Iako će većinu svog radnog vijeka provesti u statusu dvorskog slikara, Francisco Goya rođen je 1746. u zabačenom aragonskom selu Fuendetodos (što na španjolskom znači izvor za sve), od kojega je prvi veći grad, Saragosa, bio udaljen dva dana jahanja na mazgi.
Otac mu je bio obrtnik pozlatar koji se u trenucima krize prihvaćao i poljoprivrede, no omogućio mu je osnovno školovanje u Saragosi i naukovanje kod slikara Joséa Luzána. U Madrid se prvi put otputio sa sedamnaest godina, a daljnje poduke o slikarstvu dobio je od Francisca Bayeua čijom se sestrom Josefu poslije oženio iz neskriveno karijerističkih razloga. Na studijsko putovanje u Italiju krenuo je 1770. - pouzdano je utvrđeno da je boravio u Rimu i Napulju, a vjerojatno i u Milanu. Autor izvrsnog televizijskog filma o Goyi, koji je bio prikazan i na našoj nacionalnoj televiziji, Robert Hughes smatra da je mladi slikar, osim neizostavnih Michelangela, Raphaela i Caraccija, razgledavao i Piranesijev ciklus zatvora jer u kasnijim Goyinim ostvarenjima nije teško prepoznati odjeke prikaza mračnih konfinacija.
Titula dvorskog slikara
Goya je relativno brzo ishodovao svoju društvenu promociju izborivši narudžbu za nacrte tapiserija za San Lorenzo del Escorial de Prado 1774., dvije palače izvan Madrida u kojima je kraljevska obitelj provodila nekoliko jesenskih i zimskih mjeseci. Ova narudžba nije bila ni osobito prestižna ni osobito dobro plaćena, no omogućila je Goyi prvi izravni kontakt sa svojim okrunjenim naručiteljima pet godina poslije, što će mu 1786. olakšati dobivanje statusa kraljeva slikara, 1789. titulu dvorskog slikara, a nakon deset godina i doista prestižnu titulu prvog dvorskog slikara. Osim ugleda, svaka od ovih promocija podrazumijevala je i osjetno povećanja prihoda od početnih 15.000 do 50.000 reala godišnje, a zasigurno je privlačila i drugu otmjenu klijentelu.
Buduća španjolska kraljica Maria Luisa, podrijetlom Talijanka, za teme tapiserija nametala je prizore razbibrige iz svakodnevnog života španjolskih pučana i seljaka, odnosno motive narodnih običaja koje je Goya rješavao u dekorativnom stilu, bliskom tada iznimno cijenjenom Tiepolu. No, treba napomenuti da je već tada odabrao jedan prizor borbe s bikovima, što će postati jedan od njegovih omiljenih motiva tijekom budućeg stvaralaštva. Prednosti i mane kraljevskih narudžbi Iako nacrti za tapiserije, a zatim i brojni portreti članova kraljevske obitelji možda i nisu predstavljali kreativni izazov umjetniku koji je prije svega želio učvrstiti društvenu poziciju, uključujući i vodeći položaj na Akademiji kojom je dugo upravljao njegov učitelj i šurjak Bayeau, narudžba gravira po Velasquezovim predlošcima zasigurno je imala sudbonosan utjecaj na Goyin umjetnički i osobni život. Upravo se Velasquezov primjer uvrštavanja vlastita lika u istom mjerilu s članovima kraljevske obitelji može prepoznati kao izravni poticaj za usporedivo Goyino rješenje grupnog portreta Karla IV. s obitelji 1800./01., na kojem figura slikara nije kao dotad skrivena u poluprofilu iza štafelaja, nego je neposredno sučeljena s budućim gledateljima.
Najčešće spominjano Goyino iskustvo s moćnicima predstavlja njegov, po nekim izvorima i intiman, odnos s jednom od najmoćnijih žena Španjolske, vojvotkinjom od Albe.
