Nada Mirković: Svi griješe. Važno je sa strašću ići dalje

Trebali ste čuti kravu koja je prije vas radila sa mnom intervju. Isuse, željela sam je udariti u glavu, naprosto nije htjela prekinuti s tom pričom o mojoj divljoj prošlosti. Ja s tom svojom prošlošću doista nemam problema. Zapravo sam čak veoma ponosna. Znam da sam napravila bezbroj grešaka, ali to su bile i moje životne lekcije. Možda je čak bolje sve to proći u ranoj mladosti i kasnije živjeti dobro. No, da, željela sam toj ženi iščupati glavu. Naprosto nije htjela prekinuti s tim pitanjima…

Tako je Drew Barrymore prije nekoliko dana otvorila srce novinarki London Evening Standarda. Zapravo je progovorila o tome kako novinari znaju biti krajnje nepristojni, neuviđavni, lišeni svakog osjećaja da razgovaraju sa stvarnom osobom koju treba poštovati, s kojom bi se možda moglo i suosjećati, a ne nekim konstruktom iz kojeg će izvući naslov i krenuti dalje.

To me podsjetilo na jedan od najpametnijih odgovora na neuljudno novinarsko pitanje koji sam ikad pročitala. Gore Vidal, američki pisac i novinar brz na riječima, jednom se susreo s novinarkom koja je pošto-poto htjela od njega dobiti senzaciju. Stala ga je ispitavati o njegovoj homoseksualnosti, o čemu on inače posve otvoreno priča i piše. No, kad ga je počela gnjaviti da joj iznosi osobne detalje i svojom životnom pričom, onim najintimnijim, hrani njezine karijerne aspiracije, odlučio joj je pokazati što znači dobar odgoj. Na pitanje je li prva osoba s kojom je imao seksualne odnose bila žena ili muškarac, odgovorio je tiho: “Bio sam isuviše pristojan da bih tako nešto pitao”.

Drew Barrymore nije takav stilist, ona ipak nije Gore Vidal, nije oštrila svoje pero decenijama niti pohađala najbolje američke seminare retorike. Došla je u London na premijeru svoje nove romantične komedije “Going the Distance” u kojoj glumi sa svojim dečkom Justinom Longom.

Doista, “nasljednica” slavne glumačke dinastije uvijek je otvoreno pričala o svojoj divljoj prošlosti. Već je prije 20 godina objavila krajnje iskrenu autobiografiju “Izgubljena mala djevojčica” i otkrila kako je prvi put pušila joint sa 10 godina, a u devetoj se prvi put ozbiljno napila. Na kokain se bacila već sa 12 godina, sa 13 je bila u centru za odvikavanje, sa 14 već je pokušala samoubojstvo, bla bla bla, to već vjerojatno sve znate… Cura se silno napatila dok nije sazrela, pronašla sebe i započela samostalni život koji više nema veze s djetinjstvom s poznatim roditeljima.

Zašto se uopće bavim tom tipičnom pričom iz svijeta poznate, zanemarene djece - sirotih malih bogatašica - kojima je samo naoko puno bolje nego onoj djeci koja prose po ulicama trećeg svijeta?

Želim reći da baš svatko može napraviti sve što želi ako se ozbiljno na to odluči. Kad se Drew emancipirala od majke (sa 15 godina je to službeno zatražila), njezina karijera djeteta zvijezde bila je ozbiljno narušena svim tim problemima s drogom i alkoholom, pa čak i odlukom da se slika gola za Playboy (Spielberg, s kojim je radila kao dijete u filmu “E.T.”, navodno joj je poslao pokrivač s porukom “Bilo bi dobro da se pokriješ”). No, Drew se zaposlila kao konobarica i čekala svoju novu priliku na filmu, koju je dobila već sa 17 godina… Ona je danas veoma uspješna, točno zna što hoće, i od života, i od muškaraca i prijateljica. Ima svoju producentsku kuću Flower Films koju je s partnericom Nancy Juvonen osnovala prije 15 godina. Dosada su napravile desetak komercijalno veoma uspješnih filmova (“Charliejeve anđele”, “Donnie Darko”, pa i ovaj najnoviji...).

Zar to nije nevjerojatna životna priča? Poticajna, s happy endom poput onih iz njezinih ljubavnih komedija, jedna od onih koje vam vraćaju optimizam i vjeru u to da sve može dobro završiti sa svim nesretnim, nezrelim, buntovnim tinejdžerima koje poznate. Samo je važno da im objasnite da svi griješe, ali da se greške mogu ispraviti i onda i oprostiti, da je najvažnije krenuti dalje i sa strašću raditi ono što nas veseli, zanima. Zašto novinarka koja je razbjesnila Drew nije mogla o tome razgovarati?

Recimo, zašto je nije pitala kako je osnovala svoju kompaniju, je li se bojala neuspjeha nakon uloženog velikog novca, zašto baš radi filmove koje radi, što po njenom mišljenju ljude veseli vidjeti u kinu, što joj je pomoglo da shvati da joj nisu potrebni vanjski stimulansi već samo unutarnja strast za posao koji radi da krene dalje i napravi nešto u životu? To bi nas valjda zanimalo puno više od uvijek istih priča o drogi i alkoholu.