Nada Mirković: Konzumerizam, pohlepa i korupcija na svakom uglu

Birajte pažljivo, kupujte manje. Dosta je tog konzumerizma. Odmah potpisujem ove mudre parole, no nisu moje. Pojavile su se prije nekoliko dana na londonskom Tjednu mode, na reviji ekscentrične stare majstorice Vivenne Westwood s dugim radikalističkim stažem. Ponovila je neke svoje već poznate teze - prije četiri godine svoju je pistu oblijepila motom: ‘Ja sam skupa’. Divna igra riječima, njezin brand je doista skup, a parola istodobno poručuje da nitko od nas mudrih i zrelih žena ne bi trebao sebe tako malo cijeniti da bude zadovoljan s jeftinim. Trash poetika je za mlade, za nezrele, za one koji ne razmišljaju o sutra već samo o današnjim provodima…

No, može li se doista boriti protiv konzumerizma na tjednu mode, gdje se svakih nekoliko mjeseci nude nove stvari, što one prije njih pretvaraju u nepotrebne, passe, prošlo svršeno vrijeme? Nije li to ipak licemjerno?

To me podsjetilo na nedavne diskusije u Veneciji, uoči sad već zatvorenog filmskog festivala, kad sam je posjetila s prijateljima. Gradonačelnik Venecije Giorgio Orsoni zabranio je veliki reklamni poster za Bulgari s Julianne Moore u pozi odaliske na baršunastim jastucima, odjevene jedino u Bulgarijeve dragulje.

Dva preslatka tek rođena lavića i golema trofejna krokodilska torba s pozlaćenim detaljima naslonjeni su na njezino tijelo i skrivaju… pa gotovo sve, ono što Talijani zovu parti vergognosi. Gradonačelnik Orsoni bijesno je komentirao da on tako što ne može dopustiti - gola glumica, bez obzira koliko ona bila velika i uspješna, veli, ‘uznemirila bi turiste’ i iz ‘poštovanja prema njima’ on to ne dopušta. No, dopustio je odmah drugi poster iz te serije oglasa na kojem vidimo velikog bijelog papagaja i glavu i ramena te glumice obasute draguljima veličine golubljeg jajeta.

Dakle, bila je sporna samo fotografija, a ne i mjesto za taj poster. Naime, tim velikim plakatom oblijepljen je južni dio Duždeve palače, onaj okrenut prema laguni, sve do Mosta uzdisaja, a proteže se i ispod i iznad tog najpoznatijeg mosta na svijetu. Dosta je konzumerizma? Vraga, jedino je važno da se ne vide gole, bijele noge Julianne Moore. Nitko od tih Venecijanaca posvećenih tradiciji nije vidio da glumica na spornom posteru izgleda upravo kao venecijanska kurtizana s neke Tiepolove freske - poster kao da je hommage Serenissimi i njezinim kurtizanama, za mnoge najljepšem ukrasu tog najraskošnijeg grada.

No, Bulgari će plaćati 46.000 dolara mjesečno za obnovu grada za pravo da se reklamira na samoj Duždevoj palači. Tu sad treba izvagati: je li bolje da se palaču prepušta truljenju ili je bolje ubirati novce od oglašivača i grad obnavljati? Zapravo je važnije pitanje hoće li se ta obnova pod plakatima produljiti unedogled kao na našem Trgu bana Jelačića ili će dobiveni novac ubrzati radove i otići gradu, a ne u privatne džepove.

Kao što sam već više puta ponovila, meni je najvažnije da se stvari obnavljaju, čiste, uređuju - odmah i sad. Možda sam control freak, ali grozim se zapuštenih stanova, zgrada koje propadaju i stražnjih vrtova punih smeća i starudija. Ono što smo dobili u naslijeđe trebamo sačuvati, a ne zaboraviti kao plastičnu igračku iz ‘sve po 12’ i sutra nadoknaditi nekim novim fast proizvodom.

Pogledajmo recimo Esplanadu, naš grand hotel za koji smo možda i prečesto ponovili da ga je Krleža smatrao granicom nakon koje počinje Balkan. Treba li Esplanada poput Vivienne Westwood objesiti ponosno plakat ‘Ja sam skupa’ i tako naglasiti da neće odustati od svoje tradicije - bijelih štirkanih salveta, dobrog porculana i srebrnog escajga, pomno odabranih biljki u velikim terakota pitarima na Oleandar terasi. Zašto? Jer u ovom gradu baš ničemu ne dopuštamo da održi tradiciju i kvalitetu.

Gradska vlast dozvolila je da se svi pločnici pretvore u provizorne kafiće, stolci i stolovi nagurani su na samu ogradu crkvenog dvorišta na Cvjetnom, više se po centru grada doslovno ne može hodati. U Bogovićevoj ulici bi hitno trebalo oduzeti tersama dva reda stolova i stolaca jer su pločnici ipak prije svega namijenjeni građanima koji hodaju, a ne konzumiraju. Uz ogradu naše lijepe Oleandar terase sa suncobranima koji ne nose reklamne poruke natiskali su se stolovi i reklamni suncobrani za koje je nemoguće otkriti kojem zapravo kafiću pripadaju. Kakvog to ima smisla?

Zašto ti suncobrani priječe pogled s terase na zelenilo i fontanu, kao što je zamislio graditelj hotela? Zašto se strana uprava hotela odupire konzumerizmu i trudi održati neku našu stogodišnju tradiciju? Znači li to nešto nekome u gradskoj upravi? Nakon što smo uništili pa zatvorili sve veće gradske kavane s bečkom tradicijom, trebamo li sad uništiti i tu jedinu preostalu veliku gradsku terasu na kojoj su ljetne večeri kao nekad, u onim zaboravljenim gradskim vrtovima? Netko ili nešto doista želi uništiti ovaj grad. Konzumerizam, pohlepa i korupcija na svakom uglu.