Fatalna bolest i gluhoća
Uzlazna linija Goyine karijere i života drastično je prekinuta 1793., gotovo fatalnom bolešću nakon koje je ostao potpuno gluh i s još većim problemima u komunikaciji sa svojim suvremenicima nego do tada. Po prirodi škrt i naprasite naravi, Goya se teško uklapao u mondene frivolnosti, no gluhoća ga je još više udaljila od društvenih rituala i potaknula ga je na atelijersko stvaralaštvo
Na portretu "Vojvotkinje od Albe u crnom" (1797.) dominatan lik zapovjednički ukazuje na natpis u pijesku "samo Goya", a na drugom portretu ona nosi dva prstena - jedan s natpisom "Alba", a drugi s natpisom "Goya". Neki ljubitelji melodramatskih senzacija čak su tvrdili da je vojvotkinja pozirala i za poznatu "Golu Maju" (1797. ‡ 1800.), što se danas smatra netočnim. No, isto tako povijesna je istina da je tada već poznati, ali gluhi slikar proveo više mjeseci s vojvotkinjom od Albe na njezinoj andaluzijskoj ladanjskoj rezidenciji Sanlúcar, neposredno nakon što je 1796. ostala mlada udovica.
Uzlazna linija Goyine karijere i života drastično je prekinuta 1793., gotovo fatalnom bolešću nakon koje je ostao potpuno gluh i s još većim problemima u komunikaciji sa svojim suvremenicima nego do tada. Oskudnog obrazovanja, po prirodi škrt i naprasite naravi, Goya se teško uklapao u mondene frivolnosti, no gluhoća ga je još više udaljila od društvenih rituala u koje se nikada nije u potpunosti uklopio i potaknula ga je na ateljersko stvaralaštvo, mimo sve redovitijih i bolje plaćenijih narudžbi.
Brojni proučavatelji Goyina stvaralaštva, primjerice Jean François Chabrun i već spomenuti Robert Hughes, smatraju da je nedostatak sluha omogućio Goyi da se u svom stvaralaštvu izdigne od lako razumljive težnje aragonskog seljaka da postane prihvaćen u krugovima moćnika i postane apsolutno samosvojan majstor. U tom je smislu najznakovitiji ciklus 80 gravira Los Caprichos objavljen 1799., u kojemu je ne samo vidljiv Goyin dug Rembrandtu i njegovim maestralnim chiaroscuro učincima, nego i bliskost Hogarthovoj društvenoj kritici, ali izražena kroz samotnjačke noćne more i vizije. Ono što mu je otežavalo svakodnevni život, Goya je postupno pretvarao u trajni izvor nadahnuća, što je ponajviše došlo do izražaja kad se sa sedamdesettri godine povukao u "Quinta del Sordo" (seosku kuću gluhog čovjeka), cijelu je oslikavši tzv. crnim slikama koje oniričnošću nagovještavaju nadrealistički diktat podsvijesti.
Ovakve odluke legitimiraju Goyu kao izravnog preteču modernizma, odnosno razdoblja u kojemu likovni umjetnici odbacuju društveno nametnutu ulogu zanatlije i, bez obzira na materijalne posljedice, iskazuju osobna estetska nagnuća.
Goya je postao španjolski narodni junak i ponos ne kao slikar kraljeva, nego prije svega kao najpotresniji kroničar ratnih strahota koje su opustošile Španjolsku u sukobu s Napoleonom Bonaparteom. Kao i dosad, nakon što je Napoleon nametnuo svog brata Josepha za španjolskog vladara, Goya je izradio i njegov portret ne bi li zadržao status dvorskog slikara. Međutim, nakon Napoleonova poraza, na sudu je tvrdio da je portret izradio prema donesenoj graviri, a ne u neposrednom kontaktu s modelom. Isto tako, Goya nije propustio portretirati vojvodu od Welingtona kad je on osvojio Madrid, otjeravši Napoleonova brata. Tijekom rata Goya je mogao nesmetano putovati zaraćenom Španjolskom jer su ga francuski vojnici propuštali kao Bonaparteova dvorskog slikara, a španjolski su gerilci uvažavali njegov status dvorskog slikara španjolske kraljevske loze Burbona. To njegovo sjedenje na dvije stolice pri kraju života stajalo ga je izgona u Bordeaux gdje je i umro 1828., no to je vjerojatno i razlog što su njegove dvije najpoznatije slike španjolskog otpora Bonaparteovoj vlasti - "2. svibnja 1808." i "3. svibnja 1808." naslikane šest godina poslije početka pobune i krvave francuske odmazde.
