu je još niži".
Eto opet starog paradoksa: za vozački ispit potreban je temeljit liječnički pregled, za upis na poneki fakultet (i za primanje u neka poduzeća) ispunja se test inteligencije - a za vođenje države (u načelu ipak opasnijeg sredstva od bilo kojeg automobila) ne zahtijeva se ni liječnička svjedodžba ni test inteligencije - a kamoli da ih prethodno podastru biračima. Ne bi li ipak uzmogli birati među najboljima.
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....