Topli buffet u kojem dominira Neretvenski brodeto, školjke i škampe na buzaru, riba sa žara te svježe kamenice, dvadesetak konobara preodjevenih u gusare poslužuju gostima na inventu koji se odvija na plaži smještenoj u Lopudu. Ovako je izgledao jedan od brojnih caterinških zadataka koje je odradio Catering Majetić, ugostiteljstvo koje je nedavno u Madridu primilo međunarodno priznanje za najbolju caterinšku tvrtku na svijetu.
Reporteri Jutarnjeg lista provjerili su što se dešava "iza pozornice" odnosno u njihovoj high-tech zgradi smještenoj u Svetoj Nedelji, gdje na dvije tisuće četvornih metara osamdesetak zaposlenika Cateringa Majetić svakodnevno ispunjava brojne gastronomske želje svojih klijenata. Aleksandar Majetić uspjeh svoje tvrtke objašnjava velikim timskim radom u kojem svaki zaposlenik zna svoj dio posla.
Zaposlenicima odjela prodaje je tijekom našeg posjeta putem e-mail-a stigao upit zainteresiranog klijenta u kojem je ukratko opisao da u jednom dijelu Zagreba želi organizirati domjenak za 150 ljudi te želi hladno-topli buffet u kojem će prevladavati domaće salate, hrana sa što više mesa, po mogućnosti jelen, kulinarski specijaliteti te voće i povrće kao delicije.
- Primali smo svakakve upite. Jedan od bizarnijih koji mi sada pada na pamet jest iz 2001. godine kada nam je producent Davida Coperfielda za vrijeme njegova gostovanja naručio stvari koje tada nije bilo moguće u Hrvatskoj nabaviti. Tražio je bezmasno mlijeko, neke američke energetske napitke, grožđe s košticama i brojne druge stvari, od kojih smo većinu uspjeli nabaviti, ali na inozemnom tržištu - prisjetio se Majetić.
Nakon pristiglog upita, zaposlenica u odjelu prodaje se telefonski dogovorila sa strankom u kojem su definirali tehničke detalje, nakon čega se sastavila ponuda koju je zainteresirana stranka prihvatila. U tom trenutku konačna ponuda se šalje voditelju logistike koji zajedno sa svojim radnicima iz glomaznog skladišta priprema pribor za jelo, stolice i stolove, stolnjake i sve druge stvari koje se potom utovaraju u jedan od devet specijaliziranih dostavnih vozila. Tom prilikom obavještava se i šef voznog parka, koji dobiva lokaciju i vrijeme domjenka.
- Svaki drugi dan nam stiže svježe voće, dok meso dobivamo dva puta tjedno. Kruh nam svakodnevno dostavljaju iz pekare sa kojom već dugo vremena surađujemo i koja peče poseban kruh za nas. Sve ostale namirnice i začine imamo u zalihi koju često obnavljamo od provjerenih distribuitera tako da smo u svakom trenutku spremni za bilo kakvu narudžbu - objasnio nam je šef kuhinje Silvio Bežulić, čiji djelatnici svojim kulinarskim manevracijama Cateringu Majetić dodaju još jednu zlatnu zvijezdicu.
Bežulićev odjel se dijeli na slastičarnicu te hladnu i toplu kuhinju u kojima uz kuhare i kuharice zanat peče i sedam mladih učenika Ugostiteljsko-turističkog učilišta iz Zagreba. Kuharski posao olakšavaju i moderni tehnčki uređaji kao pećnice, brojne komore u kojima se temperatura regulira i do minus 18 Celzijevih stupnjeva, neskliski podovi te beskrajno čistoća koja se konstantno održava.
- Kuhari rade po normativima kojih se stroge drže. Sve recepture se zapisuju, a često održavamo treninge za kuhare na kojima obnavljamo svoje znanje. Možemo organizirati catering i za deset tisuća osoba od koji svaka dobije četiri porcije, što je sve zajedno 40 tisuća porcija jela - pohvalio se Bežulić.
Nakon spravljanja menija za 150 ljudi, koje je trajalo nevjerovatnih sat i pol vremena, voditelj servisa zajedno s konoborima ukrcava hranu u specijalni autobus koji obiluje hladnjačama kako bi hrana mogla ostati svježa. Caterinški bus dva sata prije početka kreće prema mjestu gdje se održava još jedan invent koji će ostati upisan u Majetićevoj knjizi kao još jedan dobro odrađen zadatak.