Kad su španjolski osloboditelji ujahali u Madrid, škrti je Goya pohrlio donijeti tek naslikani portret novog španjolskoga kralja Ferdinanda VII., iako on još nije skupio hrabrost da se osobno vrati u prijestolnicu pa je izvjesno vrijeme tek Goyin portret bio jedina naznake njegove vlasti u Madridu.
Smrt u izbjeglištvu
Neovisno o Goyinoj ulozi u španjolsko-francuskom sukobu ciklus "Strahote rata" nastao tih godina, ali kao cjelina predstavljen tek tridesetak godina nakon slikareve smrti, bio je jedan od njegovih najvećih umjetničkih domašaja jer je prikazivanjem narodne tragedije i stradanja izmijenio dotadašnji način prikazivanja ratnih sukoba u kojem su se veličanjem pobjedničkih vojskovođa u drugi plan potiskivale masovne klaonice i brojne civilne žrtve. Pišući o tom iznimno dojmljivom ciklusu, Andre Malraux zaključio je da su Goya i njegovi liberalni istomišljenici, sučeljavajući se s Bonaparteovim nesmiljenim načinom provođenja "revolucionarnih reformi", morali imati vrlo sličan osjećaj kao i komunisti u zemljama koje su okupirali Rusi.
Goya je umro u samoodabranom izbjeglištvu, još s titulom prvog slikara španjolskog dvora, no u idućim je stoljećima zadobio više nego zasluženo priznanje kao rodoljub i humanist te kao najveći i nainovativniji slikar XVIII. stoljeća.
Strahote rataSlika iz ciklusa koji je nastao između 1812. i 1815.
Španjolska zabavaSlika s podnaslovom Bikovi iz Bordeauxa
Treći svibnja 1808.Slika o masakru 400 Španjolaca
FantomSkica za strahote rata
Darko Glavan
Otac mu je bio obrtnik pozlatar koji se u trenucima krize prihvaćao i poljoprivrede, no omogućio mu je osnovno školovanje u Saragosi i naukovanje kod slikara Joséa Luzána. U Madrid se prvi put otputio sa sedamnaest godina, a daljnje poduke o slikarstvu dobio je od Francisca Bayeua čijom se sestrom Josefu poslije oženio iz neskriveno karijerističkih razloga. Na studijsko putovanje u Italiju krenuo je 1770. - pouzdano je utvrđeno da je boravio u Rimu i Napulju, a vjerojatno i u Milanu. Autor izvrsnog televizijskog filma o Goyi, koji je bio prikazan i na našoj nacionalnoj televiziji, Robert Hughes smatra da je mladi slikar, osim neizostavnih Michelangela, Raphaela i Caraccija, razgledavao i Piranesijev ciklus zatvora jer u kasnijim Goyinim ostvarenjima nije teško prepoznati odjeke prikaza mračnih konfinacija.
