ZAGREB - Koncertom
Chrisa Reae pred 3500 poklonika, uglavnom parova srednje dobi, velesajamski paviljon 5 ponovo se pokazao kao pogodan koncertni prostor kojeg bi promoteri trebali češće rabiti, a opet se potvrdilo i kako zagrebačka publika još gaji snažnu sklonost ka izvođačima koji su svoj zvjezdani status dosegli u 80-im godinama.
Ipak, oni koji su došli po standardnu porciju prežvakanih i nebitno prearanžiranih hitova, možda su ostali iznenađeni otvaranjem koncerta kojeg je Rea s pratećim sastavom pod imenom The Delmonts 'obavio' s pet instrumentala u stilu Shadowsa i sličnih instrumentalnih i surf-rock grupa s početka 60-ih. Isti sastav ubrzo se prometnuo u The Hofner Bluenotes i zvučna slika učas se izmijenila, sve u korepondenciji s novim trostrukim diskom i knjigom o Hofner gitarama i imaginarnim bendovima iz 60-ih.
"Can't Wait For Love" zazvučala je prijeteći, mračno i teško, kao da Rea - poslije teške operacije gušterače, kad ga je smrt doista okrznula - više nema vremena za čekanje ljubavi. Slično je, uz 'tužne tonove Hofner gitara' i hrapav, duboki glas, zazvučala i "Easy Rider", kao i "Road To Hell" s kojom je Rea zatvorio službeni dio koncerta tijekom kojeg je najuvjerljivije zvučao kad se držao tužnog bluesa, dok su pjesme u kojima je išao tragom zvuka i ritma Dire Straitsa bile manje uzbudljive.
Izgled 'smrti na dopustu' u oporim i sporijim blues pjesmama, rekao bi cinik, dobro mu je pristajao na pozornici 'okićenoj' brojnim Hofner gitarama (kultni instrument britanskih i europskih beat bendova 60-ih), a na više njih Rea se iznova potvrdio kao senzibilni majstor slide-tehnike, solidno podržan od pratećeg benda u kojem je donekle smetao zvuk sintisajzera, srećom ne nametljiv i preglasan.
Rea je u Zagrebu nastupio u boljem izdanju od onoga što je dežurni kritičar očekivao, čak su i hitovi poput "On The Beach" na bisu bili drukčiji, uglavnom teži i depresivniji negoli na produkcijski preuglancanim albumima, no pitanje je koliko je time bila zadovoljna publika koja je možda došla na 'romantičnu svirku za Dan žena'.
Aleksandar Dragaš
Ipak, oni koji su došli po standardnu porciju prežvakanih i nebitno prearanžiranih hitova, možda su ostali iznenađeni otvaranjem koncerta kojeg je Rea s pratećim sastavom pod imenom The Delmonts 'obavio' s pet instrumentala u stilu Shadowsa i sličnih instrumentalnih i surf-rock grupa s početka 60-ih. Isti sastav ubrzo se prometnuo u The Hofner Bluenotes i zvučna slika učas se izmijenila, sve u korepondenciji s novim trostrukim diskom i knjigom o Hofner gitarama i imaginarnim bendovima iz 60-ih.
"Can't Wait For Love" zazvučala je prijeteći, mračno i teško, kao da Rea - poslije teške operacije gušterače, kad ga je smrt doista okrznula - više nema vremena za čekanje ljubavi. Slično je, uz 'tužne tonove Hofner gitara' i hrapav, duboki glas, zazvučala i "Easy Rider", kao i "Road To Hell" s kojom je Rea zatvorio službeni dio koncerta tijekom kojeg je najuvjerljivije zvučao kad se držao tužnog bluesa, dok su pjesme u kojima je išao tragom zvuka i ritma Dire Straitsa bile manje uzbudljive.
Izgled 'smrti na dopustu' u oporim i sporijim blues pjesmama, rekao bi cinik, dobro mu je pristajao na pozornici 'okićenoj' brojnim Hofner gitarama (kultni instrument britanskih i europskih beat bendova 60-ih), a na više njih Rea se iznova potvrdio kao senzibilni majstor slide-tehnike, solidno podržan od pratećeg benda u kojem je donekle smetao zvuk sintisajzera, srećom ne nametljiv i preglasan.
Rea je u Zagrebu nastupio u boljem izdanju od onoga što je dežurni kritičar očekivao, čak su i hitovi poput "On The Beach" na bisu bili drukčiji, uglavnom teži i depresivniji negoli na produkcijski preuglancanim albumima, no pitanje je koliko je time bila zadovoljna publika koja je možda došla na 'romantičnu svirku za Dan žena'.
Aleksandar Dragaš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....