Zagrepčanin Aleksandar Majetić, diplomirani kineziolog i otac dvoje djece, priznaje da nema veliko znanje o kulinarstvu te da je od 1990. godine, kada je preuzeo restoran Klub Književnika, koji je kasnije doveo do restorana s pet zvjezdica, u posao s gastronomijom ušao prije svega kao menadžer. Igrom slučaja restoran ranih devedesetih posjećuju mnogobrojni ljudi iz inozemstva koji su tada imali vikendice po Dalmaciji te su zbog rata došli u Hrvatsku. Prema priči tadašnjih djelatnika restorana, stranim gostima se veoma svidjela kuhinja i usluga koja se nudila, stoga su često dolazili s upitom da im netko iz restorana organizira nekakv domjenak izvan restorana što je Majetić spremno prihvaćao.
Ubrzo nakon toga Majetić 1996. godine u Mimari otvara svoju kuhinju, a 1998. se konačno osamostaljuje je, te izlazi iz Kluba Književnika da bi u prostorijama Nacionalne Sveučilišne knjižnice u Zagrebu otvorio još jednu kuhinju. U to vrijeme je, kada većina ljudi u Hrvatskoj još nije znala ni izgovoriti riječ catering, prisjeća se Majetić, bilo je pet caterinških tvrtki u Zagrebu, a on sam je sa svojih četrdesetak zaposlenika primao tri do četiri upita tjedno. No, 1999. godine Majetić iznajmljuje još jedan prostor, ovaj put na Jarunu, a od 2002. godine Majetić dolazi u posjed specijaliziranog dostavnog autobusa koji mu sa svojim brojnim hladnjačama omogućuje organiziranje domjenka bilo gdje u Hrvatskoj, čime postaje broj jedan u Hrvatskoj. Četiri godine kasnije kod Svete Nedelje se useljava u najopremljeniju zgradu namijenjenu cateringu u ovom dijelu Europe.
• Koji vam je najteži caterinški zadatak koji ste dosad izveli?
Majetić: Prije svega skijaška utrku na Sljemenu koju radimo već tri godine i koja predstavlja najteži i najkompliciraniji caterinški zadatak. Naime, sama lokacija je zahtjevna, a kriteriji koji su postavljeni u skijaškom savezu bili su vrlo visoki. Ta manifestacija je trajala dva dana i iziskivala je veliki napor od naših ljudi u logistici, no smatram da je u konačnici odlično izvedena.
• Što je trenutno od hrane aktualno na hrvatskoj caterinškoj sceni?
Majetić: Ljudi u Hrvatskoj se, što se tiče hrane s cateringa, polako vraćaju domaćoj i tradicionalnoj kuhinji. Tako su, nakon što su se nekoliko godina isprobavala različita egzotična jela, ponovno u modu došli štrukle bez kojih se danas ne može zamisliti catering.
Nadalje, morski plodovi i sve što dolazi od mora također je vrlo popularno.
U svijetu je za to vrijeme ponuda sve šira te se globalizira, jer ljudi žele sa svakog kontinenta nešto.
• Dobivate li upite u zadnji čas?
Majetić: Da, ljudi često znaju nazvati isti dan kada je domjenak te nas naručiti. Sjećam se da smo jednom od jednog inače vrlo ozbiljnog klijenta dobili narudžbu u pola tri da želi prijem za 350 ljudi u 20 sati. Naravno, uspjeli smo to odraditi, jer se narudžbe rijetko odbijaju, gotovo nikad..
• Gdje ste sve radili invente?
Majetić: Zbog specijalnog autobusa koji sadrži hladnjače, danas radimo invente od Osijeka, Varaždina pa do Opatije i Dubrovnika, dakle bilo gdje u Hrvatskoj. Iako još nismo radili izvan zemlje, u ožujku radimo ručak u Bruxelles za diplomate pri Europskoj Uniji koji organizira Hrvatska i veoma smo ponosni na to.
• Koliko hrvatski kulinarski proizvodi vrijede u inozemstvu?
Majetić: Naši brandovi kao kulen ili paški sir slabo su poznati vani, a nama kojima se bavimo ovim poslom su i skupi, budući da vrhunski kulen stoji 200 kuna. Također, naši ljudi koji ih proizvode to rade u malim količinama. I sada da, primjerice, strana tvrtka želi naručiti tri šlepera kulena te ga vani distribuirati, ne bi imala otkud jer jedan obrt proizvode toliko kulena godišnje.