Titula dvorskog slikara
Goya je relativno brzo ishodovao svoju društvenu promociju izborivši narudžbu za nacrte tapiserija za San Lorenzo del Escorial de Prado 1774., dvije palače izvan Madrida u kojima je kraljevska obitelj provodila nekoliko jesenskih i zimskih mjeseci. Ova narudžba nije bila ni osobito prestižna ni osobito dobro plaćena, no omogućila je Goyi prvi izravni kontakt sa svojim okrunjenim naručiteljima pet godina poslije, što će mu 1786. olakšati dobivanje statusa kraljeva slikara, 1789. titulu dvorskog slikara, a nakon deset godina i doista prestižnu titulu prvog dvorskog slikara. Osim ugleda, svaka od ovih promocija podrazumijevala je i osjetno povećanja prihoda od početnih 15.000 do 50.000 reala godišnje, a zasigurno je privlačila i drugu otmjenu klijentelu.
Buduća španjolska kraljica Maria Luisa, podrijetlom Talijanka, za teme tapiserija nametala je prizore razbibrige iz svakodnevnog života španjolskih pučana i seljaka, odnosno motive narodnih običaja koje je Goya rješavao u dekorativnom stilu, bliskom tada iznimno cijenjenom Tiepolu. No, treba napomenuti da je već tada odabrao jedan prizor borbe s bikovima, što će postati jedan od njegovih omiljenih motiva tijekom budućeg stvaralaštva. Prednosti i mane kraljevskih narudžbi Iako nacrti za tapiserije, a zatim i brojni portreti članova kraljevske obitelji možda i nisu predstavljali kreativni izazov umjetniku koji je prije svega želio učvrstiti društvenu poziciju, uključujući i vodeći položaj na Akademiji kojom je dugo upravljao njegov učitelj i šurjak Bayeau, narudžba gravira po Velasquezovim predlošcima zasigurno je imala sudbonosan utjecaj na Goyin umjetnički i osobni život. Upravo se Velasquezov primjer uvrštavanja vlastita lika u istom mjerilu s članovima kraljevske obitelji može prepoznati kao izravni poticaj za usporedivo Goyino rješenje grupnog portreta Karla IV. s obitelji 1800./01., na kojem figura slikara nije kao dotad skrivena u poluprofilu iza štafelaja, nego je neposredno sučeljena s budućim gledateljima.
Najčešće spominjano Goyino iskustvo s moćnicima predstavlja njegov, po nekim izvorima i intiman, odnos s jednom od najmoćnijih žena Španjolske, vojvotkinjom od Albe.
Fatalna bolest i gluhoća
Uzlazna linija Goyine karijere i života drastično je prekinuta 1793., gotovo fatalnom bolešću nakon koje je ostao potpuno gluh i s još većim problemima u komunikaciji sa svojim suvremenicima nego do tada. Po prirodi škrt i naprasite naravi, Goya se teško uklapao u mondene frivolnosti, no gluhoća ga je još više udaljila od društvenih rituala i potaknula ga je na atelijersko stvaralaštvo
|
Uzlazna linija Goyine karijere i života drastično je prekinuta 1793., gotovo fatalnom bolešću nakon koje je ostao potpuno gluh i s još većim problemima u komunikaciji sa svojim suvremenicima nego do tada. Oskudnog obrazovanja, po prirodi škrt i naprasite naravi, Goya se teško uklapao u mondene frivolnosti, no gluhoća ga je još više udaljila od društvenih rituala u koje se nikada nije u potpunosti uklopio i potaknula ga je na ateljersko stvaralaštvo, mimo sve redovitijih i bolje plaćenijih narudžbi.
Brojni proučavatelji Goyina stvaralaštva, primjerice Jean François Chabrun i već spomenuti Robert Hughes, smatraju da je nedostatak sluha omogućio Goyi da se u svom stvaralaštvu izdigne od lako razumljive težnje aragonskog seljaka da postane prihvaćen u krugovima moćnika i postane apsolutno samosvojan majstor. U tom je smislu najznakovitiji ciklus 80 gravira Los Caprichos objavljen 1799., u kojemu je ne samo vidljiv Goyin dug Rembrandtu i njegovim maestralnim chiaroscuro učincima, nego i bliskost Hogarthovoj društvenoj kritici, ali izražena kroz samotnjačke noćne more i vizije. Ono što mu je otežavalo svakodnevni život, Goya je postupno pretvarao u trajni izvor nadahnuća, što je ponajviše došlo do izražaja kad se sa sedamdesettri godine povukao u "Quinta del Sordo" (seosku kuću gluhog čovjeka), cijelu je oslikavši tzv. crnim slikama koje oniričnošću nagovještavaju nadrealistički diktat podsvijesti.
