Dostojanstven i ponosan praznik - tako je, po riječima ministra obrane Damira Krstičevića, aktualna vlast namjeravala stilizirati ovogodišnje obilježavanje Oluje. Andrej Plenković nema se razloga bojati salvi zvižduka, pa njegovo premještanje središnje svečanosti na komornu kninsku Tvrđavu, u kontrolirane uvjete, treba gledati kao dobrodošao pokušaj da se državna proslava odmakne od atmosfere raspojasanih desničarskih derneka, kakva je na Dan pobjede proteklih godina dominirala Kninom.
Premijer vjerojatno nastoji izbjeći kapacitiranje državnog blagdana bučnim, uličarskim, nerijetko i ekstremiziranim hrvatovanjem. Sigurno ne želi gledati reprizu prošlogodišnjeg pokušaja ustašizacije Oluje, kada je svečarskim gradom prodefilirala skupina crno uniformiranih veterana s dignutom desnicom, urlajući ustaški “Za dom spremni”. Policija nije ni prstom makla. Knin je lani postao dokazom da se radikalna hrvatska desnica usidrila u glavnoj struji političkog života. Kako pegla svoju stranku, Plenković tako hoće popeglati i kninsku proslavu. Njenim civiliziranjem neće je odvojiti od naroda, nego će je, posve suprotno, vratiti narodu. Kao što je to 1995. operacija Oluja pripadala gotovo svim hrvatskim građanima, a ne tek desnoj Hrvatskoj, koja ju je kasnije posve preuzela, posvojila i uzjahala.
Premda se čini samorazumljivim, veliko je pitanje što se u Kninu danas, na Dan domovinske zahvalnosti zapravo slavi. Slamanje jedne divlje paradržave i oslobađanje srpskom pobunom zaposjednutog teritorija? Svakako! Svaka bi država s razlogom slavila pobjedu kojom je završen jedan težak i krvav rat i zemlja oslobođena okupacije. U tom pogledu Oluja je bila ne samo posve legitimna, nego i nužna operacija. Drugačije se problem sa samozvanom SAO Krajinom na dva dijela razdrte Hrvatske nije mogao riješiti. Ali, problem je što je Oluja otpočetka funkcionirala isključivo kao teritorijalna integracija zemlje. Na isti su način intonirana i njena slavljenička obilježavanja. Hrvatska je prije 22 godine integrirala svoj državni teritorij, ali nije integrirala ljude. Nije to ni namjeravala.
Kako onda, tako i danas, hrvatska se država jako lako odriče svojih ljudi. Kao što se ‘95. s radošću odrekla svojih građana srpske nacionalnosti, pa je kolonama nesretnika čak otvarala i posebne koridore za bijeg, a predsjednik je države obilazeći oslobođene krajeve slavio smanjenje njihova broja, tako i danas slične rijeke nevoljnika, samo sada uglavnom hrvatske nacionalnosti, kreću prema zapadnim granicama. Kao što su Srbi za Oluje napustili Knin, tako se posljednjih godina, također s prešutnim blagoslovom državne vlasti, prazni cijela Hrvatska. Egzodusi su masovni, sto-dvjesto tisuća Srba u ratu, barem isto toliko Hrvata u miru, u samo dvije-tri recentne godine. Problem, dakle, nije određen samo ratnim događanjima ni srpskom pobunom. Hrvatska država pokazuje se prilično indiferentnom prema sudbini svojih građana. Čak ih i ne pokušava zadržati. Kao da je zemlja prebukirana stanovništvom, kao da joj ne trebaju.
Ni danas, s odmakom od 22 godine, Hrvatska ne uspijeva integrirati one koje je na Olujom oslobođenom teritoriju zatekla. Srbi i dalje ne sudjeluju u proslavi Dana pobjede, prilično logično, jer u trijumfalistički nabrijanom slavlju srpska se stradanja ne priznaju. Tek će se novoizabrani gradonačelnik Knina Marko Jelić pokazati spremnim otići na parastos za srpske civile stradale u vremenu Oluje. Ali nema državne svijeće za nevine žrtve Grubora ili nekog drugog zločina iz tog vremena. Upravo suprotno, zahtjev jedne nevladine udruge, inicijative mladih ljudi da se Hrvatska ispriča zbog, u ratu počinjenih, zločina, iz dijela su vladajućeg HDZ-a brutalno napali kao čin izdaje, dovoljan za izvođenje pred streljački stroj. Vlast je nedavno dopustila i sramotno remećenje komemoracije u Glini, gdje su 1941. ustaše likvidirale oko 1200 Srba. Potpuno skandalozno, šačica bukača onemogućila je dostojanstveno iskazivanje pijeteta pobijenima. Ne bez asistiranja države. Koja u proteklih 22 godine, nakon Oluje, pokušava zatrti svaki spomen na taj prestrašan zločin, pa je uklonila i do danas nije u javnost vratila ploču s imenima žrtava, a nekadašnji je Spomen dom preimenovala u Hrvatski dom. Da komemoraciju na Bleiburgu netko pokuša skrnaviti, kako je to besprizornima dopušteno u Glini, cijela bi se Hrvatska s razlogom digla na noge. Ali, ako već ne može kućni odgoj, onda je država dužna osigurati mir na mjestima stradanja. Bez obzira čiji su posmrtni ostaci u grobovima.