Ante Milković
Reporteri Jutarnjeg lista provjerili su što se dešava "iza pozornice" odnosno u njihovoj high-tech zgradi smještenoj u Svetoj Nedelji, gdje na dvije tisuće četvornih metara osamdesetak zaposlenika Cateringa Majetić svakodnevno ispunjava brojne gastronomske želje svojih klijenata. Aleksandar Majetić uspjeh svoje tvrtke objašnjava velikim timskim radom u kojem svaki zaposlenik zna svoj dio posla.
Zaposlenicima odjela prodaje je tijekom našeg posjeta putem e-mail-a stigao upit zainteresiranog klijenta u kojem je ukratko opisao da u jednom dijelu Zagreba želi organizirati domjenak za 150 ljudi te želi hladno-topli buffet u kojem će prevladavati domaće salate, hrana sa što više mesa, po mogućnosti jelen, kulinarski specijaliteti te voće i povrće kao delicije.
- Primali smo svakakve upite. Jedan od bizarnijih koji mi sada pada na pamet jest iz 2001. godine kada nam je producent Davida Coperfielda za vrijeme njegova gostovanja naručio stvari koje tada nije bilo moguće u Hrvatskoj nabaviti. Tražio je bezmasno mlijeko, neke američke energetske napitke, grožđe s košticama i brojne druge stvari, od kojih smo većinu uspjeli nabaviti, ali na inozemnom tržištu - prisjetio se Majetić.
Nakon pristiglog upita, zaposlenica u odjelu prodaje se telefonski dogovorila sa strankom u kojem su definirali tehničke detalje, nakon čega se sastavila ponuda koju je zainteresirana stranka prihvatila. U tom trenutku konačna ponuda se šalje voditelju logistike koji zajedno sa svojim radnicima iz glomaznog skladišta priprema pribor za jelo, stolice i stolove, stolnjake i sve druge stvari koje se potom utovaraju u jedan od devet specijaliziranih dostavnih vozila. Tom prilikom obavještava se i šef voznog parka, koji dobiva lokaciju i vrijeme domjenka.
- Svaki drugi dan nam stiže svježe voće, dok meso dobivamo dva puta tjedno. Kruh nam svakodnevno dostavljaju iz pekare sa kojom već dugo vremena surađujemo i koja peče poseban kruh za nas. Sve ostale namirnice i začine imamo u zalihi koju često obnavljamo od provjerenih distribuitera tako da smo u svakom trenutku spremni za bilo kakvu narudžbu - objasnio nam je šef kuhinje Silvio Bežulić, čiji djelatnici svojim kulinarskim manevracijama Cateringu Majetić dodaju još jednu zlatnu zvijezdicu.
Bežulićev odjel se dijeli na slastičarnicu te hladnu i toplu kuhinju u kojima uz kuhare i kuharice zanat peče i sedam mladih učenika Ugostiteljsko-turističkog učilišta iz Zagreba. Kuharski posao olakšavaju i moderni tehnčki uređaji kao pećnice, brojne komore u kojima se temperatura regulira i do minus 18 Celzijevih stupnjeva, neskliski podovi te beskrajno čistoća koja se konstantno održava.
- Kuhari rade po normativima kojih se stroge drže. Sve recepture se zapisuju, a često održavamo treninge za kuhare na kojima obnavljamo svoje znanje. Možemo organizirati catering i za deset tisuća osoba od koji svaka dobije četiri porcije, što je sve zajedno 40 tisuća porcija jela - pohvalio se Bežulić.
Nakon spravljanja menija za 150 ljudi, koje je trajalo nevjerovatnih sat i pol vremena, voditelj servisa zajedno s konoborima ukrcava hranu u specijalni autobus koji obiluje hladnjačama kako bi hrana mogla ostati svježa. Caterinški bus dva sata prije početka kreće prema mjestu gdje se održava još jedan invent koji će ostati upisan u Majetićevoj knjizi kao još jedan dobro odrađen zadatak.
