Čačić ostaje političar: neka presude sud i birači

Nikad nisam bio fan Ratka Čačića. Negdje sredinom devedesetih iznervirala me njegova tvrdnja kako bi se on i HNS, zapravo, vrlo rado pridruđili HDZ-u, da u tom HDZ-u nema “mračne desnice”, poput Šuška, Vukojevića i Pašalića.

Činilo mi se dosta strašnim da u ono vrijeme, kada se o hrvatskoj demokraciji moglo govoriti vrlo uvjetno, šefa jedne navodno oporbene stranke smetaju jedino desničari u HDZ-u, dok bi se on, inače, sa zadovoljstvom pridružio hadezeovskoj vlasti.

Početkom 2000. Ratko Čačić je, kao jedan od najvažnijih ministara u Račanovoj Vladi, postao i jedan od najtvrđih Račanovih opozicionara. Pokojni je premijer znao potrošiti sate i sate na solilokvije protiv Radimira Čačića, a i njegova nekorektnog držanja unutar vladajuće koalicije.

Sredinom dvijetisućitih, pa sve do parlamentarnih izbora 2007.godine, Radimir Čačić radio je, svjesno ili nesvjesno, u korist Ive Sanadera, a protiv Socijaldemokratske partije, s kojom je bio skupa u opoziciji. Naime, njegova višegodišnja premijerska izborna kampanja ne samo da je jedan od smješnijih političkih pothvata u Hrvatskoj - budući da se premijer ne bira na izravnim izborima - nego je neposredno atakirala na interese SDP-a: Čačić je, dakle, napadao prvo Račana, a zatim Milanovića, svoje “prirodne koalicijske partnere”, dok se Sanader zabavljao sukobom na hrvatskoj liberalnoj ljevici.

Hrvatska narodna stranka umnogočemu nije bila bolja od svog frontmana. Riječ je o izrazito klijentelističkoj organizaciji, čiji je jedan čelnik ulovljen u teškoj manipulaciji nekretninama, i koja je za ministra pravosuđa svojedobno bila predlagala nasilnog mafijaškog odvjetnika.

Hrvatska narodna stranka na našoj je političkoj sceni značajna prije svega zbog dvije žene: pokojne gospođe Savke, najvažnije hrvatske političarke unatrag pedesetak godina (koja je, međutim, izravno odgovorna za politički uspon Radimira Čačića, a i Vesne Pusić, dosljedne i ozbiljne liberalne političarke, koja je već godinama snažnija od svoje, nesretno izabrane stranke.

Ja, dakle, nisam osobiti poštovatelj Radimira Čačića i Hrvatske narodne stranke.

Naprotiv, sasvim je jasno da me ni ta stranka ni njezin predsjednik ne asociraju na pretežno pozitivne političke i moralne vrijednosti. Međutim, u sveopćoj hrvatskoj protupolitičarskoj histeriji - gdje je odjednom svatko, tko je ikada bio u poziciji moći, kriv za bilo što (psihološki je to razumljivo: razočarani građani danas zahtijevaju krivce na svim razinama vlasti i društvenog utjecaja), ostracizam prema Ratku Čačiću približio se histeriji.

Radimir Čačići jest skrivio prometnu nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi. To jest strašno. Međutim, Radimir Čačić nije pokušao pobjeći s mjesta nesreće. Nije vozio pijan. Ni u jednom trenutku nije prikrivao što se, zapravo, dogodilo. Netko, poput Čačića, može tvrditi da se nesreće naprosto događaju, i da prometna nesreća nije razlog za izbacivanje iz javnog života.

Netko drugi može, s jednako jakim uvjerenjem, tvrditi da se Čačić naprosto mora povući iz javnog života, jer je na cesti skrivio smrt dvoje ljudi. No, o tome mogu presuditi jedino birači. O tome mogu presuditi jedino birači, zato jer Čačićev krimen nije počinjen s predumišljajem, niti ga je pokušavao prikriti. Ovdje se radi o nesreći. Veliko je moralno pitanje, ali i pitanje društvenih konvencija, smije li se čovjek koji je skrivio nesreću sa smrtnim posljedicama i dalje baviti politikom.