Hrvatska ima pravo i obavezu obilježavati Oluju kao operaciju koja je zemlji donijela slobodu. U više od četiri godine strašnog rata cijela se nacija krvavo napatila, pa je dan oslobođenja Knina, srca srpske pobune, s razlogom dočekala s velikim olakšanjem i euforijom, kao kraj jednog mučnog, a početak jednog novog, posve drugačijeg i sretnijeg vremena. Nažalost, pokazalo se da Hrvatska ne zna što bi sa svojom slobodom. Kao što ne zna ni što će s toliko fetišiziranom državom. Nije riječ samo o tome da sloboda, kako je pjesnik davno konstatirao, obično u realizaciji podbaci, ne ispuni očekivanja. Ministar Krstičević ovih dana podsjeća kako su mu visoki sugovornici u Americi, hvaleći Oluju, za Hrvatsku rekli da je “zemlja koja se bori iznad svoje kategorije”. Istina, Hrvatska se uglavnom jako dobro borila, ali je zemlja koja živi ispod svoje kategorije. Iz bivše je države naslijedila sve predispozicije, ekonomske i kulturološke, da postane jedna od perjanica nove Europe. Zaglavila se i postala jedna od najgorih i to nakon što je iz rata izašla kao pobjednik. Sjajni u ratu, jadni u miru! U vrijeme Oluje činilo se da će dotaknuti nebo. Razočaranost je danas masovna. Tolika da je sve više onih koji odlaze ne samo trbuhom za kruhom, nego zato jer su od Hrvatske definitivno digli ruke. Gdje je pošlo ukrivo?
To se pitanje u ovim slavljeničkim danima vjerojatno neće postavljati. Bez obzira što bi to bilo nužno. Bilo bi nužno jer je Hrvatska danas u prilično lošem stanju. Ni blizu svojim mogućnostima. Njena je koračnica marš u mjestu. Dominantna dinamika ne razvoja, nego nimalo produktivnih podjela i sukoba. I nije riječ samo o primordijalnim ideološkim crno-crvenim, ustaško-partizanskim podjelama, naslijeđenim iz nekih davnih vremena, koje nacija nikako ne uspijeva razumno procesuirati. Davno potrošeni, povijesno deplasirani konflikti često se namjerno obnavljaju i raspiruju kako bi se u njihovoj sjeni skrila jedna mnogo opasnija i posve urgentna raspuklina. Društvena pocijepanost koja je nastala u proteklih četvrt stoljeća. Manji dio tog jaza čine nacionalne podjele. Mnogo su veće socijalne poderotine. Podjela na one koji su sve dobili, često ne vlastitom zaslugom, nego na razne pravno problematične i moralno upitne načine, i one koji su sve izgubili. Hrvatska je zemlja velike nepravde. Predatorske distribucije društvenog bogatstva. To je tempirana bomba pod tijelom države. U najmanju ruku kočnica harmoničnog ekonomskog i društvenog razvoja.
Manjak socijalne kohezije pokušava se pokrpati maštarijama o nekom imaginarnom zajedništvu ili o nacionalnoj slozi kao izvedenici iz prizivane lustracije. Kao, Hrvatska će procvjetati jedinstvom i skladom kad se svi složno uhvatimo za ruke ili nakon što se svi pokoljemo. Dva lica iste medalje - nemoći da se naciji ponudi program ukupne modernizacije zemlje. Hrvatska je profućkala Oluju i njene emancipatorske potencijale. Vratila je zemlju, ali i dalje gubi ljudsku silu, koja je ipak najvažnija. Država se teritorijalno integrirala, ali se nacija i dalje dezintegrira i rastače. Ponos nekadašnjih ratnika procvjeta uz Dan pobjede, ali mahanje zastavama ne može nahraniti gladne i nezaposlene. Bez ozbiljnih promjena u državi evociranje vremena ratnog ponosa i slave može služiti tek kao opijum za narod.