Zagrepčanin Aleksandar Majetić, diplomirani kineziolog i otac dvoje djece, priznaje da nema veliko znanje o kulinarstvu te da je od 1990. godine, kada je preuzeo restoran Klub Književnika, koji je kasnije doveo do restorana s pet zvjezdica, u posao s gastronomijom ušao prije svega kao menadžer. Igrom slučaja restoran ranih devedesetih posjećuju mnogobrojni ljudi iz inozemstva koji su tada imali vikendice po Dalmaciji te su zbog rata došli u Hrvatsku. Prema priči tadašnjih djelatnika restorana, stranim gostima se veoma svidjela kuhinja i usluga koja se nudila, stoga su često dolazili s upitom da im netko iz restorana organizira nekakv domjenak izvan restorana što je Majetić spremno prihvaćao.
Ubrzo nakon toga Majetić 1996. godine u Mimari otvara svoju kuhinju, a 1998. se konačno osamostaljuje je, te izlazi iz Kluba Književnika da bi u prostorijama Nacionalne Sveučilišne knjižnice u Zagrebu otvorio još jednu kuhinju. U to vrijeme je, kada većina ljudi u Hrvatskoj još nije znala ni izgovoriti riječ catering, prisjeća se Majetić, bilo je pet caterinških tvrtki u Zagrebu, a on sam je sa svojih četrdesetak zaposlenika primao tri do četiri upita tjedno. No, 1999. godine Majetić iznajmljuje još jedan prostor, ovaj put na Jarunu, a od 2002. godine Majetić dolazi u posjed specijaliziranog dostavnog autobusa koji mu sa svojim brojnim hladnjačama omogućuje organiziranje domjenka bilo gdje u Hrvatskoj, čime postaje broj jedan u Hrvatskoj. Četiri godine kasnije kod Svete Nedelje se useljava u najopremljeniju zgradu namijenjenu cateringu u ovom dijelu Europe.
• Koji vam je najteži caterinški zadatak koji ste dosad izveli?
Majetić: Prije svega skijaška utrku na Sljemenu koju radimo već tri godine i koja predstavlja najteži i najkompliciraniji caterinški zadatak. Naime, sama lokacija je zahtjevna, a kriteriji koji su postavljeni u skijaškom savezu bili su vrlo visoki. Ta manifestacija je trajala dva dana i iziskivala je veliki napor od naših ljudi u logistici, no smatram da je u konačnici odlično izvedena.
• Što je trenutno od hrane aktualno na hrvatskoj caterinškoj sceni?
Majetić: Ljudi u Hrvatskoj se, što se tiče hrane s cateringa, polako vraćaju domaćoj i tradicionalnoj kuhinji. Tako su, nakon što su se nekoliko godina isprobavala različita egzotična jela, ponovno u modu došli štrukle bez kojih se danas ne može zamisliti catering.
Nadalje, morski plodovi i sve što dolazi od mora također je vrlo popularno.
U svijetu je za to vrijeme ponuda sve šira te se globalizira, jer ljudi žele sa svakog kontinenta nešto.
• Dobivate li upite u zadnji čas?
Majetić: Da, ljudi često znaju nazvati isti dan kada je domjenak te nas naručiti. Sjećam se da smo jednom od jednog inače vrlo ozbiljnog klijenta dobili narudžbu u pola tri da želi prijem za 350 ljudi u 20 sati. Naravno, uspjeli smo to odraditi, jer se narudžbe rijetko odbijaju, gotovo nikad..
• Gdje ste sve radili invente?
Majetić: Zbog specijalnog autobusa koji sadrži hladnjače, danas radimo invente od Osijeka, Varaždina pa do Opatije i Dubrovnika, dakle bilo gdje u Hrvatskoj. Iako još nismo radili izvan zemlje, u ožujku radimo ručak u Bruxelles za diplomate pri Europskoj Uniji koji organizira Hrvatska i veoma smo ponosni na to.
• Koliko hrvatski kulinarski proizvodi vrijede u inozemstvu?
Majetić: Naši brandovi kao kulen ili paški sir slabo su poznati vani, a nama kojima se bavimo ovim poslom su i skupi, budući da vrhunski kulen stoji 200 kuna. Također, naši ljudi koji ih proizvode to rade u malim količinama. I sada da, primjerice, strana tvrtka želi naručiti tri šlepera kulena te ga vani distribuirati, ne bi imala otkud jer jedan obrt proizvode toliko kulena godišnje.
Aleksandar Majetić: 'Europa traži kulen i sir, ali nema ih dovoljno'
|
Ante Milković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....