Poznati slučaj Teda Kennedyja ne daje posve jednoznačni odgovor na to pitanje. Edward Kennedy, brat ubijenih Johna i Roberta Kennedya, u svom je Oldsmobileu jedne ljetne večeri, osam dana prije njezina 29. rođendana, povezao Mary Jo Capachne, poznatu aktivisticu Demokratske stranke. Auto se preokrenuo na zavoju i pao u ribnjak. Kennedy je uspio isplivati. Mary Jo Capachne nije. Kennedy nije prijavio nesreću. Naprotiv, pobjegao je s mjesta nesrće. Idućeg ga je jutra privela policija. Tvrdio je da je vozio trijezan. Osuđen je na dva mjeseca uvjetno.

Kako znamo, Ted Kennedy vratio se u politiku, i uredno pobjeđivao na izborima za Senat. Do nedavne je smrti držao mjesto senatora države Massachusetts. S druge strane, Demokratska stranka nije dopustila Tedu Kennedyu da se kandidira na predsjedničkim izborima, jer se procjenjivalo kako je uteg prometne nesreće pretežak da bi Kennedy preživio predsjedničku utrku.

Ne želim, naravno, izravno uspoređivati Čačićev slučaj s bilo kojim drugim slučajem: sve su takve nesreće, uostalom, individualne tragedije s različitim posljedicama. Međutim, uvjeren sam da se Radimir Čačić ima pravo pokušati se vratiti u politički život. Unaprijed je jasno da će taj pokušaj biti opterećen golemim nizom problema.

Prvo, Čačiću prijeti zatvorska kazna u Mađarskoj. Završi li u zatvoru, Čačićeva je politička karijera vjerojatno završena: čisto sumnjam da se čovjek poput njega ima snage suočiti s višemjesečnim ili višegodišnjim boravkom u ćeliji, i onda se vratiti na javnu scenu. Za takvo što kadri su uglavnom ljudi koji u zatvor odlaze iz ideoloških razloga: takve zatvorenike robija jača, dok one druge uništava.

Drugo, Radimir Čačić sada postaje golemo opterećenje Hrvatskoj narodnoj stranci: Čačić je tempirana mina za bilo kakvu HNS-ovu izbornu kampanju. Posve brutalno govoreći, počeli li bilo tko voditi negativnu kamapnju protiv Hrvatske narodne stranke, dovoljno je da zaviče:”Vaš šef je ubio dvoje ljudi!”. Doista je nejasno kako će se HNS - ionako mala stranka u stalnom opadanju - nositi s Čačićevom stigmom.

Treće, Čačić, zbog svog osobnog nastupa, koji vrlo često varira na granici prepotencije, nikad nije bio osobito popularan. A kada zločestiji (ili ciničniji) dio političke javnosti nekoga smatra prepotentnim i bahatim, jedva čeka da mu se može osvetiti. Čačić je sada svima koji ga ne vole pružio beskrajno snažan povod za javnu osvetu.

Za Radimira Čačića i za HNS možda je bilo najrazumnije da je Čačić jučer objavio kako se povlači iz politike.

No, s druge strane, Čačić spada među autentične političke ovisnike. Za Čačića politika nije samo sredstvo za zaštitu njegovih osobnih interesa (iako je, na žalost, funkcionirala i kao sredstvo za zaštitu njegovih osobnih interesa), nego stvarni i glavni razlog sudjelovanja u javnom životu.

Utoliko je njegova odluka da ostane u politici istodobno hrabar i očajnički potez, koji je, barem zakratko, rastjerao kuloarske glasine o tome d Stipe Mesić planira postati predsjednik Hrvatske narodne stranke.

O razumnosti tog Čačićeva poteza odlučit će dvije instance.

Prva je mađarski sud, koji Čačića može odmah izbaciti iz političkog i uvesti u zatvorski život. Druga su instanca hrvatski birači.

Prema internetskim reakcijama na Čačićevu nesreću, i na njegove postupke poslije nesreće, predsjednik Hrvatske narodne stranke trenutno je najomraženiji hrvatski političar iza Ive Sanadera. Uspije li uvjeriti svoje birače da ponovno glasuju za HNS, kojem je on na čelu, i čije izborne liste on predvodi, Radimir Čačić pobijedit će u u svojoj najtežoj dosadašnjoj političkoj borbi.

Što sve neće umanjiti gorčinu činjenice da je predsjednik HNS-a, dugogodišnji saborski zastupnik i ministar u hrvatskoj Vladi, na cesti skrivio smrt dvoje ljudi.