Ovakve odluke legitimiraju Goyu kao izravnog preteču modernizma, odnosno razdoblja u kojemu likovni umjetnici odbacuju društveno nametnutu ulogu zanatlije i, bez obzira na materijalne posljedice, iskazuju osobna estetska nagnuća.
Goya je postao španjolski narodni junak i ponos ne kao slikar kraljeva, nego prije svega kao najpotresniji kroničar ratnih strahota koje su opustošile Španjolsku u sukobu s Napoleonom Bonaparteom. Kao i dosad, nakon što je Napoleon nametnuo svog brata Josepha za španjolskog vladara, Goya je izradio i njegov portret ne bi li zadržao status dvorskog slikara. Međutim, nakon Napoleonova poraza, na sudu je tvrdio da je portret izradio prema donesenoj graviri, a ne u neposrednom kontaktu s modelom. Isto tako, Goya nije propustio portretirati vojvodu od Welingtona kad je on osvojio Madrid, otjeravši Napoleonova brata. Tijekom rata Goya je mogao nesmetano putovati zaraćenom Španjolskom jer su ga francuski vojnici propuštali kao Bonaparteova dvorskog slikara, a španjolski su gerilci uvažavali njegov status dvorskog slikara španjolske kraljevske loze Burbona. To njegovo sjedenje na dvije stolice pri kraju života stajalo ga je izgona u Bordeaux gdje je i umro 1828., no to je vjerojatno i razlog što su njegove dvije najpoznatije slike španjolskog otpora Bonaparteovoj vlasti - "2. svibnja 1808." i "3. svibnja 1808." naslikane šest godina poslije početka pobune i krvave francuske odmazde.
Kad su španjolski osloboditelji ujahali u Madrid, škrti je Goya pohrlio donijeti tek naslikani portret novog španjolskoga kralja Ferdinanda VII., iako on još nije skupio hrabrost da se osobno vrati u prijestolnicu pa je izvjesno vrijeme tek Goyin portret bio jedina naznake njegove vlasti u Madridu.
Smrt u izbjeglištvu
Neovisno o Goyinoj ulozi u španjolsko-francuskom sukobu ciklus "Strahote rata" nastao tih godina, ali kao cjelina predstavljen tek tridesetak godina nakon slikareve smrti, bio je jedan od njegovih najvećih umjetničkih domašaja jer je prikazivanjem narodne tragedije i stradanja izmijenio dotadašnji način prikazivanja ratnih sukoba u kojem su se veličanjem pobjedničkih vojskovođa u drugi plan potiskivale masovne klaonice i brojne civilne žrtve. Pišući o tom iznimno dojmljivom ciklusu, Andre Malraux zaključio je da su Goya i njegovi liberalni istomišljenici, sučeljavajući se s Bonaparteovim nesmiljenim načinom provođenja "revolucionarnih reformi", morali imati vrlo sličan osjećaj kao i komunisti u zemljama koje su okupirali Rusi.
Goya je umro u samoodabranom izbjeglištvu, još s titulom prvog slikara španjolskog dvora, no u idućim je stoljećima zadobio više nego zasluženo priznanje kao rodoljub i humanist te kao najveći i nainovativniji slikar XVIII. stoljeća.
Strahote rataSlika iz ciklusa koji je nastao između 1812. i 1815.
Španjolska zabavaSlika s podnaslovom Bikovi iz Bordeauxa
Treći svibnja 1808.Slika o masakru 400 Španjolaca
FantomSkica za strahote rata
|
|
|
|
Darko Glavan
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....